Dan gospodnji


dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu - 25.9.2022.

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Lk 16,19-31)

Odredbama zakona, bilo prekršajnog ili pak kaznenog, nisu tek obuhvaćene naše riječi i djela. U njima se važnost daje i na misao, tim više ako bi se koje od djela okarateriziralo kao djelo dogođeno s predumišljajem. U svemu tome, ponekad ovisno i o određenoj uvjetovanosti, s manje ili više odgovornosti, nalazimo odluku, pristanak za ono što je za izrečeno, učinjeno, pa i mišljeno. Međutim, zanimljivo je primjetiti, ako je suditi prema kaznenom pravu Republike Hrvatske, navedenom u članku 123. kako nepružanje pomoći osobi u životnoj opasnosti, iako se to moglo učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, te ne pružanje pomoći osobi u opasnosti koju je netko sam prouzročio, postaje kazneno djelo određeno kaznom zatvora od jedne do tri godine. Time postaje vidljivo, kako ono što je kanjižvo, nije tek ni verbalni delikt i nasilje, nije ni zao čin sa predumišljajem, već je to upravo ne činjenje dobra. Pred jednom takvom stvarnošću, u formi pitanja poznati američki kantautor Bob Dylan, u pjesmi Blowinʼ in the wind između ostalog će ispjevati i stih: Da, i koliko puta može čovjek okrenuti glavu, pretvarajući se da jednostavno ne vidi ? Tome se kao tumačenje i razumjevanje takvog pretvaranja može pridružiti ono što talijanski pjesnik Pier Paolo Pasolini izriće u svojoj pjesmi Jednom ocu: griješiti ne znači tek činiti zlo, ne činiti dobro to znači griješiti. Jasno je stoga kako se ne bez razloga, u kršćanskoj moralnoj tradiciji kao poseban i ponekad, grijeh puno teži nego je to onaj počinjeni, ističe grijeh propusta. Zar za njega jednako kao i za misao, riječ i djelo, ne molimo oproštenje od Boga i jedni od drugih. Za one kojima se govor o grijehu čini dalekim, arhaičnim, stranim, grijeh propusta možda bi mogli pronaći među govorom o emocijama, budući da živeći u stvarnosti koju određuju osjećaji i kojima se opravdava gotovo sve, takva jednostranost polako korodira ljudske osobnosti. Riječ je o ravnodušnosti. Unutar psihoterapije i njezinog razumijevanja emocija, ravnodušnost se definira kao: izostanak osjećaja. Subjekt osjeća ravnodušnost u situaciji u kojoj nema želju ili potrebu koju bi želio zadovoljiti, kao ni vrijednost koju bi htio potvrditi ili obraniti. Iako se može postaviti pitanje je li zbog toga ravnodušnost emocija, s obzirom na to da je riječ o osjećaju neosjećanja osjećaja, ravnodušnost se ubraja u emocije. Bilo da je riječ o grijehu propusta ili emociji ravnodušnosti, današnje evanđelje jasno pokazuje kamo nas to može dovesti, i što je još tragičnije odakle se više ne može vratiti. Riječ je o prispodobi o siromahu imenom Lazar i bogatašu: Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Zanimljivo je kako pred prizorom kojim se potvrđuje pitanje koliko puta može čovjek okrenuti glavu, pretvarajući se da jednostavno ne vidi, u oči upadaju životinje čije oči i glava vide, čije geste ne propuštaju činiti dobro. Životinje se tako pokazuju čovječnijima od ljudi. Osim što posramljuju čovjeka, jasno mu govore kamo to odlazi nečiji život, kada dopusti da ga upravo one nadmaše u njegovu odgovoru na poziv da se postane čovjekom. Takvo mjesto ili stanje nije ništa drugo nego pakao, jer u njemu nema mjesta za drugog. To je stanje kad se više ne može ljubiti. Do toga dovodi grijeh propusta, često obučen i pojačan emocijom ravnodušnosti, te zbog toga i do zatvora iz kojega se, kako navodi evanđelje, ne može više izaći.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i peta nedjelja kroz godinu - 18.9.2022.

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 16,1-13)

Pri spomenu riječi bogatstvo, čini se sve više uvriježenijim stajalište, naravno ne bez razloga, kako odijek ili jeka ove riječi jesu profiterstvo i korupcija. Profiterstvo je pak ukupnost osobina i djelatnosti onoga koji je profiter, tj. nekoga tko iz svega želi izvući korist, dobitak, često na protuzakonit i nemoralan način. U takve načine ubraja se korupcija. Upravo je ona, naravno uz profiterstvo, jedna od temeljnih tema o kojoj, kada se to pokaže i nametne kao neizbježno, izvještavaju udarne vijesti, raspišu se portali,  a stranice crnih kronika popunjavaju svoje ionako prepune rubrike. Premda se na korupciju uglavnom gleda kao obilježje koje svojestveno političkoj klasi, čini se kako je ona otrov koji truje na način vrlo sistematičan i rasprostranjen. O njoj je u jednoj od svojih zabilješki u svojoj zbirci Posljednji dnevnik, talijanski pisac Corrado Alvaro, napisao: Najteže razočaranje i očaj, koji bi mogli zaposjesti jedno društvo jest sumnja u to da živjeti časno i pošteno nema nikakva smisla, da je nekorisno. Utoliko ponor u koji nas uvodi korupcija jest onaj kada se i u kojem se više ne razaznaje dobro od zla. Štoviše, nepoštenje tako postaje nešto puno korisnije, pokazujući se kao lukavstvo i inetligencija, a što mi znamo vrlo jednostavno prevesti, kada je o stjecanju bogastva riječ ili pak njegovu očuvanju, u ono dobro poznato – snaći se. Nešto od ovoga nalazimo i u današnjem evanđelju, koje se upravo zbog toga, pokazuje pomalo zbunjujućim. U strahu od gubitka izvora svoga bogatstva i svega onoga što bi bile posljedice takvog gubitka, nepravedni upravitelj čini jedino što zna, igra na kartu lukavstva. Nakon što se je snašao na njemu dobro poznat način, pohvali gospodar – navodi evanđelje - nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Tako se na prvu može učiniti kako Isus hvali lukavstvo nepoštenog upravitelja, međutim poruka i pouka ipak je drugačija. Prije svega ona nije pohvala prevari, niti je izraz divljenja prema ponašanju nepravednog upravitelja, već je naglasak stavljen na činjenicu upraviteljvog korištenja vlastite prepredenosti, kako bi sebe učinio prijateljem. Isus tako gotovo provokativno izriče: I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Kako bismo razumjeli što bi imalo biti značenje onog što Isus naziva nepošteno bogatstvo, treba imati na umu kako u Lukinu evanđelju svako stečeno bogatstvo jest nepošteno, budući da se njime uzima od onih koji su siromašni. Drugim riječima, bogatstvo nužno ne mora biti niti jest grijeh, ali su siromasi grijeh bogatih. U krajnjoj liniji poruka koja se tako da išćitati mogla bi biti ta kako istinsko lukavstvo na ovom svijetu nije ono koje svojim držanjem pokazuje nekoga tko se je zakačio za samo materijalna dobra   igrajući se odnosima i prijateljstvima. Takvih izigranih, okrnjenih i prekinutih odnosa iz razloga nečijeg bogatstva nikada nije u manjku. Tome nasuprot stoji onaj tko svoja materijalna dobra koristi kako bi upravo svoj odnos s drugima učinio dubljima i takvim ga održao. Jasno je stoga kako Isus ne prezire bogatstvo samo po sebi, već nam upućuje poruku kako ga koristiti na ispravan način. Utoliko ispred nas stavlja izbor između dva gospodara: Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Tko izabere Boga, ne prezire bogatstvo, ali ga koristi u vidu njegove autentične svrhe, tj. donošenja dobra drugima. Na taj način imamo priliku postati prijateljima. U suprotnom birajući tek bogatstvo samo za vlastitu korist, vrlo brzo otkriti ćemo da smo sami. Zato valja oprezno sa bogatstvom, a još opreznije sa njegovim sticanjem. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu - 11.9.2022.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 15, 1-32)

Postizanje i dolazak do sretnog ishoda neodvojivo je od događanja kojemu prethodi. Po svojoj naravi takvo događanje uglavnom je neizvjesno i nimalo obećavajuće, zbog čega se baš i ne može tek tako naslutiti da bi uopće moglo doći do njegovog sretnog završetka. Na poseban način to zna doći do izražaja onda kada je glavna radnja takvog događanja označena izgubljenošću i lutanjem nositelja same radnje, a da mu je kraj bez tragičnog epiloga. O tome nam pak od Odieseja do Crvenkape i njima sličnima pričaju razno razne priče, a u njima opet nalazimo i poruku kako život ne prestaje biti sličan putovanju na kojemu se možemo izgubiti. To posebno postaje vidljivo i zna itekako doći do izražaja kroz naše odnose, budući da je upravo takvih u kojima smo kao izgubljeni i daleki, kako od sebe samih tako i od drugih, pa makar ti drugi bili oni koji se nazivaju našim najbližima. Koji put gubimo se jer smo odlučili otići, dok opet ponekad činimo to isto, makar ne išli nigdje, i premda ostajemo u odnosu, naše srce negdje je drugdje. Riječ je tako o odnosima u kojima samo mi možemo odlučiti o našem povratku, dok s njime pak, uvijek dolazi i radost. A upravo nas tome želi dovesti današnje evanđelje. Ono nam kroz prispodobe koje Isus upućuje kako carinicima i grešnicima, tako i farizejima i pismoznancima koji mrmljahu da On prima grešnike, i blaguje s njima, pokazuje kako se na mnogo načina možemo izgubiti, pa ipak postoji uvijek netko tko nas želi tražiti, neki naš pastir, žena, otac. Međutim, slušajući, na poseban način treću prispodobu, tj. onu o milosrdnom ocu, o izgubljenom sinu, koji je ujedno i daleki brat, te ozlojađenom starijem bratu koji se pokazuje dalekim sinom, otkriva nam se tako nimalo ugodna istina o mjerilu vjere onih koji sebe smatraju Kristovim vjenicima. Riječ je o radosti koja se osjeća zbog dobra drugoga i koja je zbog toga nepogriješiv pokazatelj osobne vjere. Utoliko za Kristova vjernika ovo postaje prava duhovna borba, tj. dobro drugoga, oproštenje koje drugi zadobiva uvijek je mjerilo vlastite vjere. A upravo takve radosti zna vrlo često izostati, baš kao što je to bilo u slučaju starijega sina i brata iz prispodobe današnjeg evanđelja. On je – navodi netko – iznenađujuće proturječna slika: on je zapravo vjernik bezbožnik. Čini se religiozan čovjek, ali zapravo ne vjeruje, nema stav priznanja drugoga. On otkriva da ima isti idenitet kao i sin buntovnik, iako na moralistički i racionalno prikriven način. Riječ je o čovjeku zatvorenom u svoj svijet, sa zahtjevima, ugušenim snovima, neostvarenim željama, no prema njemu zaslužno gajenima. Otkriva tako da ima trgovački mentalitet, potpuno oprečan mentalitetu ljubavi.(MIR,BOV,89/91). Ne događa li se to možda i nama, odnosno, da mi premda vjernici, možda nekad osjetimo tugu zbog tuđe radosti, tuđeg sretnog ishoda ili što je još gore od ovoga, a jednako je grozno, radost zbog nečije tuge, naravno pazeći da sve to u nama nađe svoje opravdanje. Jasno je kako to nije i ne može biti samo zbog toga što nam se ne sviđaju priče, romani ili filmovi sa sretnim završecima. Upravo zbog toga radost dogođena jer onaj tko je naš brat, a bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se, dobiva svoju dijagnostičku vrijednost u nama, budući da otkriva ono što to ustvari nosimo u vlastitom srcu. Prispodoba nam dalje ne govori što je nakon očevih riječi učinio stariji sin. Ne znamo je li ušao u kuću u kojoj je radosti, ili je ostao ispred nje. Sretan ishod očito još čeka na njegovu odluku. Ništa drugačije nije ni s nama.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i treća nedjelja kroz godinu - 4.9.2022.

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 14, 25 – 33)

Donijeti odluku itekako se zna pokazati nimalo lakom radnjom. Bez obzira kakvima se to odluke pokazivale i činile, tj. gledamo li na njih i shvaćamo li ih kao male ili velike, one uvijek sa sobom nose i za cilj imaju izazvati nekakvu promjenu. To u konačnici dobro znaju svi koji su pred odlukama stajali, a malo je onih koji to nisu i to gotovo svakodnevno. Bilo kako bilo od nas se u takvim trenutcima, traži da smo svoji, pribrani, da znamo što radimo, i da, što bi imalo biti najvažnije, na odluku nismo primorani, tj. da smo za nju i pred njom slobodni. Kazano popularnim izričajem, odluka nas tako čini da jesmo ili pak nismo. Dakako, nije ne važno niti je tek mala stvar znati što nismo, jer time postaje barem malo jasnijim ono što smo pozvani postati i biti. Slušajući današnje evanđelje, nailazimo tako na govor o tome kada to nismo Kristovi, kada to nismo njegovi učenici: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« U ovim Kristovim riječima zrcali se tako naša odluka za ono što ima biti Božje, za ono što nas kao Kristove vjernike čini takvima da to uistini budemo i jesmo. Istina je da Bog odgovara čovjekovoj težnji za životom, za spasenjem, za izbavljenjem iz tko zna kakvog sve unutarnjeg ropstva, međutm to ne čini kao prigodni pomoćnik kojemu čovjek dodjeljuje posebne zadatke u nekoj svojoj strategiji života, nego kao posve samostalno vrelo dobra. Jer čovjek sam po sebi nije biće koje nužno i uvijek – možda čak i nikada - istinski autentično živi svoj život. Čovjek prečesto sanja o istini, a živi laž, kao lažan stupa u odnos s drugima, makar bila riječ i o onim najbližima. Govori laž i da paradoks bude još veći, nasjeda svojoj vlastitoj laži. Obmanjuje druge i biva obmanut. On u sebi nosi ograničenja od kojih prečesto biva robom i neslobodnim. Zato čovjeka, koliko god to komplicirano zvučalo, treba izbaviti najprije od njega samoga kako bi samoj njegovoj slobodi bilo ponuđeno da postane vrelo dobra. Ovu pak inicijativu uzima Bog na sebe u Isusu Kristu. Zbog toga sloboda koju daje Krist pokazuje odakle počinju i kako se to događaju sva naša oslobođenja. Naravno, da je to daleko od onoga gdje se misli da je unutarnja sloboda nešto vegatativno po principu ugode ili neugode. To je sloboda za slijeđenje savjesti na koju smo pozvani, drugim riječima to je odgovornost. (JT,Im,35) Utoliko – navodi netko – vjera Kristovih vjernika u sebi posjeduje utjecaj mnogo radikalniji od onog koji u njega nemaju povjerenja. To je zato što – vjera ne traži neko pojednostavljeno i tek službeno pristajanje, kao što to traži neka stranka. Njezin domet nije niti novac, niti moć: ona pak zahtjeva sav naš život. Mnogo (pod navodnike) strašnije nego to čine kojekakvi kampovi za preodgoj u kojima se prakticira ništa drugo nego pranje mozga; vjera Kristovih vjernika smjera zagospodariti srcem, odnosno, osvaja čovjeka bez potrebe da komada njegovu volju, njegov intelekt i inteligenciju, već naprotiv, čineći ih još jačima, osnažujući ih. Takva vjera u konačnici zahtjeva našu slobodu.(usp. FabriceH). U  njoj svoje mjesto nalazi odluka koja čovjeku daje priliku postati, ali i priliku shvatiti, ne tek ono što nije, nego tko i što je usitinu pozvan biti. Tko to on uistinu jest.

Hvala na pažnji!

-dMB-    


dvadeset i druga nedjelja kroz godinu - 28.8.2022.

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 14, 1.7-14)

U moru razno raznih pitanja, može se reći kako postoje dvije temeljne podjele. Postoje tako pitanja koja nam drugi znaju postavljati, a osim njih i ona koja su znatno rijeđa, i koja nekako dođu s vremena na vrijeme. Takav tip pitanjima uglavnom su ona koja sami sebi znamo postavljati. Za prvi tip pitanja, odgovore nerijetko nosimo sa sobom, u sebi, pokazujući se kao da smo nekako i pripremljeni za njih. Onda kada to nije slučaj, tražimo i dajemo sebi vremena kako bismo do odgovora došli. Međutim, pitanja koja sebi postavljamo, a ona, budući da su takve prirode da nastaju u nama i pitaju nas iz nas, traže odgovore koji se pokazuju ne baš jednostavnima, te nerijetko ostaju otvorenima ili odgovor na njih zna biti ne rijetko pogrešan. Jedno od takvih sigurno je i ono pitanje koje se odnosi na pripadanje, odnosno gdje se to nalazi i koje bi to imalo biti mjesto koje nam pripada i kojemu pripadamo, te kako i kada smo mi to na pravom mjestu. Ovo pitanje izražava tako jednu o osobitijih potreba svakog čovjeka, ali u isto vrijeme u nama provocira i pitanje ne odvojivo od pitanja o pripadanju, tj. traži se odgovor na pitanje tko smo to mi, tko sam to ustvari ja, te što u konačnici biram postati. Utoliko odgovorom na to tko smo, znat ćemo gdje se to nalazi naše pravo mjesto. Tome u prilog moglo bi biti i današnje evanđelje u kojem Isus; Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobuKada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. U Isusovo vrijeme nalaziti se na prvim mjestima za vrijeme neke gozbe, značilo je biti najprije i najbolje poslužen. Međutim to i takvo mjesto nije pripadalo svakome, do njega je očito trebalo doći. A do njega se dolazi, kako navodi današnje evanđelje pozivom; ’Prijatelju, pomakni se naviše. A vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam, govori nam Isus u Ivanovu evađelju. Unutar ovih Kristovih riječi nalazimo tako način kojim postaje moguće odgovoriti na pitanje o stvarnom mjestu koje nam pripada, te zbog toga i tko smo. Taj i takav način jest poniznost. Poniznost je daleko od toga da se nju shvaća kao slabost. Naprotiv poniznost je - kako netko navodi –  jedna od najljepših karakteristika čovjeka. Za Kristove vjernike, ona je vrlina, i to vrlina koja je iznimno pridržana kršćanima, ili bi barem to trebala biti. Zbog nje, dana nam je mogućnost živjeti stvarnost koja se ne da obmanuti i kojom se ne damo obmanuti. Ona nas odvaja od falisificirane realnosti, otkrivajući istinu koja oslobađa od iluzija koje sa sobom može imati odgovor na pitanje o tome tko smo, te gdje i koje je naše pravo mjesto. Utoliko govoriti o poniznosti kod Kristovih vjernika, zapravo znači stupiti na put istine. U suprotnom, naravno hodali bismo u laži. Jer prihvaća put poniznosti u hodu prema istini, netko tko je Kristov vjernik uspijeva promatrati stvarnost iz jedne drugačije perspektive nego je to ona koja je trenutno na snazi i u trendu, živeći tako ispravnije, istinitije i samim time autentičnije svoj odnos sa svijetom, drugima, te u konačnici s Bogom. Upravo zbog toga, pitanja koja nam postavljaju drugi, te ona koja postavljamo sami sebi, dobivaju i svoj konačni odgovor. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i prva nedjelja kroz godinu - 21.8.2022.

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 13, 22-30)

Pristup u neki prostor i izlazak iz njega, uglavnom se događa kroz vrata. Napominjemo ovo uglavnom, jer zna se dogoditi, da umjesto kroz vrata, neki to čine kroz prozor, neki opet kroz dimnjak ili koje kakve druge otvore. Vrata se općenito shvaćaju kao otvor u zidu, na ogradi i sl. kroz koji se ulazi ili pak izlazi. Njih se po volji može otvoriti ili zatvoriti. Ako su otvorena vrata omogućuju prolaz, nesmetano kretanje. Uz to, u izričaju, govor o otvoreneim vratima, izraz je prijema i pružene mogućnosti. Ako su pak zatvorena, ona priječe prolaz, a s njima takvima postiže se sigurnost i zaštita osobnosti i prostora. U govoru, zatvorena vrata izraz su određenog odbijanja i nepoželjnosti. Njihovo oblikovanje, izvedba i mjere, ovise o potrebama, odnosno, o namjeni prostora, sigurnosti, učestalosti uporabe itd. Jasno je stoga kako su  vrata po obliku i načinu otvaranja različita. Tako su: jendokrilna ili višekrilna, te zakretna, klizna, sklopiva rotirajuća. Vrata imaju tako svoje standarde, a jedan od njih je i taj, da kroz standardna kućna vrata od jednom može proći tek jedna osoba, nikako dvije. Upravo tim i takvim vratima pridružuju se i ona koje Isus u današnjem evanđelju naziva uskima. U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Utoliko, ako je ostati na ustaljenim standardima, kroz ovakva vrata ne može proći nitko drugi nego onaj koji je odgovorio na poziv onome što smo pozvani postajati kada kroz takva vrata prolazimo. Ona tako postaju temeljnim pristupom kojim kao Kristovi vjernici ulazimo u življenje odnosa s drugima, i to po mjeri čovjeka, koji tako postaje iskrenim svjedokom onog nečeg esencijalno evanđeoskog. U tom smislu – navodi netko - Tko je prema Novom zavjetu – spašen čovjek i u čemu se to spasenje sastoji? Odgovor je potresno jednostavan: čovjek koji sazrijeva za ljubav. A društveno nezamagljiva provjera te ljubavi jest drugi, onaj kraj tebe, bližnji, ljudi s kojima te život nosi u dodir, a da ih niti biraš niti određuješ kakvi će biti. Odnosno – puna mjera spašenoga ljudstva i njihova svijeta jest Isus Krist, raspeti i uskrsli. Ne pošteđeni. A što je najparadoksalnije: taj model svega spašenoga ne umire ni za načela ni za Boga, nego za ljude.(JT,Im,81). Ovakva uska vrata postaju tako otvorenost, prolaz prema nečemu drugom. Ulazak su u Božji ambijent, u kojem kraljevstvo pripada onima koji ne ostaju samo na teoretskom svjedočenju vlastitog uvjerenja u ispravnost i istinitost tog istog uvjerenja. Onima pak koji ostaju, pozivajući se na teoretsko poznanstvo, Isus u današnjem evanđelju upućuje nimalo ugodne riječi: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’ Jer – što napokon – znači biti Kristov vjernik, biti kršćanin, ako živimo tako da sam Krist koji živi i gladan i bos među nama, ni po čemu ne zna da nosimo njegovo ime. Utoliko, na spisku ponuđenih vrata, za Kristova vjernika, ova uska imala bi biti prva, budući da boriti se ući na uska vrata, znači zakoračiti i pristupiti u ambijent u kojemu imamo priliku vidjeti Boga na djelu. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeseta nedjelja kroz godinu - 14.8.2022.

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 12, 49 - 53) 

U ove vruće i sušne dane, gotovo da i ne postoji vijest, a da se u njoj ne spominje kakav požar. Bilo da je ugašen, lokaliziran, pod kontrolom, bilo da je van kontrole, požar, vatra, oganj, prizor je koji malo koga može ostaviti ravnodušnim. Uzroka za takvo što može biti ne mali broj, dok je zapravo tek mala iskra dovoljna za početak vatrene stihije i buktinje, budući da se stvari i okolina nude kao lako zapaljiva roba. Međutim, izgleda da vrijeme suše nije svojstveno tek prirodi i stvarima oko nas. Takvo stanje na svoj način ne zaobilazi ni čovjeka, s tim što on svoju sušu nosi u sebi. Zbog nje olako zna planuti među ljudima, baš kao i vatra u prirodi. Dovoljna je tek mala iskra. Utoliko, očito ima smisla kada za nekoga kažemo da je vatra, samo što često takve vatre iza sebe ostavljaju nimalo ugodne prizore kako unutarnjeg, tako i izvanjskog zgarišta. Ona, misli se na vatru, odvaja i razdjeljuje, mijenja stanje stvarima, neke i uništava. U njoj može opstati samo ono što je dovoljno jako da opstane te prolazeći kroz nju pokaže svoju vrijednost. Ne iznenađuje stoga, što govor o vatri i pozivanje na nju ne zaobilazi ni Evanđelje. Slušamo tako u ovom današnjem: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Budući daje Božja poruka sročena čovjekovim govorom, i to govorom koji izrasta iz životne situacije u kojoj se čovjek nalazi – ili koja možda nalazi čovjeka – a to s vatrom defintivno jest jedan od slučaja – Bog se svojim govorom snizuje na razinu razumijevanja svakog čovjeka. Odlučiti se stajati u blizini takve vatre, proći kroz nju, navodi jedan od crkvenih teologa iz prvih vremena kršćanstva, znači biti u blizini samog Isusa, dok ostati daleko znači biti daleko od Kraljevstva. Na taj način, u svakome od nas, baš kako to zna biti nakon svake vatre, obnavlja se i izrasta uvijek iznova ono što nas čini vjernicima, u situacijama i odnosima, i to u onim najužim i najbližim, o čemu nam svjedoči današnje evanđelje. Upravo oni znaju biti zarobljeni tko zna kakvim okovima, a od kojih odvaja snaga Isusova ognja.  Prolazeći kroz takav oganj i vatru, pokazuje se od čega su to satkani naši odnosi. Koji i od čega bi to imao biti njihov vezivi materijal. Ako su poput slame, planut će, ako pak od nečeg drugog ognjem evanđeoske riječi, dobivat  će svoj novi oblik, svoj novi početak odakle se sasvim nanovo misli, vrednuje i izgrađuje jedna nova stvarnost. Ovaj i ovakav oganj proždire zapaljivu robu naše učmalosti,  naše samodostatnosti, ukrućenosti, proizvoljnosti, naših okoštalih navika. Drugim riječima, riječ je o vatri koja je kadra našu suhoću podložiti sebi. Sagorijeti je. Zato je – navodi netko – Krist i došao među nas, da nama samima otkrije ono lijepo u čovjeku što snagom Božjom može prerasti sve okvire zemaljske i izrasti u vrednotu nadzemaljsku i vječnu. Došao je da nas nauči nadvladati ono sitno i sebično, samoživo i zemljano u nama, i da u nama probudi sposobnosti za velika oduševljenja i spremnost na velike požrtvovnosti. Da naše slabo osloni na svoje jako, da naše zemljano i malo osnaži svojim božanskim i neizmjerljivim.(TŠB,IM,17). Utoliko vatra evanđeoske poruke, vijest je koja baš onda kada je suše, izvještava o onom pred čime netko tko je Kristov vjernik ne bi trebao, a niti mogao ostati ravnodušnim. 

Hvala na pažnji!

-dMB-            

 

 


devetnaesta nedjelja kroz godinu - 7.8.2022.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 12, 32-48)

U vremenu kada sa svih strana započnu vijesti o inflaciji, recesiji, o predviđanju crnih scenarija koje takve pojave sa sobom povlače i pišu, otkriva se nestabilnost onog što se do tada smatralo bogatstvom, a ono pak bi se odnosilo na zbroj imovine u svim njezinim oblicima, uglavnom izražane u novcu. Tako u doba krize, kako bi se bogatstvo spasilo od totalnog kraha i gubitka svega, pokušava ga se uložiti u ono što se smatra ustaljeno vrijednim. Primjerice, to bi ako je suditi po reklamama koje svakodnevno pred nas iskaču, nudeći garanciju za spas, imalo biti zlato. Međutim, sve to opet, na ovakav način shvaćeno bogatstvo, ne oslobađa od njegove nestabilnosti, kojojm se nerijetko zna pokazati lice njegove bezvrijednosti. O tome nam na svoj način progovara i Sveto Pismo u knjizi Izreka: Ne trudi se stjecati bogatstvo; okani se takve misli; usmjeriš li oči prema njemu, njega već nema, jer načini sebi krila kao orao i odleti u nebo. U jednom od svojih pisama upućenom jednoj gospođi, Jonathan Swift, irski pisac poznat po svojoj oštroj ironiji, ali i po svojoj kreativnosti ispričanoj u njegovu djelu, npr. Guliverova putovanja, napisat će: Da je nebo bogatstvo smatralo nečim vrijednim, ne bi ga udijelilo tolikim huljama i vucibatinama. Nešto o tome i takvom bogatstvu moglo bi se razumijeti i iz onog o čemu nam progovara Isus u današnjem evanđelju kada govori svojim učenicima: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. Ovo kraljevstvo i njegovo blago nije od materijala ovoga svijeta, međutim upravo ovom našem svijetu ono je namijenjeno. I to ne na način kako bi svijet podvrglo sebi, gušeći ga tek još jednom ideološkom ili već kakvom drugom davilicom. Svijetu, tj. ljudima u njemu, ovo je kraljevstvo i njegovo blago ponuđeno kako bismo upravo tu u njemu dobili priliku doći sebi, osloboditi se i prodisati. To, doduše znači i to – kako bi njegovi zahtjevi čovjeka mogli dovesti u skuob sa zahtjevima – tzv. normalne ovozemaljske egzistencije. Čuli smo: prodajte što god imate i dajte za milostinju; uz to trebalo bi ljubiti neprijatelje, dati život za prijatelje, biti zadnji ako netko misli da je prvi, ne suditi nikoga, ne tražiti pohvale i naknade od ljudi za dobra djela, opraštati. Stoga – kako netko navodi – tko danas u suvremenom svijetu hoće vjerovati, taj mora ploviti protiv struje svijeta i vjetra javnosti. Upravo zbog toga kršćana će biti sve manje, baš poput malog stada, jer jednostavno neće moći više hiniti svoje kršćanstvo u potpuno svijetovnom svijetu. Oni pak što ostanu i opstanu, nosit će obilježje dobrote, istinoljubivosti, vjerodostojnosti, iskrenosti, dijaloga i radosti. Takvima Isus kaže – Ne bojte se ! Kristov vjernik tako pokazuje da nije čovjek protiv drugoga, nego za drugoga – kao što je to bio Isus Krist. (ŽM,LS,10). To je sadržaj blaga gdje svoje mjesto nalazi ili bi trebalo nalaziti srce Kristova vjernika. Blago je to vjere koja je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo, navodi sv. Pavao danas u svojoj poslanici. Ona se prihvaća kroz kušnje slobode, a ne kroz prijetnje strahom. Evanđelje je njezin polog. Na njega se takva vjera naslanja. Ono je njezin izazov, poruka pred kojom se opredjeljuje ili ne, mijenja ili otklanja. Evanđelje je, u konačnici, pokazatelj,  gdje, kako, i u čemu tražiti i imati blago, na poseban način kada je krize, jer u tome nam je po svemu sudeći i samo srce.    

Hvala na pažnji!

-dMB-


osmnaesta nedjelja kroz godinu - 31.7.2022.

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 12, 13 – 21)

Vjerojatno ne postoji istinitijeg, ali često nažalost i bolnijeg načina o tome kako stojimo u odnosu s drugima, a da su nam ti drugi u prvom redu djeca, a oni opet među sobom braća i sestre, ili pak rodbina, od trenutka dijeljenja nekakvog imanja koje ima biti nasljeđeno, odnosno od trenutka pozivanja na pravo i udio u nasljedstvu, tj. diobe baštine. To nam na svoj način potvrđuje švicarski pisac i filozof Johan Kaspar Lavater, koji u svom djelu Aforizmi o čovjeku, navodi: ne govori da nekoga do kraja poznaješ sve dok s njime ne budeš pozvan dijeliti baštinu. Sudeći po našim bilo sudskim bilo ne sudskim imovinskim sporovima i parnicama, očito je kako dioba baštine zna postati poput ugriza u kojemu je otrova lakomosti i pohlepe, a samim time naravno i škrtosti. Takav otrov u nama stvara jedan od najglupljih poroka. Naime, lakomost, pohlepa, te zbog njih i škrtost uživa od onog što je tek mogućnost, ili ako bismo drugačije rekli, uživa u moći koja pripada ne onom sadašnjem već budućem. Zato je tek mogućnost ono od čega netko ovakav živi, i nju razvlači sve do dana svoje smrti, koja ne može, a da ne bude smrt očajnika. Razlog tome nije tek što bi netko tko je lakom i škrt bio natjeran odvojiti se od svojeg posjedovanja, već jer je natjeran odvojiti se od budućnosti koja je imala biti garancijom zbog koje akumulirao svoje posjede. Utoliko, netko takav boji se smrti, i ne prihvaća smrtnost kao stanje koje je svojstveno čovjeku. Uz to jasno je kako iskustvo umiranja i nije nešto što susrećemo tek u zadnjem trenutku našeg života, već je nešto čime je posuta naša svakodnevica, a upravo od toga bježi čovjek lakom i škrt, budući da je u iskustvu umiranja aluzije na iskustvo koje upućuje na smrt. Zbog toga takav život zapravo je zabrana samog života, njegova je suprotnost, ostavljajući ga da ostane ne življen. (usp.UG,VcVn,45/47). Današnje evanđelje u kojemu je pitanja Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« pred nas tako stavlja pitanje našeg odnosa s onima s kojima smo pozvani dijeliti baštinu, ili još možda bolje reći na koji i kakav je način zapravo primamo. Pitanje je u kojem je jeke slične hamletovskom – Biti ili ne biti – s time što bismo uz njega mogli nadodati i ono poznato: Imati ili biti. U modusu imanja – kako navodi Eric Fromm -  možemo prepoznati karakteristike stila života našeg vremena. Mislimo da nam stjecanje stvari, društvenog položaja, pomodnih stavova i mnogobrojnih površnih odnosa pružaju sigurnost, a zapravo nam samo stvaraju iluziju da vrijedimo onoliko koliko imamo. Stav da ono što imamo određuje ono što jesmo neminovno se rasplinjuje u nekom životnom periodu. Tada dolazimo pred zid u koji možemo lupati glavom ili se ipak okrenuti onom humanijem u nama i oko nas, što je Fromm opisao kao modus bivanja. Jer, ako se moj osjećaj identiteta temelji na onome što imam, na posjedovanju, ako mogu reći ‘Ja sam ono što imam’, onda se nameće pitanje ‘što sam ja ako izgubim ono što imam. Utoliko teško da bi nam mogle ostati neshvatljive Isusove riječi iz današnjeg evanđelja »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje. Tim više kada je moguće da se već noćas tvoja duša zaiska od tebe, a što si pripravio ćije će biti? Da je tome tako svjedoči nam i soba jednog učitelja u kojoj su se nalazili samo stol i klupa. Na upit od strane posjetitelja: Gdje je tvoj namještaj; učitelj je replicirao posjetitelju upitavši ga: a gdje je tvoj? Posjetitelj je odgovorio ja sam tek samo u prolazu. I ja također; odvrati učitelj. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedamnaesta nedjelja kroz godinu - 24.7.2022.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 11, 1-13)

Govoriti  jasno, razgovijetno, artikulirano, te na kraju krajeva razumljivo, odnosno izricati određeni sadržaj upravo na takav način, nije tek karaktaristika koja se traži od kakvog govornika ili kakvog revolucionara, kojom bi se na određeno djelovanje, imale pozvati i pokrenuti  kojekakve grupe ili mase. Ovaj i ovakav način govora prije svega bi predstavljao zahtjev kojeg pred nas stavlja naša svakodnevna komunikacija, i to ona koju određujemo i nazivamo dobrom. A takvo govorenje nije nešto što se događa samo po sebi. Njega valja učiti. U suprotnom, naše bi govorenje bilo prepušteno našim govornim manama, a time i ne mogućnosti za jednu dobru komunikaciju. Uz mane jasno, tu su naši dijalekti, naša nariječja, koja osim što svjedoče o bogatstvu našeg jezika i govora, u isto vrijeme  njihovom razumijevanju znaju postati teretom. Na taj način ne mali broj onoga što se izrekne zna ostati ne shvatljivo, daleko. U tom smislu učenju jasnog i razumljivog govorenja od velike su pomoći kako logopedija tako i ortoepija. Dok se jedna kao grana specijalne pedagogije bavi proučavanjem nastanaka te mogućnostima i metodama otklanjanja govornih smetnji, druga pak označava disciplinu koja se bavi izgovornim normama. Sastoji se od preporučivanja ili propisivanja određene izgovorne inačice koju se smatra najboljom po izvornosti, starini, proširenosti, dosljednosti, sustavnosti, prikladnosti i slično. Riječ je tako o naglasku na pravogovor. A jedan od oblika komunikacije jest i molitva. Ona kako navodi papa Franjo – u svojoj katehezi o molitvi - molitva pripada svima: ljudima svih religija, a također vjerojatno i onima koji ne pripadaju niti jednoj religiji. Molitva nastaje u nama, na tom unutarnjem mjesto kojeg često nazivamo srcem. Moliti, stoga nije nešto periferno, niti je nekakva naša marginalna sposobnost. Riječ je o najintimnijoj tajni nas samih. Naše emocije mole, ali ne može se reći kako je molitva tek emocija. Naš razum moli, međutim molitva nije tek nekakav intelektualni čin. I naše tijelo moli, ali s Bogom se može razgovarati i tada kada je najveće tjelesne invalidnosti. Čitav čovjek jest onaj koji moli, ako moli njegovo srce, jer srce je čovjek su svojem sažetku. Današnje evanđelje stavlja nas tako pred upit jednog od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!I ne uvedi nas u napast!« U ovim Isusovim riječima, koje su kako navodi Terutlijan – breviarium totius evangelii – odnosno - sažetak svega Evanđelja – moguće je tako prepoznati svojevrsnu Isusovu bilo logopediju bilo ortoepiju za našu dobru komunikaciju kako s Bogom tako i s bližnjima. Zbog toga – svatko dakle može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva. (KKC 2761). Utoliko, ona nije tek nekakava neškodljiva molitva naših religioznih apetita. U nama ona stavlja u pitanje mnoga svakodnevna mišljenja,  te na na nov način pokazuje nam kako život tako i svijet. Molitva je to koja životu i svijetu komunicira promjenu i daruje im podršku i nadu. Molitva Gopodnja, postaje tako smjer koji nas uvijek iznova vraća samoj biti kršćanske poruke. Kristov vjernik jer moli molitvu Gospodnju, svojim je životom pozvan jasno, razgovijetno i artikulirano progovarati kako su molitva i kršćanski život neodvojivi, jer je riječ o istoj ljubavi i istom odricanju koje provire iz ljubavi. Utoliko čovjek moli kako živi, budući da živi kako moli.(usp.2745/2752 KKC) Molitva Gospodnja, pokreće tako našu osobu ukazujući joj na nečuvene perspektive onog nečeg ljudskoga koje je sposobno primiti ono božansko i smjestiti ga u svijet. Takva komunikacija ne može ne biti dobra.

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesnaesta nedjelja kroz godinu - 17.7.2022.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 10, 38-42)

Ljeto je. Doba je godine kada u krajeve naše domovine, na poseban načine one morem dodirnutim, na svoj odmor dolaze i stranci,a koje kada nam dođu onda jednostavno znamo nazvati i gostima. A gost je, čitamo na jednom mjestu u Homerovoj Odiseji, on je čovjeku koji ima barem malo pameti, poput brata. Koliko je i imali u nama takve pameti, pokazuje se naravno kroz našu gostoljubivost. Njome stvaramo prostor gdje netko tko je stranac može ući i postati prijatelj. Gostoljubivost tako postaje djelo uljudnosti, djelo onoga što nas čini čovječnijim, a što nam na svoj potvrđuje i pravilo sv. Benedikta koji svojim monasima nalaže kako se prema gostu ima pokazati posvemašnja ljudskost. Istina je kako se nju izrijekom ne spominje u ponudi turističkih brošura, međutim bez nje očito nema mjesta ni za gostoljubivost, i to u oba smjera, tj. bilo da smo oni koji gosta primaju, bilo da smo kao gosti primljeni. A da je tome tako čini se kako i nije nužno čekati turističku sezonu da nam to potvrdi. Ostaje tako otvorenim pitanje, u čemu i kako se to ima događati gostoljubivost? Što je to u konačnici, na što bi nas ona prvenstveno obvezivala. Polazeći od shvaćanja onih koji u gostoljubivosti nalaze jedno od načela i pravila svoga življenja, riječ je tako o davanju prostora i vremena onom tko je drugi. Utoliko, ono s čime se prvo ima poslužiti drugoga – kako to navodi Dietrich Bonhoeffer – jest slušati ga. U evanđelju današnje nedjelje koje nam progovara o susretu Isusa i dviju sestara u njihovoj kući, pokazuje nam se tako gostoljubivost u svoja dva načina pred pristunošću drugog u našem životu. I dok je jedna kako navodi evanđelje – sva zauzeta posluživanjem, druga sjede do Gospodinovih nogu i slušaše riječ njegovu. Iz onog što slijedi, a to je Martino prozivanje sestre, lako se daju prepoznati nama vrlo poznate geste i reakcije radi kojih ono bitno u životu nas Kristovih vjernika zna izostati. U ušima nam tako zna odijekivati svojevrsna upućenost na sebe same, što se da prepoznati i u Martinim riječima u kojima na svoj način dominira osobna zamjenica. Tako slušamo: Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne. Čini se kako Martina zauzetost želi prekriti nešto drugo. Može se stoga dogoditi, i vjerojatno nam se događa da unatoč osjećaju kako Bog preko razno raznih stvari, ima mjesta u našoj kući, ipak ostane uskraćen za mjesto u kojem iznad svega želi biti prisutan, a to smo mi sami. Na taj način, sakrivajući se iza određenog dobra i njegove učinkovitosti, zna se nalaziti nakana odbijanja slušanja drugog. A slušanje je, čuli smo, prvo čime se ima poslužiti drugog. U njemu se očituje otvorenost, oslobođenost od upućenosti na sebe samog. Ono pomaže da naše držanje bude oslobođeno od kojekakvih idola kojima smo se kadri klanjati, i kojima se osiromašuje naša uljudnost. Baš zbog toga, kako naše dobro djelovanje ne bi završilo u praznini, kao ono  koje traži svoje i sebe, ono ima biti oblikovano riječju. Za nas Kristove vjernike to je riječ evanđelja. U konačnici to je sam Isus Krist koji nas evanđeljem uči slušati, čineći nas tako gostoljubivima. Ne čudi stoga Isusov odgovor Marti: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti. Utoliko, sada kada je ljeta, u tim danima kada stranci imaju postati gosti, a gosti onima sa barem malo pameti postati poput brata, očitijim postaje, odakle i koji je to izvor za nas Kristove vjernike, s kojega je i naše gostoljubivosti.

Hvala na pažnji !

-dMB-


petnaesta nedjelja kroz godinu - 10.7.2022.

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 10, 25 – 37)

Kada lijevo i desno nema razlike, tvrdnja je kojom se uobičajeno od većine izražava mišljenje o stavovima određenih skupina i to uglavnom onih koji se bore za vlast. Vrlo vjerojatno to u većini slučajeva i nije do kraja krivo. A da takav znak jednakosti između lijeve i desne strane postoji, svjedoči nam riječ, stih, rečenica ili čitav iskaz koji se može čitati i slijeva nadesno i zdesna nalijevo, tj. kada u oba smjera nalazimo isti fonemski slijed i (potencijalno) isti tekst. Tada imamo posla s onim što zove palindrom. Antički je to naziv za ono što bilo da se čita od početka prema kraju ili s kraja na početak, glasi jednako. U hrvatskom jeziku primjerice takve su riječi: kapak, potop, sukus, teret, pokop, neven, oko, pup, ratar..itd. Na tom tragu, na određeni način u jedan takav odnos znaka jednakosti, mogao bi se staviti čitav jedan sadržaj koji napisan i čitan s lijeva na desno, kao što je to pravilo našeg hrvatskog jezika, odgovara sadržaju onih jezika koji taj sadržaj pišu i čitaju s desna na lijevo, kao što je to slučaj sa hebrejski jezikom. Dakako, ono što uvijek ostaje ne do kraja jednakim, jest razumijevanje pročitanog. Takav obrazac zna pratiti i oblikovati naše odnose. Iako ih opisujemo kao daleke i bliske, njihove daljine i blizine ne mjerimo mjernim jedinicama. Uostalom, da je tako, onda bismo svi bili jednako udaljni i jednako blizu jedan drugom, a za to bismo naravno imali činjeničan i točno izmjeren razlog. Međutim, čini se kako odnosi ipak izmiću tako shvaćenoj jednakosti. Da je tome tako o tome nam svjedoče upravo oni sami. Poznato nam je kako nečije biti blizu ne znači nužno i blizinu, kao što ni daljina koliko god se činila velikom, ne dokida blizinu. Utoliko čini se kako postoje blizine koje nas udaljuju od drugih. Današnje evanđelje pred nas stavlja prispodobu koju je Isus izabrao kako bi odgovorio na pitanje: tko je moj bližnji?. Naime, u Isusovo vrijeme postojalo je pravilo ili bolje reći svojevrsna kauzistika o tome tko je čovjeku bližnji. Vođeno jednim uskim shvaćanjem, u kategoriju bližnjih ulazili su rođaci, sunarodnjaci, pripadnici iste vjere, možda i koje kakvi istomišljenci. U naše vrijeme pak, čini se kako iako ne više pod vidom pravila, ali zato kao vrlo učestala iznimka, ovakvo shvaćanje zna pronaći svoje mjesto u našim svagdanjim odlukama. Utoliko – prispodoba iz današnjeg evanđelja postaje tako upozorenje na određene stavove ljudi, na poseban način nas Kristovih vjernika, koji gledaju samo sebe i ne preuzimaju odgovornost za nezaobilazne zahtjeve ljudske stvarnosti.(usp.pF,FT,67). Tome nasuprot Isus u današnjem evanđelju, iznoseći priču o čovjeku u potrebi, o svećeniku, i levitu koji su predstavnici onih na sigurnoj udaljenosti, ali i koji zaobilazeći ovog čovjeka svjedoče ravnodušnost i jazz između nas i svijeta oko nas, te o dobrom Samarijancu koji je imao legitimno pravo zaobići potrebnoga, svemu tome Isus suprostavlja novo shvaćanje, o tome tko je to bližnji. Utoliko – navodi netko – nije problem u tome da ne bi bilo u svim sredinama i u svako vrijeme ljudi koji se smiluju onome tko je u nevolji. Ovdje nije naglasak na tome. To je svakako nešto veliko, to se među ljudima mora događati. Naglasak je izokrenut, izokrenuto je pitanje. Pismoznanac pita – tko je moj bližnji – Isus okreće pitanje – to se pitanje uvijek okreće. Okreće se i danas. Nije pitanje u tome tko je moj bližnji: Isusovo pitanje je: Komu si ti bližnji? (JT.Gr, 134/35). Moj bližnji jest tako onaj kome sam bližnji. Upravo u tome, na svoj način, nalazimo jedan od palindroma evanđelja i naše vjere, u počecima napisanog hebrejskim jezikom s desne na lijevo, a koji i danas jednako glasi i na hrvatskom jeziku unatoč slijedu s lijeva na desno. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četrnaesta nedjelja kroz godinu - 3.7.2022.

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 10, 1-12.17-20)

Ime se općenito u filozofiji jezika određuje kao riječ koja služi za označavanje pojedinačnog bića, stvari, skupine. U imenu su utvrđena određena obilježja i ono po tome dobiva »značenje«. Ono je način na koji čovjek svjesno postavlja bića u bitak. Kroz ime se zato izražava ne samo čovjekov jezični odnos prema svijetu nego i njegov vrijednosni doživljaj toga svijeta. U pravu, primjerice, ime je riječ ili skupina riječi koja se koristi radi označivanja i razlikovanja osoba i stvari. A kada je pak riječ o osobama, za neka se imena zna reći kako su zlatnim slovima, upisana, urezbarena, uklesana, utkana na posebna mjesta. Takva imena tako nalazimo u knjigama, uđbenicima, na spomenicima. Jasno je kako to i nije nešto što se samo od sebe događa ili zato što netko drugi to samo hoće. Izgleda kako potrebu za spomenom vlastitog imena, pa i na mjestu gdje ga najmanje želimo, a to je naravno vlastiti grob, ipak velika većina nas nosi u sebi. Time kao da se želi reći kako je nečije ime za sva vremena. Pa ipak upravo vrijeme zna učiniti da pozlata imena izbljedi, da kamen na kojemu je imena pukne, slova s grobova otpadnu, a imena iz uđbenika ispadnu i naravno zamjene se nekim drugima, koja po svemu sudeći čeka ista sudbina, i tako u krug. Međutim, čini se kako određene iznimke ipak postoje. Jedna od njih odnosi se upravo na mjesto na kojem se očekuje da je imena, no sve što se na tom mjestu može naći jest humak zemlje i križ. Riječ je o grobovima redovnika kartuzijanaca. Tako je u razgovoru s redovnikom, jedan svećenik došavši u posjet samostanu, primjetio kako na grobovima njegove subraće nema imena. Obratio se redovniku, igrajući na kartu evanđelja, rekavši mu: padre vi nemate imena na križu, to je zato što su vaša imena zapisana na nebesima. Redovnik ga je pogledao, i pomalo ironično i zabrinuto mu rekao, upitavši ga: Misliš ? Utoliko, ovo i ovakvo mjesto bez imena, možda bi nam moglo pomoći razumjeti nešto od onog što nam donosi evanđelje: Vratiše se zatim – slušamo u evanđelju danas - sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. Grob bez imena, ali i pitanje redovnika, postaju tako upitom svakog Kristovog vjernika kojeg postavlja sebi kada ga se želi upisati, uklesati u kakav spomenik ili knjigu. U njemu tako stoji izrečeno ono što izmiće svemu što se pa i zlatnim slovima želi pisati po i na kojekakvim mjesta. U njemu je svjesnosti da s vremenom sve to nestane. U njemu je prije svega pitanja o tome jesmo li postali drugačiji, tako da su s nama postali drugačiji i oni koji od nas imali priliku biti dotaknuti Isusovim imenom. Riječ je o tome – kako netko navodi – da ljudi vide da ih Bog zove u novu stvarnost koju imaju priliku graditi, tj. da izgrađuju kraljevstvo solidarnosti, života jednih za druge, gdje se ni trska napukla ne lomi, ni stijenj koji tinja ne gasi, gdje se nečisti ne bacaju van, nego im se daje prilika. Takvi kad smo jedni s drugima onda ste upisani u novo građanstvo.(JT,Gr,115). Riječ je o mjestu gdje se ljubav prikloni drugome, a tu se onda dogodi i Bog, dok naše ime upravo na tom mjestu određuje i naše značenje. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


trinaesta nedjelja kroz godinu - 26.6.2022.

TRINEAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 9,51-62)

Svaki dan je poseban, pa ipak čini se kako ponedjeljak zna biti posebniji nego su to ostali dani u tjednu. Tome u prilog govore svi oni, a takvih je ne mali broj, koji su se morali suoćiti sa donošenjem bilo malih bilo velikih odluka koje su čekale upravo svoj ponedjeljak. Baš zbog toga, može se reći, kako bi upravo u taj i s tim, očito magičnim danom, započimalo vrijeme u kojem bi na snagu stupalo izvršavanje donesene odluke, a samim time i vrijeme koje vodi do željene promjene. Međutim, uzimajući u obzir i to da se neke odluke ne donose na brzinu, čini se logičnim zašto neke moraju čekati upravo ponedjeljak. A odgode su, čini se ono čemu smo posebno skloni. Istina je da na to ponekad i ne treba nužno gledati kao loše. Naprotiv, nekad je puno bolje pričekati, međutim određene odluke ipak ne trpe odgodu. Svemu tome pridružuje se i činjenica, da mnogi od nas svoju svakodnevnu egzistenciju žive ili su na svoj način natjerani živjeti na odgodu, što u krajnjem slučaju, ma koliko teško zvučalo, zna dovesti do odgode života, kada čekajući njegov početak, ostaje se upravo bez njega. To uostalom dobro znaju svi oni koji za svoj vlastiti život plaćaju višegodišnjim ratama i to uz fiksnu kamatu. Živeći tako iz dana u dan čini se kako posljedica takvog življenja ne zaobilaze naše međusobne odnose, koji sami tako postaju svojevrsni odnosi na odgodu i to možda ponajviše oni odnosi gdje bi trebalo biti vrlo malo prostora za takvo što. A vjera je kažemo život. Dakle ne dio života, ne samo prihvaćanje neke formule, ne neko prigodno vršenje ceremonija, ne sentimentalni izlijevi duše, a još manje neka sveta gimnastika.(VB,NRCC,341). Nešto od toga dalo bi se razumjeti i iz onog što nam donosi današnje evanđelje, odnosno u Isusovom obraćanju, onima koje poziva i koji se odlučuju poći za njim, drugim riječima, nama samima. Tako navodi evanđelje: Drugomu nekom reče: Pođi za mnom; a on će mu, dopusti da prije odem i pokopam oca; Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje. Te nešto slično i u drugom slučaju kada: Neki drugi reče: Za tobom ću Gospodine, ali dopusti mi da se najprije oprostim sa svojim ukućanima. Reče mu Isus: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazre natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. U prvom slučaju nije riječ o Isusovom protivljenju pokapanju vlastitih roditelja. Riječ je o nečem starom u čemu se još uvijek ostaje, na što se nekako učestalo navraća unatoč spoznaji da je vrijeme za promjenu, odnosno, Za slobodu za koju nas Krist oslobodi, kako to ističe sve Pavao u današnjoj poslanici. Riječ je o izlasku iz kaveza naših dresura i navika, naših običaja kojima je propast sela važnija od beživotnog običaja. Jasno je kako nije riječ o nekakvom šablonskoj negaciji i otklanjanju kao nečeg lošeg svega što je staro, već o uvidu onog što je na njemu nedostatno, te zbog toga ispitano na realnosti jedne istinske egzistencije u duhu evanđelja. Utoliko, u drugom slučaju kojeg donosi evanđelje, ne nazire se samo odgoda, već možda i žaljenje, zbog odluke koja nas po slobodi dovodi da ljubavlju služimo jedni drugima. Može se stoga reći da svatko od nas koji bi odgodio takvu mogućnost ili pak zažalio što je ikad u životu ljubio, odgađa svome životu kraljevstvo, i nije za njega prikladan. Uzimajući to u obzir, logičnim se čini kako odluka za kraljevstvo Božje ne čeka ponedjeljak.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvanaesta nedjelja kroz godinu - 19.6.2022.

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 9, 18 – 24)

Određene gotovo ustaljene fraze, izrazi i aforizmi nalaze svoje mjesto u svakodnevnom govoru. U njima osim što nailazimo na specifičan način govora i govorenja, one znaju poslužiti i kao očitovanje određenog stava ili uvjerenja, koje otkriva izraz nečije volje, ali isto tako i očitovanje nečeg čime se prepoznaje ono što zadužuje, uvjetuje, određuje, te u konačnici ono što odlučuje. Jedan od takvih aforizama jest dobro poznati: vox populi, vox dei. Latinski je to aforizam koji se prevodi kao "glas naroda, glas Božji". Koristi se kako bi se njime potvrdilo i zahtijevalo kako mišljenje i suglasnost naroda uvijek imaju božje jamstvo, te zbog toga ono što narod vjeruje, potvrđuje i prije svega zahtijeva, ima se smatrati uvijek istinitim, ispravnim i nepovredivim. O porijeklu ovog aforizma malo se zna, pa ipak njegov spomen nalazimo u jednom pismu engleskog filozofa i teologa Alkuina u kojem, navodeći ga, ističe njegov negativni kontekst; odnosno, preporučuje da ne slušate one koji vjeruju u vox populi, vox dei , budući da je "pravovjernost masa prilično blizu ludila. " Tim više, kada, kako to opisuje Vladimir Nabokov, prokazujući ideologiju u svojem dijelu Istrebljivanje tirana; čovjek prihvaćajući ideju, koja istina može biti i pozitivna, nju preoblikuje u ideologiju, koju onda rigidno primjenjuje u stvarnosti i od nje čini oružje kojim napada. Današnje evanđelje kao da prokazuje upravo ove dvije stvarnosti. Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« Dok je u prvom slučaju glasa naroda o Bogu u drugom slučaju je kriva predođba prave slike i lica Božjeg. U jednom i u drugom slučaju pristuna je aluzija na svojevrsnu ideologiju o Bogu. Upravo zbog toga jedno i drugo Isus stavlja pred zabranu: on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju, slušamo u evanđelju, a kao izlaz nudi put, Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Utoliko – navodi netko – ako želiš saznati kakav je Božji čovjek, znat ćeš to kad staneš na taj put. Pođi za Isusom i spoznat ćeš kakav je Božji čovjek, a time ćeš znati i kakav je Bog. Zato je pitanje poziva – i odgovora na njega - ključno vjerničko pitanje. Duga su traženja, ali da spoznamo Boga kakav jest, tu treba doći, zakoraknuti i vidjeti. I time preboljeti i zadnju napast koja može imati katastrofalne i velike posljedice. Da naime ne gradimo Boga prema svojim interesima i na svoju mjeru, nego da smo slušajući njegovu riječ spremni odazvati se da živimo onako kako On od nas očekuje; bogoliko: dakle ne Bog na čovjekovu mjeru, nego čovjek po Božjoj mjeri. Utoliko za Kristova vjernika, glas naroda nikada ne može biti jedina garancija da u njemu nužno prepozna glas Božji, već slušajući glas Božji, glas evanđelja može biti siguran da jest njegov narod, a kako to na jednom mjestu donosi prorok Jeremija: Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog i vi ćete biti moj narod. To pak, onda postaje i očitovanje određenog stava ili uvjerenja, koje otkriva izraz nečije volje, ali isto tako i očitovanje nečeg čime se prepoznaje ono što zadužuje, uvjetuje, određuje, te u konačnici ono što odlučuje, a da to nije nužno ustaljena fraza, izraz ili kakvi aforizam.

Hvala na pažnji!

-dMB-


presveto trojstvo - 12.6.2022.

PRESVETO TROJSTVO

(Iv 16, 12-15)

Za određeno povijesno znakovlje i simbole, a na poseban način za grb, općenito se smatra kako sa svojim specifičnim likovnim izričajem, strukturom simboličkih elemenata te uporabom boja i oblika, predstavlja specifičan simbol identiteta. Razvoj takvog značenja nastaje u Europi u 12. stoljeću, nakon križarskih ratova iz kojih su se ratnici vratili noseći na štitovima svoje oznake koje su funkcionalno služile razlikovanju oklopljenih vitezova na bojištu. Tijekom vremena grbovi će postati opći simboli identiteta pojedinaca i obitelji, korišteni kako u pečatima, tako i za ukrašavanje predmeta opće uporabe i u drugim prilikama. Njima se na poseban način bavi herladika, tj. pomoćna povijesna znanost koja proučava postanak grbova, znakovlja, pravila njihova sastavljanja i povijest njihova razvoja. Međutim osim heraldike zanimanje za grbove, znakovlje i simbole ne pokazuju samo oni kojima to stoji u opisu posla. Puno prije njih to je učinio jedan od rimskih careva, slijedeći zapovijedi svoga sna. Bilo je to 312., u pripremi bitke kod Milvijskog mosta između rimskih careva Konstantina i Maksencija.  Euzebije Cezarejski pripovijeda da su Konstantin i njegovi vojnici imali viziju koju je poslao kršćanski Bog. To je protumačeno kao obećanje pobjede ako se na štitovima vojnika naslika znak Chi Rho, prva dva slova Kristova imena na grčkom. Legenda navodi da se Konstantinu u predvečerje bitke u snu ukazao Isus Krist koji mu je govorio In hoc signo vinces tj. U ovom znaku ćeš pobijediti (pritom misleći na kristogram). Ujutro pred bitku Konstantin je zapovjedio da se na štitove njegovih vojnika nacrta kristogram. Iako je Maksencije imao nadmoćan broj vojnika brzo je svladan te je Konstantin trijumfalno ušao u Rim. Bitka je, kako se smatra, bila važna kao dio Konstantinovog obraćenja na kršćanstvo, dok je već sljedeće godine nakon bitke izdao Milanski edikt čime je izjednačio kršćanstvo s drugim religijama u Carstvu. Danas na nedjelju svetkovine Presvetog Trojstva, osim što nam ostaje priznati se malenima pred tajnom koja prebiva u nedostupnu svijetlu, ali od koje se živi, budući da Bog nije i ne može biti tek zagonetka koja bi se mogla odgonetnuti te tako iscrpsti, daje nam se ujedno prilika posvjestiti i znak, taj naš hoc signo vinces, u i po kojem smo pozvani pobjeđivati, a u kojem je i Oca i Sina i Duha Svetoga. Za njega nam nije potrebna niti vizija, niti san. Jasno, za Kristova vjernika znak je to križa kojeg u prvom redu ne stavlja niti na zastave niti na štitove, već na sebe. U tom znaku on ne pobjeđuje druge za dobro sebe. U tom znaku nitko od Kristovih vjernika ne ubija, već sam podnosi umiranje i smrt. Po njemu smo mi, kako navodi sveti Pavao - raspeti svijetu i svijet nama. U tom znaku, u znaku križa, mi pobjeđujemo sebe za druge, time na svoj način pobjeđujemo sebe za Boga, tim više jer je sam Bog u tom znaku pobijedio za svakog od nas. Baš zbog toga pobijede u ovom znaku ne grade slavoluke ispod kojih prolaze plijen i pobjednici. Pobjede u ovom i ovakvom znaku ne grade nužno niti spomenike kao podsjetnike kojima bi se pobijede imale istrgnuti iz ruku zaborava. O tom nas tako posebnom grbu ne podsijeća heraldika, jer ga ona ne može do kraja doseći, budući da joj postanak ovog znaka i njegov razvoj uvijek izmiču. Na njega nas zato podsijeća Duh Sveti  i to po ljubavi razlivenoj u našim srcima, kako navodi današnja poslanica. Upravo po njoj u znaku križa, u znaku u kojem je Oca i Sina i Duha Svetoga, predstavlja se specifičan simbol našeg identiteta.

Hvala na pažnji !

-dMB-


duhovi - rođendan crkve - 5.6.2022.

DUHOVI – PEDESETNICA

(Iv 14,15-16.23b-26)

Ne vidimo svi boje jednako, tj. iako ih vidimo problem nastaje u njihovom raspoznavanju. Riječ je o poremećaju općenito poznatom kao daltonizam, kojeg je prvi opisao John Dalton, engleski znanstvenik, i to na temelju vlastitog iskustva. Pa ipak, problem sa raspoznavanjem boja ne znači da baš nikakve boje ne vidimo. Ono što bi bio veći nedostatak od toga jest kada bismo svijet uronjen i obojan bojama mogli promatrati tek monokromatski, odnosno jednobojno, što ne rijetko zna biti zamka u koju upadamo, te zbog toga i način kojim gledamo na stvarnost oko nas, pa samim time i jedni na druge, i to unatoč tome što nam dijagnostikom nije utvrđen poremećaj bilo očiju bilo vida. Sve to, naravno vodi nas i do pitanja koja se možda mogu činiti banalnima, odnosno koji je smisao boja i kakav je to odnos koji postoji između boja i života. Odgovor bi otprilike mogao biti taj kako život bez boja ostaje prazan, budući da je naše življenje uvijek temeljno označeno bojama. Boje su stoga jedan od kanala preko kojih svijet dolazi k nama. One su snažan kanal odnosa i komunikacije: boje stvaraju privlačnost i odbojnost, stvaraju povezanost i ambijent. Dakle, gledati svijet znači i vidjeti boje. Utoliko, nizozemski književnik Cees Nooteboom (Kejs Nooutebom), u svom romanu Filip i ostali piše kako svijet uzima i ima naše boje. Svijet je uvijek takav, navodi ovaj pisac – mi smo oni koji ga bojaju bojom našeg straha i naše nesreće.  Danas je pedesetnica, svetkovina Duhova, rođendan Crkve, a da je ona mjesto ili bolje reći svijet pun boja i njezinih nijansi, na svoj način svjedoči nam današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih; Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. Ono što je sigurno, bez Duha Svetoga, svijet i ljudi u njemu gube boje, odnosno svijet bi ostao bez boja, zarobljen u možda tek jednobojnost određenu strahom i nesrećama. Tim više kada su boje Duha Svetoga: stvaranje, istina, svetost, zajedništvo, utjeha, mudrost, život, ljubav, mir. Jasno je kako boja plamena, baš kao i kada je riječ o pravom ognju, ovisi o materijalu koji sagorijeva. U njima, u takvim bojama se tako nalaze obrisi Kristova vjernika, ili kako to netko navodi –. riječ je o obrisima krščanskog čovjeka, odnosno kako je Duh Sveti utkan u naš život. Takav čovjek uviđa da navedeni obrisi ljudskosti nisu samo poželjne značajke karaktera ili postignuće etičkoga nastojanja i napora. On vidi da ti obrisi imaju svoj dublji, skroviti izvor. Duh Božji je taj skroviti izvor, iz njega teku rijeke žive vode te kroz takvu ljudskost natapaju njivu svijeta.(SK,UGS,140). Po takvoj ljudskosti događaju se boje koje unatoč tko zna kakvom stupnju bilo monokromije bilo daltonizma, ne mogu, a da ne budu raspoznate. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma vazmena nedjelja - 29.5.2022.

SEDMA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 17, 20 – 26)

U jednom od svojih promišljanja, engleski pjesnik i redovnik, s kraja 16. i početka 17. stoljeća John Donne napisao je, većini od nas poznate riječi kojima se potvrđuje kako nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Svaki je čovjek, dio kontinenta, dio Zemlje. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni. Ove riječi iz njegove 17. meditacije, preuzima kasnije Ernst Hemingway u svom poznatom epigrafu - Za koga – ili – Kome zvono zvoni – u kojem svoje nadahnuće za knjigu pod naslovom Nitko nije otok – nalazi poznati duhovni pisac, monah trapist, Thomas Merton. Merton piše – svaki je drugi čovjek dio mene, jer sam ja dio i član ljudskog roda. Svaki je kršćanin dio moga tijela, jer smo Kristovi udovi. Što ja činim, učinjeno je također za njih i s njima i po njima. Što oni čine učinjeno je u meni po meni i za mene. Ali svaki od nas odgovara za svoj dio u životu cijeloga tijela, utoliko – kako to navodi jedan od crkvenih dokumenata -  zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću. (GS1). U tom svjetlu mogu nam malo jasnijima postati i riječi iz današnjeg evanđelja. Riječ je o Kristovoj molitvi za nas, a u njoj opet, nalazimo i način i razloge po kojima i zbog kojih život oblikovan evanđeljem dobiva svoju vjerodostojnost i svoje očitovanje.(usp. RSsv-7-c). Slušamo tako danas - Oče sveti, ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Jasno je kako pojam jedinstva nužno uključuje i različitost. Inače smo u tiraniji. No treba uvijek razlikovati jednoobraznost, unificiranje od jedinstva. U jedinstvo uvijek ulaze autentični ljudi, različiti, koji iznutra bivaju sposobni za zajednički život.(JT.IM, 132). Utoliko – navodi netko - svaki čovjek nam je potreban, i onaj slučajni prolaznik koji će, dok nam pogrebna povorka bude išla, kapu skinuti i reći: Pokoj mu duši. Drugi, to su oni drugačiji, a zajedništvo s drugima moguće je samo dok je svatko svoj. Međutim, treba postojati kohezijska sila koja bi nas povezala, kao što voda ujedinjuje čestice brašna u kruh.(LR,LJN, 171). Zato, ova Kristova molitva iz današnjeg evanđelja, molitva je za jedinstvo, a ona takva u sebi donosi dragocjeni biser evanđelja. Riječ je o ljubavi, a ona je upravo ta sila. U njoj se događa ovjerenje sadržaja života nas Kristovih vjernika. Zbog nje možemo biti sigurni da je Bog u životu svakoga od nas prisutan i da se očituje, budući da se njegova prisutnost osjeća upravo u trentcima u kojima ne činimo ništa drugo nego ljubimo.(usp. RSsv-7-c). U tom smislu, Gospodin Isus kad moli Oca da svi budu jedno – ističe dokument crkve - (Iv 17, 21-22) otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Takvo jedinstvo upoznaje se čak i onda kada osluhnuvši zvono, upitamo se o tome za koga ili kome ono zvoni.

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta vazmena nedjelja - 22.5.2022.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 14, 23-29) 

Ara pacis Augustae – oltar mira, cara Augusta, naziv je za jedno od najljepših sačuvanih umjetničkih ostvarenja iz Augustovog doba. Po svemu sudeći, bio je to drugi od dva žrtvenika koja August spominje u izvještaju o svojim djelima. Podigao ga je Senat 13. god.pr.Krista, na Marsovom polju, dijelu grada gdje su obučavani vojnici, koji su bili smješteni u Rimu. Bio je smješten blizu drugih ključnih Augustovih spomenika, kao što su Horologium Augusti (ogromni sunčani sat), te Augustov mauzolej, a danas je u neposrednoj blizini papinskog  hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Rimski Senat svečano je odlučio o gradnji oltara u povodu Augustova sretnog povratka iz Hispanije i Galije. Nakon posvećenja, Ara Pacis se koristio kao oltar za prinošenje žrtava božici mira (Pax). Jedna od osobitih značajki ovoga oltara je da je on trijumfalni spomenik bez ikakvog slikovitog prikaza trijumfa. To dokazuje da Pax Augusta, augustov mir ne stavlja naglasak na pobjedu, nego na mir koji osiguravaju njegove pobjede. Sve to opet, usko se vezalo uz Pax Romana, rimski mir, koji se jednostavno može nazvati pax imperia, tj. carski mir pod čijim su značenjem tijekom povijesti znali nastati i nastaju, mnogi drugi mirovni režimi, kao npr. Pax Ottoma, Pax Britannica, Pax Americana i tako sve do Mira atomske bombe, koji očito nije uspio u svom prvom pokušaju, pa traži svoju reprizu ili možda samo nastavak, kako bi se nakon nje, naravno, opet krenulo u građenje kojekakvih novih oltara miru, dogođenog hegemonijom. Očito je da takvi oltari, makar oslobođeni od prikaza trijumfa, nisu oslobođeni od potrebe da se jasno zna tko je pobjednik. Mir, dogođen na takav način, pobjednik definitivno nije. Današnje evanđelje, progovara nam o miru kojeg daje Krist; Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem – govori Isus - Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Utoliko, cijelo se evanđelje – navodi netko - usmjerava prema miru koji svijet ne može dati. Zakon ljubavi veže Kristova vjernika da učini više od onoga koji to nije, koji ljubi tek svoje prijatelje i sklapa mir prema svojim interesima.(VB,Szg,75). Bilo bi zato dobro, kad bismo pokušali shvatiti, da evanđelje nije u prvom redu neka ograda unutar koje nas puštaju na miru, nego da je nešto čime nam se daje prilika da se s nama i bližnjima dogodi nešto, važno i dobro, tj. da postaje nečim od čega se živi, i što se živi kao dobro i blaženo. A mir to jest. On je nešto i dobro i nešto blaženo. Zato mir kojeg nam Krist ostavlja i kojeg nam daje, za Kristove vjernike nije samo privatna stvar, nego nešto što se stvara sa drugima i također za druge, tako da bude svačiji mir, tj. jednostavno mir.(VB,SzG,143). Oltar takvoga mira ne nalazi se na Marsovom polju, mada mjesto njegova nastanka, zna postati vrlo slično upravo tom i takvom polju i to zbog obuke kojekakvih vojni u nama kojima bismo željeli zagospodariti drugima. Polje Kirstova mira nalazu svoje mjesto u svakom čovjeku u kojemu je spremnosti da se drugi, tim više ako je riječ o onom koga zbog vjere u Krista prepoznajemo kao brata i sestru, prihvati sa svim svojim problemima kao vlastiti interes. Na taj način izbjegli bismo zamci koju sami sebi postavljamo, odnosno hoteći neevanđeoski ostvariti ono što mislimo da je u interesu evanđelja.(VB, SZ,76), o čemu nam na svoj način svjedoči i jedno od najljepših sačuvanih umjetničkih ostvarenja starog Rima - Ara pacis Augustae, oltar mira cara Augusta. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta vazmena nedjelja - 15.5.2022.

PETA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 13,31-33a.34-35)

Znakovi prepoznavanja znaju biti od velike pomoći kada iz neznanja o nekome ili nečemu prelazimo u određeno znanje. Ono što je važno, tj. kako bih znak ispunio svoju zadaću, između znaka i označenoga mora postojati uočljiva povezanost. Tako, u nizu filmova o deset Božjih zapovijedi, poljskog režisera Krzysztofa Kieslowskog, koji je usput kazano sebe smatrao nevjernikom, u jednoj od scena iz filma o prvoj Božjoj zapovijedi, prikazuje se dijalog djeteta i majke. Riječ je o upitu majci: Što je to Bog, upita dječak majku. Majka, pogledavši ga, čvrsto ga zagrli, pa ga upita: Što sada osječaš?, Osjećam da me voliš, odgovori dječak. Eto Bog je upravo to, odgovori majka. Ovakvo stečeno znanje, po jednom dogođenom znaku prepoznavanja, očituje  tako istinu o Bogu, i to Bogu ljubavi. Riječ je o znanju koje ne dokida ni um ni inelektualno razumjevanje, već naprotiv, u sebe ih zapliće. Znanje je to koje uzdiže ljubav, te zbog toga odražava nakane našeg srca, naše volje, naših osjećaja. Jednostavno kazano odražava nas, a u isto vrijeme odražava život sposoban primiti ono nešto božansko i to smjestiti u svijet.(usp.PVc). O tom božanskom, a opet sa svojim mjestom među nama, svjedoče Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: Zapovijed vam novu dajem – govori nam Isus danas – ljubite jedni druge; kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici; ako budete imali ljubavi jedni za druge. Očito je stoga kako se samo po ljubavi – kako navodi sv. Augustin – razlikuju sinovi Božji – jer – kada bi se svi križali znakom križa, svi odgovarali amen na liturgijskim slavljima, ističe sv. Augustin – kada bi primili krštenje i ušli u crkve, dali izgraditi zidove bazilika, ipak bi se samo po ljubavi raspoznali sinovi Božji. Imalo bi stoga itekako smisla te s pravom pa i čuđenjem zapitati se zašto zapravo ne živimo iz tog bogatstva, iz te mogućnosti sinova Božjih, da si jednom priuštimo taj luksus te ne pitamo što ćemo prije svega dobiti, nego da dijelimo što već posjedujemo. Zašto uvijek tražimo utjehu i utočište, a dana ma je mogućnost da drugima budemo potporanj. Zašto se ponašamo kao nemoćna dječica, a trebali bismo biti drugima kao očevi i majke? Što ima božansko u nama ako svjedočimo samo našu nezasitnu prazninu.(VB, NcC, 355). Današnje evanđelje uvodi nas tako u umijeće ljubavi. Uvodi nas u ljudski čin kojim se ljudsko postojanje iskazuje ljudskim, pokazujući se svakom čovjeku kao jedan uspio i poželjan lik ljudskosti. Zbog toga je ljubav - ističe Chiara Lubich - najvažnija krjepost. U njoj je sve. No potrebno je i znati što je čini tako posebnom; Jedan mislilac kaže; ljubiti je dobro; znati ljubiti je sve. Utoliko, treba znati ljubiti, jer kršćanska je ljubav umijeće i treba ga poznavati. Ovo znanje izrečeno je danas u novoj zapovijedi koju Isus ostavlja svojima, ostavljajući je u konačnici svakom čovjeku. Provesti, dakle ovo umijeće u praksu prvi je i nezaobilazni korak koji treba učiniti kako bismo mogli pokrenuti ne nasilnu, no prodornu i radikalnu revoluciju koja sve mijenja. Ona dodiruje ne samo duhovno područje, nego i ono posve ljudsko, obnavljajući svaki aspekt života: kulturni, filozofski, politički, ekonomski, odgojni, znanstveni. To je tajna revolucije koja je omogućila prvim kršćanima da preplave tada poznati svijet te postanu znakom prepoznavanja koji nas je kadar iz neznanja dovesti znanju, očitujući tako svoj odgovor na pitanja svijeta, možda ničim drugim nego zagrljajem upravo onog tko pita. Tim više ako to, ako taj i takav zagrljaj znači da je Bog ljubav, onda je jasno kako je netko tko je Kristov vjernik pozvan to isto biti.

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta vazmena nedjelja - 8.5.2022.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 10, 27-30)

Osjetilo sluha, sluh, te zbog toga i slušanje jedno je od osnovnih osjetila koje nas vodi kroz život. Utkano u našu svakodnevicu, vodi nas opažanju zvukova, na poimanje života oko nas, a posebno zna biti važno za ravnotežu i orijentaciju u prostoru. U njemu se događa prostor za komunikaciju, o kojoj itekako zna ovisiti kvaliteta našega života. Slušanje je zato posvećivanje pažnje onome što se čuje. Time se zapravo pokazuje kako postoji velika razlika između čuti i slušati. Čuti mogu svi oni koji imaju razvijeno osjetilo sluha. Međutim obraćati pažnju na zvukove, znati ih razlikovati, te u njima razumijevati posebne oblike jezika i izražavanja, traži od nas pažnju prema onom što se čuje, traži slušanje. O takvoj dijagnostici osjetila sluha priča nam i jedna priča. Naime – jednom je jedan Indijanac – navodi priča – šetao sa svojim prijateljem najprometnijom njujorškom ulicom. Najednom zastane i kaže svojem prijatelju: Stani, tiho, čuješ li cvrčka? Na to mu prijatelj odgovori; Kako u toj galami, u kojoj se čuju automobili, škripa kočnica, kojekakvih sirena i alrma, možeš čuti cvrčka? Inijanac se približi jednom zidu i u pukotini nađe cvrčka. Kad je to njegov prijatelj vidio, odvrati: Kod vas primitivnih naroda nije ni čudno što u gradskoj vrevi čujete kakvu životinjicu: mi civilizarni ljudi ne možemo više čuti nešto takvo; Indijanac će na to, nije točno, moj prijatelju. Ne radi se o tome koliko su jake buka i galama, nego o tome koliko ste naviknuti, čemu posvećujete pažnju na ono što čujete. Potom uzme kovani novčić i baci ga na nogostup. Istog se trena ljudi oko njega okrenu, te će tada Indijanac svome prijatelju: Vidiš taj novčić nije bio ništa glasniji od cvrčka, a ipak su ljudi odmah čuli taj zvuk. Na tragu ove priče, možda bi nam mogle biti jasnije Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: U ono vrijeme: Reče Isus: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. U samo par redak današnjeg evanđelja Isus, pokazuje sluh, pokazuje duboku pažnju koja veže Boga uz čovjekovu egzistenciju, uz ljudski život, uz njegovu sadašnjost i ono što dolazi.(SK,KVB,35). Međutim, izgleda kako slušati Isusove riječi u galami koja pojačavana iz dana u dan, postaje sve jača i jača, a jedini zvuk na kojem jest pažnja jest interes, one koji još uvijek te riječi slušaju, olako se označi primitivnima i zatucanima. Utoliko Isusove riječi izgledaju kao glas cvrčka usred buke grada. Jasno je stoga kako njega čuju oni koji ga slušaju. Stoga, netko tko je Kristov vjernik, znajući dobro da nije drugačiji od drugih ljudi: on je – navodi netko – vidio svjetlo, čuo je jedan poziv, čuo je jednu riječ. On to ispovijeda kao pravi put kojim se čovjek ostvaruje, to znači spašava. Svjestan da i samo podliježe svim slabostima i ograničenjima kao ostali ljudi, ali ujedno i svjestan da ono po čemu je osobit jest po milosti koja mu je dana...Taj put vodi kroz trpljenje, kroz solidarnost, prihvaćanje ljudske sudbine i nenapuštanje solidarnosti i čovjekoljubnog življenja, ma što koštalo(JT,IM,113/107). To je ono što je na svoj način utkano u sluh koji čuje Kristov glas.Takav sluh ostavlja nas u ravnoteži, i čuva od lutanja i gubljenja. U njemu se događa komunikacija životom. O njemu ne ovisi tek kvaliteta života, već sam život. Čak štoviše o njemu ovisi život vječni.

Hvala na pažnji!

-dMB-


treća vazmena nedjelja - 1.5.2022.

TREĆA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 21, 1-19)

Povratak svakodnevnici, uglavnom se razumijeva kao povratak onom što se čini ustaljenim. Povratak je to već življenoj rutini čiji se dani uglavnom ponavljaju, te ne rijetko na sebe navlače ruho banalnosti. Ovi i ovakvi dani, ugrabljeni u vrtlog dužnosti, briga, straha, pitanja, traže napor, koji onda iza sebe ostavlja umor, ali bez konkretnih odgovora. Utoliko, to naše svakodnevno, često se pojavljuje i shvaća kako kakva maglom ispunjena arena u kojoj s velikom mukom i trudom bojujemo tu našu nimalo laku bitku i to, uglavnom, ni za što drugo nego za to kako bismo ostali na životu. Ne čudi stoga kako govor o svakodnevici često odzvanja negativnim prizvukom što zbog svoje pretpostavljene plitkosti, tako i zbog svojeg razornog iscrpljivanja i uzaludnosti. Međutim, bez podcjenjivanja jednog ovakvog stanja koje nas učestalo zna snaći, i bez negiranja njegove težine, čini se kako upravo u tom svojem ranjivom obliku, ponekad i oprečnom, ta naša svakodnevnica postaje i jest jedino mjesto posebnih, pa i odlučujućih susreta, te zbog toga i iskustava koja nas prosvjetljuju, a zbog čega naše misli i shvaćanja, naše odluke, izvode se iz uskoće i grča. Na taj način dani makar skloni svojem ponavljanju, daleko su od toga da postanu tek svojevrsna antologija izmrvljenih i tmurnih trenutaka bez ikakava sjaja. Naprotiv u njima se otkriva i kroz njih govori svakodnevnica koja je slična barci i njezinom putovanju. Nju takvu prepoznajemo u današnjem evanđelju, koje svjedočanstvo o Bogu, Kristu koji je živ i koji je među nama, te zbog toga i susret s Njim stavlja unutar svakodnevnog života, štoviše unutar posla kojeg se obavlja. Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Upravo tu, na tom mjestu, smještenom gotovo u središte svačije svakodnevnice događa se ponovni poziv apostolima. Tome su se mjestu vratili u njima dobro poznat svagdašnji i običan ribarski život. To je bila i ostala njihova svakodnevnica, a upravo u njoj dogodili su se poziv, susret, odgovor, svjedočanstvo. I tu se – kako netko navodi – događa prevrat; oni se susreću s Isusom i opet taj dosadan svagdan postaje mjestom neobičnog susreta i promjene: Nije li to kao da nam evanđelje poručuje: ostani u svojem svagdanu, pri onom običnom, tu te čeka iznenađenje, ono nenadano, pogodan trenutak za promjenu, za nešto novo. Utoliko znak je ono svagdašnje i jer je upravo to znak ne smijemo pokraj njega proći kao da ga ne vidimo, jer što ako je Bog upravo u onom svagdašnjem i običnom, što ne pobuđuje pozornost. Što ako je kod Boga neobično upravo to da je on skriven u običnome, svagdašnjem, pa ga zato tako slabo otkrivamo i prepoznajemo.(SK, OSSB-69/71). Možda bi upravo tome imali težiti naši napori i naši umori, a time bi vrlo vjerojatno i naši dani u čiji smo vrtlog ugrabljeni, dobili priliku presvući se iz ruha banalnosti u ruho smisla.

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga vazmena nedjelja - 24.4.2022.

DRUGA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 20, 19-31)

Kriterij po kojem, onako na prvu, prepoznajemo blizance, uglavnom jest njihova izvanjska međusobna sličnost, koja zna odmah upadati u oči. Pa ipak, postoje blizanci za koje se samo pogledom i ne može baš biti siguran da to stvarno uistinu jesu. Štoviše, čini se kako je ponekad takvima teško povjerovati na je riječ da su braća ili sestre. Zbog toga, skloni smo nekako opreznije promatrati njihova lica i geste, ali i njihove težnje, pa i interese, tražeći tako nekakav znak koji bi ukazivao na sličnost među njima. U današnjem evanđelju, susreće nas tako Toma zvani Blizanac. To da je blizanac, što nam na svoj način potvrđuje ponavljanje toga naziva uz njegovo ime, navodi nas na zaključak kako nije riječ tek o nekakvom slučajnom ponavljanju. Nešto ga je po svemu sudeći takvim činilo i određivalo. Nekako se uvriježilo uvjerenje kako je Toma zapravo blizanac sa svakim od nas zbog onog što smo olako spremni nazvati nevjerom, a da zapravo, ta i takva nevjera ima – kako to netko navodi – oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za protest i za krizu i dugo traženje u kojima se čovjek nauči suočiti izravno sa tajnom, nauči podnositi vlastite sumnje, te u konačnici nauči se i Bogu priznati da bude istiniski Bog i to kao onaj koji se radikalno razlikuje od boga skrojena od naše religiozne iluzije, te time boga samo nekih naših snova. Takav Bog, zna biti daleko od onoga u kojeg smo pozvani vjerovati i daleko od Boga kojemu vjerujemo. A On, On je raspeti, umrli i uskrsli. Do njega vodi put križa, put ljubavi. Baš zbog toga, ono što je pripada vjerovanju, ono što je naš credo, odnosi se na ono čemu je priklonjeno naše srce. Za Kristova vjernika to je Bog koji može pokazati svoje rane. Utoliko, ono što se prozvalo Tominom nevjerom, mnogo nam je više bilo od koristi, nego je to bila vjera ostalih učenika. Na taj način, otkriva nam se, kako Tomino biti blizancem, ustvari prije nego nas, tiče se njegove sličnosti s Isusom. Evanđelja nam to potvrđuju. Tako kada je Isus navijestio svojim učenicima da ide u Judeju jer je Lazar, njegov prijatelj, mrtav, svi su se učenici bojali te su Isusu rekli da će ga ondje ubiti. Jedino Toma je rekao: „idemo i mi umrijeti s tobom“. Dok je Petar htio umrijeti za Isusa a izdao ga je, Toma ne. Toma je shvatio da ne treba dati život za Isusa nego - kao i Isus – svoj život treba dati za druge. Zato se Tomu predstavlja kao Blizanca, kao onoga koji sliči Isusu.(AM,StB,). Čini se stoga, kako dok su se desetorica sakrila u strahu od Židova on je tražio raspetog, jer u pamet mu se usjekla slika Isusove smrti na križu. Možda nam zbog toga može biti barem malo jasnije zašto traži kao znak biljeg čavala na Isusovim rukama, i bok, u koje je kanio staviti prst i ruku. Na taj način, čini se kako njegovo nevjerovanje ima i drugu stranu, tj. samu vjernost koja odgovara odbijanju slave, odbijanju uskrsnuća ako ono nije povezano s križem. To bi u konačnici moglo značiti da tamo gdje se događa trpljenje, gdje god pati čovjek, i možda jedino tamo, imamo priliku dotanuti rane koje svjedoče da je Krist živ. Time, Kristovim vjernicima, pa i onima koji to nisu postaje moguće da, iako Isusa nisu vidjeli, mogu doživjeti Uskrsloga, a jedni u drugima prepoznati braću i sestre, te time možda i blizance.

Hvala na pažnji !

-dMB-


cvjetnica - Nedjelja Muke Gospodinove - 10.4.2022.

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

 

Samo ono što je maleno ili pak onaj tko je malen, može rasti, može postati veliko i može postati velik. A postati velik i to ostati, uspijeva samo onom tko razumijeva koliko je važno znati što znači biti malen. Zato, velikim ljudima uglavnom nazivamo one koji su znali biti i ostati malenima, na poseban način pred onim što je  veliko. Može se stoga zaključiti, kako naša veličina ovisi o našoj malenosti, budući da bez nje ona ne bi mogla nastajati. Utoliko, veličina koja ne zaboravlja malenost, utemeljena je na dubokoj svjesnosti vlastitih granica. Time postajemo osobe ukorjenjene u istini, a takva istina pripada stvarnosti. Stupati tako na putu istine, postaje govorom ničeg drugog nego poniznosti. To onda jednostavno znači kako bismo bez poniznosti hodali u laži. Međutim, govor o poniznosti u stvarnosti kakva je ova naša i ne čini se toliko poželjeljnim. On ne samo da je podcijenjen već se pokazuje kao isuviše krivo shvaćen, te zbog toga i krivo prikazivan tj. kao slabost nekog koji se u životu ne želi ostvariti, te zbog toga naravno i postati velik. A upravo bi u tome imala biti laž, budući da velikim ima mogućnost postati samo ono što je maleno. Tako danas na Cvjetnicu, Kristove vjernike tome i takovm iskustvu vodi nas izvještaj Muke Gospodinove, ali isto tako vode nas i riječi iz Pavlove poslanice: Krist Isus, trajni lik Božji,nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi. U tom smislu dani koji su pred nama, upravo tome postaju potvrdom. Možda ih zbog toga niti ne možemo nazvati nikako drugačije nego velikima. Njihova veličina ne zaobilazi nikoga, međutim može se dogoditi da mi zaobiđemo njih, jer  je pred njima zna izostati naša malenost. A tek takvi, mali, možemo stati pred tajnu koju je Bog objavio upravo malenima, koja je sakrita onima koji sebe pred njom drže, umnima i mudrima. Riječ je o tajni koja je potpuno iznad i protiv filozofije uzvisivanja, a koju nam na poseban način otkrivaju današnja liturgijska čitanja. Bog je u Isusu Kristu – navodi netko – došao živjeti našu situaciju ljudi usađenih u svijet u kojemu vladaju još uvijek i grijeh i smrt. I nije od toga pobjegao! Prema tome, ima ipak duboka veza između Boga i umiranja. Ta se veza zove: ljubav na smrt. Bog je taj jedini koji to čini bez ikakava interesa: da od njega nauče i oni koji su ga susreli. Da nauče da je to zadnje mjerilo kako i mi jedni s drugima imamo živjeti. On se predade da se mi znamo predati. To je ono božansko. Onaj tko tako živi kao što je živio Isus Krist, tko je pošao na taj put, tko je izabrao taj put vjerujući da je Bogu vjeran, to znači da počinje postupati onako kako i Bog postupa, a to je uvijek nešto konkretno – taj čitavim svojim životom prinosi Bogu žrtvu čistu, a ona je za druge uvijek žrtva solidarnosti, osloboditeljska je. Ona nije udar na nekoga. Ona je skrajnji mogući život za nekoga.(JT,Im,161). Time se pokazuje jasnijim, kako postati velik i to ostati, uspijeva onom tko razumijeva koliko je važno znati što znači biti malen, na poseban način kada je velikih dana, a takvi su dani upravo pred nama.

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta korizmena nedjelja - 3.4.2022.

PETA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 8,1-11)

Polazeći od definiranja onog što bi to imala biti umjetnost, čini se kako ne postoji osoba za koju se ne bi moglo reći da nije umjetnik. Naime, stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, sve to,i ono što se uz to veže, naziva se jednim imenom umjetnost. Umjetnik je stoga neko tko stvara umjetnička djela, ali i netko tko nešto vrlo dobro radi. Sve to opet nije bez nekih svojih pravila i određenja. Među njima svoje mjesto nalazi i ono koje se odnosi na umanjenje, ili bolje reći prikrivanje nedostataka nekog nastalog djela. Kada su nedostatci takvi da ih se baš i ne može sakriti, slijedi se pravilo naglašavanja, isticanja samog nedostatka. Ukratko ono što se ne može prikriti valja naglasiti i istaknuti i to upravo iz razloga kako bi time nedostatak ostao prikriven. Na razini naših odnosa, čini se kako smo upravo na tragu ovog pravila uspijeli razviti sobosobnost zbog koje na sebe možemo gledati kao umjetnike i to vrsne. Zanimljivo je kako je za djelo koje tada nastaje dovoljan tek prst i slabost drugog. Takvim se prstom naglašeno pokazuje na drugog u njegovu nedostatku, njegovoj slabosti, te na kraju krajeva njegovoj nemoći. To bi po svemu sudeći imalo biti dovoljno kako bi se vlastite nedostatke učinilo sakrivenima i neprimjetnima. Pravilo je stoga jasno. Istaknuti slabost, istaknuti grijeh i to ne svoj nego drugih, kako bi naši grijesi i naše slabosti ostali prikriveni. Na ovako usmjeren prst i od njega nastalo djelo, američki pisac Michael Joseph Connelly, u jednom od svojih romana, prisjetiti će svoje čitatelje kako svaki put kada je naš kažiprst usmjeren na drugog, osuđujući ga, ostala tri prsta uvijek su usmjerena protiv nas. O prstu koji želi istaknuti, potom osuditi kako bi pokušao prikriti slabosti onog tko njime prokazuje, ali i o prstima koji ostaju usmjereni prema onima koji prstom upiru, te u konačnici o odnosu u kojemu ostaju tek dva lica, Relicti sunt duo: misera et Misericordia, kako to navodi sv. Augustin, svjedoči nam današnje evanđelje: Slušamo tako danas: Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitkone osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« Utoliko – kako netko navodi – Boga ćete razumjeti kada budete nučili biti veći od zla, a to ne znači ništa drugo nego uzeti teret stvarnosti, ali ne tako da joj podlegneš, iskoristiš je ili se tako prilagodiš da uvečaš zlo u svijetu. Nego da snagom Božjom – taj teret nosiš, kako bi se pouzdavajući u Boga izišlo odatle. To će se mjeriti po tome ako si veći od grijeha, ako naučiš što to znači odnositi, ponijeti, odnijeti tuđi grijeh, što znači oprostiti. To ne znači reći zlu da nije zlo, nego biti pozvan da budeš, da vjeruješ kako ima šanse i da snagom Božjom možeš biti veći od ljudskog zla.(JT,IM, 74). Takvih umjetnika nikad dosta. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta korizmena nedjelja - 27.3.2022.

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 15, 1-3;11-32)

Nekima je to lakše, nekima teže. Neki to čine na vidljiv, neki opet na manje vidljiv način, pokušavajući ponekad sakriti lice suhoćom, dok u isto vrijeme poplavljuju u nutrini. Time žele ostaviti dojam da se to njima ne događa i da to ne rade. Nekima je za to potreban nekakav potresan, bolan te često tužan razlog, nekima opet razlog u kojemu je radosti. A opet, svaki od tih razloga služi se nekad riječma, pričama, nekad pjesmama. Služi se događajima imenovanima kao sudbinama, služi se svjedočanstvima duboko uronjenima u život i iz njega izronjenima. Bez obzira koliko često i zbog kojeg razloga se zna pojaviti, jedno je sigurno, svatko je to učinio barem jednom u životu, budući da onaj tko je rođen udahnuvši po prvi put na novi život i novo stanje, posvjedočio je to plačem i prvim suzama. To je pak za sve koji su ga čekali kroz devet mjeseci, bio znak kako je sve uredu i da takve suze i plač očituju život, očituju novi početak. Ukratko, svi smo mi nekad plakali, i to barem jednom. Svi dakle plaču i suze nikome nisu strane. O njima će u svom dnevniku, Soren Kierkegaard izreći kako se božansko odražava najljepšim čarom u oku vlažnom od suza, kao duga koja je mnogo ljepša nego je to plavo bistro nebo. Na prvu, može se činiti paradoksalnim ovakvo shvaćanje, budući da veo kojima suze prekrivaju oči, čine da pogled postane zamučen. Pa ipak, čini se kako tek kroz njih postajemo svjesniji, jedne izvanrednije sposobnosti gledanja. Tim više ako se suzama izriče plod pročišćenja koji oči naše nutrine, naše duše, osposobljuje za ono u čemu je Božjeg sjaja, a što bi teško bilo dohvatljivo tek suhim okom nečeg samo strogo i usko racionalnog. Utoliko trpljenje i bol, premda se uglavnom čine kao neproziran ekran koji sklanja i skriva povjerenje i vjeru, može se pokazati kao privilegirani put prema susretu sa tajnom koja je u nama i koja je izvan nas. Nerijetko, osobe koje su se sebi i drugima činile površnima, prelazeći kroz unutarnje razdiranje, budile su se iz zaspalosti i trmosti vlastitog života, postavši gotovo netko novi. Suze zbog toga mogu biti znakom obraćenja u pravom smislu te riječi. Utoliko one su znak ponekad nimalo lakog i bolnog zaokreta koji za svojim leđima ostavlja mračni čar zla i upravlja nas svjetlom otkrivenju. Takve suze bile su one, koje Ivan Gundulić naziva i opisuje svojim djelom; Suze sina razmetnoga, a koje svoje nadahnuće nalazi u današnjem evanđelju. Upravo govoreći o sinu i njegovim sakrivenim, ali itekako doživljenim suzama, današnje evanđelje pred nas stavlja prispodobu koja nas Kristove vjernike, ali i sve one koji su daleko od sebe i drugih, donosi najbliže moguće srcu Radosne vijesti, srcu evanđelja, vraćajući nas izdaleka vlastitom domu, a prije svega ,da, tko zna odakle, dođemo sebi. Nju će papa Benedikt XVI. opisati kao vrhunac duhovnosti i literature svih vremena. Ona nas uvijek iznova gane i svaki put kada je slušamo ili je čitamo kadra je uvijek nam nadahnuti nova značenja. Prije svega taj nam evanđeoski tekst ima moć govoriti o Bogu, pomoći nam upoznati njegovo lice, još bolje njegovo srce. Po ovoj  prisodobi postaje tako moguće dodirnuti bilo evanđeoske poruke koje neprestano pulsira u odnosu Boga posvjedočena u Isusu Kristu, prema svakom čovjeku. Taj odnos nije lišen suza, ni plača. Možda se baš zbog toga i očituje kao znak kako je sve uredu i kako je upravo riječ o tome da je život dobio svoj novi početak.

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća korizmena nedjelja - 20.3.2022.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 13, 1-9)

Naše svakodnevno korištenje slika u svrhu pokušaja kojima se kako tako želi opisati i razjasniti nekakav događaj ili stanje, pokazuje se kao nešto bez čega je teško zamisliti naše promišljanje o stvarnosti koja nas nalazi i u kojoj se nalazimo. To se uzima i shvaća kao nešto normalno ako se u obzir uzime, da je čovjek, osim što je biće sluha, dodira, ujedno i biće vida. Vid za čovjeka predstavlja najizoštrenije osijetilo, koje nam daje najjasniji odraz stvarnosti. U tom smislu slike su važne, jer nam posreduju stvarnost, naravno ako su slike stvarnosti. Na taj način, uglavnom živimo u uvjerenju da nema razlike između naših slika i naše stvarnosti. Pogotvo ako su nam slike možda jedina stvarnost koju posjedujemo (VB,ES,108). Međutim,  ponekad se zna dogodit kako nam slike stvarnosti znaju biti posredovane na takav način, da nerijetko zaboravljamo, kako bi ipak mogla postojati neka razlika između stvarnosti i njene slike. (usp.VB,ES,108). O toj razlici na svoj  nam način svjedoči popularna soba puna ogledala pred kojima slika stvarnoga lika zna biti potpuno drugačija. Tako u njima znamo vidjeti sebe, kao izobličene, debele i tanke, duge i kratke. U takvim odrazima, u slikama koje gledamo, mi prepoznajemo sebe, no slika koju vidimo ne posreduje stvarni naš lik. Štoviše, određena unutarnjom strukturom ogledala ona ga čini totalno krivim. Međutim, od takvih ogledala dovoljno je maknuti se ili takvo ogledalo razbiti kako bi slika ili prizor u njima nestao. No, problem nastaje kada ova ogledala, nalaze svoje hodnike, zidove na kojima su obješena, svoje dvorane u nama, a slike ili odrazi koje pokazuju pripadaju krivim slikama koje nosimo o drugima. Takve slike vrlo teško nestaju, dok se takva ogledala ne daju tek tako rasprsnuti. Ostaje tako, ne samo kao dojam, nego kao svojevrsna činjenica, kako ćemo veoma teško uz takve navike uspjeti osjetiti razliku između stvarnoga čovjeka, pa i u konačnici samoga Boga, i njegove slike koju u sebi nosimo. (VB,ES,108). Današnje evanđelje, kao da želi proći kroz dvorane pohranjene u nama i u njima porazbijati sva ogledala koja u nama pokazuju upravo tu i takvu, krivu sliku kako o Bogu tako i o čovjeku. Isus obazirući se na događaje zbog kojih se lice Boga, u nama prepoznaje kao lik kakvog osvetnika ili tko zna koga već, i to baš po nekakvim našim parametrima, onako kako bismo mi željeli da to bude, a lica ljudi zbog toga kao likove onih na koje se Božja osveta odnosi, razbija takve predođbe bacajući na njih kamen izazova, kojega opisuju riječi iz Isusovih usta: kažem vam, ako se ne obratite svi ćete slično propasti, svi će te tako propasti. No Isus ne ostaje na tome da samo razbije krive slike koje o Bogu imamo, već nam želi pokazati kakvo to lice ima Bog. To čini opet slikom, u prispodobi o smokvi, gospodaru i vinogradaru. U njoj se naslućuje i razaznaje lice milosrđa nebeskoga Oca, a to je pak sam Isus Krist. Istina je da o vanjskom izgledu Isusa, evanđelja i ne donose Bog zna šta, no čini se - navodi netko – da to i nije slučajno, te da je to zato da naša ljubav prema njemu, ne bi bila ljubav prema njegovoj slici u našoj mašti, na papiru, u mramoru, vosku ili gipsu. U tom smislu vjera nas upućuje s onu stranu naših slika, među žive ljude, jer napokon su i oni neka slika Božja (VB,ES,109).

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga korizmena nedjelja - 13.3.2022.

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA

(Lk 9, 28b-36)

To da smo upravo mi osoba, koju poznaju i nazivaju određenim imenom i prezimenom, neformalno mogu potvrditi mnogi, međutim formalno to čini osobna karta. Ona je tako dokument ili javna isprava koja se koristi u dokazivanju identita određene osobe, odnosno koristi se za povezivanje osobe s podacima o toj osobi, bazirane na temelju podataka prisutnih na dokumentu, poput punog imena nositelja, dobi, datuma rođenja, adrese, matičnog broja, broja kartice, spola, državljanstva i još mnogih drugih. Tome se pridružuje fotografija čija je svrha povezivanje osobe, tj. lika osobe s dokumentom. Upravo zbog toga, fotografija ne može biti bilo kakva. Za ovakvu vrstu dokumenata ona bi trebala biti biometrijska. Njome se prikazuje samo lice osobe, s vidljivim gornjim dijelom ramena, dok fotografirana osoba gleda ravno ispred sebe (en face). Pozadina fotografije treba biti svjetla i ujednačena, a lice ne smije biti prekriveno. Važnost golog  lica, pokazuje se tako kao neizostavan uvijet u dokazivanju vlastitog identiteta. Utoliko bilo kakvo prikrivanje i pokrivanje lica, učinilo bi nas teško prepoznatljivima za druge, odvojene od imena i lica, pretvarajući nas sve više u neznance, pred sobom i drugima. A lice je – kako netko navodi – lice je predstavnik drugoga. Lice je golo. Nezaštićeno! Izloženo! Ranjivo! Njegova je golotinja njegova bijeda i njegov uzvišenost. Ljudsko lice je nazanimljivija površina na svijetu. Ono je najneobranjeniji dio nas, ali je ujedno i zastrašujuće, toliko da postaje teško ubiti nekoga gledajući ga u lice. Na licu su vidljivi odnosi, utoliko među njima vidljvim postaje i odnos s Bogom. Današnje evanđelje dovodi nas jednom takvom licu. U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. Molitva tako otkriva lice, i čini da nas lice otkriva. Zbog toga ona bi mogla stajati i stoji kao izazov pred kojekakvim čudima moderne plastične kirurgije, bilo u doslovnom bilo u prenesenom smislu, kojom se savršeno i po željama uspijevamo oblikovati, i to u ništa drugo doli u nešto umjetno. Naravno da to nije tek zbog plastikom popravljenih usta, usana i čega sve ne, već zbog toga što smo takvim materijalom ispunjeni u našoj duši, savjesti, u našoj čovječnosti, postali potpunoma plastični, ili drugačije kazano postali smo, mlitavi, nepostojani, bljutavi. U društvu u kojem se događa neprestano šminkanje zbog čega se pokušava, a ponekad i zapovijeda sakrivanje lica pod nanosima kojekakve kozmetike, olako se shvaća kako se time može zavarati sebe i Boga. Bob Dylan će to izreći odnosno ispjevati u svojoj pjesmi Saved - Spašen – ti možeš biti rok fanatik, možeš imati droge koliko god želiš, možeš biti poslovan čovjek, ili lopov na viskoj razini, ali morat ćeš uvidjeti kako trebaš Boga. Korizmeno vrijeme za nas Kristove vjernike, postaje tako vrijeme otkrivanja naših lica, budući da se pred našim licima otkrilo i otkriva Božje lice u Kristu. Obasjana sjajem Riječi Božje naša lica postaju oslobođena od svega što ih sakriva od drugih. Na njima je tako moguće otkrivati sjaj jedne nove zbilje, a o čemu nam današnje evanđelje progovara govoreći o slavi koja se dala vidjeti. Korizma nam stoga daje priliku vidjeti taj cilj, ali i živjeti od njega, pri tome ne zaboravljajući, kako to navodi Albert Camus u svom romanu Pad, kako poslije određene životne dobi, svatko je odgovoran za svoje autentično lice. Međutim izgleda kako često ono i ne izgleda tako lijepo. A da je tome tako, zna nam potvrditi i osobna karta.

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva korizmena nedjelja - 6.3.2022.

PRVA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 4, 1-13)

Malo tko nije čitao ili slušao bajku o drvenom lutku, koji je postao pravim dječakom. Napisao ju je talijanski pisac Carlo Collodi, pod naslovom Pinocchiove pustolovine, Priča o jednom lutku. Kako bi prestao biti tek oživljeni lutak od borovine, od Pinocchia se tražilo da bude iskren i poslušan. Na tom putu pomagao mu je jedan Cvrčak, koji bi danas vjerojatno bio proglašen predstavnikom pretjeranog, zastarjelog i dosadnog moralizma. Njegovi savjeti i opomene bile su prožete uljudnošću, te su zapravo predstavljali neprekidnu jeku savjesti, koju vrlo slično Pinokiju, i mi sami uzaludno pokušavamo ušutkati. Jedna od takvih opomena glasila je: Ne pouzdaji se, dječače moj, u one koji obećaju da će te učiniti bogatim od jutra do noći. Po običaju, oni ili su ludi ili su varalice. Drugim riječima, valja biti oprezan pred obećanjima, i to na poseban način pred onima koja se pokazuju kao argument itekako drag svima koji su željni postati vlast koja pokorava.Tada cijena obećanja postaje niska, a ona takva dijele se šakom i kapom, budući da verbalnih garancija nikada nije i neće faliti od strane onih čiji je projekat života jedino moguć, po našem pristanku, po našem DA. Tim više, kada se zna da je to postala ne mala nauka i umijeće veliko, kako dobiti slobodni pristanak slobodng čovjeka.(usp.BS,KnS, 125). Današnje evanđelje ove prve korizmene nedjelje, stavljajući pred nas Isusa i njegovi odgovor na obećanja dogođena iz đavolskih usta, otkriva tako lice onog koji je prije svega varalica, i to varalica koji je kadar stvoriti luđake. To čini tijekom povijesti lažima i poluistinama. Čini nasiljem i iskrivljavanjem, lažnim obećanjima i uspješnim pretvaranjima sve do ne prepoznatljivosti. Jasno  je kako u tome do izražaja dolazi i nastojanje da ne bude prepoznat, da ostane skriven, anoniman, štoviše da mu se zanijeće postojanje. To mu i uspijeva budući da otvaranje vrata njegovim obećanjima, te zbog toga i vlasti, događa se u djelima ljudi. Ona očituju pristanak koji rezultira zaboravom i gubitkom jasne svijesti o sebi samima kao Božjim stvorenjima, stvorenima na Njegovu sliku. Baš zato sve to jesu i ostaju ljudska zla djela. Za njih smo sposobni, njihovi smo autori.(usp.SK, OsSb, 45/46). Zato – valja načine đavolskog vladanja, razotkriti u skrovitim dubina ljudskih zlih postupaka i prokazati ga kao opsjenara koji svoje umijeće pokazuje tako da ostane skriven, a ipak djelatan po perverznim zamišljajima veličine.(SK, OsSb, 46/47). U tome je i apel današnjeg evanđelja; koje nasuprot đavolskoj opsjeni o moći, vlasti, obilju, čudesnosti, i čemu sve ne, poziva na onaj tako osobni odričem od svega sjaja kojemu je đavao ponuditelj. Utoliko taj i takav apel upućen je našoj ljubavi, našoj savjesti, našoj slobodi. Njegovim prihvaćanjem čovjek postaje sposoban očuvati uporabnu moć svoje slobode pred usavršenim sistemima manipulatorne moći. Time se naš pristanak očituje kroz djela koja pripadaju samo onim vrednotama koje tu slobodu mogu uvećati.(usp.BS,KnS, 125). Zato valja obratiti pažnju na dvije najstarije i najkraće riječi, kako izriče Pitagora, jer one zahtjevaju najviše razmišljanja, a to su riječi: DA i NE. I zaista – kako netko navodi – one su najteže riječi svake lingvistike, ako određuju konačnost i definiranost mišljenja; Premda ih tako često i nesvjesno rabimo i zlorabimo, dođe trenutak koji posvijesti svu odgovornost i značaj koji u sebi nose. Tko je bar malo živio zna koliko smo puta svojim DA afirmirali našu osobnu nesreću i koliko smo puta našim NE onemogućili našu sreću. (usp.BS,KnS, 125). Zar toga nisu bili svjesni i oni u bajkama.

Hvala na pažnji !

-dMB-     


osma nedjelja kroz godinu - 27.2.2022.

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 6, 39 - 45)

Među stilove i pravce u umjetnosti, svoje mjesto nalazi i onaj u kojem do izražaja dolazi vještina  kada se malim želi prikazati nešto veliko.  Riječ je o minijaturi, odnosno, slici maloga formata rađene finom i preciznom tehnikom u akvarelu na bjelokosti, pergamentu, papiru ili metalnoj pločici. Osim mitološkog ili kakvog pastoralnog motiva, minijatura je pretežito portret. Jedan od velikih predstavnika minijaturnoga slikarstva bio je Julije Klović, hrvatski minijaturist iz 16.st, koji je bio vrlo cijenjen i neobično hvaljen od svojih suvremenika, zbog čega će biti prozvan Michelangelo minijature. Možda može zvučati čudno kada bi se reklo kako za veliku večinu nas upravo ova vještina i nije tako strana. Njezina osobitost, pokazuje se najčešće onda kada se u drugome ono što je malo želi prikazati velikim, pokušavajući tako umanjiti ono što kod nas, u nama postoji kao veliko. Jasno, na takav se način uglavnom žele prikazati i ne baš dobre strane drugog, dok u isto vrijeme one naše postaju nam nekako više prihvatljivije. U jednom od svojih djela o ovakvom načinu prikazivanja, velikog u malom, kolumbijski pisac Nicolas Gomez Davila napisat će: Čovjek više teži k tome da se od svoje pogriješke, pa i grijeha pokušava osloboditi grijehom i pogreškom drugoga, nego da to čini svojom vlastitom nedužnošću. Odatle nam može postati barem malo jasnije odakle tada u nama osjećaja doduše varljivog spokoja, i po svemu krivo shvaćene veličine nad onima koje smatramo gorima od sebe. Time kao da uporno želimo ostaviti po strani i naviknuti se na zaborav o tome kako istinsko uspoređivanje postoji tek između grijeha i nedužnosti, a koju ustvari mi sami zapravo nemamo. Izgleda kako se nažalost, u tome pokazujemo i potvrđujemo kao majstori posebnog stila minijature. A kada bi bilo drugačije, zasigurno bi puno toga i među nama dobilo svoju šansu za to drugačije. O tome nam progovara i današnje evanđelje: Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. A samo je dobar čovjek kadar činiti dobro, ili kako navodi današnje evanđelje: Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. To bi nas u konačnici učinilo i mentalno zdravijima, oslobođenijima od krivog načina naše samoobrane, koju poznajemo kao proiciranje. Ono se određuje kao mehanizam koji se sastoji od pripisivanja drugoj osobi onoga što se događa samom sebi. Oblik je funkcioniranja koji se opaža kod ljudi koji drugome pripisuju ono što im se događa, obično nesvjesno. Zbog toga, projekcija ne dopušta kontakt sa sobom ili drugima, budući da mnogi ljudi koji koriste projekciju otkrivaju da svi drugi imaju nedostataka, koje zapravo nemaju. U tome svemu, svoje bi mjesto našla i nezrelost – a ona je – navodi netko – često samo strah za se pred svojom prazninom, što može biti loša legitimacija za kršćaninovu vjeru. Utoliko, hrabrost bi bila naći dobro. Na taj način naša sposobnost prikazivanja dobila bi drugačiji predznak. Mi bismo i dalje mogli zadržati naziv majstori minijature, jer to uistinu i jesmo, samo ovog puta sposobni za pravac umjetnosti koja u drugima uspijeva vidjeti i prikazati dobro, ma koliko da je format toga dobra sitan i mal. Zbog toga i ono naše ne može ostati isto, jer time ono postaje veće.

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma nedjelja kroz godinu - 20.2.2022.

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 6, 27 – 38)

Jedna od osnovnih matematičkih relacija jest znak jednakosti. Prikazan kroz dvije paralelne crtice smještene jedna ispod druge, označava ono što je jednako. Što je primjerice zbrojeno, oduzeto, pomnoženo i podjeljeno, ovim znakom prikazuje se kao jednakost između dva izraza sa svake strane znaka. Zanimljivo da je njegov nastanak potaknut jakim negativnim emocijama jednog matematičara. Konkretno radilo se o emocijama iziritiranosti i uznemirenosti. Naime, 1557. godine welškog matematičara Roberta Recordea je počela toliko nervirati učestalo spominjana fraza ‘jednako je’ (is equal to) koja se do tada izražavala riječima, da je izmislio dobro nam poznati simbol, koji ju je zamijenio. Polazeći od ovog simbola prepoznajemo i ono što znamo shvaćati i nazivati reciprocitet. U ekonomiji on označava jednakost u ekonomskim odnosima. Njime se strane obvezuju da će interese druge strane tretirati na isti način kao što druga strana poštuje interese prve. Slično ga se uzima i kada je riječ o načelima međunarodnoga prava prema kojem jedna država daje određene povlastice stranim državljanima, uz uvjet da i ta druga država postupa isto prema njezinim. Sve to opet, u nekom svojem na oko manje formalnom, ali zbog toga ništa manje utjecajnom izričaju, našlo je i utaborilo svoje mjesto među nama, i to u onom u čemu nema ili barem ne bi trebalo biti prostora za tako nešto. To svoje događanje među nama, reciprocitet uglavnom počima sa riječju na koju smo navikli i označili je gotovo sinimom za znak jednakosti, a to je riječ ako. Nju se obučenu u koje kakve pogodbe i uvjete pokazuje kao temelj stvarnosti i stvarima, u kojima se ima događati kultura, poučavanje, odgoj, odnosi. Zbog toga se, što je nekako logično svi naši odnosi moraju pretvoriti u zbroj manje ili više lukavih otimačina. Sve to, dakako, daleko je od bilo kakve veze sa evanđeljem. A da je tome tako, potvrđuje nam ovo današnje: Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Isus tako u današnjem evanđelju stavljajući nas pred taj naš ako, u isto vrijeme poziva da izađemo i napustimo menalitet proračunatosti koji se u tome našem ako izriče, gdje se naše nakane i djelovanje prema drugima svode na odgovor u kojem je znaka jednakosti prema onome što smo od drugih primili. Tome nasuprot Isus stavlja ono što stvara razliku. Naravno ova razlika nema nikakve veze sa nečim što bi bilo mjerljivo. Njezina narav nije kvantitativna. Ona svoje mjesto nalazi u naravi onih koji zato što jesu Kristovi vjernici, žele stvarati ono što Krist tako nezaobilazno zahtjeva. Međutim, - navodi netko – to nije moguće ako čovjek sebi ne ogradi jedno svoje nezavisno, slobodno tlo, usprkos svemu što se događa. Sa svojim posve izvornim ciljem, kao što je Otac u sebi slobodan i nezavisan od onoga što bilo tko čini, jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima i jer on daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima, te da odatle opet usprkos svemu, čovjek pokuša stvoriti malo više sunca i plodonosne kiše za sve, bez obzira jeli mu netko osigurao anuitete i kamate na njegov sumnjičav i često mrzovoljan kredit.(usp.VB,ES,32/33). Takvo tlo u nama stvara evanđelje. A u njemu je izrečeno događanje, izrečeno je djelovanje koje donosi razliku, ne dokidajući različitost, već naprotiv, s njom računa.

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta nedjelja kroz godinu - 13.2.2022.

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Lk 6, 17. 20-26)

Dojmom se smatra doživljaj izazvan neposrednim opažanjem nekog predmeta, prirode ili situacije. Njega se može steći, ali ostaviti. Tako se stiče ili ostavlja loš ili pak dobar dojam. A najednostavniji pak  doživljaj je osjet koji nastaje izravnim podraživanjem osjetnih organa, kao što su vidni osjet ili pak slušni osjet. Uz njih postoje i složeniji osjeti, među koje spadaju oni emocionalni kao što su doživljaj ljepote ili ljubavi. Sve to opet događa se unutar određenih dimenzija kojima je određena stvarnost koju opažamo.  Nazvana po broju dimenzija koju prikazuje opažamo tako objekt predstavljen u samo dvije dimenzije, koju izričemo akronimom 2D, ili pak onaj predstavljen kroz tri dimenzije, odnosno 3D. Tome se sve češće pridružuje i predstavljanje koz 4D, a već sutra možda 5 ili 6. Bilo kako bilo radilo bi se o određenom gledanju, doživljavanju, te u konačnici i razumijevanju same stvarnosti i  stvari u njoj. Međutim, čini se kako određene situacije i događaji ne mogu svoje predstavljanje, te zbog toga i razumijevanje, prikazati tek unutar određenih dimenzija. Današnje evanđelje predstavlja nam tako stvarnost koja neposrednim opažanjem stvara određenu teškoću prilikom shvaćanja onog što se predstavlja. Slušamo tako danas: Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.« Utoliko za razumijeti ono što pred nas stavlja evanđelje, očito je kako se traži jedna druga i drugačija dimenzija od onih kojima smo određni, a u kojoj i kroz koju ova evanđeoska stvarnost ima biti gledana, doživljena i shvaćena. Ta dimenzija možda bi se mogla izreći pojmom Sub specie aeternitatis, odnosno s gledišta vječnosti. Riječ o je  stajalištu u kojem sadržaji dobivaju drugu i drugačiju vrijednost kada se promatraju s gledišta vječnosti. Takvom opažanju nas Kristove vjernike dovode vjera, nada i ljubav. U vjeri tako gledamo, u ljubavi shvaćamo, dok u nadi dosežemo ono što gledamo i shvaćamo. Zato na poseban način ovdje svoje mjesto ima i nalazi nada. Upravo iz nje Kristov vjernik crpi kako motiv tako i temelje svoga djelovanja. Međutim obećanje u ono buduće prema čemu nas otvara nada, nije tek navještaj nekakve zatvorene budućnosti koje još nema. Nada je tako prosvjednik protiv bilo kakavog fatalizma i pesimizma, koja neprekidno vraća u igru i usmjeruje slobodu nas Kristovih vjernika prema krajnjoj pravednosti, određujući tako ritam našeg životnog hoda. Tako kršćanstvo – navodi netko – nije u velebnoj viziji budućega poretka kojim će tješiti nevoljne u sadašnjosti, nego je u sadašnjem zalaganju u svakom času pri svakoj nevolji. U protivnom, ostao bi  nam tako tek dojam, kako je upravo dojam razlog zbog kojeg stvarnost ne uspijevamo gledati, dosegnuti, te je u konačnici razumijeti u dimenziji u kojoj ona nalazi svoje potpuno značenje. Na taj način, odgovori koji bi se pokušali dati, ostaju isuviše mali, pred pitanjima koja se tada znaju pojaviti. A za njih, za takve male odgovore pred velikim pitanjima, ističe poljska pjesnikinja Wislawa Szymborska možda bismo trebali tražiti oprost. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta nedjelja kroz godinu - 6.2.2022.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 5, 1-11)

Postoje određene sposobnosti i vještine koje su nekako zajedničke svima onima koju su imali priliku postati i biti djecom. To je naravno zbog toga što takvim sposobnostima uglavnom ovladamo dok smo još djeca, odnosno možda nije krivo reći dok ne znamo da smo djeca, i to baš zato što smo djeca. A to da smo upravo djeca, pokazuje se i u tome što djeca jer jesu djeca, često žele biti kao netko odrasli, dok odrasli, pak, ma koliko to nekad i ne željeli priznati, kada shvate da nisu više djeca, kao da uporno sve više traže načine i razloge zbog kojih žele ponovno biti djetetom. Jedna od vještina koja prati našu djetnju dob, barem za one koji žive uz more i s morem, jest i ona kada naučimo plivati. Kod Starih Grka obaveza za djecu je bila upravo to, da nauče plivati, dok je u starom Rimu, svaki dobro obučeni vojnik morao znati plivati. Isto se odnosilo i na viteza u srednjem vijeku, koji je unutar sedam vještina kojima je morao ovladati, bilo i plivanje. Onaj koji ovlada ovom vještinom, dobiva tako priliku otisnuti se tamo gdje je dubine, jer ne uči se plivati kako bismo ostajali u pličaku ili kako se ne bismo utopili u vodi do koljena. Utoliko, naučiti plivati, može nam pomoći da se stavimo nasuprot jednom od strahova, u nama. Riječ je o strahu znanom kao bathophobia ili strah od dubine. Istina, njega nisu izuzeti i plivači, no oni se barem u pličaku neće utopiti. Današnje evanđelje, stavlja nas pred Isusov zahtjev Petru. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Riječ je tako o pozivu koji odvodi u duboko, na otvoreno more. Upravo tamo, Isus koji poznaje Petrovu vještinu koju je još kao dijete naučio u pličaku Genezaretskog mora, poziva Petra. I baš tamo, na pučini, mjestu koje ne podnosi prozirnost pličine, dovodi nas Isusova riječ. Poziv u dubinu, poziv je koji kod mnogih od nas izaziva strah pred dubinom, gurajući nas tako u odreknuće od vještine koju smo još kao djeca primili. Možda zato ostajemo prikovani i nasukani u plitkim vodama, kojima nas dovode ili nas jednostavno u njima ostavlja, naravno ne bez našeg pristanka, patvorena riječ koja više ne uvažava raznolikost i slobodu stvorenja, već ih podjarmljuje nekom programu, bio to i program blagostanja.(FH, BjBR-73).  Na tom tragu priča nam jedna parabola:  lisica je šetala uz rub rijeke i u vodi vidjela ribe koje kaotično plivaju na sve strane. Upita ih. Zašto tako jurišate? Ribe su joj odgovorile: Kako bismo izbjegle vrše i mreže što su ih u vodu pobacali kako bi nas uhvatili. Iskočite na čvrsto tlo – rekla im je lisica – pa ćemo zajedno živjeti kao što su nekoć živjeli moji i vaši očevi. Jesi li doista ti ta za koju vele da si najudrija među životnjama- rekoše joj ribe. E pa ti si obična budala. Ako smo u opasnosti u vodi koja je mjesto našeg života, koliko bismo tek u opasnosti bile na čvrstu tlu koje je mjesto naše smrti. (FH, KuuS,261). Drugim riječima, riječ evanđelja, na poseban način ona iz Isusovih usta, Kristove vjernike, poziva tako promisliti o razlogu što zaparavo možemo naći u tome da smo još kao djeca naučili plivati, te zbog toga dobili priliku otisnuti se u duboko.Tim više ako živjeti ne znači samo poduzimati mjere da se ne umre.

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja kroz godinu - 30.1.2022.

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 4 21-30 / 1 Kor 12,31 – 13,13)

Za nedostupna mjesta, postoje načini dolaska do njih kojima se takva mjesta ne mogu oduprijeti. Jedan od takvih načina je mašta. Ona nas zna odvesti baš tamo, na polje nedostupnog, i to tako da zađe u samo njegovo središte. O jednom takvom načinu, odnosno putovanju do nedostupnog, priča nam poznati i najprevođeniji francuski pisac Jules Verne čija djela odlikuje pustolovna fabula, te putovanja egzotičnim i neistraženim, katkad i fantastičkim, prostorima, koja su istodobno i simbolička moralna putovanja sazrijevanja i pročišćenja. Jedno od njih je djelo, Put u središte zemlje, u kojemu kao i u drugim svojim knjigama pokušao otputovati do mjesta na koje ljudska noga (u to vrijeme) nije kročila. Na taj način ovaj ovaj pisac svoj je prebogati svijet mašte pretočio u književnost, blisku kako tadašnjem, tako i današnjem čitateljstvu. Ono što se činilo tada nemogućim, odnosno mnoge stvari koje su u njegovim knjigama bile tek fikcija, danas se pokazuju kao moguće, baš kao što je on čvrsto vjerovao da će biti. Iz toga se nekako da zaključiti kako ipak daleka i nedostupna mjesta, ne pripadaju samo maštanju. Budući da su stvarna, a samo je stvarnost uvjerljiva, izazivaju neku posebniju privlačnost. Ona pak, u isto vrijeme bude glas izazova koji nas takvim mjestima poziva i to glas ponuđenog onima koji su se u takvu privlačnost i takvom privlačnošću zapleli. Jasno je kako sve to ima neku svoju pustolovnu notu, zbog koje smo kadri otisnuti se na putovanje i to putevima koji tek tada nastaju, budući da ih baš naša stopa, svojim tragovima, po prvi put stvara. Jedno takvo putovanje odnosi se na put kojim se naznačuje stanovit odnos prema čovjeku, i to kao nešto osobno i intimno. Uključuje spremnost da čovjek otputuje u nepoznatu zemlju drugoga, u rizik iznenađenja. A drugi je – navodi netko – uvijek vrlo zamršeno biće: sa svojom sudbinom, svojom poviješću, svojim unutarnjim pejsažem, svojim otvorenim i zabranjenim, osvijetljenim i zamračenim predjelima. Na takav put kroči ljubav. Zato će i posao ljubavi biti dugotrajna i kadikad tegobna pustolovina ako misleći na ljubav mislimo na nešto stvarno što postoji između dvoje ili više njih, a ne samo na opojan osjećaj zapravo ni prema komu. Ona je tako avantura gdje zajedničkim naporima nastaje nešto novo što nadilazi početna iščekivanja.(VB,SzG,139). U njoj se čovjeku pruža ono ispunjenje koje je sadržano u realizaciji i doživljavanju njegove jedinstvenosti i neponovljivosti. O tome putu, i to, ne bilo kakvom, već kao onom koji je najizvrsniji, progovara nam današnja poslanica svetoga Pavla: Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, nije razdražljiva, ne traži svoje, ne pamti zlo, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, i kad ljubavi ne bih imao, ništa sam. Takav put, u konačnici, put je u središte naše slobode, budući da je jedino ljubav kadra nas učiniti istinski slobodnima, oslobađajući nas od i oslobađajući nas za. Ona ne može biti tek traženje upućeno na sebe samog koje bi se imalo događati instrumentalizacijom drugog, već je riječ o neuvjetovanom predanju sebe nekom tko je drugačiji, koje je kadro napuknuti sam naš identitet, i to ne zbog razloga bijega od naše samoće, niti zbog stapanja s identitetom drugog, već kako bismo se otvorili onom što još nismo, što samo ljubavlju imamo priliku postati. (UG.Cda, 15). Utoliko ljubav je odgovor na problem ljudske egzistencije, zbog koje je i s kojom je moguće više i dublje od tko zna kakve bujne mašte, stvarnim činiti nedostupno dostupnim. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


druga nedjelja kroz godinu - 16.1.2022.

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 2, 1-12)

Poput kakvog zlogukog proroka u čijim je riječima malo prostora za išta dobro, u glasu svakodnevnih obavijesti, svako malo čuje se riječ po kojoj se, baš kao da je riječ o posebnom vjesniku, želi poručiti kako nam dolaze i kako su nam došla nimalo laka i krizna vremena. Čast da nosi i ima ulogu takvog vijesnika pripada riječi nestašica. U sebi nosi prizvuk, a s njime i ukratko izrečen opis scenarija koji se pokazuje nimalo dobrim. Njezinim se obznanjivanjem jednostavno želi proglasitii kako je došlo do ozbiljnog manjka određenih stvari koje su za nas u nama nalazile svoje prioriteno mjesto. Sudeći po nestašici toalet papira uslijed paranoje koju je u nas uspijela usaditi gromka vika o bolesti i pandemiji, te ujedno i strah kojeg je izazvala, čini se kako nam nije teško zaključiti, ma koliko god izgledalo neugodno, što se to nalazilo, ili još možda uvijek u nalazi na našoj ljestvici prioriteta, i to po svemu sudeći za nas biranom mjestu. Bilo kako bilo nestašica nam ukazuje na određeni manjak, i to manjak onog što bi imalo biti i jest dobro za nas. A Manjak dobra, nije ništa drugo nego drugo ime za zlo, bez obzira koliko ono bilo i o kolikom se manjku radilo. Tome u prilog govori i poznata priča o profesoru i studentu. Naime, Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve što postoji?Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve što postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom. Da, profesore, odgovori student. Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. Naravno, odgovori profesor. Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu. Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla. Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo? Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima. U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo. Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla. Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein. To bi nam možda moglo pomoći oko razumijevanja barem nečega o događaju s vinom sa svadbe u Kani iz današnjeg evanđelja. Ostaje je nam stoga  promisliti o našoj stvarnoj nestašici.

Hvala na pažnji!

-dMB-


nedjelja krštenja Gospodinova - 9.1.2022.

KRŠTENJE GOSPODINOVO 

(Lk 3, 15-16.21-22)

Sposobnost oponašanja ili dobre imitacije itekako zna pobuditi pažnju i zanimanje. Tako trenutno pretvaranje u nekog drugog, odnosno izgovaranje riječi ili ponavljanje ponašanja neke druge osobe samo pokazuje kako je moguće na svoj način prikriti sebe, otkrivajući  u isto vrijeme lice koje nam i zvuči i izgleda poznato. Uglavnom, takav način pokazivanja drugog, zna potaknuti na čuđenje i smijeh ali isto tako u određenim situacijama zna preuzeti i oblik ismijavanja, pa i kritike onih kojih se oponaša. U njemu je tada najčešće uključen i element određenog iskrivljavanja ili pretjeranoga naglašavanja izgleda ili svojstava osobe koju se oponaša. Utoliko čini se lako prihvatljivim svako oponašanje za kojeg znamo čije je, osim kada u njemu prepoznamo da je nas. Tada to zna i ne sijesti na pravo mjesto u nama, budući da to što smo bilo vidjeli bilo čuli, otkriva nas nama, otkrivajući nam u isto vrijeme ono u što smo se zapravo pretvorili, što smo s vremenom postali. Naravno da osjećaj neogodovanja koji se tada u nama budi, ponekad zna ukazivati na našu zarobljenost i pretjeranu upućenost na same sebe. Zna tako pokazivati svu neslobodu koju nosimo u sebi kako pred sobom tako i pred drugima. Možda bi se iz toga dalo zaključiti, kako je sposobnost pretvaranja u sebe same, tj.postajanja onog što stvarno jesmo, jedna od stavki koja nam vrlo rijetko uspijeva, jer često se čini nekako lakšim postajati netko drugi, oponašati drugog. Današnje evanđelje ispred nas stavlja događaj krštenja Kristova. Gesta je to kojom je Isus silazeći u rijeku uronio u naše stanje. Međutim to je  ujedno i podsjetnik na krštenje svakoga od nas koji smo njime postali uronjeni u Kristov život, postajući tako netko novi, novo stvorenje. Krštenje za Kristovog vjernika kupelj je novog rođenja, njegov je rođendan, ali je i njegovo prosvjetljenje jer krštenik postaje sinom svjetlosti. U tom svjetlu postaje vidljivo i značenje riječi danađnjeg evanđelja:  Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!  U tome svoje mjesto nalaze osobitosti zbog kojih je svakom Kristovom vjerniku dana mogućnost postajati svakim danom onaj koji to uistinu jest, tj. onaj tko je uronjen, unijet u Krista. Baš zbog toga krštenje nas u konačnici čini takvima  kako bismo postali znakovima vjere, nade i ljubavi, budući da u nama stvara nov način biti čovjekom, oslobađa nas od naših tama, te čini sposobnima ući u različita okruženja gdje smo pozvani živjeti s drugima. Ove tri bogoslovne kreposti srce su svakog Kristova vjernika i njegova života. One ga stavljaju u odnos s Bogom i pretvaraju u njegove svjedoke. A takvi svjedoci slobodni su od sebičnosti koja bi sve i svakoga dovodila samo sebi, budući da je u njima snažne rasploživosti nastale privučenošću od strane Krista. Tim više kada – kako netko navodi – gledajući ovo što se dogodilo i događa na našim prostorima, i ne samo našim, čini se kako mo još u moralnom paleolitiku, u kulturi kamenih sjekira. Još je uvijek čovjek tek želja i nacrt, tek skica koja luta po suvremenim međunarodnim deklaracijama i kojekakvim deklamacijama. No upravo tada je potrebno mnogo osamljene hrabrosti i snage da se čovjek ne da ponijeti strujom i da se ne da smesti da ga nevolje i koliko god opravdani bijesovi odvrate od tegobna posla na sebi, da može opstati ne samo za, nego i pred svojim Bogom. (usp.VB, Im, 122). To bi u konačnici moglo izazvati pažnju kojoj razlog nije tek oponašanje ili imitacija, zbog čega bi zasigurno ne samo lakše, već i poželjno postalo prepoznati same sebe u licima drugih, dok bi drugi opet, sebe tako našli i u našem licu.

Hvala na pažnji!

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 2.1.2022.

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

(Iv 1, 1-18)

Uvodom se naziva i određuje ono od čega se počinje, čime se označava priprema, početak neke radnje, događaja pa i usvajanja znanja. Nalazimo ga na početnom dijelu knjiga, spisa, razgovora, izlaganja, a uz zaplet, kulminaciju, obrat i rasplet radnje, uvod čini neizostavni dio određene dramske kompozicije. U tekstu ili govoru odjeljak je koji ima za cilj ukratko predstaviti glavne točke onog što ima biti obrađeno, pročitano, izrečeno. Uglavnom je kratak i sažet, čime se zapravo nastoji pobuditi interes za sadržaj kojemu prethodi. Utoliko cilj uvoda je navesti bilo čitatelja bilo slušatelja na ideju o sadržaju, njegovom fokusu i opsegu. U određenim aktima kao što je to primjerice ustav, uvod se određuje onim što se naziva preambula, dok u biblijskom tekstu, na poseban način tekstu iz Ivanova evanđelja, a upravo je ono evanđelje današnje nedjelje, uvod bi odgovarao riječi proslov ili prolog. Upravo u tom evanđeoskom tekstu na poseban način je pristunosti ne tek najava nekakve atmosfere oko Božića, već sam njegov duh. A takav duh i ne bi imao baš neke veze sa usiljenim sentimentalnim sjajem koji uglavnom zna zatrpati kako oči, uši, tako i zarobiti srce. Sve to samo nas čini više dalekima od razloga zašto je zapravo Božića, pretvarajući ga u jedan zašećereni društveni običaj sa nejasnom, ali dražesno religioznom poetikom. Tome nasuprot stoji Božić, rođenje bogočovjeka Isusa Krista, koji prije svega u sebi nosi jasnu riječ. Ona je takva da nam govori kako Bog nije odglumio prijateljstvo s ljudima, on jest postao čovjekom. I to čovjekom od početka, od iznenađujuće majušnosti svakoga ljudskoga začetka.(JT,IM, 48). To što je postao dijetetom, samo pokazuje kako Bog nije želio našu kapitulaciju, nego našu ljubav. Međutim, On svojima dođe – navodi današnje evanđelje - a njegovi ga ne primiše. Ponor ove rečenice – nije iscrpljen poviješću traženja prenočišta, koje naši prizori jaslica uvijek iznova predočuju. Ona se ne iscrpljuje ni moralnim prizivom da mislimo na beskućnike u dalekom svijetu i ovdje u našim gradovima, koliko god da je taj poziv važan. Ta rečenica dodiruje u nama nešto dublje, najunutarniji razlog zbog kojega svijet tolikima ne nudi utočište; ona dodiruje našu samodostatnost kojom se zatvaraju vrata Bogu, a time i ljudima. Pa ipak, - nastavlja današnje evanđelje – onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Takva moć nešto je sasvim drugačije od moći koja omamljuje i opija. Iako uzima pod svoje, ne umanjuje odgovornost ni pred kim. Naprotiv, povećava je, priznavajući i potvrđujući svoje granice, ali ne prelazi granice određene slobodom drugih. Istina je kako su dani u kojima smo se našli – mnogima bili ili će tek postati dani straha, te zbog toga i malodušja pred licem budućnosti, no rijetko je kada bilo toliko prilike činiti dobro kao sada. Uostalom kakav bi smisao imalo sve navještanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima kada bismo pred licem zla bili posve nemoćni. Ne čudi stoga, što vrijeme Božića sa sobom nosi poziv na prihvaćanje Onoga koji je kadar izazvati preokret, tj. da se doista može početi od ničega, da je spasenje moguće polazeći i s dna. Moguće je  - kako netko navodi – izaći iz svoje nemoći, probiti se, prevladati svaku situaciju jer postoji Spasitelj. (JT,Im49). Time se na svoj način očituje kakav bi to otprilike imao biti uvod u  sadržaj uvijek posebne životne priče u kojoj je i zapleta i kulminacije, obrata i raspleta, a koju smo kao Kristovi vjernici pozvani posvjedočiti. 

Hvala na pažnji!

-dMB-