Dan gospodnji


četvrta vazmena nedjelja - 25.4.2021.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 10, 11-18)

Kada je riječ o stajanju nasuprot nekog ili nečeg, onda nas to i takvo stajanje u svom doslovnom značenju dovodi do onog što smo navikli nazvati i prepoznati kao kontrast. Termin je to kojim se označava različitost, suprotnost ili opreka između dva pojma koja stavljamo u isti niz. Tako se onim što je kontrast izražava odudaranje koje na svoj način mora biti izražajno, određujući i ističući odlike suprotnosti među pojmovima o kojima je riječ. Jednostavno kazano, njegovom su primjenom suprotni pojmovi jače izraženi. Kontrast se tako koristi u likovnoj umjetnosti, te književnosti u kojoj kao stilska figura čini temeljni dio antiteze u svrhu ostavljanja jakog i emotivnog dojma na čitatelja, ističući tako karakteristike za određeni motiv, dok onaj drugi motiv u toj stilskoj figuri služi kako bi istaknuo upravo te i takve karakteristike. Evanđelje četvrte uskrsne nedjelje, a to je upravo ova današnja, svake nam godine na taj dan donosi govor o dobrom Pastiru. Jasno kako u ova naša vremena kada slika pastira koji čuva svoje stado po obroncima zelenih pašnjaka postoji još samo kao neki idiličan san koji bi mogao poslužiti kao poželjna ekološka reklama, nekako samo od sebe se nameće pitanje, može li nam ta evanđeoska prispodoba biti od neke koristi danas?(TZT;EvR,118). Slušamo tako: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Bilo kako bilo ono što nam još uvijek može biti razumljivo, a time i korisno jest prepoznati određene karakteristike čiji se naglasak stavlja na odnos prema onima koji su nama, ali i mi njima povjereni. U tom smislu lik istinskog pastira ocrtan je u jasnom i svjesnom kontrastu s likom najamnika. Sve ono što pastir jest najamnik nije, premda on naočigled čini isto što čini pastir. Međutim, za razliku od najamnika, pastir ne napušta, ne povlači se, poznaje njemu povjerne, te daje za njih život. Riječ je zapravo o ljubavi za koju znamo reći kako se niti trži niti kupuje, a za onog tko je najamnik, jer je i sam plaćenik i sve plaća, pred onim što se ne može platiti, a što ljubav definitivo jest, jednostavno bježi, bježeći tako od vlastitog života. Uzimajući u obzir rečeno, oni koji su Kristovi vjernici pozvani su tako biti i jesu ljudi nade, a onda u isti mah ljudi vjere i ljubavi, koji na mjestima gdje beznađe započinje svoj ubitačni hod obeshrabrenja ljudi, ne pristaju na uzmak te time i poraz smatrajući da su zle sile svijeta odveć jake i premoćne, pa je svako ustrajavanje u bodrenju umornih ljudi postalo uzaludno.(ŽM,Okzs,74). U tom smislu suprotno vukovima, tj. prijetnji smrti stoji život koji se daje, buduću da ljubav ne poznaje drugačijeg načina. Posljedica toga je da za nas takve malo tko ostaje nepoznat, zapravo takvih niti nema. U tome je tako kontrasta zbog kojeg vidljivijim i jasnijim postaje ono što bi imala biti pripadajuća karakteristika svakog čovjeka, a na poseban način karakteristika Kristovih vjernika, budući da je njihov život osobno dodirnut Kristom, zbog čega su zajedništvo i razgovor s onima iz nekog drugog ovčinjaka – kojima smijera i sam Isus - samo neka od iskustva kojima nas takav dodir želi dovesti. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća vazmena nedjelja - 18.4.2021.

TREĆA VAZMENA NEDJELJA 

(Lk 24, 35-48)

In medias res, poznata je latinska izreka ili tvrdnja čije se prvo spominjanje prepisuje Horaciju, odnosno njegovom djelu Ars poetica, u čijem 148. stihu, ovaj rimski pjesnik hvali narativini stil starogrčkog pjesnika Homera u njegovoj Ilijadi: "vodi publiku na početku i bez oklijevanja usred stvari"., piše tako Horacije o Homeru. Upravo tvrdnja usred stvari što je ujedno i njezin prijevod na hrvatski jezik, zapravo daje i određenje ovoj izreci. Njezinim se izgovaranjem tako želi odrediti poziv na izravnost o onom o čemu je riječ,  tj. prijeći odmah na stvar o kojoj se govori i to bez okolišavanja i govora kojim bi se izricalo štošta i izdaleka u vezi sa stvari o kojoj je riječ. Takav govor upravo jer progovara iz središta, iz sredine, tom istom središtu ili sredini želi nas i dovesti. Da je tome tako svjedoče nam i evanđelja, koja donoseći izvještaje u kojima se Isus  nalazi u sredini, kao što je to slučaj na Golgoti, između dvojice razbojnika, ili je kao onaj koji posred svojih poslužuje, ili je ta sredina mjesto odakle progovara onima oko sebe, kao kada uze dijete i postavi ga posred onih kojima se obraćao, ili pak kad liječi kao u slučaju uzetoga kojega postaviše u sredinu pred Isusa, sve to zapravo svjedoči o njegovoj utkanosti u središte stvarnosti svakog čovjeka, ali i u središte odnosa  čovjeka prema drugom čovjeku. Ovo današnje evanđelje ispred nas stavlja još jedno u nizu takvih svjedočanstava u kojemu do izražaja dolazi upravo ono središnje, tj. sredina kao položaj kojega Isus izabire kao mjesto odnosa s kojega se obraća,  što nas, koji sebe nazivamo Kristovim vjernicima poziva na prepoznavanje toga našeg - medias res - u nama samima. Danas tako u evanđelju slušamo: Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? A za srce znamo da je središte svakog čovjeka i pokretač života. Ako je središte čovjekovo – onda niti je šuplje niti čunjasto već – duhovno. Obuhvatni je temelj svih osjećaja, mjesto susreta i prožimanja tijela i duha. U njemu je čovjek u sažetku.(LR,Ljn,53). U njemu je tako središte koje Krist želi oteti strahu, radi kojega čovjek čovjeku sve više postaje poput kakve utvare ili duha, te zbog toga donositelj jeze, te u krajnjem slučaju i smrti. To Isus čini svojom riječju, o čemu svjedoče dva učenika sa puta u Emaus, budući da razumijevanje srži evanđelja nadolazi tek nakon promjene srca, tek nakon spremnosti da postanemo i budemo slušači njegove poruke.(JT,IM,153). Riječ evanđelja tako stvara svjedoke zbog kojih se kako netko navodi – uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji u tome da svjetlom vjere prepoznamo Njega u svakom čovjeku oko nas i da postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu: ponuditi same sebe u svjetlu one njegove ključne poruke: Što ste učinili jednom od moje najmanje braće meni ste učinili!  To nas čini nosiocima srca, a time i života u čijem središtu stoji uskrsli Krist, budući da je upravo život svjedoka evanđelja jedini govor koji kada je o životu riječ o njemu ne okoliša, već je takav koji ima biti življen in medias res.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


cvjetnica - nedjelja muke Gospodinove - 28.3.2021.

CVJETNICA

(Mk 14,1-15,47)

Čovjekov se život odvija između šutnje i govora, između tišine i riječi. Riječ je jedan osnovni oblik ljudskoga života; drugi je šutnja, a ona je jednako tako velika tajna. Šutnja ne znači samo da se ne izreče nijedna riječ i ne očituje nikakav zvuk. Samo to još ne čini šutnju; i životinja je za to sposobna, još više kamen. Šutnja je naprotiv ono što se događa, kad se čovjek, nakon što, je govorio, opet vraća sebi i biva tih. Ili kad on koji bi mogao govoriti ne govori. Samo onaj može šutjeti tko može govoriti. Tko ne umije šutjeti, čini svojim životom isto kao netko koji bi želio samo izdisati zrak, ne udisati. Dosta je samo to zamisliti, da se odmah prestrašimo. Tko nikada ne šuti, njegovo se ljudstvo raspada.(RG, Šutnja). Dani pred nama, veliki su, a upravo pred onim što je veliko čovjek uglavnom zašuti, pa kada nakon nekog vremena progovori njegove riječi zvuče kao birane. U crtici iz svojeg djetinjstva jedan je hrvatski knjižvnik napisao:  O Bože, kako smo veliki, kako smo samo veliki klicao je dječak zbog sjena što ih je sunce stvaralo obasjavajući njegova oca i njega. To je zato jer smo danas bili dobri – reče otac.  Tako danas na Cvjetnicu, Kristove vjernike tome i takvom iskustvu vodi izvještaj Muke Gospodinove, tim više kada u ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati živjeti. Utoliko pred nama su dani u kojima se otkriva smisao za sav ljudski rod; Isus Krist je onaj – kako to netko navodi – koji je u svome tijelu nosio svekoliko nasilje koje ljudi nanose jedni drugima, sve prekide komunikacije, svu mržnju koju smo ikada osjećali jedni prema drugima, dok je križ ono mjesto na kojem je Isus preuzeo na sebe sve zlo koje nije skrivio, sve naše zločine, naša samoubojstva, naše paklene samoće, naše gađenje i naše bolesti. (EB;KD68;TR,ZK,192). Zbog toga od križa kreće i u njemu se nalazi polazišna točka u definiranju ljubavi za svakog Kristovog vjernika. Tu je vidljivo što u krajnjim dometima za Boga i za čovjeka znači ljubiti u okolnostima  i pod uvjetima konkretne povijesti. Tu je dana mjera ljubavi i otvorena je nada da sve ono što proživljavamo i činimo, ma kako neznatno bilo ima vječnu vrijednost.(CV,2017). Da je središnji simbol kršćanstva križ, a ne simbličko prikazivanje uskrsnuća, ne leži samo u tome da su događaj uskrsnuća i uskrsli Isus za likovne prikaze teža tema. Također križevi na zidovima crkava i u našim domovima pozivaju nas: Sada idi i ispričaj do kraja taj događaj svojim životom. Posljednja postaja puta križa slika je polaganja u grob, ali se ovaj konteplativni put mora nastaviti na našem daljenjem životnom putu. Rečeno nam je: sad si ti odabran da budeš svjedokom uskrsnuća – ti si onaj koji treba posvjedočiti na koji je način Isus živ u ovome svijetu i u ovome vremenu. (TH,SzB,156). Tome nas je vodilo ovo korizmeno vrijeme, u kojemu smo opeti iznova mogli promisliti o tome što nam to Isus Krist poručuje, što On to traži, kako se On pred nama postavlja. On je mjerilo po kojemu možemo znati jesmo li ono što smo zvani da budemo ili nismo. (JT,IM,64). Vjerovati stoga u uskrsnuće znači birati i hodati Kristov put. To je ono što nas i naše dane čini velikima. Ne čudi stoga što upravo jer su takvi znaju pozivati i na šutnju. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


peta korizmena nedjelja - 21.3.2021.

PETA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 12,20-33)

Vidjeti i umrijeti. Dvije su riječi koje poput kakvih bedema među sobom čuvaju nešto u što ima stati sve, odnosno ono što više ne ostavlja prostora za bilo kakvo traženje. Tako će u sredini ovih riječi svoje mjesto naći gradovi, mjesta, osobe, proživljeni događaji i doživljaji u njima nastali, otkrivajući i ispunjajući u nama praznine koje time konačno postale popunjene. Na tom tragu je izreka koja možda i nije najstarija niti najoriginalnija, ali je zbog onog komu se ona pripusuje, vjerojatno vrlo popularna, barem zadnjih dvjesto i nešto godina. Naime riječ je o pismu u kojem Goethe piše o svom putovanju po Italiji, čija je zadnja stanica bila grad Napulj. O njemu piše: Vedi Napoli e poi mori, vidjeti Napulj i potom umrijeti. Zanimljivo je kako uz ovu priču postoji i ona koja o tom gradu govori kao odredištu za one koji su trpili radi ljubavi, gdje bi vidjevši taj grad, tj. doživiši ga umrli, i ponovno oživjeli. Naravno da ovakvog doživljaja, te zbog toga riječi među kojima se takav doživljaj čuva nije lišeno niti jedno iskustvo koje nas je kadro ispuniti. Ono što se pokazuje važnim jest da ono bude viđeno, no takvo gledanje nikako nije stvar očiju. Utoliko jasnijom postaje razlika onog tko je tek motritelj, a tko stvarni očevidac. U tom smislu možda bi i ovo današnje evanđelje, koje nas uranja duboko u korizmu, opisujući nam središnji događaj Isusova života, moglo biti barem malo razumljivijim kada slušamo: U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Tako u izrečenoj želji, nije riječ tek o nekom običnom i usputnom glednju. Da je tome tako potvrđuje nam upravo glagol – vidjeti - koji u svom grčkom izvorniku govori o gledanju koje nas navodi na doživljaj, tj. osobno iskustvo., te zbog toga prelazi granice običnog vida. Utoliko, riječ je o vidu koji je zapravo gledanje u vjeri. Ono nas uranja u iskustvo života koji se ne boji, i nije mu žao umrijeti, i to na način kako nam donosi evanđelje: Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Takav život samo je ljubav kadra živjeti. Stoga, kako - netko navodi – ljubite li bilo što, vaše će srce biti ranjeno i možda slomljeno. Želite li biti  sigurni da vam srce  bude nedodirljivo, onda ga ne smijete dati nikome, čak ni životinji. Omotajte ga brižno s hobijima i malim užicima i izbjegavajte svaku prisniju vezu; zaključajte ga sigurno u sef ili lijes svoje sebičnosti. Ali u tom lijesu – sigurnom, mračnom, nepokretnom, bez zraka ono će se promijeniti. Neće biti slomljeno: postat će neslomljivo, tvrdo, nedodirljivo.(ČKN-b). U stanju takvog srca svoj odraz i tumačenje može naći bilo pojedinac bilo društvo, koji sebe žele izloirati pred životom, kontrolirajući ga kojekakvim strahovima i karantenom. Tome nasuprot stoji evanđelje koje poziva da nam valja posvjedočiti da život po evanđelju ima neku drugu dimenziju preko ove stvarnosti i da neshvatljiv po normama ovoga svijeta čini i svjedoči stvarnost Kraljevstva Božjega. To je ono što bi pak bilo puno bolje od ičega drugog vidjeti pa potom, ako je nužno i umrijeti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


četvrta korizmena nedjelja - 14.3.2021.

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

(Iv 3, 14-21)

Detaljno opisani sadržaj teksta, s kojim je razrađena i njegova prizorna strana, kada je primjerice riječ o filmu, naziva se scenarij. U sebi sadrži specifikaciju ambijenta, likova i njihovih postupaka, te dijaloga koji su obično pisani izdvojeno. Za razliku od scenarija, sažet nacrt nekog filma, koji služi upravo za izradu samog scenarija naziva se sinopsis. Inspiriaciju za nastanak sinopsisa, te zbog toga i scenarija, mnogi su, osim u vlastitoj kreaciji i mašti, nalazili i nalaze u literarnim djelima, zbog čega ih  pak čini djelima koje znamo nazvati lektire koje volimo ne tek čitati, nego i gledati. Time se međutim ostavlja prostor za usporedbu jeli bolja knjiga ili film. Naravno da u tom slučaju svatko ima svoje zagovornike, koji da bi se tako mogli nazvati, trebaju pročitati knjigu, i pogledati film. Dok će jedni držati kako film koliko god bio dobar, uvijek ostaje poput tek kakvog sinopsisa određenog djela, drugi će tvrditi da je njime određeno djelo dobilo svoj zaključak, budući da je učinilo vidljivim ono što je svrha zbog čega je napisano. Kada je riječ o evanđelju, zanimljivo je kako se još u prvim stoljećima za njega znalo reći kako je ono cvijet Svetog Pisma, dok se za Ivanovo evanđelje smatralo da je ono cvijet samog evanđelja. (GF,B,85). Ove nedjelje slušamo upravo Ivanovo evađelje, te u njemu imamo priliku otkriti barem neke od razloga zašto ga se je smatralo tako posebnim. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu, slušamo tako u današnjem evanđelju. U njemu se ocrtava sinopsis, čitavog Svetoga Pisma iz kojega je nastao scenarij Božje ljubavi prema svijetu, prema svakom čovjeku, jer dok kojekakvi bogovi traže ljudske žrtve, Bog sebe sama daje za žrtvu, dok kojekakvi bogovi stvaraju sukobe, ratove, terorizme i masakre, Isus Krist donosi mir, povjerenje i ljubav. Dok bogovi prijete, Isus oprašta.(usp.TI,ABU,121). Baš zbog toga, kako – to netko navodi – Ima nešto po čemu se prepoznaje gdje je među nama ljudima Bog na djelu, gdje se događa djelo Božje. Mogli bismo poći od Staroga i od Novoga zavjeta i od svega što se u prošlosti dogodilo. To su nam raspoznajni znakovi ili mjerila po kojima ćemo to otkrivati. Tih formula, tih izričaja rasuto je po Pismima obilje. Ali uvijek se završi nekako na jedno. Raspoznat ćete gdje se to događa Božje djelo među ljudima, tamo gdje vidite spasenje. Što to znači? Spasenja ima tamo gdje ima snage veće nego je ljudska granica, veće nego je ljudsko zlo – bilo osobno, bilo ono koje nas je izvana pritislo – tamo gdje se nadišlo zatečeno, tamo gdje ima dalje i više. Zato se Bog zove Spasiteljem. (JT,IM,73). U tom smislu Kristovi vjernici mogu i pozvani su očitovati to da su stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici.(Ef 2,10), jer Kristov vjernik znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama. (TI,ABU,121). U tim i takvim djelima očituje se detaljno opisani sadržaj naše vjere, specifikacija našeg lika, naših djela i dijaloga, naših postupaka, jednom riječju naš scenarij, čiji sinopsis jest ljubav. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


treća korizmena nedjelja - 7.3.2021.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 2,13-25/Izl 20,1-17)

Znanje o skupu pravila koji propisuje kako se nekim jezikom govori i piše, nazvano je gramatikom. Unutar takvog znanja svoje mjesto nalaze padeži kojima se izražava odnos određene imenice ili imenske fraze prema nekoj drugoj riječi ili sintatičkoj frazi u rečenici. Znanje i primjena padeža, koju nazivamo deklinacijom ili sklonidbom, zna tako očitovati pravopis, pa i pravogovor jezika kojim netko govori, tj. pisma kojim netko piše. Zbog toga, greške prilikom sklonidbe bilo u govoru ili pisanju, osim što otkrivaju određeno neznanje, te znaju izazvati smijeh, ujedno mogu otkriti i nekog tko je stranac  i nije toliko blizak s jezik i pismom kojeg koristi. Naravno da to onda traži puno veći napor kako bi se u onom što je izgovoreno i onom što je napisano drugog razumijelo. Samim tim, težim postaje i dijalog koji se ima voditi između dvije strane, budući da poznavanje jezika očito sa sobom traži puno više nego poznavanje samih riječi. U liturgijskim čitanjima današnje nedjelje susrećemo se sa tekstom za kojeg bi se kolokovijalno moglo reći da je svojevrsna deklinacija po kojoj se ima odvijati naš život. Baš kao što je to slučaj u gramatici kada je riječ o padežima te zbog toga o pravopisu i pravogovoru, tako i deset Božjih zapovijedi, postaju i jesu uzvišenim zahtjevom fizionomije istinskog života kako za vjernika, tako i za svakog čovjeka. Polazeći od njih, u njima i po njima, otvara se prostor za dijalog između Boga i čovjeka, te između ljudi međusobno, zbog kojeg nitko ni na koga ne bi imao potrebu gledati i smatrati drugoga strancem, već bližnjim. U tom smislu u jednoj od svojih kateheza naveo je Martin Luter ne postoji boljeg ogledala u kojem bi mogao vidjeti ono što trebaš, ako to ne bi bilo deset zapovijedi, u kojima ćeš naći ono što ti nedostaje i ono što trebaš tražiti. Upravo tom iskustvu vodi nas ova današnja Božja riječ iz prvog čitanja. One, koje nazivamo zapovjedima, izrečene su i upućene narodu nakon izlaska iz egipatskog ropstva. U one dane: Bog izgovori sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, slušamo tako u prvim redcima današnjeg čitanja. Na taj način, u njima prepoznajemo riječi upućene našoj slobodi. Riječi su to kojima Bog dialogizira sa našom slobodom, dok je plod takvog dijaloga očuvanost naše slobode. To je sloboda koja svojim izazovom uvijek pobuđuje strah u zatvorenom poretku uspostavljenih oblika moći. Od Boga čuvana i darovana sloboda daje tako prostor ljubavi, kako prema Bogu tako i prema čovjeku, a zbog toga i prema sebi samima. Upravo zbog toga – navodi netko – strašna stvar u čitavom Svetom Pismu je da se Bog raspoznaje i da za ljude prepoznatljiv znak da je Bog na djelu jest tamo gdje se za čovjeka događa oslobođenje. I jasno je da takav oslobođeni ne može onda ubijati, ne može činiti preljub, ne može on porobljavati; ne može lažju izlaziti, pohlepom prilaziti bližnjemu svome. Ako je sklopio savez s Bogom osloboditeljem, sklopio je savez da se osloboditeljski i on među ljude postavlja. A to znači i proročki i s preuzetim odgovornostima međuljudske solidarnosti. Zato je ovaj zakon u biti proglas, proglas prihvaćanja, oslobođenja, hodanja na putu koji čovjeku daje prostor za život.(JT,GiR, 76/77). Zbog toga deset Božjih zapovijedi jesu i razlogom vredovanja našeg vjerničkog pravogovora i pravopisa, ili jednostavno deklinacija našeg biti.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga korizmena nedjelja - 28.2.2021.

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 9, 2-10)

Kronos i kairos dva su naziva kojima su stari Grci označavali vrijeme. Dok se je prvi naziv odnosio na kronološko vrijeme, ovaj drugi naziv pak, odnosio se na poseban trenutak, odnosno, polazeći od etimologije, na ono što se nazivalo Božje vrijeme. Utoliko, kada bi nam se dala mogućnost da zaustavimo vrijeme, onda bismo ga vrlo vjerojatno željeli zaustaviti u trenutcima posebno doživljene zbilje. U želji da se jedan takav trenutak uhvati, čini se kako su i ne baš tako davno fotoaparati i fotografije imali više smisla nego li to imaju u ova naša vremena. Fotoaparatom se tako pokušao uhvatiti trenutak, a u njemu i vrijeme, koji premda prolazna karaktera, u sebi je krio nekakav neprolazan učinak. Danas pak izgleda kako je sve manje nas koji izrađujemo fotografije, premda je u isto vrijeme nikad više nas koji stajemo pred koje kakve objektive škljocajući bilo sebe bilo sve i svašta. Možda bi se na tragu toga moglo zaključiti kako smo otupili za trenutke vrijedne hvatanja čiji bi učinak u nama mogao izazavati posebne doživljaje ili smo ih jednostavno zanemarili, te odustali od njih, zaustavljajući se samo na površini, na formi bez sadržaja. Ne bi nas stoga trebalo začuditi kada uslijed života življenog na takav način, nekako dođemo do stanja praznine u nama, ili kako se to u dijagnostici zna nazvati, do egzistencijalnog vakuma. Riječ je o stanju koje se uglavnom očituje kao klonulost naspram životu. Zbog toga bismo ovo današnje evanđelje mogli razumijevati kao ono što toj i takvoj klonulosti želi stajati nasuprot. Slušamo tako danas: U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima...I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« Preobraženje pokazuje tako istinu koja nije određena formom koja se daje vidjeti, već koja svoje mjesto nalazi u tajni koja nas vodi s drugu stranu onog što se pokazuje neposrednom vanjštinom. Riječ je o gledanju koje u Isusu umije vidjeti dar darovan ljudima u kojem se otkriva način po kojemu smo pozvani živjeti to naše biti čovjekom, tu našu sinovsku pripadnost Bogu. Na taj način jasnijim postaje kako glavni protagonist ljudskog života nije tek čovjek, već odnos, i to odnos u kojem je ljubavi. Taj i takav odnos kadar je preobraziti naše čovještvo, čineći ga mjestom Božje prisutnosti i očitovanja. Ono pak po mjeri Kristovoj kadro je okriti Božju ljepotu pohranjenu u nama. Utoliko, još bližom i jasnijom, postaje nam dobro poznata fraza iz romana Idiot o ljepoti koja će spasiti svijet, čije značenje postaje vidljivo u tome da kada je riječ o onom što je lijepo onda je riječ o nečem uzvišenom, neprolaznom, što ljubav, kako nam to donosi sv. Pavao definitivno jest. Jer ona je pak – najneobičnija pojava koja se na zemlji događa, posve različita od svega zemaljskog, a opet – sve zemaljsko samo po njoj dobiva smisao. Ona je trag Božji ostao od njega dok je prolazio svijetom, ona ga izdaje, govori da iz svijeta nije ni otišao. (LR,LjN,23). Vrijeme korizme naš je kairos, Božje vrijeme kada svoj pogled kao Kristovi vjernici upućujemo prema Uskrsu, a to je isuviše dobar razlog da u vremenu koje je prolaznog karaktera, ne klonemo, već u njemu prepoznajemo onaj poseban i neprolazan učinak doživljene zbilje kojoj je Bog razlogom.  

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva korizmena nedjelja - 21.2.2021.

PRVA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 1, 12-15)

Fenomen stavljanja maske na lice, obilježavao je, mnoge stare kulture. U svakoj od njih naravno, to i takvo prekrivanje lica imalo je svoje značenje. U vremenu pred početak korizme, dobro je poznato kako je vrijeme maski na poseban način vrijeme karnevala. Vrijeme je to u kojem čovjek upravo maskom želi zamijenti sebe i postati netko drugi. Sebe tako želi identificirati s maskom koju nosi. Na taj način prekrivajući lice, maska prekriva identitet osobe pod njom, mijenjajući ne samo lice već i cijelo tijelo. Maskom tako postajemo ono što ustvari nismo. A disati pod onim što nismo, tj. živjeti pod maskom, ne samo da je teško, već zna biti i pogubno. Postajući krinkom za one oko nas i to sve do trenutka dok maske ne budu skinute, mi prestajemo biti, budući da nam je s drugim uskraćeno biti licem u lice. A upravo je to – navodi netko – najkraći opis mjesta na kojem se rađa najneobičniji od svih odnosa u svijetu. Odnos s drugim, jer lice je ovdje predstavnik drugoga. Čovjeka i Boga.(AV,ImR,31). Uzimajući u obzir ove naše dane, obilježene ni manje ni više nego maskama i to puno prije vremena karnevala, nekako se po sili onog što se vidi, pokazuje i tko smo mi to trenutno. Sudeći po maskama na našim licima, identitet kojeg pokazuju, jest taj da se jednostavno svi prepoznajemo kao bolesni, makar znali da nismo. Možda bi se zbog toga moglo reći kako vrijeme karnevala ni ove godine uopće nije izostalo, već se njegovo trajanje dobrano produljilo, donoseći i upućujući upravo maskama, ni manje ni više već istinu, pa i kritiku društvu, budući da vrijeme karnevala u tu svrhu nekad itekako zna poslužiti. Utoliko jasno je kako bi istina našeg društva, a time i istina o nama, bila da je ono, da smo mi, dobro razboljeni. I evo nas opet na početku korizme, odnosno u njezinoj prvoj nedjelji. Vrijeme korizme vrijeme je otkrivanja vlastitog lica koje stoji nasuprot svakom karnevalu, te zbog toga vrijeme otkrivanja razloga maske na našem licu. U korizmenom vremenu tako uočavaju se linije razdvajanja dobra i zla, prepoznaje djelovanje Duha Božjega i duha zloga. Prilika je to da se obračunamo sa sobom u sebi, dolazeći tako do sebe, do onog što stvarno jesmo, čineći da padnu maske s naših lica. Upravo u Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« određuje se promjena zbog koje nije potrebno ništa drugo nego u sebi otkriti čovjeka od Boga ljubljenog. Takav čovjek nema masku, te zbog toga diše život. Istina riječ je o čovjeku koji je svjestan možda i istinitosti teze o samom sebi kao glupom biću; jer kad ima slobodu zlorabi je, a kad mu se ona oduzme ne osjeća se čovjekom. Utoliko, stiješnjeni između dva izbora potvrđujemo se i dokidamo. Zato – navodi netko – zato dragi prijatelji, u slobodi što mi je dana da biram, opredjeljujem se za onu mogućnost koja makar i po cijenu smrti ostavlja šansu da se do kraja osjećam čovjekom. (BS,KNS,71). Sastavni dio takvog opredjeljenja jesu kušnje, i naši odgovori na njih, koje su zbog toga znak našeg biti čovjekom, tim više što su proživljene od samog Krista. Ne preostaje nam stoga ništa drugo nego zaželiti dobru korizmu, kako bi ti naši karnevali mogli konačno prestati, a maske pasti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


šesta nedjelja kroz godinu - 14.2.2021.

ŠESTA NEDJELJAKROZ GODINU

(Mk 1, 40-45)

Bilo da je razlog prizor kojeg vidimo, stvarnost koju doživimo ili pak da je riječ o kojekakvim pretjeranostima kojima je razlog naša halapljivost, u nama se zna stvoriti stanje nelagode, odnosno kako se to stručno opisuje: specifični fiziološki i psihološki osjećaj nelagodnosti i gađenja u grlu, donjem dijelu grudnog koša i trbuha. Takvo stanje naziva se mučninom. Baš zato što je riječ o stanju, čini se kako njezino trajanje zna potrajati, ali i ukazivati i na ono što izravno i nije toliko povezano sa simptomima koji bi u strogom smislu riječi određivali fenomen mučnine. Glavni lik romana upravo nazvanog Mučnina, svjedoči nam kako je za njega mučnina strah od postojanja, osjećajući se zbog toga otuđenim od ljudi, od samoga sebe, te vlastitih dijelova tijela. Takvih simptoma očito nisu pošteđeni ni ovi naši dani, tj. mi u njima, u kojima bismo mogli prepoznavati nastavak jednog takvog ili sličnog romana, sa vjerojatno istim naslovom. Time se samo potvrđuje da život uistinu može pisati romane. Međutim, puno više i istinitije nego u tim i takvim nastavcima naše bismo dane mogli razumijevati i u današnjem evanđelju koje ispred nas stavlja jednog gubavca, njegov vapaj i Isusov dodir, a prije svega Isusovu jasnu želju za čovjekom čiji je život postao ništa drugo doli mučnina, tj. strah od postojanja. A kada je o gubavcu Isusovog vremena riječ, onda je riječ o čovjeku za čiji se život, može reći da je mučnina. U shvaćanju i zakonima Starog zavjeta, zbog svoje vidljivosti na koži osobe, guba je bila znakom, ne samo same bolesti već i sramote, krivnje, a na poseban način kazne Božje, budući da je takva bolest nužno bolest grešnika. Ovo je gledanje koje su drugi imali prema onom tko je bio bolestan, međutim ovo je i pogled koji je sam bolesnik imao prema sebi. Njegovo dostojanstvo oduzeto je činjenicom da je bio bolestan, naravno u skladu sa zakonom. Proglašen i smatram onim koji izazva strah jer može zaraziti ostale, morao je biti napušten od svojih najbližih, izbjegavan od ostalih osoba, marginaliziran. Društvo ga je pak tjeralo i prisiljavalo živjeti na dovoljno dalekoj distanci, što dalje od mjesta gdje je ikoga. Osuđen na život u špilji i šatoru, preživljavao je od dobra onih koji su prema njemu imali koliko toliko sućutnosti, ali uvijek na fizičkoj distanci. Jasno je kako je gubavac bio čovjek bez odnosa: zbog toga se može reći da je bio živi mrtvac, čije je dostojanstvo čovjeka arbortirano. Otpisan, i odbačen, daleko od sviju, ničiji pa ni svoj. Pritiskalo ga je uvjerenje da ga je Bog odbacio, da bi na kraju i sebe odbacio pritusnut samoćom.(6bRS1). Ima li u ovome sličnosti s nama danas ili tek puke slučajnosti, tko zna?. Međutim ako je sličnost sa stvarnim osobama uistinu slučajna, pa i stanja u kojima se osobe nalaze, ne bi bilo zgorega da nas u takvom slučaju dotakne Krist. Ovaj dodir, dodir Krista, ali i na Kristov način, tako postaje jezikom kojeg koža kao najveći organ našeg tijela ne prepoznaje tek kao puki dodir, već kao mjesto iskustva i razmjene koje mi imamo sa onima oko nas. On nam daje priliku ponovno osjetiti sebe i vidjeti se drugačijim očima, otkrivajući odnos koji jedni može biti autentičan. Na takav način dotaknuti drugog i dati se od drugog dotaknuti, vrlo je vjerojatno da bi mučnine bilo manje, a možda je ne bi niti bilo.  

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


peta nedjelja kroz godinu - 7.2.2021.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 1, 29-39)

Izbori i odluke koje se na njih odnose, svakodnevna su radnja koju ponavljamo. One nas zahvaćaju u najmanjim i naoko i ne tako važnim stvarima, ali i u onima za koje će malo tko reć da su malene. Ove potonje, svoje mjesto nalaze i u izrazima po kojima se pred nas zna staviti mogućnost izbora, i to ne bilo kakva. Karakteristika takve mogućnosti jest, da o njoj ovisi i sam život, ili pak da se ona odnosi na izbor koji se tiče onog nečeg što čovjek za sebe shvaća kao najbitnije. Tako primjerice u izrazu: pare ili život, to bi po svemu sudeći imao biti život, barem ako je suditi po vrijednosti ponuđenog. U ovom razdoblju i situaciji koja nas evo već godinu dana nalazi, ali i ne samo sada već i puno prije nego je jedno ovako stanje započelo, jedan od glasnijh izraza za izbor pred kojeg smo stavljeni jest i onaj, koji bi mogao glasiti: Život za zdravlje ili zdravlje za život. Na tom tragu redci iz knjige Užitak života njemačkog liječnika i psihoteraputa Manfreda Lutza možda bi nam mogli poslužiti da vidimo gdje smo s obzirom na ovaj i ovakav ponuđeni izbor. Polazeći od shvaćanja kako je zdravlje za mnoge od nas postalo nešto poput religije, navodi: religija zdravlja proždrljiv je i ne duhovit tiranin koji ljude od jutra do noći zlostavlja, prijeti im, ispravlja ih i koji s obrednim crvkutanjem o zdravstvu uspavljuje samosvojno mišljenje. Tako ljudi ne vjeruju više u dragog Boga nego u zdravlje. Sve što se nekoć činilo iz ljubavi prema dragom Bogu – hodoćašća, post, dobra djela – to se sad čini za zdravlje. Kao i sve u našem društvu, tako i zdravlje postaje proizvod koji se može popravljati. Morate učiniti nešto za zdravlje, ništa ne dolazi ni iz čega, tko umire, sam je kriv. I tako ljudi trče šumom, jedu sjemenke i neukusne proizvode – i ,uza sve to, umiru. Najgore je što religija zdravlja zavodi goleme mase svojih sljedbenika u slijepu ulicu. Tko poput religije zdravlja vidi u invalidnosti, bolesti, boli, patnji, starosti, i smrti jedino nedostatke u životu, tomu, po mojemu računu – navodi ovaj liječnik – preostaje u prosjeku 9,82 posto, životne dobi da bi doista uživao u životu. Utoliko – religija zdravlja čisto je ruganje koje totalitarno vlada snagom stroge politčke korektnosti.(ML,UŽ,8-13). Stoga, slušajući danas o Isusu koji ozdravlja, odnosno kako navodi samo evanđelje punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im, izboru između života za zdravlje ili zdravlja za život, Kristov vjernik odgovora načinom po kojem svjedoči da je Kristom dodirnut. Dodirntost Kristom, prije svega ozdravlja, stoga ne može biti bilo kakva. Riječ je o dobru prema drugom iz ljubavi, što je drugo ime za služenje. Drugom biti na dobro iz ljubavi, značilo bi misliti za i na dobro drugog, govoriti za i na dobro drugog, činiti na i za dobro drugog. Zdravlje je to za život, a života nikad dosta. Takvo zdravlje definitivno onda računa sa vječnošću, a ona se ne može osvojiti tjelovježbom, niti kupiti novcem, jer neke se stvari uistinu ne mogu kupiti budući da je za njih potrebna besplatnost. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja kroz godinu - 31.1.2021.

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 21 -28)

Dogodi se da prisutnost određene osobe zna pokrenuti u nama kojekakve reakcije. Tim više ako obraćanje te osobe u nama oblikuje otpor koje kao izraz svoje volje nalazi u dobro poznatoj izreci: noli turbare circulos meos, što se prevodi i ima značenje onog jednostavnog: ostavi me na miru. Utoliko, taj netko daleko je od toga da nam bude nepoznat. Naprotiv, baš zbog toga što o njemu imamo određeno znanje, ono postaje razlogom, određuje narav, ali i način pokazivanja takvih reakcija koje uglavnom nosimo nekako skrivene u nama, zaklonjene od pogleda drugih, do trenutka susreta s onim koji ih je kadar izazvati, te zbog toga učiniti vidljivima. A takvi se susreti mogu dogoditi bilo gdje, odnosno i na mjestima za koja nikad ne bismo mogli ni slutiti da bi takvog susreta i svega što on takav sa sobom donosi, uopće moglo biti. Time se na svoj način pokazuje kako ono što nam na prvu daje dojam iznenađenja i nije nešto zbog čega bi se trebali osjećati iznenađenima, koliko upitanima o stvarima koje u sebi nosimo. Da je tome tako progovara nam i ovo današnje evanđelje koje ispred nas stavlja zgodu dogođenu u sinagogi jedne subote u Kafarnaumu u kojoj je prisutan sam Isus koji – kako navodi evanđelje – počne naučavati  i to kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Riječ je o mjestu molitve, riječi Božje, susreta, odnosno mjestu u kojem možemo prepoznati nas, u našim pohodima crkvi, u tim našim religioznim radnjama za koje smatramo da su dovoljno očitovanje naše vjere u Boga. Istina je kako takve radnje nisu nevažne, međutim one takve, vrlo su mala garancija našega života u Bogu, budući da shvaćanje religije kao uloge koja se vrši te izvršena daje čovjeku opravdanje i svijest opravdanosti pred Bogom, u temelju je suprotna evanđelju.(VB,NrCc,75). Baš zbog toga koliko god neočekivano, ne bi nas trebala iznenaditi, kako donosi današnje evanđelje, prisutnost i očitovanje čovjeka opsjednuta nečistim duhom u sinagogi koji viče: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Zanimljivo kako je u ovim riječima svjedočanstva jednaka onom Petrovom kada priznaje – Ti si Krist Sin Boga živoga – međutim premda su iste riječi drugačiji je duh. Utoliko – kako netko navodi – vjera Kristovih vjernika, vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, dok je vjera zloduha bez ljubavi. Kako bez ljubavi? Vragovi su govorili zato da bi Krista udaljili od sebe, jer prije nego su što su rekli: Znamo tko si ti., rekli su: Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine došao si da nas uništiš? Zato, nešto je drugo posvjedočiti za Krista da uza nj prioneš, a nešto sasvim drugo posvjedočiti za nj da ga od sebe odijeliš.(FH,Vzd,73). Na taj način: Božja riječ, a to je sam Isus, izaziva u nama čuđenje, jer posjeduje takvu snagu da nas ostavlja u čudu, a ne na miru. Ono, evanđelje, ne tlači ljude, nego ih oslobađa od nečistoća zlih duhova, mijenjajući srce, mijenja život.(usp.pF,A, 2018). Baš zbog toga biti Kristov vjernik, sve više znači naći unutranje uporište u svojim najdubljim potrebama i prihvatiti Božju riječ, koja se ne može osjetiti kao istinita i živa ako nije postala dijelom vlastitog bića.(VB,NrCc,76). Time bi naše reakcije na nečiju prisutnost vrlo vjerojatno mogle postati drugačije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja kroz godinu - 24.1.2021.

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 14 -20)

Na jednom mjestu Dostojevski je napisao ono što gotovo svatko od nas zna ili barem sluti, pa i bez činjenice da je to imalo biti zapisano. Tako tvrdi: čovjek je biće koje se navikava na sve. U tome se na svoj način da iščitati kako je čovjek sklon i u sebi nosi mogućnost da se može mijenjati. Naravno, sposobnost promjene tek je početna postaja sa koje se kreće na put bilo prema promijeni na dobro i za dobro, ali nažalost i na put ka promijeni koja takva nije. Očito je stoga kako ova čovjekova sposobnost može biti i zlorabljena, i to tako da bude okrenuta protiv njega samog. O tome, ako ne ništa, svjedoči i ovo naše vrijeme i stanje koje nas nalazi. Utoliko, ne može se zaobići pitanje o onom što je to što je kadro čovjeka mijenjati, u čemu se je to on pozvan mijenjati, te kojim to načinom i sadržajem ostvaruje tu svoju alternativu. Baš zbog toga čini se kako je za takvo što potrebno upravo ono nešto sadržajno jako. Nešto što je kadro prozvati i mijenjati ne samo navike, već i s njima naše gledanje, te time i vrednovanje sebe i svih ljudi oko sebe, odnosno života i životnih suodnosa. Za Kristove vjernike, ali ne samo za njih takav sadržaj i način zbijen je u riječ izgovorenu iz Kristovih usta, koju nam u ovu nedjelju posebno posvećenu Božjoj riječi, donosi evanđelje. »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«. Riječ je o navještaju koji odzvanja za čitav svijet, za svakog čovjeka. U njemu se nalazi ne toliko poziv u smislu povratka religiji, koliko snaga za promjenu mentaliteta koja se duboko utiskuje u našem ponašanju. Na taj način, razumljivijima se čine riječi Jorge Luisa Borgesa kada navodi: kako je umrijeti za religiju puno lakše, nego nju uistinu živjeti. Zbog toga u svjetlu evanđeoske riječi ponuđeno nam je ni manje ni više nego otkrivati smisao života, ali vrijednosti koje iz njega proizlaze, te čija se događanja i ostvarenja odvijaju na pozornici ovoga svijeta. Na takvo obraćenje Isus poziva kako bi kraljevstvo Božje postalo stvarnost. Ono, kraljevstvo, ima značenje alternative. Ono je alternativno društvo, društvo koje umjesto da se uzdiže – ono silazi; umjesto da zapovijeda – ono služi. (Usp.SB,3 kGb). To je u konačnici oblik željene i življene vjere, čija novost donosi – kako netko navodi: svakome mogućnost da bude čovjekom na drugačiji način, posve različit od onog na koji smo beznadno navikli, (ali) i mogućnost drugačijeg i prilaza Bogu i drugom čovjeku, (te) moć o mogućnosti da se postane djetetom Božjim po uzoru na Sina Božjega, umrlog i uskrslog. To pak znači da ima izlaza iz našeg svagdašnjeg beznađa i prokletstva.(SK, OsSb,110). Poziv na obraćenje potvrđuje tako trajnu mladost kršćanske vjere. Zbog tog i takvog poziva i odgovora na njega, Kristov vjernik zna da novost na koju je pozvan, svakim danom živi iznova. Takav, pozvan je obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravedosti i svetosti istine, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici. A na tu naviku treba se znati naviknuti, tim više jer je čovjek, kako je to zapisano: biće koje se navikava na sve.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja kroz godinu - 17.1.2021.

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv, 1 35 – 42)

Uglavnom se smatra kako su djeca znatiželjna. To po sebi uopće nije loše, no ono što je manje dobro jesu posljedice koje znatiželja iza sebe nekad zna ostaviti. Upravo iz tog razloga nerijetko se po kućama znalo lijepiti ormariće u kojem je posuđa, začepljivati utučnice, zaključavati vrata, praviti ograde, i tko zna što sve ne, kako ne bi bilo nereda i kako se dijete ne bi izložilo opasnosti. No, iako je kod djece izražena, znatiželja ne zaobilazi niti odrasle. Istina, drugačija je. Zbog nje se po kući uglavnom ništa ne mora lijepiti, zatvarati, iako nekad ni to ne bi bilo zgorega. Ona je nekako više upućena na nešto ili nekog van kuće. Tako kad se nešto dogodi ili događa, ima od nas uvijek onih dežurnih znatiželjnika, a da to nisu niti novinari, niti pripadnici kakve dežurne službe, koji prvi među nama nekako odlaze na mjesto događaja ili tamo već jesu. Ako su pak tamo, ovi znatiželjnici ujedno postaju i očevidcima. A očevidac je pak naziv za svjedoka koji za razliku od svjedoka po čuvenju iz vlastitog opažanja nešto zna o činjenicama onog što se dogodilo. U tom smislu, današnje evanđelje, na svoj način nas upućuje kako se to, kada je o Bogu riječ, od znatiželjnika postaje očevidcem. U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Pred Kristovim vjernicima, nakon božićnog vremena, koje je bilo svojevrsnim uvodom u novu liturgijsku godinu, novi su svagdani, nove nedjelje, novi blagdani. Svaki od njih protkan je i sa sobom nosi ovaj tako kratak i jasan poziv, dođite i vidjet ćete. On, misli se na poziv, baš poput kakavog nazivnika svakim novim danom donosi se navještajem evanđelja. Utoliko, prihvativši ga, ono čega bismo mogli postati očevidcima jest to kako u Isusu Kristu do kojeg nas poziv želi dovesti –navodi netko -  znamo kakav je i što je Božji čovjek. Ako se pitamo što znači služiti Bogu, mjerilo je u Njemu. Ako pitamo što znači vršiti Božje zapovijedi, znamo jedno ostvarenje u tijelu, ne tek u teoriji. Tako (započima), i započelo je jedno veliko opredjeljenje, hod za njim, hod stopama Kristovim. To pak znači, izabrati i poći, a to nužno znači mijenjati se. Od čovjeka koji ima samo svoje račune, početi djelovati na nov način, snagom novog Duha, kojeg evanđelje u nama raspiruje.(JT,IM,29).  Na taj način, otkrivamo sebi, a druge pretvaramo u očevidce, za činjenicu, da u sebi imamo priliku biti drugačiji i da možemo jedni s drugima živjeti drugačije, onako kako je Bog za nas živio u Isusu Kristu.(JT,IM,22). U tom smjeru trebala bi ići naša znatiželja jednih prema drugima. U suprotnom, ne čini se tako jednostavnim naći neko adekvatno sredstvo, kao što je to slučaj s djecom, koje bi nas i druge moglo zaštiti od nereda, a ponekad i opasnosti pod sam život. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


krštenje Gospodinovo - 10.1.2021.

KRŠTENJE GOSPODINOVO

(Mk 1, 7-11)

Na jednom mjestu stoji napisano, nema veće stvarnosti za čovjeka, nego roditi se. Rođenjem pak,  čovjek ulazi u novo stanje, novi ambijent života koji je nekih devet mjeseci prije započeo začećem. Od tog trenutka premda taj tren uglavnom nema imena, nečije je dijete, njegov se datum rođenja zapisuje, ali i ime njegovih roditelja. Novi je član obitelji, nečiji je možda brat ili sestra, nečiji rođak, unuk. Nositelj je ne samo nečijeg prezimena, već i određenih sličnosti i gena, koji se naravno životom pokažu kroz život. Međutim zna se dogoditi i to da će netko za sebe reći, kako se drugi put rodio, i da mu je nekakav događaj ili odluka bila kao drugo rođenje u životu. Takvi slučajevi nisu nam nepoznati, dok svjedočanstva uz njih vezna dogođena su u iskustvima onih koju znaju reći, kako su nekim čudom ostali na životu. Od toga trenutka, pogled i odnos prema životu jednostavno postaju ne tek drugačiji, već udivljeniji i dublji. Uzimajući u obzir i jedno i drugo, odnosno ono prvo naravno rođenje i ovo drugo shvaćeno kao ono koje je izvanredno, ali zbog toga ništa manje rođenje od onog naravnog, danas na blagdan krštenja Gospodinova, stavlja se ispred nas koji sebe doživljavamo Kristovima, kako pitanje, tako i otkrivanje odgovora, o značenju onog biti kršten. A biti kršten prije svega znači biti rođen. Zbog toga bi za početak bilo dobro znati datum svoga krštenja. Istina je kako sa pamćenjem datuma i godina neki imaju problema. Vjerojatno jedan od razloga leži možda u tome što ih jednostavno nisu marili proslaviti, dok su u isto vrijeme i ne baš tako osobnim i umjetno stvorenim spomenima i sjećanjima znali upriličiti bučne parade. A rođenje, rođendan, se znamo slavi, i takav dan se ne zaboravlja tek tako. Nadalje, time što smo krštenjem nanovo rođeni, čovjek izlazi iz tame u svjetlo, briše se njegova tama, briše se taj njegov istočni grijeh, ta tajna mraka, te zbog toga mijenja njegovo stanje baš kao kad je poroda, iz tamne utrobe, na svjetlo života. Takav ulazi u obitelj, koja se zove Crkva, i u njoj nije bez imena. U njoj nije sam, a biti članom takve obitelji čini ga takvim da u svakom čovjeku može gledati brata i sestru. Jer sliči na svoje u obitelji onaj koji je kršten, u isto je vrijeme slab, i sklon onom u čemu nije života, sklon je grijehu, ali je i u mogućnosti zacijelivati tu svoju ahilovu tetivu, jer je krštenjem osposobljen, vjerovati, nadati se, ljubiti. Upravo ga ove sposobnosti, nazvane još krepostima određuju kroz odnose prema sebi, drugome, prema svijetu, te prema Bogu. U njima je životom pozvan prolaziti kroz život. U njima je pozvan živjeti. Uz to, zato jer je rođen od Božje ljubavi za novi život iz vode i Duha Svetoga, onaj je koji je ljubljen. U tome se očituje njegova izvanrednost. Rođen je za život u život vječni. Upravo zbog njega, zbog tog i takvog života, pogled onog tko je kršten i njegov odnos prema životu ne mogu ostati plitkima. Jer je uronjen ili unesen u Krista, usitinu otkriva zašto nema veće stvarnosti za čovjeka nego roditi se, na poseban način kada je takvo rođenje od Boga, ili kako znamo reći biti kršten. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 3.1.2021.

 DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

(Iv 1, 1-18)

Ne opija samo čašica više, niti je tek pijanstvo njome uzrokovano ono što oduzima pribranost i svijest. Zapravo je ne mali broj onog što smo kadri nazivati i razumijevati pod opijenošću, a da i nema izravne veze sa neumjerenošću u piću. Među tim i takvim bezlkoholnim opijatima svoje mjesto nalazi i fenomen moći. Ako je suditi po dogođenom, tj. iz povijesti, ali i onog što se događa, bilo da je riječ o pojedincu ili pak masama, izgleda kako moć opija najučinkovitije. Opium je to kao nijedan drugi. Zakamuflirana često u izričaje koji ponekad hine humanost, primjerice kao onaj koji nalaže kako je znanje moć, ona postaje cilj za koji se sredstva ne biraju. Naravno riječ je o moći shvaćenoj kao mogućnosti upravljanja nad čime, ali na poseban način nad kime. Ignorirajući i ne priznavajući granice koje su trebale biti priznate, takav tip omamljenosti, uglavnom je bio i jest razlogom kojekavih nesreća u kojima su stradavali većinom nedužni. Uostalom kada takvo stanje uzme primat nad sviješću, ništa se  drugo i ne može očekivati. Stoga je očita potreba za nečim što se jednim imenom naziva preventiva. Na nju svaki čovjek ima pravo, i svakome je ona ponuđena, samo što se čini kako je nas takvih koji je ne vidimo kao svoju ili je jednostvno ne želimo, odričući se nje. Preventiva je to koja svoje korijene nalazi u srcu svakog čovjeka. Tamo ili ima prostora za nju, te zbog toga i za ljude oko nas, ili smo bez nje netko tko postaje iznad svakog, te zbog toga omamljeni visinom gubimo svijest o sebi i drugima. Današnje evanđelje, ovo Ivanovo, barem Kristovim vjernicima koji ga i ove nedjelje slušaju, daje prepoznati u čemu se nalazi jedna takva preventiva, te zbog toga, što je to što stoji nasuprot moći koja od drugih stvara, ne pribrane osobe, već pijane podložnike. Slušamo tako: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Naravno misli se na Krista; A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Moć biti djetetom Božjim, nešto je sasvim drugačije od moći koja omamljuje i opija. Iako uzima pod svoje, ne umanjuje odgovornost ni pred kim. Naprotiv povećava je, priznavajući i potvrđujući svoje granice pred granicama drugih. Takva moć nije bez znanja, ali znanje i njegova sredstva zbog nje postaju služenje na dobro drugog. Moć biti djetetom Božjim znači djelovati iz ljubavi. Zato je ljubav moć koja pristaje svakom čovjeku. Uostalom to potvđuje sv. Pavao danas donoseći u svojoj poslanici kako nas Bog u ljubavi predodredi za posinstvo za sebe po Isusu Kristu. Ona je preventiva za svaki oblik pijanstva koje nas hoće učiniti moćnima na način da nam čovještvo učini nemoćnim. Dani u kojima smo se našli – od pandemije do potresa, i koječega drugog – mnogima će biti dani straha i malodušja pred licem budućnosti, no rijetko je kada bilo toliko prilike činiti dobro kao sada. Uostalom, kakav bi smisao imalo sve navještanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima kada bismo pred licem zla bili posve nemoćni? No jesmo li svjesni koliko toga sada leži u našim rukama, (usp.VB,OV,189), budući da je moć biti dijete Božje.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


Sveta Obitelj  Isusa, Marije i Josipa - 27.12.2020.

NEDJELJA SVETE OBITELJI

(Lk 2,22-40)

Scena je sljedeća. Jutarnja jurnjava do stola, najprije onaj najmlađi član koji je ovladao hodanjem, zatim dvoje ili troje njegovih prethodnika, uto stiže i otac, odnekud je tu i psa ili kakve mačke, dok je majka, premda je u kuhinji već puno prije svih, još uvijek stolu leđima okrenuta. Čim se je majka okrenula, oni koju su već stigli, ustima punih osmijeha pozdravili su, naravno ne majku, već zobene pahuljice ili nekakav dobro karmelizirani čokoladni namaz. Naravno da ovaj kadar na prvu djeluje kao slika koja govori o nečem u čemu bi mnogi našli inspiraciju da to nazovu obitelj. Uostalom takvu je nalazimo na plakatima raznih formata obješenu po svemu i svačemu. Ispada tako kako je upravo obitelj u prvom planu, međutim ona to nije. A kada obitelj nije u prvom planu tada ona može biti reklamirana u svrhu bilo čega. Tako može biti reklama za kolodvor, vojarnu, ili pak kakav stadion. Po svemu sudeći ovo troje pokazuje se kao ne baš pogrešna slika onog u što se obitelj zna pretvoriti i na što nažalost sve više nalikuje, ali i isto tako još jedna potvrda onog što obitelj uistinu nije. Ona dakle nije kolodvor, jer njezini članovi premda životom pozvani na odlaske, u obitelji ne žive kao putnici koji u čekanju svoga odlaska druge vide i doživljavaju kao strance, gdje im se ponekad netko i učini poznat, no bez posebne brige i obzira. Premda ima vrlo velike važnosti za odgoj, obitelj nije vojarna. U njoj se autoritet po kojem se komunicira odgoj ne događa deranjem, i vježbanjem gađanja kojekavim riječima, pa i gestama koje nakon jednih takvih lekcija znaju ostaviti traga u duši, ali i na licu drugih članova. Iako je mjesto igre, graje, pa i mjesto određene strastvenosti, obitelj zbog toga nije nekakav stadion, a još manje borilište ili kakav ring. To na poseban način postaje vidljivo kada su djeca zbog problema između njih dvoje, misli se na oca i mater, primorana da postanu navijači jednog od njih. Naravno, da to navijanje nije besplatno. Zato će se glavni akteri igre, prije nego ponovno dođe do sraza, potruditi da se djecu kupi za svoju stranu, i tako dobije onog potrebnog igrača više van terena. Ili će možda svjesni kako ne mogu olako pridobiti nikog za sebe, svoj meč riješiti za zelenim stolom. Naravno tamo se pobjeđuje formalno, međutim, zato se neformalno gubi sve. Sve ovo i puno više od ovog nije nepoznato mnogima koji još uvijek takvo stanje nazivaju obitelj. Istina je kako nijedna obitelj nije bez problema, no gore od problema u obitelji je kada ona postane nalikovati na sve ono što nije, premda se to sudeći po slici izvana i ne da lako primjetiti. U konačnici ne čine uvijek problemi čovjeka problematičnim, već problematičan čovjek stvara probleme. Na današnji blagdan, nedjelji posvećenoj Svetoj obitelji, Isusa, Josipa, Marije, Kristovi vjernici, ali i svi ljudi dobre volje, imaju priliku stati pred scenom života ove obitelji zbog koje i koja je razlogom da svatko od nas svojom ljubavlju i brigom ostavlja traga na životu drugih.(pF,AL,322). U protivnom čini se kako sama obitelj postaje tek nužnom scenografijom razno raznim reklamama koje uglavnom potvrde sve ono što obitelj nije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja došašća - 20.12.2020.

 ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 1,26 - 38)

Razne su geste koje zna izazvati susret. Upravo u susretu očituje se njihova posebnost, ali i zbog njih odnos između nekog dobiva priliku da uopće bude nazvan takvim imenom, u protivnom njegovo bi značenje više odgovaralo definiciji kakvog slučajnog sudara. U tom smislu, gesta koja na poseban način naš odnos s nekim pretvara u susret jest zagrljaj. Za njega se zna reći da je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubca. Potpuno besplatan, bez zahtjeva za nekakvim posebnim uvjetima, u malo kojim prilika ostaje bez uspjeha. Budući da moćno napada brige i hrani optimizam takav, pokazuje se kao nužnost bez koje bi mnogo toga u nama bilo osuđeno na beznadnost. Tome u prilog govori ne mali broj razno raznih studija koje upravo u zagrljaju prepoznaju čitav niz dobrobiti za naše psihofizičko stanje:  jedna od njih donosi kako je čovjeku potrebno četiri zagrljaja na dan kako bi preživio, osam da bismo se održali, dvanaest da bismo napredovali. Očito je kako zagrljaj u sebi nosi i ima moć koja je u stanju mijenjati na dobro one kojima je upućen i koji ga prihvaćaju. Ne čudi stoga, što je jedna takva gesta dobila i svoj posebni dan. Naime 21.1. proglašen je međunarodnim danom zagrljaja. Naravno da sve ovo može djelovati kao sol na ranu, u ove dane kada je malo prostora i mogućnosti  za susret dogođen kroz zagrljaj, i to u ovom vremenu došašća, za koje se može reći da je posebno vrijeme zagrljaja, a od nas se pak traži distanca. Međutim, ako ne ništa onda je takvo stanje jedna dobra škola, koja istina nije laka, ali uči onom što je vrijedno i nužno, i čemu se baš i nije davala neka velika važnost, a zagrljaj je kako vidimo sve drugo nego nevažan. Upravo unutar tog i takvog stanja slušamo današnje evanđelje, koje na našu ljudsku nemogućnost odgovara: Ta Bogu ništa nije ne moguće. Ove riječi događaju se unutar susreta koji se svakom čovjeku nudi kao prilika jedne tako važne i   posebne geste. U susretu Marije i anđela, po tajni utjelovljenja Božje riječi, koju pred nas stavlja današnje evanđelje, dogodio se zagrljaj Boga s ljudima. U toj tajni kako to navodi na jednom mjestu poznati danski filozof Kiekegaard: dvije sfere, prvotno antitetčke, tj. suprotnog značenja, ona božanska i ona ljudska, ušle su u koliziju, međutim ne na način sudara ili nekakve eksplozije, već po jednom zagrljaju. Zato u temeljima zagrljaja Kristovih vjernika, stoji riječ. Nju Bog šalje da njome budemo zagrljeni. Ona nije mrtvo slovo na papiru, kako se na riječ zna često gledati, već je živa osoba u nama. Ta riječ je sam Bog Isus Krist. Njega mi, kao Kristovi vjernici nosimo, jer on nas nosi. Njime smo zagrljeni te zbog njega shvaćamo kako grliti i onda kada se to pokazuje nemoguće, budući da njegov zagrljaj ne mogu spriječiti nikakve izvanjske distance. Jedino što ga može odbiti jest naš Ne ponudi njegova zagrljaja, bez kojega su onda i ovi shvaćeni kao samo naši na putu da postanu nemogući. Zato su geste iza kojih stoji evanđelje posebne. Ovo današnje to na poseban način potvrđuje. Njime izazvane naši odnosi daleko su od toga da postanu tek slučajnim sudarom. Razlog su susretu koji je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubaca, naravno riječ je o zagrljaju. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja došašća -13.12.2020.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Iv 1,6-8;19-28)

Za reklame otprilike znamo čemu služe. Osim što se pokazuju kao iskušavatelji našeg strpljenja i živaca tijekom gledanja nekog filma ili utakmice, one prije svega predstavljaju smišljeno i promišljeno informiranje, te plansko populariziranje, uglavnom sredstvima masovnih medija, kojekakvih proizvoda i usluga. To u stvarnosti kakva je ova naša, postaje još očitije budući da njezino događanje određuje nužnost izrečena kroz imperativ biti viđen, biti primječen. Motivi za tako što, sve više se pokazuju kao oni koje svoje mjesto nalaze između vapaja za prihvaćanjem i kojekakvog kompleksa, na poseban način onog prepoznatog kao kompelksa više vrijednosti. Njega bismo, nažalost, po svemu sudeći mogli prepoznati u sve uvriježenijem izrazu kojim netko sebe želi staviti pred drugog i predstaviti pred drugim, a glasi, znaš li ti tko sam ja? Onaj tko ga izriče, možda i ne zna da pitanje kojeg postavlja pred drugog, vrlo često je pitanje na koje sam nema jasan odgovor. Odnosno da odgovor na jedno takvo pitanje, iz usta onog tko ga postavlja, ako ne uvijek, onda barem prečesto, biva pogrešan. U tom smislu, današnje evanđelje, barem kad je o Kristovim vjernicima riječ, možda bi se moglo razumijeti na način ključa koji nas otvara za točan odgovor o tome tko smo, ali isto tako kao ono koje nas ozdravlja od jednog nimalo laganog kompleksa u stavu prema drugima. Slušajući tako pitanja upućena Ivanu Kristitelju o tome da o sebi kaže tko je; njegovi odgovori, dovode nas do oslobađajućeg priznanja, zbog kojeg bismo pred sobom i drugima mogli odoljeti zastranjenjima u koje kakve oblike preuveličavanja, ali i prepotentnosti, te zbog toga, naravno, i pogrešnog shvaćanja sebe. To bi se posebno dalo iščitati u Ivanovu odgovoru: ja nisam Krist. Na taj način, odgovor o tome tko smo, možda bi prvotno trebalo tražiti polazeći od pitanja: a znaš li ti tko ja nisam?  Za Ivana, točan odgovor o sebi događa se tek kroz ispravan odnos prema Bogu. Bog je - kako netko navodi – odgovor na pitanje tko je čovjek, a čovjek je odgovor na pitanje tko je Bog. Točnije; čovjek je mjesto gdje Bog daje svoje odgovore o sebi; „zaslon“ na kom se Bog očituje. Tu upućenost Boga na čovjeka i čovjeka na Boga evanđelje ocrtava slikom: riječ – glas; svjetlo – svjedočanstvo o Svjetlu.(LR,LJn,44). Zato je Ivan, zato smo mi svjedoci riječi i svjetla. Ne želeći biti viđeni, drugog se vidi preko nas. Svjesni kako lažni svjedok i lažno svjedočanstvo čini težak zločin, budući da svojom riječju ubija nedužnog, svoj glas dajemo riječi koja oživljuje, evanđelju Isusa Krista Sina Božjega, kako ga to naziva sv. Marko. Utoliko, Kristovi vjernici, niti su manje niti su više ljudi od drugih. Ljudi su kao i svi ostali, ali oni su čuli i proglašuju jednu Riječ i svijet ima pravo po toj Riječi njih suditi. A sve što imaju iznutra činiti jest: da omoguće svijetu: - ako to ne čine, i oni su samo porobljivači – da mu ta Riječ znači ono što ona jest: spasenje čovjeku. Inače je sve ostalo skretanje u laž. (JT,IM,101). Logično je onda kada takvog svjedočanstva izostane, da njegovo mjesto zauzmu kompleksi. Bili veće ili manje vrijednosti, oni pak, ipak malo više, nego to čine reklame znaju biti iskušavatelji našeg strpljenja i naših živaca. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


druga nedjelja došašća - 6.12.2020.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Mk 1,1-8)

Premda se pod pojmom pustinja, onako na prvu i pomalo romantičarskom zamišljaju, u nama javlja slika nepreglednih i beskrajnih pješćanih dina, čini se ipak kako je ne mali je broj onog što nemajući ama baš nikakve veze sa jednim takvim prizorom, često nazvano upravo pustinjom. A kada je nešto pustinja onda je riječ o ambijentu koji nema nikakve sklonosti ni prostora za bilo kakvo ostajanje u nečem u čemu je banalnosti, površnosti, i koje kakvog trošenja oko stvari i za stvari koje istina nisu i ne trebaju nužno biti protiv života, ali koje tada, u takvom ambijentu, mogu biti nimalo lagan teret pod kojim ono što se do tada shvaćalo kao život, postaje sve više razlogom da ga se gubi. To na poseban način možemo doživljavati ovih dana, kada smo se s navikama koje smo čuvali da s njima uđemo u prosinac, našli za mnoge kao u ambijentu pustinje, uzrokovane svakim danom ponavljanim razlogom. On je pak izazvao poziv na promjenu naših dobro čuvanih navika, za koje smo držali ili možda još uvijek držimo da smo bez njih nemogući i bez života. Sve to naravno može nas dovesti do frustracija: a s frustriranim ljudima – navodi netko – među njima teško je živjeti. Ne znači da baš moraju biti agresivni, ali često jesu. Najgrđe je što te, zaokupljeni svojim frustracijama, ni ne vide, nego tek kad im smetaš, a ti si možda sebi zamišljao neki radosniji, zanimljiviji, umiljatiji život s njima. Razumljivo je da tada i tebe hvata neraspoloženje. Tako se na kraju završi negdje u atmosferi kronične agresivnosti, tj. atmosferi napetosti, nepovjerenja, planiranja smicalica, tužbi i ogovaranja. Kao da čovjek više ne boravi s ljudima, nego među minama, pa ako ne paziš kao ris i malo se opustiš, odeš nekud u svojim mislima, odmah nešto eksplodira i pokopa te brigama i tjeskobom. (VB,IM, 72). Međutim, kada bismo u ovom i ovakvom dopalo nam stanju pokušali ćuti glas koji viče upravo u pustinji kako donosi današnje evanđelje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!,možda bi nam se dala prilika ambijent ove naše aktualne pustinje doživjeti kao privilegiranu etapu koju ima prijeći taj naš život, oslobađajući ga svega što ga je do tada držalo pod teretom površnog i banalnog, te zbog toga i frustrirajućeg. Istina, za mnoge je sve teže razabrati bitno od nebitnoga, budući da se s vremenom i navikama ono bitno nataložilo i zagušilo nebitinim. Međutim Kristov vjernik zna da bi bez iskustva pustinje, i to baš u došašću vrlo vjerojatno ostao bez tako važne priprave srca i puta za onog koji svaki dan dolazi, tj. za Boga koji je daleko od toga da bude deformiran i prilagođen našim zamišljajima, za Boga Evanđelja, Isusa Krista. U protivnom, bez toga, dovoljno je tek malo za postati i vratiti se na ono iz čega se tako često zapravo i rađa svaka naša fustracija. To bismo kao Kristovi vjernici s vremena na vrijeme, a vrijeme došašća je upravo to vrijeme, trebali smoći snage priznati. Upravo zbog toga može se razumjeti nešto i iz onog što Henri le Saux piše na jednom mjestu: Bog nije u pustinji, međutim pustinja je sam misterij Božji. Možda u prilog tome svjedoče i nepregledne, beskrajne pješćane dine. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva nedjelja došašća - 29.11.2020.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

(Mk 13,33-37)

Želja i potreba za snom nije tek karakteristka neispavanih. Čak i najispavaniji među nama ne bi sigurno odbili san koji bi garantirao promjenu kakvog neugodnog i prijetećeg stanja na javi. Na poseban način jedno takvo spavanje i san vjerojatno bi potpisali svi i to baš u ove dane kada sve oko nas buči o nimalo ugodnim i zabrinjavajućim stvarima pred kojim ne znamo kako ih i jeli ih opće moguće izbjeći. Jednostavno zaspati poput kakvih likova u bajkama u nadi da će se odnekud, kada se stvari promjene pojaviti neki dobri vijesnik sa dobrim vijestima, ako već ne može kakav kraljević ili kraljevna. Međutim osim želje za upravo ovakvim snom, ostaje pitanje, a kako uopće zaspati. Ako je suditi po potražnji sredstava za smirenje, te na poseban način onih za spavanje, problem sa snom gotovo je jednako zabrinjavajući koliko i okolnosti na javi radi kojih bi najrađe zaspali. Upravo zbog toga, započinjući ove nedjelje vrijeme došašća u kojem nas evanđelje poziva na budnost i bdijenje, mnogima će se takav evanđoski apel, a posebno onim neispavanima, učiniti kao nimalo ugodna provokacija, ili možda kao i ne baš pretjerano odmjerena šala. Pa ipak, netko kome nedostaje san, ne znači nužno da je taj uistinu i budan. Riječ je više o nekom tko je pospan, pa koliko god se ponekad činilo da je slično, taj i takav teško može imati znak jednakosti s onim koga se smatra budnim. Vrijeme došašća utoliko nije neperijatelj snu. Štoviše, ono je vrijeme u kojem san ne znači nužno bijeg iz neugodnosti jave, dok java označava stvarnost u kojem ima mjesta i za dobro dogođen san. Međutim ono čemu ovo tako posebno i jako vrijeme želi stajati nasuprot jest zadrijemanost, te stanje obamrlosti, koje je uglavnom prati. U ove dane kada se jedno takvo stanje traži  kao azil pred neugodnom stvarnosti, evanđelje nas želi ostaviti budnima. Zapravo želi nas ostaviti životnima. To pak znači, da je budan netko tko se ne omamljuje ni drogom, ni konzumiranjem ili rastrešećnošću, koristeći ih kao sredstva preko kojih bi se moglo preskočiti i prespavati ono što se u konačnici od nas traži da bude življeno. Riječ je o spremnosti ostaviti iluzije koje smo stvorili o životu, o sebi, o drugima. Utoliko još jedan advent, a na poseban način ovaj, nije i ne može biti pribjegavanje nekakvim lijepim snovima po danu, nego buđenje u stvarnosti, i to u stvarnosti u kojoj je Boga.(Usp.RS,1d-B). Baš zbog toga možda ovaj advent sa sobom nosi priliku za nikad doživljenim susretom s Bogom. Od tog tkanja između Božjeg pokreta prema čovjeku i čovjekovog okreta prema Bogu, navodi netko – nastaje novo gledanje na život, gledanje označeno nadom.(GR,CP-b-129). Kristov vjernik, tako, pokazuje se kao čovjek koji ne bježi od onog što se događa sada. Naprotiv, nošen nadom, ali ne lišen toga da u isto vrijeme životno bude uronjen u dogođene tame koje znaju zamračiti život, on ne sklapa oči na san, već svoj pogled usmjeruje ka Onom koji dolazi, kako navodi današnje evanđelje: ili uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro. Drugim riječima uvijek, što znači i u ove naše dane koje bismo tako želili prespavati. Baš zbog toga itekako ima smisla poželjeti dobro i budno došašće svima. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Trideset i četvrta nedjelja kroz godinu - 22.11.2020.

TRIDESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 25, 31-46)

Kuda, kamo, kome, samo su neka od pitanja koja se vežu uz odluku koja prati planiranje kada se ima odrediti put. Bez ovakvih pitanja, tj. odgovora na njih, zna se dogoditi da nas je posvuda, poput kakvih vagabunda, što nije slučaj, unatoč možda lutanjima, kada se zna kamo se to treba stići. Završavajući ove nedjelje još jedan ciklus liturgijske godine, i to u svjetlu i pod svjetlom radosne vijesti, tj. evanđelja i to na poseban način ovog današnjeg, otkriva nam se ni manje ni više nego cilj tog našeg puta kojega smo prešli kao vjernici. Međutim taj cilj ujedno je i sud, očitovanje koje nam otkriva jesmo li vjernici uistinu bili. Riječ je o ono proživljenom kako kroz još jednu godinu, tako i kroz sve naše koji su iza nas, ali i dane pred nama. Svaki dan, a opet, na poseban način iz nedjelje u nedjelju, evanđelje nam se nudilo sa željom da nas stavi na put kako se to prije nekih 40 – ak godina izreklo, prema civilizaciji ljubavi, na život in caritate, život u ljubavi. Takav život prvi je i zadnji uvijet postojanja svakog Kristovog vjernika i svake njegove djelatnosti. Naravno da nije i ne može biti tek dosta samo izgovoriti tu riječ, tj. možda je moguće i to, no i ne baš ugodna jeka koju stvara tek samo govorenje, odzvanja u riječima današnjeg evanđelja : Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. Jasno je stoga, kako Isus, između sebe i nas ljudi pokazuje posebnu i usku povezanost. Ona je tolika da se On s nama poistovjećuje, i to na poseban način s onima koji su natjerani da budu sakriveni, marginalizirani, oklevetani, izrabljeni, pokradeni, potlačeni. Sve što je učinjeno njima, učinjeno je Njemu. Na taj način Isus zapravo proglašava uzvišeni proglas ljubavi koja nas je kadra učiniti prisutnima tamo gdje su drugi osuđeni na lišenost od svega i svakoga. Polazeći od toga, ne radi se dakle i nije riječ – kako netko navodi – o sentimentalnim čežnjama, uzdasima, suzama, stapanjima, već o angažiranoj brizi i to svugdje gdje postoji  muka i potreba, jad i nevolja, brizi oko svega što je dobro, lijepo, pametno, korisno, brizi oko dobra kao dobra i radi dobra. Upravo zbog toga netko tko je vjernik nužno će biti okrenut prema čovjeku jer zna da božanske, te savršene ljubavi ne može realizirati ako je ne daje ljudima. Tim više, kada se shvati da baš i nema nekog drugog kanala po kojemu bismo je Bogu mogli uzvratiti.(usp. VB,NRCc,354/55). Jedno se dakle pokazuje sigurno, put prema civilizaciji ljubavi, malo koga će pretvoriti u vagabunda. On kao nijedan drugi uvijek dovodi na pravo odredište, budući da ima odgovore na pitanja: kuda, kamo, kada, kome, gdje, te na kraju krajeva i zašto.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


Trideset i treća nedjelja kroz godinu - 15.11.2020.

TRIDESETA I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 25, 14-30)

Pri spomenu pojma barok, misli se na određeno razdoblje u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti. Etimološki, pojam barok uglavnom se dovodi u vezu sa portugalskim izrazom kojim se označava biser nepravilna, nebrušena oblika. Međutim, da nebrušeni biser nije tek etimološko objašnjenje pojma barok, svjedoči nam i njegovo korištenje kod prepoznavanja i isticanja određenih karakteristika kod ljudi, tj. iznimnih sposobnosti za nešto, koje jednim imenom nazivamo talentom. Utoliko smije se reći i nije pogrešno reći, kako ne postoje ljudi bez talenta. Ono što postoji jest vrijeme njegova prepoznavanja. A upravo tada kad ga prepoznamo, slijedi poziv za njegovo ostvarenje. Osvrčući se oko sebe to i takvo ostvarenje ne može ostati ne vidljivo. Ipak, ako je suditi po nikada izbrušenim biserima, tj. talentima, očito je kako postoji ne mali broj onih koji su na poziv za ostvarenjem, odgovorili ne odazivanjem. Takvo ne odazivanje uglavnom prati i objašnjenje, koje ponekad možda neće zvučati kao pogrešno, već više kao nedovoljno uvjerljiv argument. Na tom tragu možda možemo razumijevati i današnje evanđelje. Stavljajući ispred nas još jednu Isusovu prispodobu evanđelje nam daje naslutiti kako do ostvarenja onog iza čega stoji sam Bog, ali i kako se bez toga može ostati. Ono, evanđelje – kako netko navodi – usred prijetnji današnjeg vremena i nesavladivih izvanjskih ograničenja što nam ih nameće svijet u kojem smo se zatekli, upućuje nas na unutarnje slojeve našeg skupnog postojanja, o kojima manje mislimo, a upravo se u njima redovito krije ono što život čini smislenim i ispunjenim. (JT,GiR,159). Prispodoba o talentima Kristovim vjernicima, daje tako potrebno i posebno usmjerenje kamo s tom tako posebnom iznimnošću što sa sobom kao ljudi imaju i nose. Uz to u njoj je poruke koja nas želi osloboditi straha pred povjerenjem kojeg Bog ima prema svakom čovjeku dajući mu ni manje ni više nego svoj imetak. A imetak kakvog daje Bog, danas predstavljen kroz vrijednost darovanih talenata, pretvoren u nekakve valute onog vremena, nije nimalo malen niti bezvrijedan. Takavu vrijednost, simbolično pretvorenu u valutu našeg pa i onog vremena i stanja može imati samo život. On u sebi nikad nije bezvrijedan, premda je mnogo pokušaja da ga se pojeftini i obezvrijedi. Prepoznavajući ga kao Božji talent za svakog čovjeka, život je ponuđeno blago, ali je u isto vrijeme za Kristova vjernika i ulaz za Kraljevstvo Božje u svijet. Na taj način osvrtanjem oko sebe, postaje teško ne vidjeti, kako je vjera riječ koja ima svoja usta, kako je vjera Kristovih vjernika istina koja ima svoje srce, te kako je vjera djelo koja ima svoje činjenje. Upravo zbog toga, Isusova osuda onog tko je primio jedan talent, i nije s njim učinio ništa zapravo je osuda njegove o inertnosti. On ne biva kažnjen jer je zlo učinio, nego jer nije ništa učinio! U konačnici talenti iz današnjeg evanđelja jer se tiču života, usmjeruju život, i jesu život, predstavljaju svojevrsni odnos, kako Božjeg poziva čovjeku, tako i čovjekovog odgovora Bogu. Na taj način, polazeći i uzimajući nebrušeni biser kao pojam koji etimološki određuje barok, ali i njegovo korištenje kod prepoznavanja i isticanja određenih karakteristika kod ljudi, možda bi ga se još bolje moglo razumjeti ako bismo to nekad pokušali učiniti evanđeljem. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


Trideset i druga nedjelja kroz godinu - 8.11.2020.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 25, 1-13)

Jesen, općenito shvaćena, vrijeme je plodova, ili možda bolje reći njihova branja. U ovo doba kada je mjesec listopad došao kraju i počeo studeni, naglasak je na branju maslina, a zbog toga i na činjenju ulja. Jasno je kako o urodu maslina, a ne o nečem drugom ovisi koliko će ga biti. To bi barem trebala biti nekakva norma, jer u suprotnom zna se dogoditi da se manjak onog što je bitno, u ovom slučaju maslina, a zbog toga i ulja, pokušava, nadomještati koje čim, ne bi li se tako sakrio taj i takav nedostatak. Vjerojatno se to događa i sa mnogim drugim plodovima iz kojega je ulja, a što je zapravo ludost kojom se ne može prevariti ili obmanuti one koji znaju što bi i kakav bi to trebao biti okus dobrog i čistog ulja. Današnje evanđelje ispred nas stavlja još jednu prispodobu, koja se o odnosi na govor o kraljevstvu nebeskom, tj. onom što se ima događati kroz naše odnose, te time ukazivati kako na pojednica tako i na društvo koje nije bez prilike biti drugačije. Prisodoba o deset djevica, pet mudrih i pet ludih, obiluje kontrastima. Tako danas slušamo o noći i svjetlu, bdijenju i snu, mudrosti i ludosti, otvorenim i zatvorenim vratima. Očito je kako se stilom ili tehnikom kontrasta želi staviti naglasak na nešto. Međutim, ono što na poseban način stvara preokret, jest određena vika: O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! ’ , slušamo tako u današnjem evanđelju. U njoj se očituje ne toliko manjak spremnosti na bdijenje i budnost, Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše, dakle i mudre i lude djevice, jer vjerojatno jednako bijahu umorne, koliko gašenje svjetiljki zbog manjka ulja u posudama. Kontrast tako ima ukazati na držanje, te spremnost Kristovih vjernika za susret s Njim. Uz to, do izražaja dolazi vrlo tvrdo i vjerojatno neočekivano odbijanje mudrih djevica na traženje ulja od strane ludih. Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’Mudre im odgovore: ’Nipošto!  Iz samog evanđelja i nije do kraja jasno na što bi se odnosilo i što bi značilo ovo ulje, no njegova važnost pokazuje se kao nezaobilazna. Utoliko, polazeći od važnosti simbolike koje je ulje imalo unutar ambijenta u kojem se događa ova prispodoba, ono je predstavljalo prema rabinskom učenju, simbol dobrih i pravednih djela po kojima se postajalo dionikom obećane radosti, koju današnje evanđelje predstavlja slikom svade. Uz to, u Matejevu evanđelju Isus će reći: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Riječ je tako o nečem što ne može biti niti posuđeno niti podjeljeno. To ulje koje daje svjetlo zapravo su dobra djela koja se ne mogu drugima „posuditi“. Dobra djela se čine ili ne čine: drugačije kazano, Gospodin traži djelatno sudjelovanje koje donosi život. (StB,32n).Takvo sudjelovanje ne poznaje i ne priznaje nadomjestke. Učeći ovih dana od maslinova ulja, shvaćamo kako nadomjestak za njega ne može ostati neprepoznat. Utoliko, i život Kristovih vjernika daleko je od toga da postane život nekakvog parazita i muktaša, život na tragu ludih djevica, koje u konačnici ostaju bez radosti. On defintivno ne čeka tek neku svoju jesen kao što je čeka maslina, već računa i sa ostala tri godišnja doba, koja ništa manje i ništa drugačije od jeseni, donose plodove, a s njima i ulje dobrih djela.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


SVI SVETI - 1.11.2020.

 SVI SVETI

(Mt 5, 1-12a)

Ono što zna olakšati izbor unutar ponude i potražnje u svrhu nekog posla, zasigurno su ili bi barem trebale biti dobre reference kandidata. Riječ je o nečem na što bi se trebala obratiti pažnja i što se ne bi smjelo tako olako ostaviti po strani. One, reference, tako imaju biti svojevrsna potvrda kojom se ističu vještine i kvalifikacije koje određeni kandidat ima za posao koji se nudi i na kojeg se prijavljuje. Očito je stoga kako bez njih, šanse za dobivanje određenog posla postaju bitno manje. Nešto slično možda bi se moglo reći kad je riječ o referencama koje se odnose na, ili možda je još bolje reći koje sa sobom nosi svaki čovjek. Naime svaki je čovjek u prilici biti čovjek dobrih referenci. Jednim imenom takav čovjek jednostavno je dobar čovjek. To je ujedno njegova najveća i najbolja referenca za posao koji se zove život. Potražnja za takvim  čovjekom, takvim ljudima gotovo da nikad neće prestati, dok je ponuda istakla još jednu posebnu referencu takvih ljudi, postati svet. Današnja svetkovina Svih Svetih, tako duboko pogađa ili bi barem trebala pogađati živote nas Kristovih vjernika, budući da su svi u Crkvi pozvani na svetost, tj. na očitovanje te posebne reference izvrsnosti života. U njoj otkrivamo tko smo i što smo pred Bogom, te sebe možemo prepoznati kao vrlo važne osobe, kao netko i nešto, budući da se po toj svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Jer sveci nisu – ističe netko – i ne mogu biti ni čudaci ni iznimke, već su standardni operativni model za ljudsku vrstu. (RS-SS-b). Utoliko, sveci o kojima je riječ, nisu tek oni koji bi bili ograničeni na strogo religiozno tradicionalni ambijent, i posvećivanje nekakvih uskih gledišta, proizišlih iz tog i takvog ambijenta. Njihova uloga u društvu u kojem žive, u isto vrijeme je i simbolična, i kritička i ona koja poziva na promjenu, postajući tako simbolom i parabolom nečeg drugog, i nekog totalno Drugog. Na taj način izraz su vjere koja traži, koja kritičkim i otvorenim očima zna promatrati ono što se događa sada, ali i ono što ima doći. Ljudi takvih referenci, svjesni su onog što je to što kod ljudi zna biti itekako dvoznačno i lomljivo. Oni tako postaju svojevrsni ozdravitelji tamnih strana naših duša, budući da su i sami bili prvi hodočasnici na putovima koji dovode novim razgovorima, novom suživotu i novim nadama, te novim blizinama u otkrivanju istinskog lica drugog. Međutim, prije svega takvi ljudi znaju prepoznati kako uvijek postoji prostor u kojem se Bogu treba dati hvalu, Bogu čija svetost ispunja zemlju. Jer mu je stalo do čovjeka, svetac neizmjerno treba Boga. Stoga gdje je svetosti, tamo je i dobrih ljudi, tamo gdje je svetosti tamo je i života, tamo gdje je svetosti tamo je i ljubavi, a tamo gdje je ljubavi tamo je i Boga. (RS-SS-b). Ne bi zato bilo zgorega ponoviti riječi sv. Pavla,  nek  Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dadne Duha mudrosti i prosvjetlio nam oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima. (Ef, 1,17-18). Današnji dan svetkovina Svih svetih, daje nam tako uvid u posebnu i dobru referencu za posao koji se zove život, a na koju bi itekako trebalo obratiti pažnju, i ne ostaviti je olako po strani. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Trideseta nedjelja kroz godinu - 25.10.2020.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 22, 34-40)

O nejednakosti i jednakosti, barem kada je o matematici riječ, tj. o znakovima kojima se ima označavati odnos među brojevima, što je to veće, što manje, a što jedanko, uči se još u ranijim razredima osnovne škole. Za mnoge je to bila jednostavna lekcija, zahvaljujući učiteljima koji su znali kako prenijeti razumijevanje znakova i zašto ih tako razumjeti. Međutim, znalo je doći do malih problema u razumijevanju kada bi provjeravajući jeli se gradivo usvojilo, učitelj upitao: što je teže tona kamena ili tona pamuka. Ne vodeći računa o jednakoj težini, već vrsti onog što se važe, odgovor bi znao biti i taj kako je kamen teži, jer kamen je, naravno, teži od pamuka. Ne znam koliko je to suvislo reći, ali igrajući se kojekakvih analitičara ljudske osobnosti, i poimanja svijeta proizišlog iz jednog takvog profila, možda bi se iz toga slučaja dalo naslutiti nešto više od puke matematičke nepravilnosti, ukazujući na nejednakost unatoč nečemu što je težinom jednako. Takvo nešto, tako postaje, ne gleda se, čak se i ne naziva kao nejednako, već je samo jednakije od jednakog, a takvih primjera nažalost definitivno ne manjka. U tome se pak zrcali kako pretjerano shvaćanje veličine tako i omalovažavajuća malenost, te zbog toga nikako ne i jednakost jednog ljudskog života pred nekim drugim ljudskim životom. Današnje evanđelje, u kojem je još jednog od pokušaja iskušavanja Isusa, donosi nam osnovnu lekciju o znaku jednakosti kada je riječ o ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Izborom tih dviju zapovijedi – koje je Bog uputio svome narodu i stavljajući ih zajedno, - navodi papa Franjo u jednom od svojih Angelusa - Isus nas je jednom zauvijek poučio da su ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem neraskidivo povezane, štoviše, jedna drugu podupiru. Premda slijede jedna iza druge, one su zapravo lice i naličje iste medalje.(4.11.2018). Čini se stoga zanimljivm primjetiti kako se ljubav o kojoj Isus govori, odnosi se na tri vrlo određena subjekta. Bog, ja i drugi. Ljubav prema Bogu izražena je svim onim što jesmo, ljubav prema bližnjemu izražena je ljubavlju kojom ljubimo sebe, a ljubav prema sebi postaje mjera ljubavi, budući da teško uspijeva na ispravan način voljeti netko, tko sebe tako ne voli. Zbog toga možemo reći, da barem za Kristove vjernike sve ovisi o ljubavi, što bi vrlo vjerojatno potpisali i mnogi koji to nisu i sebe ne vide kao vjernike. U njoj je sve bitno što se odnosi na čovjeka, na njegovu sudbinu i njegove mogućnosti.(Giz129). Ona je presudna potreba i uvjet za suvisao život. Jedini ambijent u kom je moguće osmišljeno živjeti (LR,LN;205). Utoliko u ranijim razredima osnovne škole, ali i puno prije nego se u njih uđe, te puno godina nakon što se iz njih izađe, ostaje nam veliki napor kako bismo učili ljubav kao znak jednakosti. U kontekstu današnjeg evanđelja, matematički to može zvučati dosta ne jednako, 10 je jednako 2, međutim valjda smo razumijeli da kamen i pamuk mogu težiti isto. Uostalom zar bi nas Učitelj o tako važnim znakovima nejednakosti i jednakosti naučio krivo?

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu - 18.10.2020.

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 22, 15-22)

U ne malom broju kojekakvih bilo igranih ili pak dokumentarnih tv serija na temu policije, koje svakodnevno ispunjaju programe raznoraznih televizija, gotovo neizostavno mjesto u njihovom scenariju dobivaju riječi prilikom uhićenja. Tako nakon jurnjave autima, krša i loma, zvuka sirena i rotirajućih svjetala, sve nekako utihne kako bi se ustupilo mjesto za jedan takav scenarij, izricanjem prava tim očito bitnim riječima: imate pravo na šutnju, a sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas na sudu. Možda bi se kao svojevrsno sinonimno značenje to moglo izreći i na način kako to ispred nas donosi današnje evanđelje navodeći kako su oni koji su u ono vrijeme držali do pravila, tj. farizeji, tražili način da Isusa uhvate u riječi, očito nadajući se da će onim što izreće biti dovoljnim dokazom protiv njega. Utoliko bi se onda dalo iščitati kao bismo sa riječima trebali biti strpljivi i obazrivi na to što govorimo, što definitvno zna biti ne lagan zadatak, tim više kada znamo da riječi mogu biti upotrebljene kao dokaz protiv sebe samog. Ne čudi stoga što nekad tek nespretno izgovorene riječi, nekako olako znaju postajati vrlo spretnim dokazom protiv onog tko ih izriče. Tako riječi postaju zamkom iz koje se, kad smo u nju stavljeni očito teško izlazi. Na tom tragu zgoda je iz današnjeg evanđelja. Tako uz pokušaj kamufliranja stupice, igrajući na kartu laskanja kao mamca koji otvara usta, ali u isto vrijeme što zna biti slučaj kada su riječi isuviše nakičene, i ironičnog podcjenjivanja, mogle bi se išćitati riječi: Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Utoliko upit o tome jeli dopušteno dati caru porez ili nije, trebao je biti klopka u koju su imale biti uhvaćene Isusove riječi, te naravno zbog njih i sam Isus. Naime – kako netko navodi – ako kaže da treba platiti porez izdajica je vlastitoga naroda, (ujedno i klevetnik pravoga Boga) i treba ga uhititi, što bi mu vjerojatno bilo upućeno od strane farizeja, ako kaže suprotno, znači; politički je neprijatelj državne vlasti i tad ga treba dati uhititi. Jedni su nacionalisti, drugi pak autonomaši.(usp.RS29A). Razumijevajući ambijent iz kojeg je dolazio ovakav upit, u kojem nije bilo ni najmanje simpatije prema caru i svemu onom što je on predstavljao za pravovjernog židova onog vremena, Isus na to odgovara nimalo ugodnim riječima, zašto me iskušavate licemjeri? Te zatraži da mu se pokaže novac, pitajući ih: Čija je ovo slika i natpis? Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje. Prema tadašnjem shvaćanju, slika na novcu označavala je i onog kome on pripada. Stoga Isusov odgovor može se shvatiti jednostavno kao čista logika. U tom smislu, ono što pripada Bogu, u sebi nosi utisnut njegov lik. A to je svaki čovjek, budući da je na njegovu sliku stvoren. Zbog toga pokazajući sebe, znači pokazati i onog kome pripadamo, čiji smo to, na poseban način mi Kristovi vjernici. To pak pripadanje život je protkan – kako kaže sv. Pavao - djelotvornom vjerom, zauzetom ljubavlju i postojanom nadom u Gospodinu našem Isusu Kristu. Život je to koji tako postaje riječ koja na onom krajnjem sudu uzeta kao dokaz ne može postati argumentom protiv nas. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu - 11.10.2020.

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 22, 1-14)

Ne mali broj razloga zna stajati iza poziva, - sjesti za zajednički stol. O tome koliko zna biti velika njegova važnost, svjedoči nam vrijeme kada je jedan takav poziv najčešći. Tako ako je suditi po uvriježenosti korištenja i spominjanja jednog ovakvog apela, onda se on uglavnom odnosi na poziv upućen dvijema i ne baš prijateljski raspoloženim stranama. Očito je stoga da se onima koji se odazovu biti za takvim stolom daje prilika da se nečemu što do tada i nije izgledalo dobro, pruži šansa mijenjati na bolje. Međutim kada netko sjeda za zajednički stol, za kojega je isto tako pozvan, to može značiti i to da je pozvan biti dionikom neke gozbe. Nama poznata gozba tj. poziv za zajednički stol za koji s vremena na vrijeme znamo biti pozvani jest onaj svadbeni. A upravo o njemu progovara i današnje evanđelje, koje po još jednoj prispodobi koju Isus priča, zapravo sam Isus želi približiti narav stvarnosti onog što se prepoznaje kao njegovo kraljevstvo: Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu, kaže Isus. Poziv na svadbu nipošto ne može biti banalan. Takav poziv ne može biti zaslužen, niti ga se može kupiti, iznuditi. No ono što se može jest, da ga se može odbiti, ne prihvatiti, iz tko zna kakvih sve razloga. Tako – navodi netko – Svadba opisana u evanđelju slika je zajedništva s Bogom na koju smo pozvani. Tri su vrste gostiju. Prvi, to su oni koji se nisu odazvali. Imali su preče poslove. Ne mora značiti da su grešnici, već su naprosto zauzeti marljivi ljudi. Čine dobro, ali pritom ne misle da je dobro najčešće neprijatelj najboljega. Drugi to su oni koji su došli, ali tek da ih se vidi. Nemaju svadbenog ruha. Bez srca su i duše, bez svadbene radosti, fizički prisutni, zure iz prikrajka. Može se reći kako riječ o onima koji svojim raspoloženjem ne pokazuju da su doista sudionici svečane gozbe. (LR,LjN,119). Njima se, pridružuju i oni, koje današnje evanđelje opisuje kao one bez ruha, svezanih ruku i nogu i bačene u tamu. Ova nimalo ugodna biblijska slika, u jednom od svojih tumačenja nije ništa drugo nego oznaka kojom se označavao neuspjeh vlastitog postojanja. Ostaju još oni treći, koji se raduju i druge čine radosnijima. Oni koji su osim sebe sa sobom ponijeli i svoje svadbeno ruho.(LR,LJN,119). Utoliko, biti dionikom svadbenog stola izražava nečiju želju za zajedništvom u radosti, za dioništvom u nečijoj intimnoj radosti, koja baš zato što je takva sve one koji joj se odazovu čini počašćenima te zbog toga ispunjenijim ljudima. Drugim riječima, učinak odlaska na euharistijsku gozbu, tj. svetu misu, za zajednički stol, nas Kristove vjernike, imao bi učiniti zaodjenutima u izabaranike Božje – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost blagost, strpljivost, praštanje, jednostavno kazano u ljubav, jer to je sveza savršenstva. „Doista, mnogo je zvanih“a malo izabranih navodi današnje evanđelje. Odnosno– ponuda ljubavi je za sve, no malo je onih koji spremno odgovaraju, budući da pozitivan odgovor na ponudu Božje ljubavi znači vlastitom životu dati djela po kojima se stavlja dobro drugog u središte svoga postojanja. Kada bi u tome uspjeli, naša radost bila bi potpuna.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu - 4.10.2020.

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 21, 33-43)

Dobiti šansu za nešto nije nimalo mala stvar. To nam na poseban način znaju gotovo svakodnevno potvrditi vapaji stvarnih i iskrenih želja izrečenih u formi nekakvog osobnog žaljenja, ali i zajedljivi i zavidni komentari u kojima nema traga žaljenju, koliko nespretnim pokušajima da se obrani vlastita nebriga i lijenost. Tako ćemo u slučaju prvih čuti rijeći: Da sam bar dobio šansu, dok će drugi pokušavajući tako umanjiti određeni uspjeh onih koji su šansu dobili i iskorstili, uglavnom reći: Da sam htio, mogao sam bilo što, nastavljajući tako uvjeravati sebe u ono za što samo htijenje nekad ostaje nedovoljno. Međutim, postoje šanse ili bolje reći šansa koja ne zaobilazi nikoga i koja se svakome nudi na njemu razumljiv način. Šansa je to koju pruža evanđelje, a poglavito ona ispričana kroz prispodobu u ovom današnjem. Riječ je o zadnjoj od tri prispodobe o vinogradu u Matejevu evanđelju. Na svoj način, ovisno o tome u čemu nas nalazi ono na prvu može izgledati više kao prijetnja nego ono što ono i znači – radosna vijest. A jeli ili nije tako ovisi o plodovima koje ima donijeti vinograd. Vinograd je Crkva, a Crkva jest narod Božji, mi, ti i ja koji ovo evanđelje danas slušamo. Po njemu smo pozvani biti otvoreni čitavom svijetu, ali i oni gdje se šansa koju donosi evanđelje ima pokazivati kao ostvarena. O toj ostvarenosti njenim plodovima nalazimo danas u Pavlovoj poslanici Flilipljanima, kada piše: što god je istinito, što god je časno, što god je pravedno, što god je čisto, što god je ljubazno, što god je hvalevrijedno; jeli što krepost, jeli što pohvala – to nek vam je na srcu...to činite i Bog mira bit će s vama.(Fil,4,6-9). Utoliko – od crkve samo nekih, što se kroz evanđelje može prepoznavati kroz glavare svečenićke i pismoznance – ona postaje crkva svih ljudi i naroda čemu se istinski vjernik može radovati. Na taj način Crkva postaje - kako netko navodi - općom i zajedničkom kućom svih vjernika, kao šator razapet iznad granica svih naroda, civilizacija, kultura i povijesnih baština, ali istodobno po služenju, po brizi za dobro drugoga – u njih duboko ukorijenjena. Ukratko ona se pavlovski okreće prema svim ljudima svijeta i zato prema svakom čovjeku posebno. (ŽM,OKS,106). Stogalinija na kojoj će se raspoznati hoda li netko u kraljevstvo ili Boga svojata sebi u interes, tj. gradi li svoga boga, a ne vjeruje Bogu živomu jest uvijek ista: Ostavljam li prostora za drugoga. Dopuštam li i onom kraj mene da ima šanse, baš kao što to sam Bog čini šaljući kako to evanđelje navodi: svoje sluge, pa i Sina. Kroz to će se u konačnici pokazati što smo i koliko slični, a koliko različiti od vinogradara današnjeg evanđelja.(usp.RS-a). U tom smislu netko navodi kako – (nijedan kršćanin, nijedna vjernička zajednica, župa, samostan, biskupija..), ne može se prema ovom evanđelju postaviti kao da se to nekoga drugoga tiče. –Jer - Nažalost moguće je proigrati Božju šansu..) (BD, SSČ,325/26). A tada nam ne preostaje ništa doli pokušati naći nikad jednostavne i dovoljne načine za odgovore  zašto tako dobivenu šansu nisam iskoristio.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu - 27.9.2020.

26. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 21, 28-32)

Koliko god se činilo da je nečiji život označen razno raznim okvirima, izgleda kako im on barem u nekom dijelu zna umaći i iz njih iskočiti. Međutim, čini se kako ipak  iz jednog okvira ne može izići. Okvir je to koji omeđuje i određuje život, odgovorima da ili ne. Ove dvije kratke riječi, mogu se okarakterizitrati, kao svojevrsni ključ kojim se otključava i zaključava nečija životna sudbina. Utoliko postaje jasnije kako nije ne važno kome ili čemu koji i kakav odgovor dajemo. Zanimljivo je kako unutar jednih takvih okvira, znamo naići, ali i biti sami akteri odgovora u kojima jedno ne sa sobom nosi prizvuk potvrđivanja nečeg, dok jedno da, tome istom postaje negacijom. O tome nam na svoj način progovara i današnje evanđelje. Slušamo tako: U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Unutar ovih redaka, mogli bismo naslutiti jednu od tako čestih prehlada, za koju je svako godišnje doba pogodno, a kojom se zna razboliti, ne mali broj nas Kristovih vjernika. Riječ je o onom što se naziva formalizam, a on je između ostalog, shvaćen kao davanje apsolutne i isključive važnosti vanjskom obliku, što za svoju posljedicu ima negiranje značenja sadržaja o kojem je riječ. Na taj način, sve više postajemo, nekakvi formalni vjernici, ili možda nekakvi vjernici po formularu, zavedeni u knjige, kao u kakav registar popisane baštine ili nekakvog crkvenog inventara. Ono što je neosporno jest da nas takvima definitivno nije učinilo evanđelje, a niti nas takvima želi ostaviti. Naprotiv ono – kako to netko navodi – za vjernika u svojoj srži i nije u prvom redu predmet koji treba proučiti i naučiti, već mu je evanđelje izazov, poruka pred kojom se opredjeljuje ili ne opredjeljuje, mijenja ili otklanja. Nije riječ o tome što o evanđelju znamo, nego kako pred evanđelje dolazimo. Znati evanđelje ne znači i obratiti se evanđelju, (jer), Evanđelje se može znati i bezbožnički, a čuti se može samo vjernički. Zapravo – paradoksalno – evanđelje zna samo onaj koji mu se obratio; ostali njime samo rukuju, ma tko bili i kako se zvali. (JT,IM,152/3). U tom smislu  govor o većini, koja je na upit o tome jesmo li ili nismo vjernici, na poseban način oni Kristovi, zbog čega bi stvari oko nas, mi jedni prema drugima, imali biti bolji, postaje pomalo apsurdan i samo pokazuje koliko je ta većina tek formalna. Upravo jednom takvom okviru, određenom formalizmom, život Kristovog vjernika, pozvan je na uzmak i na iskakanje iz njega. Utoliko vjera i nevjera ne razlikuju se u prvom redu u teorijama nego u zbilji, (i to) tamo gdje se grijeh događa i oprašta. (Odnosno događaju se) na tome jesmo li raspoloživi prema ljudima tako kako nas Bog zove i uči i na što nas poziva. (JT,IM, 27). To u konačnici postaje možda jedini okvir kojim uistinu jedino može biti omeđen nečiji život, a time i život  nas Kristovih vjernika.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu - 20.9.2020.

25. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 20, 1-16a)

Jedan od glavnih razloga zašto netko u nečemu ili nekamo kreće na vrijeme, vjerojatno bi mogao biti taj da za ono što se želi učiniti ili kamo se želi doći, ne bude kasno. Znamo dobro kako kašnjenja znaju izbaciti iz takta i u nama potaknuti tko zna kakve sve osjećaje frustracije. Takvo pak stanje uglavnom se zna pojaviti kod onih koji su na određeno mjesto došli na vrijeme, a premda, u nešto manjem postotku vjerojatno se zna pojaviti i kod onih koji kasne, međutim ako pak za to imaju barem nekakav razlog, čini se da jedan takav osjećaj ipak nešto mirnije u sebi nose, ili ga jednostavno nemaju. Utoliko, samo dovoljno jak i dobar razlog kašnjenju zadobiva određenu snagu isprike s kojom se onda dolazi pred one koji su zbog našeg kašnjenja postali uznemireni i ljuti. A u skupinu takvih razloga svoje mjesto definitivno nalazi kašnjenje zbog kojeg kada se dogodi, nitko ne bi trebao biti niti ljut, a niti rasrđen. Riječ je o onim kašnjenjima na kojih se više ne gleda kao na nešto vrijedno osude, već sa posebnim osjećajem  zahvalnosti, pa i radosti, jer nekome je ono postalo razlogom da ostane na životu. Stavljajući nam pred oči danas, radnike posljednjeg sata i njihovu nagradu, današnjim evanđeljem dobivamo prliliku odvagnuti koliko smo kao Kristovi vjernici zaista stanovnici evanđeoske stvarnosti, ili kako to evanđelje naziva, kraljevstva nebeskog, a koliko tek zatočenici nekakve računice u kojoj netko tko po našim shvaćanjima kasnije pristupa ovoj stvarnosti, na nju zapravo i ne bi imao pravo. Naime budući da smo mi već odavno u njoj, ili bolje reći mislimo da jesmo, svi drugi koji u nju ulaze o jedanestoj, a ne o trećoj uri, u nama ili barem ne malom broju nas znaju izazivati mrmljanje i otpor, sličan, isti, a ponekad i gori nego je to ovaj kojeg nam donosi današnje evanđelje. Tako se – kako to netko navodi – nađemo u stanju poput neke prezadužene privrede: svi potražuju neki dug, a nitko nema novca da plati. Jasno je da se iz toga može roditi samo još veća gorčina. A gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti. Očito je da je ne možemo ukloniti postupcima koji je po svojoj naravi samo povećavaju. Uz gorčinu pak ne može biti ljubavi, koja je toliko potrebna za kršćansko zajedništvo. Ljubav pak nije razdražljiva, drugim riječima ne da se ogorčiti.(usp. VB.IM.48). Onome tko joj je još zarana dao prostora, učinit će ga takvim da ne zavidi onomu kome je to kasnije uspijelo. Utoliko, naše tako rado pozivanje na to od kada i koliko smo mi to u Crkvi,  a samim time koliko smo uistinu Kristovi vjernici, svoj najtočniji odgovor dobit će prilikom dolaska onih koji u nju, u Crkvu, među nas koji smo tu od ranih ura, dolaze kao zakašnjeli. Jasno je stoga da ono što je nama dano, ne može, a da ne bude jednakim darom za druge. Tim više ako slušajući riječi današnjeg evanđelja ne smetnemo da upravo sam Bog stoji, kako iza onog ranijeg tako i iza onog kasnijeg poziva, što nam itekako može biti dovoljnim znakom, da se je sve dogodilo bez kašnjenja i na vrijeme. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu - 13.9.2020.

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 18, 21-35)

Nije nepoznato da svi otrovi ne djeljuju jednako brzo. Neki nas tako znaju paralizirati i usmrtiti za par sekundi, stvarajući u našoj krvi kojekave ugruške. Drugi pak opet, izgleda da djeluju nekako neprimjetno, ne brzo, ali ne i ništa manje učinkovito. Bilo kako bilo, i jednom i u drugom slučaju riječ je o zatrovanju, kojega bi se, ako nam je do života, trebali riješiti što je prije moguće. Utoliko traži se nekakav protu otrov, ili barem način da otrov nekako iz nas iziđe, da ga se, dok je vremena, iz nas pusti i izbaci. Istina je da ovakvi postupci znaju biti bolni budući da ponekad traže doslovno rezanje, i više nego jednog mjesta na sebi kako bi otrova što je više moguće iz nas izašlo. Nakon nečeg takvog, izvjesno je da se  znaju pojaviti ožiljici, koji znaju ostati. Međutim, oni su tu ne da nas podsjećaju na otrov, već su tu da nam potvrđuju naše zacijeljenje, da nam posvjedoče o tome kako otrova u nama više nema. U protivnom, vrlo vjerojatno nikad ne bismo mogli govoriti o ožiljku, nego o uvijek otvorenoj, pa i upaljenoj rani, po kojoj iz nekog razloga non stop prpamo i ne damo joj da zaraste. Takvo kopanje, znamo to dobro, zna samo pojačati zatrovanje, možda stvoriti kakvu sepsu, a tada stvari postaju itekako ozbiljne. U tom smislu, današnje evanđelje, barem kada je riječ o nama Kristovim vjernicima, pokazuje što je to potrebno da bismo bili slobodni od otrova, koji nas prije ili kasnije zna paralizirati i usmrtiti u našim međusobnim odnosima. Slušamo tako: U ono vrijeme Petar pristupi Isusu i reče: Gospodine koliko puta da oprostim svome bratu ako se ogriješi o mene. Do sedam puta? Kaže mu Isus: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. Ovo Petrovo pitanje, čini se kako bismo mogli prevesti onom našom tako dobro poznatom frazom, koja glasi, oprostit, ali ne zaboravit. Nažalost, čini se kako je ona zbog svojeg krivog shvaćanja, često shvaćena kao mogućnost da se malo otrova, a malo je u ovom slučaju vrlo relativan pojam, ipak  u sebi ostavi. Na taj način, rana uzrokovana bratom koji se o nas ogriješio, te zbog toga možemo reći ugrizao nas poput kakve otrovnice, definitivno nikad neće postat ožiljkom. Ovisno o danu, raspoloženju, ali i količini neispuštenog otrova ona je samo, nekad malo, a nekad malo više upaljena. U tome, mi kao da zaboravljamo da kada smo ujedeni nečim tako otrovnim, nikad, ali baš nikad ne trčimo niti za zmijom ili za čime već kako bi joj to vratili, već tražimo način da otrov ne prodjeluje, da se od njega očistimo, da iz nas nestane. Očito je stoga, da kada je riječ o nezaboravu, on pripada nečem drugom, tj. onom što bi dovodilo do jednog takvog otrovnog ugriza, što grijeh zasigurno uvijek jest, međutim oprostom svaka pa i najmanja kap postaje isušena. Dakako, da kako to netko navodi – Oprostiti nije lako. Nije dosta to htjeti. Opraštanje je umijeće. Tajna tog umijeća jest u tome da se shvati kako se oproštenje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost, jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja.(JM,KO). Možda je zato i rekao 70x7.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu - 6.9.2020.

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 18, 15 - 20)

Mnoge nam stvari, mnoge situacije u kojima se znamo naći, mnoge nespretnosti kako one usmene kroz riječi, tako i one kroz nespretno učinjena djela, znaju izazvati osjećaj neugode. No čini se kako taj osjećaj time i tome sličnim uzrocima izazvan, i nije nešto što se ne da nadići. Međutim, kada je riječ o ovom osjećaju unutar međuljudskih odnosa, konkretnije tebe i onog tko ti stoji nasuprot, izgleda kako on tu nije bezveze i kako nas poziva na jednu vrstu pažnje, obzira prema drugoj strani. Njime kao da se želi zauzdati ishitrenost koja nerijetko zna biti i jest razlog mnogim krivim predođbama o nekom tko stoji nasuprot nas. Istina, osjećaj neugode, nekad zna biti toliko jak, da nas paralizira i natjera na uzmak od drugog, no neugoda nikada ne bi trebala biti razlog da se od drugoga odustane. Zato, izgleda da se takvog osjećaja ne bi trebalo plašiti. Naprotiv, više se treba plašiti kada takvog osjećaja nestane, jer u njoj se na svoj način znaju zrcaliti ljubav, istina, i realnost pogleda, što se u duhovnom životu Kristovih vjernika može shvaćati kao poniznost. Tim više kada je riječ o onom o čemu nam govori današnje evanđelje, tj. o bratskoj opomeni. Ona polazi od onog što mi tako često, a ako je moguće i tako rado zaobilazimo. Slušamo tako: pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo, ako te posluša stekao si brata. Iskustvo nas nažalost uči, kad je o ovim i ovakvim stvarima riječ, da osjećaj neugode, zna zamijeniti jedno izvjesno zadovoljstvo upravo zbog toga što nam se pruža prilika nekoga opomenuti. Ako je to tako, onda je to dovoljan znak - navodi papa Franjo - da i ne činimo nešto što bi svoj poticaj imalo od Gospodina.(pF, 12,10,2014, MQ). Uz to izgleda da ta naša opomena tako rijetko ide onim putem kojim bi trebala ići. Nju najprije kao da želimo nabildati kroz razno razna usta i uši, i naravno sve je to, znamo reći, u nekakvoj dobroj namjeri, koja u konačnici nikako da nađe put do ušiju i srca onog kojeg se namjera tiče. Ne čudi stoga što smo zbog toga nalik djeci koja igrajući igru pokvarenog telefona, u jednom trenutku iskrivljuju riječ ili sadržaj koji se prenosi sa uha na uho. Samim time takav sadržaj postaje nerazmljiv, i ponekad posvema pogrešan, a to zna biti slučaj i kada je riječ o našem međusobnom razumijevanju. Možda će nam – kako to netko navodi – sve ovo zvučati bezvezno i apstraktno, jer je konkretan život posve drugačiji. No lako je voljeti one čiste i biti dobrohotan prema neporočnima. Nesreća je, međutim, što stvarni ljudi nisu nikada sasvim čisti ni neporočni, jer stanovit kvantum zloga prebiva u svakome od nas. Zato je razumljivo da su nam često draže predođbe o ljudima nego stvarni ljudi, pa se i družimo radije s njima., tj. sa našim predođbama, nego s ljudima. (VB,IM, Zbog toga, čini se kako bi s vremene na vrijeme, dobro bilo sebi posvjestiti, kako neugoda do sada nikoga nije ubila, a vjerojatno i neće. Naprotiv mnogima je dala prostora i vremena za najbolji mogući način kojim se – kako to navodi današnje evanđelje, ponovno stekao brat. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu - 30.8.2020.

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 16, 21-27)

Prije svakog puta, uglavnom se kod većine od nas javlja manje više ista glavobolja. Riječ je o zamaranju oko toga što to  na put sa sobom ponijieti, a što ostaviti. Da to nije nimalo lako zasigurno znaju svi oni koji su kroz to prolazili, jer i stvari o kojima se i nije baš toliko razbijala glava odjednom znaju postati važne, korisne. To se sve više zna pojačati u  trenutcima izabiranja toga što bi moglo biti potrebno, dok  kroz misli prolaze niti malo ugodni scenariji, ako bi slučajno bili bez neke od stvari. Jasno je kako time naše prtljage nastaje sve više i više. Vjerojatno se uslijed ovakvog tipa glavobolje zna dogoditi i to, da baš to gomilanje stvari, postane razlogom koji nas zna dovesti do toga da i odustanemo od samog putovanja. S druge strane, dok je ne mali broj u brigama oko toga što ponijeti, a što ne, izgleda da postoje oni kojima je dovoljno da na leđima imaju jedan ruksak, u kojeg i ne stane Bog zna što, no očito je da je u njemu dovoljno svega što je jednom polasku na često dalek put zapravo potrebno. Može se stoga reći kako je riječ o onima koji znaju prepoznati ono najnužnije, što ih čini ososobljenima da ne odustanu, da mognu krenuti,  tj. o onima koji  se znaju odreći svega onog što bi njihove korake usporilo ili zaustavilo. Utoliko, nama Kristovim vjernicima, za koje se, jer se upravo takvim imenom nazivaju, smatra da i njegovim putem idu, današnje evanđelje, daje jasan popis onog čega se treba odreći, a što treba sa sobom ponijeti kada je o takvom putu riječ. Sušamo danas: Tada Isus reče  svojim učenicima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Istina je kako na prvu ovo i ne zvuči baš privlačno, a niti jasno. Prije paradoksalno nego jasno. Međutim, kako to netko navodi – ako svu svoju brigu usredotočimo na sebe hoteći zadržati život, kako ćemo ga zadržati i zatvoriti kad mu je bit upravo u tom da bježi u otvoreno? – onda mu kidamo odnose i zatvaramo tijek. Zato je najbolji lijek za životnu prazninu i dosadu, za ojađenost što nas drugi dosta ne vole ako radikano prestanemo misliti na se i naše nutarnje jade, te se počnemo brinuti za nešto drugo ili nekoga drugog, samo neka to bude za njihovo dobro ne za naše. (VB,IM,29). To bi nam koliko toliko moglo pomoći u shvaćanju križa kao naše prtljage. No, ako je dovoljno ponijeti križ, na što nas upućuje današnje evanđelje, to bi u konačnici značilo da se na putu kojim se slijedi Krist, sa sobom nosi ništa drugo nego sva ljubav za koju smo sposobni. Sve drugo zadavalo bi glavobolju. To je ona jedina prtljaga koju smo pozvani nositi, koja nas osposobljuje da nikad ne odustanemo od toga da slijedimo Kristov put. Put je to koji dovodi drugima, koliko god nam se nekad činio dalek.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu - 23.8.2020.

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 16, 13 – 20)

Učenje na pamet, za mnoge i nije baš nešto čega se nekako rado sjećamo iz vremena naših školskih, studentskih, ili tko zna kojih već klupa. Ono svakako ima svoju dobru i pozitivnu stranu, no ako je suditi po razno raznim osvrtima o takvom učenju danas, izgleda kako ono sve više nekako biva stavljeno u pitanje, i kako gubi svrhu ako ga se želi promatrati te u njemu vidjeti svojevrsni pokazatelj znanja o nekome ili nečemu, što se je nažalost pokazalo  kao vrlo čest slučaj. Time više ako se pod znanjem smatra spoznanja ili poznavanje, te zbog toga ono unutrašnje kušanje i proživljavanje stvari o nekom ili nečem, a koje unatoč tko zna kakovoj količini tog našeg naučenog sadržaja, itekako zna izostati. Kada je pak riječ o Kristovim vjernicima, onda bi nam današnje evanđelje itekako moglo biti od pomoći da vidimo, kakav je to sadržaj kojeg u sebi nosimo. Slušamo tako: U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Utoliko današnje evanđelje, tj. u Isusovom upitu učenicima i njihovim odgovorima njemu, može se naslutiti, koliko je zapravo, kada je o Isusu riječ, toga u nama, tek napamet, onog naučenog, onog što svi znaju jer su negdje nekad to morali naučiti, ali bez da bi to postalo znanje. Dok s druge strane, koliko pak toga toliko potrebitog nutarnjeg kušanja, poznavanja. U tom smislu, događa se kako to netko navodi da – vjernik kao pojedinac u većini slučajeva nije našao svojega svagdašnjega religioznog govora kojim bi se mimo formula i izraza za prigodne svrhe mogao izvorno izražavati kako misli i kako osjeća, i kako ga žulja. Dakako da postoji stanovitim jezikom izražena crkvena doktrina, koju valja čuvati i predavati. (No) ona je namijenjena čovjeku, ali ne tako da je nauči kao pjesmicu, nego da postane njegovim vlastitim govorom kojim mu dubine govore.Takvo pak govorenje, najmanje se uči napamet. Ono se živi kroz međusobne odnose koji su najbolji odgovor, najuvjerljivije znanje o tome tko je to nama Kristovim vjernicima, sam Krist. Jer, ako smo strpljivi s djecom kada uče govoriti, ako smo spremni slušati njihovo često mučno i teško razumljivo izražavanje, onda bi se valjda našlo prostora za logiku koja nalaže i to da unatoč nedostatcima, uzmognemo govoriti jedan drugomu o svojoj osobnoj vjeri, budući da je čovjek napokon toliko važan da nikada nije glupo ono što iskreno želi reći. (VB,IM, 31).Na taj način, možda bi dobili priliku otkriti što je to što stvarno ima smisla da bude na pamet naučeno. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


svetkovina Velike Gospe - 15.8.2020.

Ima jedna osoba kojoj je nelagodno zbog današnjeg blagdana, neugodno joj je kada ju se hvali i  o  njoj priča. Ime joj je Blažena Djevica Marija, Gospa Velika. Mariji ovo Velika bode uši i čini joj se kao da govorimo i slavimo nekoga tko to nije. Njen život je obilježen sa svim što je suprotno od  velikoga i spektakularnog. Rodila se u maloj državi i malom gradiću. Po ničem se nije razlikovala od ostalih djevojaka onog vremena. Molila je, pomagala svojim roditeljima, imala je prijateljice s kojima se družila. Možemo reći  da je neobično koliko je bila obična. Njena običnost nam može stvarati probleme ukoliko se odlučimo ući u ozbiljniji odnos s Marijom.  Nesvjesno tražimo spektakularno, neobično, veliko primamljivo. Takav mentalni sklop je obilježje svijeta u kojem živimo i zbog svega toga nam izmiče sve ono što je maleno, neznatno, skriveno, normalno, jednostavnost. Za suradnju s drugim, u ovom slučaju Duhom Svetim, važna je poniznost, ali ima nešto još važnije, što je Mariju krasilo, a to je jednostavnost. Teže je biti jednostavan nego ponizan. Jednostavnost nas osposobljava da budemo savršeni suradnici kao Marija. Onaj tko je samo ponizan, možda bi upao u napast, pa bi počeo neprestano ponavljati pitanja: Zašto baš ja, a ne netko drugi? Po čemu sam ja bolji ili posebniji od ostalih?  Na taj način bi se opet vrtio oko sebe. Marija jednostavno ne komplicira, ne pita zašto baš ja i ne misli da ona ona treba biti. I sama kaže - pogleda na neznatnost službenice svoje - ,,,Marijina jednostavnost nam pomaže kako ostvarivati svoje poslanje u ovom svijetu, a uz to biti nasmijan, neopterećen i bezbrižan. Kršćanin je radostan jer je Evanđelje Radosna vijest ! Neopterećen je sobom, jer svoj teret predaje Bogu i bezbrižan je, jer zna da Bog sve vodi. Trajna ozbiljnost, opterećenost i brige su znak da nismo jednostavni, već mali ljudi koji su sebi umislili da su veliki i da o njima ovisi čitav svijet. Iako je svijet na jedan način ovisio o Mariji, ona ne misli tako. Ne divi se sebi, ne misli o sebi, ne opterećuje se sobom. Ona je stalno usmjerena na druge, na suradnju, ne čini autorefleksiju.  Njena jednostavnost ju čini pozornom za drugoga, ima radare kada je u pitanju drugi. Neumorna je zato što se ne vrti oko sebe. Surađuje s Duhom Svetim kako bi Bog došao na zemlju, surađuje sa svojim Sinom kada je potreban drugima u Kani na svadbi, surađuje s Ivanom kada je potrebna Crkvi. Ali zna kako i kada pasivno surađivati.  Između Josipa i Elizabete izabire odlazak Elizabeti. Svjesna je da ona ne može  Josipu objasniti što se dogodilo, to prepušta Bogu. Ipak mjesto gdje Marija na poseban način postaje Velika i od tada ne prestaje njen ubrzan rast je u hramu gdje nakon tri dana pronalazi svog Sina. U hramu u dubini svog srca priznaje kako nije najbolja siradnica i kako ne poznaje Boga. Priznati da smo do sada loše surađivali s Bogom i  priznati da ga ne poznajemo je početak rasta. Početak avanture u kojoj nas Bog želi učiniti velikima. Za postizanje ovog cilja potrebni su nam  suradnici, a boljeg od Marije nema.

don Domagoj Durdov

 



Osamnaesta nedjelja kroz godinu - 2.8.2020.

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 14, 13-21)

 

Za Kristove vjernike evanđelje je u nazivniku onog što jesmo i onog što imamo. Razlog je zbog  kojeg se dijeljenjem ne umanjuje nego umnaža:

 

2/5

_________

 

(Mt 14, 13-21)

=

...i jeli su svi i nasitili se...

..od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara..

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Sedamnaesta nedjelja kroz godinu - 26.7.2020.

17. NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 13, 44-46)

Potraga za izgubljenim blagom oduvijek je budila interes i golicala maštu nebrojenog broja pustolova, ali i pisaca mnogih romana i priča. Naravno da takve pustolovine, te priče proizišle iz njih nisu bile bez osnove. O tome nam svjedoči i naziv Gold Rush, odnosno Zlatna groznica koja je od prve polovice 19. stoljeća u raznim krajevima svijeta označavala naziv za seriju velikih potraga za zlatom. Ono što je očito jest kako unatoč mnogim nalazištima, potraga za zlatom traje i u naše dane. Pronalazak jednog takvog blaga onome tko ga traži i nalazi nesumnjivo postaje razlogom zbog kojeg se mijenja stanje, status u kojem je bio uronjen nečiji život. Mogli bismo stoga reći kako bogatstvo otkrivenog blaga koje gotovo uvijek biva poistovjećeno sa novcem, nerijetko zna promijeniti naše ponašanje. Na takav način stečena promjena i nije nešto zbog čega bi nečiji život dobio više na vrijednosti, nego je to bio prije pronalska blaga. Istina je kako ovakvo shvaćanje i ovom slično, ne rijetko izgovaraju oni koji su iz nekog razloga zavidni onima koji uživaju benefite nađenog blaga, ali i sami nalazaći koji unatoč tome ipak ne prestaju sa traženjem. Možda zbog toga tvrdnja o vrijednosti života i nađenog blaga nije bez značenja. Današnje evanđelje, bolje rečeno Isus uzimajući u obzir upravo, priču tj. prispodobu o njivi, blagu i biseru, na svoj način nam progovara o ponašanju čovjeka s obzirom na Kraljevstvo nebesko, a ono je – kako netko navodi - svojevrsna alternativa društvu koje Isus predlaže.(BM,StB). Ako je bogatstvo kadro mijenjati naše ponašanje, bogatstvo koje je ni manje ni više nego Kraljevstvo nebesko ne samo da mijenja već i na svoj način obvezuje na promjenu, obvezuje na ponašanje određeno nađenim blagom i biserom. U tome bismo mogli prepoznati ono što se zna reći za noblesse oblige, plemstvo obvezuje i traži ponašanje dostojno pripadnika kraljevstva. Utoliko mogli bismo govoriti o ljubavi kao najvećem blagu i biseru zakopanog u njivi naših bića koju smo po krštenju kao Kristovi vjernici primili kao ulivenu krepost. Uvijek evanđeoski konkretna. Nikog ne zaobilazi. Nikad tek ideja u moru drugih. Zbog nje se prepoznajemo kao Njegovi. Zbog nje smo kadri i Njega prepoznati u svakome. Zbog nje nas od Njega ništa odijeliti ne može. Razlog je događanja radosti koja nas dovodi i stavlja u novi odnos prema svemu do tad proživljenom i otvara odlukama dogođenim u radosti. Upravo zbog  nje ta naša radost ima priliku postati potpuna, a život dobiti na vrijednosti koju svo nađeno zlato Zlatne groznice ne može doseći; Jer kad bih imao sve, a ljubavi ne bih imao – ništa sam (usp. 1Kor 13 1-8).

 

Hvala na pažnji !

 -dMB-


Šesnaesta nedjelja kroz godinu - 19.7.2020.

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 13, 24 -43)

 

...iz homilije don Marka Trogrlića povodom mlade mise don Mate Mihaljevića...

 

Pustite nek oboje rastu do žetve.

 

1.      Zlo i dobro, jedno pokraj drugoga

 

-         Oboje u ovom našem svijetu skupa raste: raste i žito i kukolj;

-         Ovdje na zemlji su pomiješani i žito i kukolj, ovdje smo suočeni s puno dobra ali i s puno zla.

-         Misterij zla nas zaprepašćuje, zla - onog fizičkog i onog moralnog-  patnja nevinih, nesreće i tragičnosti, naša nemoć i ranjivost pred njegovom silinom i razornošću...

-         No, tu je i ono dobro, ono je tu svakako: uz bok, kukolju, čak ga je i više, no ono je tiho, ono je gotovo nečujno, ono se ne nameće i ono je skriveno, ono je poput gorušičina zrna, sitno, gotovo nevidlljivo..., ili pak kvasca, koje je uvijek količinski skromno, u odnosu na brašno u koje se stavlja.

-         Tu dramatičnost koegzistiranja jednog i drugog, zla i dobra, njihovih suodnosa, u nama i oko nas, u našem životu i u ovoj našoj povijesti, jest ono što nam Isus danas stavlja pred oči.

-         Postoji  rast jednoga i drugoga u dramatičnoj borbi koja traje i koja ne prestaje. Na polju povijesti, pa i u nama samima, sukobljava se  Domaćin i njegov neprijatelj,  rad na svjetlu dana, i djelovanje u tami, dobro sjeme i kukolj...  

-         Sukobljavaju se i dva pristupa u odnosu na berbu: isčupati odmah kukolj, ili ga pustiti da raste do žetve, postupiti kako bismo mi htjeli ili poslušati domaćina i ući u njegovo razmišljanje...?

-         Jasno je da prispodoba razlaže stav Gospodina i logiku njegova Kraljevstva: da, suživi zlo pokraj dobra, kontrasti i suprotstavljanja, otpori i prepreke rastu žita na Domaćinovoj njivi, no ipak, unatoč svemu tomu, valja zadržati optimizam koji vjeruje da je Božje djelovanje koje je efikasnije, da ono, u konačnici, uvijek pobjeđuje, makar je često skriveno i misteriozno...

-         Činjenica da nam se često čini kao da Bog šuti, da ne intervenira kako bismo mi to htjeli i kad bismo mi to htjeli, da se može živjeti pokraj Njega, i mimo Njega, pa čak i protiv Njega bez nekih nama, osobito vidljivih, kobnih posljedica, može nas zbuniti, poljuljati i navesti na misao o nemoćnom Bogu koji ne ulijeva sigurnost i  može nas skandalizirati da nam postane često vrlo teško osloniti se na takvog Boga i pokloniti mu povjerenje...

-  To isto vrijedi za Isusovo osobu i djelo: ljudski gledajući bio je pobijeđen, bio je poražen, uklonjen... To isto vrijedi i za Crkvu - zajednicu njegovih učenika za koju, ljudski gledajući, pitamo se, ima li uopće šanse da ona prodre sa  svojom porukom i načinom življenja u ovom svjetu; doima se da je marginalna,  beznačajna, nimalo utjecajna

- Da to je tako: mi po naravi težimo silu,  veličini, sjaju, djelovanju po našim parametrima, nismo skloni čekanju, ustrajnosti, strpljivosti... a baš to se od nas traži!

 

2.      Isus nam nudi drugi način, svoj način

 

-         Isus  se nije očitovao kao trijumfator u sjaju, koji ljudski pobjeđuje i druge podlaže sebi. Njegov put je drukčiji od puteva ljudske slave koja sebi poddlaže druge, koja ih podvrgava,  s njima obračunava. Njegov put i njegovo djelo su mučni, neprepoznati, naoko poniženi. Upravo zbog svoje „naoko“ nemoći biva odbacivan i prezren. Njegova smrt, smrt „satrvenog crva“, Sluge Jahvina, smrt u nemoći i odbačenosti ljudski je dala sve moguće razloge i argumente da on ne vrijedi ništa i da on ništa ne može i da mu se ne treba predati niti mu pokloniti povjerenje njegovu vodstvu;

 

-         Isus poznaje tu paradoksalnu situaciju, no on ne mijenja svoje  vladanje. On jest i ostaje Riječ Božja koja je postala čovjekom, Riječ koja ušla u krhkost, ovisnost, slabost i propadljivost ljudske egzistencije. Ostaje Sluga Jahvin, koje ne maše sjajem i proslavom, da bi impresinirao ljude...

 

-         No, istodobno, Isus, u ovoj prispodobi, upravo zbog svega toga, želi nam olakšati shvaćanje ove situacije kako ne bismo izvukli krive zaključke i krivo postupali.

 

-         Želi da uzdignemo svoj pogled iza ovoga sadašnjeg i ljudski ograničenoga i uzdignemo ga  - u vjeri!– prema onomu što je beskonačno, vječno, Božje, da izađemo iz naše ograničenosti sadašnjim trEnutkom i da usmjerimo svoj pogled na ono što još slijedi i daje mu dubinski smisao i određenje

-          Tako, kukolj i  pšenica predstavljaju dvije stvarnosti koje dugo mogu biti jedna pokraj druge, no na koncu će biti razdijeljene. Gorušičino zrno u trenutko kad ga se uzme u ruku je malo, neugledno, sitno... no razvija se i raste i veće od svega povrća; kvasac je mali, ali ukvasa cijelo tijesto...

 

-         Na ovoj zemlji je to tako. I onda se pitamo: zar Gospodin ne bi trebao obrnuti stvari i intervenirati? Zar ne bi treba zabraniti zlima da djeluju, iskorijeniti kukolj, sačuvati pšenicu,  promaknuti nad svim što je zasijano, gorušicu? Ne, Isus ne želi tako. Njegova perspektiva je drukčija. Isus nas poziva a strpljivost i na povjerenje: Pustimo do žetve.

 

-          On je više liječnik, nego sudac.  Nismo pozvani odijeliti se u „netaknutu“ oazu, ovaj svijet je polje i Crkva je polje u kojemu unatoč svemu pšenično sjeme treba i mora biti zasijano, uvijek u nadi, da povijest ne ide ka ništici ili uništenju u kojemu bi zlo stavilo točku na i, nego da ide ka  žetvi u kojoj će Bog ubirati svoje plodove i u kojoj će zasjati sve ono dobro koje je posijano ovim svijetom tijekom mnogih stoljeća i na najrazličitijim područjima.

 

-         Stoga je ovo Evanđelje Isusova poruka da budemo strpljivi kao što je Bog strpljiv, Bog čija nam je strpljivost postala blizom u Isusu Kristu. Strpljivost u kojoj je potrebno podnositi nevolje koje proizlaze iz pomiješanosti žita s kukoljem, zla s dobrom...

 

-         U vjeri da, iako na ovoj zemlji nema podjele koja bi striktno odijelila  zlo od dobrog, to ne znači da će  to stanje biti trajnim, i da je možemo biti ravnodušnima s mišlju: činili dobro ili zlo – dodje nam na isto...

-         Za sada i ovdje nema te podjele ali će je biti i konačno stanje dobrih i loših bit će potpuno različito!

-         Bog u kojega mi vjerujemo nije onaj koji bi ikoga isključio iz  stanja vječne sreće kao plaće za zlo; takvo stanje plod je egoističnog života koje je od sebe  isključilo Boga  i ostalo zarobljenim u sadašnjem trenutku svoga autonomnog dobra, bez transcedencije koja  bi ga obilježila i dala mu smisao i određenje

-         Isus nam otvara perspektivu koja nas izvlači iz takve naše zaokupljenosti sobom i uvlači u njegov svijet u kojemu je ono što je naoko, ljudski,  malo, nemoćno i neugledno, krhko  - zapravo biva veliko, životno,  snažno i plodno...

-         Božji „način“ je način onoga koji jest „silni gospodar“ kako kaže prvo čitanje, ali koji , „sudi blago i upravlja nama s velikom pažnjom“ ;

 

 

-         Danas nas Isus poučava da u njega imamo povjerenja i da on onaj koji, ijako u konačnici, posjeduje neupitnu vlast i vrhovništvom nad svim stvorenjem, bira put ljubavi koja je strpljiva i milosrdna, puna povjerenja  i predanja, bira put izgradnja Kraljevstva Božjega u srcima kojeg se ne vidi, ali itekako živi i raste

      Hvala na pažnji !

      -dMB-


Petnaesta nedjelja kroz godinu - 12.7.2020.

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 13, 1-23)

Tumačiti ono što je protumačeno nerijetko zna izazvati ono što se u stilistici naziva tautologijom, odnosno ponavljanje istoga sadržaja drugim riječima. Utoliko današnje evanđelje u kojem sam Isus tumači prispodobu o sijaču, na svoj nas način oslobađa od dodatnog tumačenja, međutim ispred nas stavlja i pitanje kad je riječ o urodu - Do koga je? Iz evanđelja, te Isusovog tumačenja jasno je kako nije problem u sjemenu već u nečem drugom. Drugim riječima - AKO SJEME NIJE PROBLEM, DO ČEGA ILI KOGA JE - odgovor bismo mogli naći u sebi, tim više kad znamo da onaj koji se naziva Adam - čovjek - ujedno znači i onaj koji je stvoren od zemlje - zemljan. STOGA DO SJEMENA NIJE, DO ZEMLJE JE, DO NAS JE.

Hvala na pažnji !

- dMB-


Četrnaesta nedjelja kroz godinu - 5.7.2020.

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 11, 25 - 30) 

Unutar društva kojemu pripadamo, to što netko znati pisati i čitati, i ne smatra se Bog zna kakvim znanjem. Zapravo, čini se kako bi nas danas više zamislila činjenica da to netko ne zna. Pa ipak, prije nekih 50-ak godina, možda i manje, stvari su izgledale puno drugačije, a o čemu bi nam mogli posvjedočiti danas umirovljeni poštari naših manjih mjesta. Bilo kako bilo, bez obzira koliko podcijenjeno bilo ovo znanje, očito je kako i nije mala stvar kada netko nauči pisati i čitati, tim više ako je to čitanje sa razumijevanjem sadržaja kojeg se čita.  Međutim, ni sva pisanja ni čitanja nisu ista. Ima nas koji to radimo s lijeva na desno, no ima onih koji to čine i obratno. Uz to, ima nas koji uglavnom čitamo od vrha prema dnu stranice, no vrlo vjerojatno postoje i oni koji bi znali čitati počevši s dna prema vrhu. Ova bi sposobnost, upravo zbog svojeg redoslijeda, mogla biti od ne baš tako zanemarive pomoći kada je riječ o čitanju i definiranju životnih stanja i situacija, ali i odnosa prema i među ljudima, a koji se na svoj način određuju onim što jednom riječju nazivamo zakon. Na tom tragu, polazeći s dna prema vrhu, može se reći kako nalazimo Isusov način čitanja stvarnosti i stanja, iz kojeg se događa njegov poziv. Slušamo tako u današnjem evanđelju: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako. Unutar ovih Kristovih riječi očituje se njegov odnos prema drugima, i to ne bilo kojim drugima, a u tom opet i zakon koji bi imao određivati taj odnos. Takav zakon, stoji nasuprot onom iza kojeg su stali mudri i umni iz današnjeg evanđelja. Njihovo čitanje, stanja i stvarnosti, po svemu sudeći događalo se odozgor, a time i zakon kojim se takvo stanje određivalo. To je na  poseban način bilo vidljivo kada se njime određivao odnos prema Bogu. Zanimljivom se stoga čini činjenica kako se obdržavanje tog zakona, jednostavno nazivalo jarmom. Utoliko, kako to netko navodi - Bijaše to nemogući zakon za obdržavanje, jer nitko nije uspijevao nositi ga, obdržavati ga(StB,XIV,2014). Isus,pak ne dokida zakon, već ga dopunja. Čita ga odzdo, i time kao da određuje odnos Boga i čovjeka, u kojem nitko ni od koga nije daleko. U tom smislu Isusov poziv iz današnjeg evanđelja vodi nas drugom, i to na način na koji je to On činio, budući  da nam je dao primjer da činimo jedni drugima, baš ono što je On učinio nama.(usp. Iv 13, 1-15). A upravo to postaje ono što daje dah i snagu svakom Kristovom vjerniku. Ako to ipak tako nije, vrlo je vjerojatno da sadržaj evanđelja čitamo na drugačiji način, ili ako ne drugačiji, onda sa vrlo malo razumijevanja. Tada nam ne preostaje ništa drugo nego dati se učiti čitati od Krista. Bez toga, ostajemo nepismeni, a takva činjenica, nas Kristove vjernike itekako bi nas onda mogla, pa i trebala zamisliti.

Hvala na pažnji!

-dMB-


Trinaesta nedjelja kroz godinu - 28.6.2020.

13. NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 10, 37 – 42)

Postoje vrline kojih se rijetko tko odriče, ili pak priznaje da ih nema. Tako će primjerice, malo tko od nas priznati da nema smisla za humor, premda se baš ničim ne pokazuje da je to usitinu tako. U neka stara vremena, o čemu nam svjedoče običaji iz tih vremena, čini se kako se na goste u vlastitoj kući gledalo sa nekom drugačijom pažnjom. Naravno, kada je riječ o takvim gostima, valja reći da takvi nisu spadali u kategoriju ovih naših današnjih kojima itekako rado naplaćujemo ugošćavanje. Naime, jedan od starih običaja bio je taj da bi se gostu pri odlasku ili dolasku, davalo nešto, a uglavnom su to znali biti orasi, bajame ili što drugo, i to iz posebno čuvane drvene škrinje. Ona je tako čuvala darove za goste. Na tom tragu, barem kada je o isticanju vrlina riječ, na poseban način onih, koje znamo upakirati u i shvaćati ih kao kolektivne, te kojima se rado služimo želeći se pokazati u nekom posebnom izdanju pred drugima, nailazimo na gostoprimstvo ili gostoljubivost. Ova se pak vrlina barem u nama poznatim krajevima, ako je suditi po tome tko o njoj sve priča i kod koga i kome je to ona sve važna, malo tko odriče. Tako govorimo o gostoljubivosti, Slavonaca, Dalmatinaca, pa opet otočana, vlaja, poljičana i koga sve ne. Izgleda kako je baš svaka nekako posebna i svaka ima neki svoj običaj.  A u nama možda manje poznatim krajevima,  na istoku, odnosno u krajevima u kojima je živio Isus, gostoljubivost je bila izraz dijaloga, otvorenosti. Ona je bila izraz pažnje u odnosu prema onom tko je sam, izgubljen, tko je napušten.Takva gostoljubivost, ne traži puno, što nam posvjedočuje i današnje evanđelje. Slušamo tako: tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista kažem vam neće mu propasti plaća. Utoliko, ovom vrlinom pruža se prilika svakom čovjeku dobre volje, time više ako je riječ o Kristovu vjerniku, graditi odnose prema onom koga primamo, ne tek na način privremenog skloništa, već kako to navodi papa Franjo u jednom od svojih nagovora, očitujući mu bratsku pažnju da se osjeti kako je u obitelji. (PF,Ang,17.7.2016). A ono što to čini mogućim je vrijeme. Ono je često poput ove hladne vode iz evanđelja. Upravo s njime čini se kako bi i naša gostoljubivost dobila priliku da raste i dobiva na svojoj vrijednosti. Danas kako se čini kada i nije mala stvar imati, i naći vremena za drugog, sasvim je izvjesno, kako to netko navodi da pred: Božjim prijestoljem o nama neće biti boljeg svjedočanstva nego je to ono koje kaže: Imao je vremena za me.(MpB,-A, 97). Zbog toga, kazano riječima današnjeg evanđelja: primit će plaću proročku, primit će plaću pravedničku, jednostavno neće mu propasti plaća. Riječ je o daru kojem nije potrebna nikakva drvena škrinja, već prisutnost darivatelja budući da, se ljubav prema bližnjemu nikada ne iskazuje bolje nego kada se približiš. A najbolje sredstvo da ljude podsjetiš na tajnu Utjelovljenja, na Boga prisutnog,  jest da postaneš nazočan vlastitim tijelom. (FH,UUU,163). U tom smislu, svaki novi dan, za svakog Kristovog vjernika, ujedno je i prilika za pokazati sebe u posebnom izdanju, u svoj svojoj gostoljubivosti. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Dvanaesta nedjelja kroz godinu - 21.6.2020.

12. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 10, 26 -33) 

Kada se za nekog ili nešto, želi na poseban način potvrditi odgovornost, onda to ne rijetko biva u formi onog što nazivamo prisega. S njezinom upotrebom, izgleda kako se vrlo rano zna počimati, te nakon toga, ona kao da postaje svojevrsna preambula razno raznim situacijama u kojima se ima događati život jedne osobe. Zbog toga bi se moglo reći kako ovisno o naravi situacije, ovisit će sadržaj i narav same prisege. Stoga je jasno je kako su prisege različite, no ono što se u njima pokazuje kao nepromjenjivo jest da su one jamstvo kojim se obvezuje na vjernost izrečenom obećanju. No, kada izostane vjernost, vrlo brzo i često, njezino mjesto, zauzima ništa drugo nego odreknuće. A na njega bi se moglo gledati kao posljedicu, nikad zaživljene prisege. Utoliko, redci iz današnjeg evanđelja, Kristovim vjernicima i ne bi trebali biti toliko nedohvatljivi kad je o njihovom razumijevanju riječ.  Slušamo tako: Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima. Ako bi se možda upitali, koja bi to imala biti prekršena prisega, uslijed koje se događa ovako odreknuće, onda bi to bila ona koju nazivamo Vjerovanje. Upravo nju redovito svake nedjelje, ponavljamo, na nju se pozivamo, ali i po njoj imamo priliku prepoznavati i potvrđivati tu našu odgovornost priznavanja Boga pred ljudima, čiji bitni znak ne može, a da ne bude naša odgovornost jednih prema drugima. Utoliko, zanimljivom se čini i priča između jednog židovskog učitelja i njegovih učenika o tome kada to bi to imao počimati dan, a noć završavati. Njihovi odgovori bili su različiti: tako su jedni odgovorili, da se to događa u onom trenutku u kojem je dovoljno svjetla zbog čega bi se moglo razlikovati jednog psa od jedne ovce. No, odgovor je bio:ne. Drugi su pak rekli kako je to trenutak kada se može razlikovati palmu od stabla smokve. No, ni to nije bio točan odgovor. Učenici ga stoga upitaše: pa reci nam onda kada to počima novi dan. Učitelj im odgovori: Trenutak je to kada u licu osoba koje gledamo, prepoznamo našu braću i naše sestre, sve dok se to ne dogodi, i dok to ne budemo u stanju, još uvijek je noć.  Čini se kako je upravo to jedna od situacija u koju nas želi uvesti prisega izrečena u Vjerovanju. Tim više kada znamo da se zato što smo Kristovi vjernici, imamo priliku nazivati se braćom i sestrama, a to onda definitivno ne može tek ostati na nivou nekakve pozdravne fraze, na početku mise ili nekakve propovijedi. Da  bi to bilo moguće, Bog se je pobrinuo najizvrsnijim darom. Čovjeku je dao sposobnost ljubiti drugog, drugačijeg. Čini li to, čovjek, na poseban način Kristov vjernik, potvrđuje svoju odgovornost za drugog, a time ostaje vjeran prisezi koju daje izričući da vjeruje u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Izostaje je li ova i ovakva odgovornost, očito je onda kako naše izgovaranje Vjerovanja, u Boga, ta naša prisega, kod nas osim samo riječi, i nije baš dobila šansu u tome da u nama zaživi, što daje dovoljno prostora ničem drugom nego odreknuću.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


Jedanaesta nedjelja kroz godinu - 14.6.2020.

11. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 9,36 – 10,8)

 Jedna od temeljnih stvari koju pribrajamo nizu svega onog što nas ima učiniti zadovoljnim ljudima, jest i to da imamo posao, da radimo. Tim više smo zadovoljniji ako je riječ o poslu kojeg volimo, i ako smo za njega, ako ne već dobro, onda barem redovno plaćeni, i to toliko koliko je potrebno da se takvom zaradom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan život, kako to stoji navedeno u Ustavu Republike Hrvatske, tj. u članku koji slijedi nakon što se jasno navelo kako svatko ima pravo na rad i slobodu rada. O tome koji su to poslovi u ponudi,  kakve se sve kvalitete i radnici za njih traže, redovito nas obavještava nekad kraća, nekad duža lista, izvješena na oglasnim pločama ili pak web stranici, zavoda za zapošljavanje. Na njega tako možemo gledati kao na svojevrsnog posrednika u pronalaženju radnika, za posao koji se nudi. U danima koji su pred nama, takvih ponuda po svemu sudeći neće manjkati. Ono čega bi moglo biti manjka jesu radnici. Izgleda kako je na tom tragu i današnje evanđelje. Slušamo tako: Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Utoliko, čini se kako nam se evanđeljem pruža prilika za posao kojeg posreduje molitva, i za kojeg se, ne samo u danima pred nama, nego već danas i uvijek traži radnikaa. Njega može obavljati, svaki čovjek dobre volje, a to prije svega imao biti sam Kristov vjernik, budući da je za takav rad dovoljno kvalificiran. U protivnom teško da bi iz Isusovih usta bio poslan, kako to navodi evanđelje: putem propovijedati blizinu kraljevstva Božjeg, bolesne liječiti, mrtve uskrsivati, gubave čistiti, zloduhe izgoniti, i sve to činiti, davati besplatno, budući da je besplatno i primio. Dakako, da svaka od navedenih kvalifikacija, osim jedne, uz svoje doslovno ima i svoje analoško, šire značenje. Jedina koja ostaje doslovna jest kvalifikcija besplatnosti. Ona ne treba šire značenje, jer onda daje širinu svemu i svakom značenju, na poseban način svakom poslu, na kojeg smo kao Kristovi vjenici pozvani. U tom smislu, može se reći kako svaka od gore navedenih kvalifikacija, ukazuje na to – da ima tekstova u Evanđelju, koji i nisu samo pouka. Još manje nešto što se samo ugodno sluša i citira ili pak služi za pobuđivanje nježnih i vlažnih osjećaja, nego su na neki način mjerilo našeg stvarnog odnosa prema kraljevstvu  Božjemu i našega mjesta u njemu.(VB,IM,69). Ono Kraljevstvo, imalo bi pak, biti blizu, a to znači  kako to netko navodi – da se ono živi u bliskosti te da se širi od bliskoga bliskome. (FH,UUU, 163). To nam potvrđuje i sam Isus, kada za ono što ima prožeti cijeli svijet, ponajprije šalje kako navodi današnje evanđelje: k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Možda bismo tako mogli zaključiti kako iz razloga što upravo često radimo ono za što nismo, tj. kada radimo drugačijim načinom, i za drugačiju plaću nego je to ona evanđoska, nama Kristovim vjernicima, ne preostaje ništa  drugo, nego tek nezadovoljstvo i sve što ono sa sobom nosi. A takav pak osjećaj ne rijetko, i brzo, zna se pretvoriti u raspoloženje koje i ne daje baš puno mjesta za jedan slobodan i dostojan život, kojeg nam garantiraju Isus i njegovo evanđelje. Utoliko, evanđelje ostaje veoma, veoma, zanimljiv posao.(VB,ES,145).

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Presveto Trojstvo - 7.6.2020.

PRESVETO TROJSTVO 

(Iv 3, 16-18)

Ono što se pokazuje kao gotovo svakodnevni svojevrsni standard jest to, da postoje ljudi koji, jer su za to određeni, i ne govore, ne djeluju, i ne odlučuju samo u svoje ime, nego to znaju činiti i u ime drugih ljudi, ali i mnogočega drugoga. Takvi se pak redovito pokazuju u službama zastupnika opunomoćenika ili pak glasnogovornika.  No, da je govorenje, a na poseban način djelovanje u ime nekog ili nečeg bilo i jest razlogom i ne baš dobrih stvari, odnosno ponekad vrlo loših, zlih i tragičnih stvari, dovoljno bi bilo pogledati koji su to sve pojmovi nalazili i nažalost nalaze svoje mjesto iza onog dobrog poznatog izraza: U Ime. On takav, imao je služiti kao potreban oslonac na kojega bi se uglavnom željela nasloniti bilo ideja bilo ideologija, zbog čega posljedice i ne mogu biti nikako drugačije nego tragične. Takvo tragično dioništvo, još nas više zna ustraviti, kada ono iza izraza u ime uvrsti riječ Bog. Time ona postaje: zlorabljena, zamrljana, osramoćena, izgleda kao hula.(usp.SK, KVB,9). Utoliko ona je – navodi netko - najopterećenija od sviju ljudskih riječi. Nijedna nije tako popljuvana i poderana. Pokoljenja ljudi navaljala su na tu riječ teret svoga tjeskobnog života i pritisla je k zemlji; ona leži u prašini i nosi teret svih njih. Pokoljenja ljudi rastrgala su tu riječ svojim religioznim strančarenjima; oni su za to ubijali i za to ginuli; ta riječ nosi otiske prstiju i krv sviju njih. Možda je to zbog toga  što smo Boga koji je osoba sveli tek na ideju, koju upravo zato što je sam Bog ideja, oblikujemo mi. U tom smislu, postaje nam barem malo jasnije kako – moramo poštovati (i) one koji bi tu riječ najradije pod kaznu zabranili jer se bune protiv nepravde i nereda koji se tako rado pozivaju na opunomoćenost po Bogu; ali tu riječ ne smijemo napustiti. Mi ne možemo oprati riječ Bog, tako da bude čista; mi je ne možemo iscijeliti. No, mi je možemo uprljanu i poderanu kakava već jest, podići s tla i uspraviti je ponda ure jedne velike brige. (SK, KVB,9/10). Današnjom nedjeljom slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva, tj.Boga u čije smo ime na poseban način mi Kristovi vjernici pozvani djelovati, govoriti, te na kraju krajeva biti. A onaj tko je u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, daleko je od toga da bude dionikom teroriziranja ljudi. U to ime kad se govori, kad se djeluje, kad se postoji onda to niti može, niti bi smijelo biti išta drugo osim svjedočanstvo onog što je navedeno u današnjem evanđeoskom tekstu: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet, ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. U suprotnom, moglo bi nam se dogoditi da Božje ime bude uzeto uzalud. A upravo tome nasuprot stoji ni manje ni više, nego sama Božja zapovijed, nama poznata kao druga po redu: Ne izusti  imena Gospodina Boga svoga uzalud. Zanimljivo je  kako između svih deset zapovijedi samo uz ovu zapovijed stoji nadodana i kazna; čitamo tako; jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Stoga, u gesti križa koju redovito ili manje redovito radimo, imamo priliku prepoznati bilo opomenu bilo oslonac na kojeg se iz dana u dan naslanja naša vjera u Krista, naše biti Kristovim vjernikom.

 

Hvala na pažnji !

-dMB- 


Pedesetnica - Duhovi - 31.5.2020.

DUHOVI

(Iv 20, 19 – 23)

 Kako nam dolaze topliji dani, sve češće se čuje upozorenje o vatri na otvorenom, koja, jer za to ima prikladno tlo i uvjete, potpognuta sa samo malo vjetra, vrlo brzo, zna se pretvoriti u požar. Međutim, kada je riječ o vatri i vjetru koji je raspiruje, onda to i nije samo govor koji bi se odnosio na tek neke zapaljive stvari. Jer, nisu samo šume, kuće, stvari zapaljive. To su i ljudi. U ovom našem dalmatinskom ambijentu, to je, ako je suditi  po nekakvom uvriježenom mišljenju, neporeciva karakteristika same osobnosti ljudi našega podneblja. Premda je vatra tada drugačijeg tipa, nego ona prava, ljudi usitinu znaju planiti, znaju se raspaliti, te pomognuti nekakavim specifičnim vjetrom za upravo takav tip vatre, nerijetko znaju izazivati požare nakon kojih i nije baš tako lako sanirati stanja koja iza sebe ostavljaju. Takve vatrene stihije, tako postaju povodom, ničemu drugom nego zbrajanju onog jedinog što iza njih ostaje, štete. No, da oganj i vjetar, u nama, koji ih u sebi nosimo kao nešto što nas određuje, barem za Kristove vjernike, i ne moraju nužno biti sinonimi za katastrofu, navodi nam današnje prvo čitanje. Slušamo tako: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu se kao neki ognjeni razdjeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga. Posljedica toga  je da ih je svako čuo govoriti svojim jezikom, razglašujći ne bila šta, već  veličanstvena djela Božja. Slaveći tako danas svetkovinu Duhova, rodjendan Crkve, imamo priliku osvježiti  iskustvo onog našeg biti Kristovim vjernikom, otkrivajući u njemu uvijek iznova, kako se to može biti čovjek u snazi Duha Kristova.(SK,VOD, 16). A upravo Duh Kristov otvara zatvorene situacije i razgoni strah. Zatim omogućuje prekoračivanje granica i novu komunikaciju, stvara nova zajedništva. (SK,VOD,10). To nam danas na  poseban način svjedoči kako samo današnje evanđelje tako i prvo čitanje iz Djela Apostolskih, navodeći ne mali niz različitih naroda kojima, iz toga razloga, evanđelje i nije više bio takav sadržaj koji se ne bi mogao razumjeti. Uz to, možemo reći kako, on – Duh Kristov u nama - nije u prvom redu moć izvandrednog nego snaga da se ono svagdašnje čini na izvandredan način, tj. snaga koja vodi  prema novoj kvaliteti onog redovitog i svagdašnjeg, (SK,VOD,10/16,) budući da je taj i takav duh, u nama kadar paliti svjetlo u srcu, a dušu zadahnjivati ljubavlju. U tom smislu, na darove Duha Svetoga, možda se prije svega može gledati i kao na stvarnosti po kojima  jedno takvo događanje, koje nas izvodi iz stanja naših zatvorenosti, ali i iz tuđih nerazumjevanja, postaje moguće i ostvarivo. Utoliko, oganj i vjetar, tj. narav vihora i vatre – kako to netko navodi – pokazuje da Duh Sveti nije samo Dar i Darovatelj posebnih darova koji nas čine mirnima i radosnima, nego je on također i neugodni gost koji nas može bolno zasmetati u našim, osobnim i ckrvenim uhodanostima, navikama i samorazumljivostima. (SK, VOD,20). Takva vatra i takav vjetar, u konačnici stvara od nas ljude koji gore, a čiji oganj ne postaje povodom za zbrajanje štete, već priprava prikladnom tlu za rođenje i rast zajednice Kristovih vjernika, Crkve, bez obzira na toplinu dana. 

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


Sedma vazmena nedjelja - 24.5.2020.

SEDMA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 17,1-11a)

Kamo god se uputili, gdje god da se nađemo, čini se kako se nekako uvijek naiđe na one koji nam se, i bez toga da smo ih imali priliku upoznati, odnekud znaju učiniti kao poznati. Uz to, dojam toga i takvog poznanstva, izgleda da se nekako u nama zna pojačati, ako bi se susret dogodio primjerice u nama nekoj stranoj zemlji. Tada se zna dogoditi da se sa poznanikom koji tren duže pogledamo, a ako smo mu bliže i pozdravimo. Logično je da zbog toga možemo reći, kako nam je tada naš poznanik manje stranac nego su to svi drugi koji nisu kao on. Pa ipak, u konačnici, on iako poznanik i dalje ostaje stranac. Možda bi se zbog toga moglo reći kako neka poznanstva, ne trebaju niti traže upoznavanje. Ona se događaju na razini nekakvih uobičajenih, i manje uobičajenih susreta, i to uglavnom promatrano kao površnih. Takvi pak susreti, uglavnom znaju stvoriti znance, ali i ne ljude koji bi jedni za druge mogli reći da se međusobno poznaju. U tom smislu, sasvim je jasno kada i ako se nekoga želi poznavati, da se očito traži nešto malo više i drugačije poznanstvo, nego je to ono među znancima. Uzimajući to u obzir možda bi se moglo ustvrditi i to, kako iz razloga što upravo takvog drugačijeg poznavanja nedostaje, i ne čudi, što se u isto vrijeme može čuti, kako u gradu u kojem se sve zna, i svatko zna o svakome sve, čuje i to, da danas nitko nikoga više ne pozna, što bi se jednostavno moglo prevesti da smo jedni drugima stranci. Slušajući tako današnje evanđelje, svaki Kristov vjernik ima priliku osluhnuti, na kojoj  je to razini njegovo poznanstvo s Bogom. A upravo bi ono imalo biti smisao i sadržaj samog života, o čemu nam svjedoči današnje evanđelje: A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga i koga si poslao – Isusa Krista. Time, Kristova poruka, navodi netko: njegov dolazak, život i smrt, djelo i nauk, pokazuju da smisao koje sa sobom nosi najveštanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima i nije tako nemoćno pred licem zla. No, jesmo li svjesni koliko toga sada leži u našim rukama, budući da je istina i to kako ono najgore činimo sami sebi, jedni drugima.(usp. VB,IM,130). Zbog toga, jedno takvo poznanstvo nužno traži i želi, naš život, kao mjesto u kojem je tako posebnog upoznavanja. O tome, na kojoj je ono razini, pokazuje nam se u tome koliko na druge do nas gledamo još uvijek kao na nekakve strance, koji su daleko od nas, jer smo upravo mi daleko od njih. Ako to stvarno i jesu, utoliko, sam Bog, za nas, ne bi bio ništa drugo, nego u najbolju ruku samo znanac, a takvi nam, vidjeli smo ostaju gotovo uvijek daleki i nepoznati. Zato nama Kristovim vjernicima ostaje da uvijek iznova, još jednom, pogledamo u to naše Evanđelje, u njemu nalazeći što nam je kao učenicima Kristovim činiti da kršćanski živimo, ne protiv ni usprkos  drugima, nego s njima kao ljudima s kojima smo svakog dana u susretima i poslovima, možda u zajedničkoj tuzi i radosti. (VB,ES,148). To bi nam po svemu sudeći moglo pojačati puno više od tek dojma poznanstva s drugim, bez obzira kamo se to uputili i gdje god se našli. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Šesta vazmena nedjelja - 17.5.2020.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 14, 15 -21)

Čini se kako nas u posljednje vrijeme, gotovo poput sjene, prati nimalo ugodan govor u kojem dominira riječ bankrot. Riječ je to koja kod mnogih zna izazvati osjećaj neugode, neizvjesnosti, nesigurnosti, nemira. Zbog toga njome kao da se u nama nekako pojača osjećaj ugroženosti života, te zbog toga i straha pred onim sutra. Iako teško da bi uz ovakve osjećaje koje izaziva, bankrot mogao biti neosoban, izgleda kako se izrazila potreba naglasiti, ovu i ovakvu njegovu karateristiku. Tako, danas, sve se  više može čuti i to da je netko proglasio svoj osobni bankrot. Bilo kako bilo, čini se kako ovakvi osjećaji nisu tek nekakav umišljaj i nešto irealno, već itekako povezani  s onim što se događa oko nas , što nam na vidljiv način pokazuju posljedice koje iza sebe bankrot zna ostaviti. A on iza sebe redovito, ne ostavlja ništa dobro. Štoviše, ostavlja dugove, a s njima i siromaštinu. Iz onog što donosi današnje evanđelje, nekako se daje naslutiti da Isus želi stati na kraj svakom našem bankrotu, na poseban način onom osobnom, te zbog toga i svim njegovim posljedicama. Slušamo tako: Neću vas ostaviti kao siročad. Očito je stoga kada je o Bogu riječ, da Bog ne želi našu kapitulaciju, naš bankrot. Ono što traži od nas jest naša ljubav, o čemu nam svjedoči i samo evanđelje donoseći Isusove riječi ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Međutim, čuvati u ovom slučaju, navodi netko: ne znači tek obdržavati ko ni sebi ni svome. Čuvati ne znači ni tek konzervirati. U pravom smislu čuvamo samo ono što doživljavamo kao dragocjenost.tj. kao ono što volimo ili ono što nas povezuje s onim kog volimo. (LR,LJN, 103).Za Kristova vjernika, očito je, to nije ništa drugo nego ljubav. Ona je onaj potrebiti znak Božje prisutnosti, tj. Duha Svetoga, Branitelja, koji stoji nasuprot svega onog nečeg u nama, što je kadro preko i nakon nas ostaviti dugove, te time druge pretvoriti u siročad. Utoliko, ne čudi ni to, da u jednoj od poslanica svetog Pavla možemo pročitati: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi ispunio je zakon (Rim,13,8). Sasvim je izvjesno kako se upravo ljubavlju na najbolji i najizravniji mogući način pokazuje spremnost na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama, a koja ne zaobilazi nikog (usp. 1 Pt, 3,15). O čemu je zapravo riječ kad je posrijedi jedno takvo obrazlaganje, možda nam može na svoj način približiti i kratka priča koja nam opisuje događaj o jednom svećeniku koji je imao nastupiti pred vojnicima, ali mu to bijaše zabranjeno. A da je ljubav domišljata, svjedoči nam i ono što čega se ovaj svećenik dosjetio. Za svakog je vojnika kupio jedno malo ručno ogledalce. Na nekoliko tisuća njih otraga, ispisao je tekst iz Ivanova evanđelja, tj. uistinu Bog tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni, a ispod je još dodao poruku: ako želiš vidjeti koga Bog voli, okreni ogledalo.(LR,LNJ,102) Očito je kako je s tim, svatko dobio priliku za ono bolje sutra, budući da nas Bog nije želio ostaviti kao siročad. Utoliko odreći se takve prilike, često zadobiva značenje nedonošenja, ne ostavljanja iza sebe ničeg dobrog, baš kao što je to slučaj kada se dogodi bankrot.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Peta vazmena nedjelja - 10.5.2020.

Iz dana u dan, čini se kako je sve više stvari koje smo kadri imenovati kao svojevrsni conditio sine qua non, odnosno kao one bez kojih se jednostavno ne može. Dakako da u usporedbi sa prošlim vremenima, kada tih stvari nije bilo, kod onih koji su kroz ta prošla vremena prošli, ovakvo značenje koje se daje takvim stvarima ponekad zna izgledati pomalo začuđujuće, budući da se je i bez njih nekako znalo i snalazilo. A jedna od takvih stvari, bez koje se iz kuće više ne izlazi, niti u auto sjeda, je već svima dobro poznati GPS, ili jednostavno kazano navigacija. Bez sumnje riječ  je o veoma korisnoj stvarčici, koja nas u potrazi za željenom adresom, štedi od nepotrebnog lutanja i kruženja okolo naokolo. Pa ipak, očito je kako je njome nekako u stranu maknuto ono čime se do tada tražilo i nalazilo. Riječ je o gesti zaustavljanja, spuštanja prozora, koju prati neposredno pitanje upućeno nekom tko naiđe; prije svega poznaje li možda onog kome smo se uputili i kako do njega. Imajući povjerenja u odgovor krenuli bi dalje pokazanim nam putem kojim bi nas onda trebao dovesti na željeno odredište. Tim više, sigurnost dolaska porasla bi ako bi nam osim samog objašnjenja, naš slučajni izabranik, ponudio da ga slijedimo jer upravo je sam tamo krenuo. Očito je stoga kako se znanje o nečem, te u konačnici sama istina traži pa i na svoj način shvaća pitanjem. Utoliko pitanje kojeg Toma postavlja Isusu, u današnjem evanđelju: Gospodine ne znamo kamo odlaziš, kako onda možemo put znati, postaje pitanjem svakog onog tko želi doći do Boga, do onog kojeg Isus naziva Ocem, a koji se upravo pokazuje, u samom Isusu, o čemu nam svjedoči današnje evanđlje navodeći Isusove riječi: Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Tako na naš, taj i takav upit, Isus odgovara: Ja sam Put, Istina i Život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni. U tom smislu, to da je Isus, a ne nešto ili netko drugi, naš put, nas Kristove vjernike stavlja u hod, u pokret, koji vodi drugima, ma koliko da nam se drugi od nas činili daleko, a dolaženje k njima neprohodno. To da je Isus, a  ne nešto ili netko drugi, naša istina, nije tek stvar nekakve dobro naučene teorije, nekakvog dobro razrađenog spina, koji eto pali već nešto malo više od dvi tisuće godina. Prije svega to je stvar samog života, a on je ipak baren malo, ali opet dovoljno različit nego su to njegove interpretacije. I baš zbog toga čini se kako Isus ne može biti ništa drugo doli sam život. A to da je Isus, naš život, a ne tek nešto ili netko drugi, čini da se sam naš život razumijeva po onom božanskom. Takav pak život suprostavljen je svakom obliku smrti, i ne prestaje u tome da se suprostavlja  razoronosti koju često u sebi nosimo i  koju  hranimo strahom, koji je ni manje ni više nego majka svake naše sterilnosti. Današnje evanđelje tako, definitivno nas ne oslobođa od pitanja. Štoviše izgleda da ih čini legitmnima i potrebnima, no jednako tako u stanju je na njih dati odgovore. A u njima se itekako može naći i ono bez čega se jednostavno ne može, nešto poput GPS-a, koji zasigurno nikoga ne ostavlja bez željene adrese, a niti bez doma.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


Četvrta vazmena nedjelja - Nedjelja Dobrog Pastira 3.5.2020.

4. VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 10, 1-10)

Oni koji su bili u prilici nalaziti se u nekakvoj dovrani, na poseban način, kada su u njoj pogašena svjetla, mogli su primjetiti kako na njezinim ulazima ili izlazima, tj. na mjestima malo iznad vrata ostaje upaljeno svjetlo. Ono pak, uglavnom zelenkaste boje, ima posvjetliti, oznaku, tj. nekakav lik čovjeka  prikazanog u hodu. Svrha toga svjetla, osim što pokazuje gdje se to nalaze vrata za ulaz i izlaz iz dvorane, očituje se i u tome da se njime nerijetko označava kuda i kroz koja vrata proći, u slučaju nekakve nužde, tim više ako bi došlo do takve situacije u kojoj bi se i sam život našao u opasnosti. Stoga je očito, kako svaki drugi ulaz ili izlaz, kada bi kojim slučajem i postojao, ne bi bio prikladan, ili bi po svemu sudeći mogao postati pogibeljan. Jednostavno kazano, želimo li ostati na životu, živi, ne preostaje ništa drugo nego proći kroz zato određena vrata. Današnje evanđelje stavlja ispred nas Isusa kao pastira, ali i kao onog koji sebe naziva vratima. Slušamo tako: Ja sam vrata, kroza mene tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Isitina je kako govor o paši i ovcama, tj. slika pastira koji čuva svoje stado po obroncima zelenih pašnjaka, sve više postaje i postoji još samo kao neki idiličan san koji bi mogao poslužiti kao poželjna ekološka reklama,(usp.T.T. EvR 118-B). Zato, ako nam se ova evanđoska poredba s pastirima koju uzima Isus, čini daleko i zbog toga nekorisno, čini se kako se to ne može reći za vrata. O njima, vidjeli smo, itekako zna ovisiti naš život. Utoliko život kojemu su vrata Krist, nije i ne može biti bilo kakav. Riječ je o životu kojeg nudi sam Bog, i to u količini kako to donosi današnje evanđelje. Slušamo tako: Ja dođoh da život imaju u izobliju da ga imaju. Ono po čemu se on takav ostvaruje, događa i uprisutnjuje u životu svakog čovjeka jest ništa drugo nego ljubav, a što  nam svjedoči samo evanđelje, donoseći nam danas Isusov govor o odnosu pastira i njegovih ovaca. Zbog toga, takav život ne može biti zatvoren samo u sebe. Time postaje barem malo jasnije, da čovjek, kako bi se otvorio, kako bi izišao iz svoje zatvorenosti – navodi netko – on mora susresti ljubav, i to ljubav koja se na komandu ne može dati ni primiti. Drugim riječima, on mora imati priliku iskusiti da je i kao takav, zatvoren i u sebi i nad sobom, zgrčen, još uvijek i do kraja vrijedan ljubavi, vrijedan da bude voljen naprosto tako, badava, bez ikakve koristi onomu koji ga je u stanju tako voljeti. (SK,OBSB,128).Voljeti na tom tragu, znači učiniti da sjaji Božje lice u licu čovjeka, a sam život dovodi izobilju. (usp.SK,OBSB,128). U tome bi se onda možda moglo slutiti nešto i od značenja za život, kojeg čini prolaz kroz vrata kroz koja imaju prolaziti Kristovi vjernici. O tome pak, jesu li kroz ta vrata prošli, vidjet će se i po tome, koliko su spremni  biti nešto poput oznake, poput zelenkasto osvjetljenog lika prikazanog u hodu, i to baš usred tame iznad vrata, ali vrata koja su nitko drugi doli Isus Krist. To bi po svemu sudeći trebalo biti dovoljno da se i drugima pruži šansa da ostanu živi, ili kako znamo reći, da se spase. 

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


Treća vazmena nedjelja - 26.4.2020.

3. VAZMENA NEDJELJA 

(Lk 24, 13-35)

Kako ne bismo zaboravili na ono što nam se čini važnim, a obično je to kakav susret ili sastanak koji se ima dogoditi, koristimo se podsjetnikom. Njime tako ono što gledamo kao naše sada ili danas, postaje nekako oblikovano onim nepoznatim što nam dolazi i čemu idemo ususret. Zbog toga čini se kako se može reći da podsjetnik i nije samo stvar koja bi u sebi nužno imala biti nešto čime se vraća samo u  prošlost, kao što je to slučaj sa spomenicima. Na njih se uglavnom gleda i shvaća ih se kao podsjetnice onog prošlog, nečeg dogođenog. Nečeg što se je proglasilo kao završeno. Tako spomenik shvaćen kao podsjetnik, iako bi imao nositi karakteristike učitelja za život, čini se kako nerijetko zna biti dobar okidač za zatvorenost prema njemu. Utoliko, jasnijim postaje kako na ove podsjetnike ne možemo gledati samo kao na stvari od papira ili kamena, tim više kad znamo kako se nikad  u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce.(dBSb). Upravo je u njemu mjesto u kojem se nalazi podsjetnik i na ono prošlo, ali i na ono buduće. Da je tome tako, svjedoči nam i današnje evanđelje stavljajući pred nas dvojicu učenika u susretu s Isusom na putu iz Jeruzalema u Emaus. A upravo je taj put, priča o životu, oduševljenju i klonuću, očaranjima i razočaranjima, bijegu i skepticizmu, ali i o tom kako nas Isus ne napušta. (LR,LJN,104). Evanđelje nam navodi kako ova dvojica  razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. Po svemu sudeći, njihov razgovor bio je ništa drugo nego oduži podsjetnik i to ne samo na dogođeno u Jeruzalemu, tj. Isusovu smrt na križu, već i  razloge zašto da se iz toga grada što prije nestane, bježeći tako od sebe samih, svojih nekadašnjih računa i iščekivanja, jer trebalo se riješiti svega što se iz žive nade pretvorilo u šuplju, praznu bol.(VB,OV,168). Ukratko, prisjećali su se onog što su smatrali završenim, pretvarajući takav podsjetnik ni u što drugo nego u nekakav spomenik. Sve to učinilo ih je takvima da su se uvukli u sebe i bili su toliko sobom zaokupljeni da nisu ni primjetili onoga koji ih je slušao. Na njegov upit, oni su praktički odgovorili ispovješću vjere, no to je bio tek govor usana i pameti, a ne srca. Takav govor ne pokreće vjeru jer su bezumni i srca spora, a od ispovijesti vjere zna ne rijetko činiti tek recitaciju itekako sličnu mnogim našima. (LR,LJN,105). Međutim, čini se da je i to bilo dovoljno Isusu  - kako to netko navodi - da mogne naslutiti kako je ispod tkanja u koje su i njega sama bili utkali po nekom svojem nacrtu i gdje se nije znalo kojim nitima dalje, bilo netko drugo drevno, prastaro tkivo, tkivo Pisma. Ako je protumačeno onako kako je to činio Isus, onda postaje shvatljivije kako je Pismo poput svojevrsnog podsjetnika koji pak govori o nama, govori o tome da smo i mi i naš život dio Božjeg tkanja, koje ne završava na našem bespuću,(VB,OV,170), već zapaljuje srca. Utoliko nama, Kristovim vjernicima, susret s evanđeljem, trebao bi  biti dovoljan podsjetnik  kako ono ima biti utisnuto u naše živo ljudsko srce, a samim time postati svakodnevnim podsjetnikom jedne druge istine života koja je mnogo trajnija od svakog našeg užasa.(usp,Tr.J, Kns). 

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


Druga vazmena - Nedjelja Božjega milosrđa -19.4.2020.

2. VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 20, 19-31)

Kriterij po kojem, onako na prvu, prepoznajemo blizance, uglavnom jest njihova izvanjska međusobna sličnost, koja zna odmah upadati u oči. Pa ipak, postoje blizanci za koje se samo pogledom i ne može baš biti siguran da to stvarno uistinu jesu. Štoviše, čini se kako je ponekad takvima teško povjerovati na je riječ da su braća ili sestre. Zbog toga, kako bismo to na svoj način povjerovali, skloni smo nekako opreznije promatrati njihova lica i geste, ali i njihove težnje, pa i interese, tražeći tako preko njih nekakav znak koji bi ukazivao na njihovu sličnost, a samim time da se odagna i izvjesnu sumnju koja se susljedno tome zna pojaviti. A u današnjem evanđelju, susreće nas tako Toma zvani Blizanac. To da je blizanac, što nam na svoj način potvrđuje ponavljanje toga naziva uz njegovo ime, navodi nas na zaključak kako nije riječ tek o nekakvom slučajnom ponavljanju. Nešto ga je po svemu sudeći takvim činilo i određivalo. Nekako se uvriježilo uvjerenje kako je Toma zapravo blizanac sa svakim od nas zbog onog što smo nekako olako spremni nazvati nevjerom, a zapravo ima – kako to netko navodi – oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za protest i za krizu i dugo traženje u kojima se čovjek nauči suočiti izravno sa tajnom, nauči podnositi vlastite sumnje, te u konačnici nauči se i Bogu priznati da bude istiniski Bog i to kao onaj koji se radikalno razlikuje od boga skrojena od naše religiozne iluzije, te time boga samo nekih naših snova. A takav bog, zna biti daleko od onog do kojeg vodi jedino put ljubavi, put križa. Na taj način, otkriva nam se, kako Tomino biti blizancem, ustvari prije nego nas, tiče se njegove sličnosti s Isusom. Evanđelja nam to potvrđuju. Tako kada je Isus navijestio svojim učenicima da ide u Judeju jer je Lazar, njegov prijatelj, mrtav, svi su se učenici bojali te su Isusu rekli da će ga ondje ubiti. Jedino Toma je rekao: „idemo i mi umrijeti s tobom“. Dok je Petar htio umrijeti za Isusa a izdao ga je, Toma ne. Toma je shvatio da ne treba dati život za Isusa nego - kao i Isus – svoj život treba dati za druge. Zato se Tomu predstavlja kao Blizanca, kao onoga koji sliči Isusu.(AM,StB,). Čini se stoga, kako dok su se desetorica sakrila u strahu od Židova on je tražio razapinjanje, jer u pamet mu se usjekla slika Isusove smrti na križu. Možda nam zbog toga može biti barem malo jasnije zašto traži kao znak biljega čavala na Isusovim rukama, i bok, u koje je kanio staviti prst i ruku. Na taj način, čini se kako njegovo nevjerovanje ima i drugu stranu, tj. samu vjernost koja odgovara odbijanju slave, odbijanju uskrsnuća ako ono nije povezano s križem, koji je za svakog Kristovog vjernika polazišna točka u shvaćanju onog kako voljeti. (usp.FH,Uuu,117). Uz to: u Ivanovu evanđelju imamo dva blaženstva. Prvo je Isus izrekao svojim učenicima pri pranju nogu: „Blaženi ako tako budete činili“. Drugo je u današnjem ulomku: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju“. To bi u konačnici moglo značiti da služenje drugima omogućuje iskusiti Krista uskrslog u vlastitom životu.(usp AM,StB,).Time, Kristovim vjernicima, pa i onima koji to nisu postaje moguće da, iako Isusa nisu vidjeli, mogu doživjeti Uskrsloga, a jedni u drugima prepoznati braću i sestre, te time možda i blizance.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


USKRS - VAZAM: Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega 12.4.2020.

O tome da život ima svoje etape kroz koje je pozvan prolaziti, svjedoči nam ne mali broj razno raznih teorija. One opet, u sebi znaju biti podjeljene na određen broj nekakvih natukmica po kojima se želi upozoriti, kako sve to opet ima svoju stupnjevitost, i kako je tek unutar njezinih okvira moguće njegovo događanje. Očito je stoga da ako se život želi osoviti na noge, to ne ide bez njegovog razvojnog puta, a to bi onda ujedno moglo značiti da se život upoznaje tek živeći ga. Danas je Uskrs, a takav dan satkan je sav od života. U tom smislu upravo poruka o uskrsnuću Isusa Krista – kako to netko navodi- zahtijeva od nas mnogo više nego priznanje sa strane našega razuma – jer pri pogledu u bezdan ove tajne, što je shvatljivo, razum hvata vrtoglavica. Vjerovati u Kristovo uskrsnuće, znači nešto kudikamo više – nego prihvatiti teoriju, više nego zastupati nazor, da se tako nešto nekoć dogodilo. Naša vjera u uskrsnuće potvrđuje se našim sudjelovanjem u tom događaju, našim suuskrsnućem. A takvo sudjelovanje, ima svoj put, koji se svakom Kristovom vjerniku pokazuje kao jedini, jer drugog puta do Uskrsa za njega jednostavno nema. Na njega je stupio krštenjem kojim je, kako to Pavao piše: zajedno s Kristom ukopan u smrt, a ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Ova vjera svakako znači da dopuštamo da taj događaj kao takav prodre u cjelinu našega života kao snaga koja ga preobražva davajući mu novi smisao i novu dubinu. (Rm 6,4/8). Njezina nakana nije tek u tome da umanjuje bolne trenutke u životu ljudi. Vjera u uskrsnuće ne dopušta bijeg od težine koju sa sobom nosi tajna patnje i smrti. Naprotiv, u njoj je smionosti koja određuje događanje novog života. Broj njegovih etapa i njegovih natukmica jednak je broju i sadržaju postaja Kristova puta, na poseban način njegova puta križa. Utoliko: sasvim je jasno, da zbog toga jer su Njega sudili na smrt, ni nas takve osude neće mimoići. Na sebe je primio križ, takvo primanje čeka i nas. Pod njim je tri puta padao, i mi ćemo i to puno više puta. Na tom putu je susretao, tješio, i bio pomognut i mi ćemo. Na njemu je bio svučen i mi ćemo biti. Na križ razapet, na njemu je umro, s njega je skinut, to isto čeka i nas. Položen u grob, položit će i nas. Ustao od mrtvih, ustat ćemo i mi. Događaj uskrsnuća, razbija tako krug tame koja teži tome da u sebe zarobi svaku naš želju za postojanjem. On nam potvrđuje da ljubav nikada ne može biti u krivu, te da je ona jača od smrti.  Taj je događaj kao takav – navodi netko - skriven, bez svjedoka – u uskrsnom himnu Exultet stoji da samo noć poznaje njegovo vrijeme – ali da je on prisutan usred povijesti svijeta po svjedočantsvu onih na kojima je vidljivo da Krist nije svršena prošlost. Na taj način uskrsna vjera nije neki privatni doživljaj. Ona je bitno usmjerena na međusobnu ljubav – koja se nošena vjerom u uskrsnu pobjedu Raspetoga – prelijeva na sve ljude.(EnR,109). Možda upravo zbog toga vjerovati u uskrsnuće u konačnici znači izabrati njegov put. Sretan Uskrs svima!

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


CVJETNICA - Nedjelja Muke Gospodnje 5.4.2020.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Svaki dan ima svoju posebnost, no postoje dani koji su posebni jer su veliki. Za nas hodočasnike korizmenog vremena, na poseban način za nas hodočasnike korizmenih nedjelja, dani su to velikog tjedna koji je pred nama, a koji započimaju s današnjim danom Nedjelje Muke Gospodinove., tj Cvjetnice. U crtici iz svojeg djetinjstva, jedan hrvatski književnik napisa: O Bože kako smo veliki kako smo samo veliki klicao je dječak zbog sjena što ih je sunce stvaralo obasjavajući njegova Oca i njega. To je zato jer smo danas bili dobri – reče otac. Veliki i sveti dani, dovode nas križu Kristovu. U njegovoj sjeni Bog nas želi zakloniti i učiniti velikima.  Želi nas učiniti većima nego to čini sunce kada stvara naše sjene. Zbog toga smo stvarno veliki. Zbog toga nam je darovano neprocjenjivo blago kojim nismo samo dobri, već možemo biti i ono malo više, po kojem smo uvijek bolji. Darovana je mogućnost kušanja prave ljubavi kojom smo od Boga voljeni. A ona od nas i u nama stvara prostor za uvijek više, za onaj magis kojeg Ignacije Loyolski prepoznaje kao jedno od načela životnosti duhovnog života. A opet iskustvo života, ili možda bolje rečeno iskustvo življenja, nikoga do sada nije ostavilo zakinutim, uskraćenim za trenutke, za događaje koji sa sobom nose nemogućnost govorenja, nemogućnost bilo kakvog obraćanja, nemogućnost bilo kakve riječi, budući da je upravo taj događaj, svakoj riječi ugasio njezin glas, a od usana otuđio i oduzeo svaku njihovu riječ, koja bi se s njih dala pročitati. Ono što se tada čuje, iako glasa nema, ono što viče, i to bez posebne mimike, jest tišina i dobro poznati prazni i tupi pogled koji nikog ne vidi, uz oštar muk koji tijelo, srce i dušu reže i komada. Tako danas na Cvjetnicu, upravo to iskustvo, ta istina života ponovno nas nalazi, susreće i čini da glasa nema, a riječi staju, ne dolaze. Muka koja rađa muuk nije zaobišla niti Boga. I ne samo da ga nije zaobišla, već ga je ta ista muka ušutkivala, pljuvala, bičevala, izdavala, kockala se s njime i na kraju ga razapela. Međutim dok je muka bila način da se Bogu oduzmu riječi, da se odstrani, da ga se sakrije s lice zemlje, grijeh je bio razlogom, grijeh je bio inicijator i mozak čitavog načina. No, istina je još nešto, niti grijeh niti muka nisu djela sama od sebe, oni su nečijih ruku djelo, pitanje je čijih, možda mojih, tvojih, tuđih. Ne znam.. ali ono što vjerujemo ono što znamo i što prepoznajemo kod nas samih  je, da smo grešni da nam ruke nisu čiste, da djela nisu čista, da nam nakane nisu čiste. Tj da nam srca nisu čista. Na početku ovog velikog tjedna, oraspoložimo naše biće, naš duh, dušu i tijelo, pripravimo ih kako bi ovih dana uistinu osjetili, svu ljubav koju je Bog iskazao prema nama, dajući se na veliki četvrtak u naše živote po kruhu i vinu svaki dan, viseći na križu na veliki petak za naš život. Pokazujući dokle ide Božje predanje za čovjeka i kako to Bog voli čovjeka. Dajući se sahraniti u grob u kojem odzvanja muk velike subote ali u kojem je zapečativši svoju ljubav za nas, Bog probio i oslobodio nas limita naše smrtnosti i straha naših vlastitih grobova, i tako na uskrsno jutro rekao i nama Mir vama. Ne bojte se, ljubav koja je razapeta mora uskrsnuti!

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


5. korizmena nedjelja 29.3.2020.

5. KORIZMENA NEDJELJA

(Iv 11, 1-45)

Ne gube se samo stvari. Puno više i puno češće, nego one, izgleda kako se mi ljudi znamo izgubiti. Iako nam nije strano gubiti se po nepoznatim i manje poznatim gradovima, ulicama, planinama, i tko zna gdje sve ne, čini se kako se na takvim mjestima i ne gubimo toliko često koliko se znamo izgubiti u našim odnosima, a zbog toga nerijetko izgubiti i sam odnos. Utoliko čovjek koji je po svojoj naravi, bitno biće odnosa, zbog čega odnosi prema drugima za njega nisu i ne mogu bit tek dodatak, nego sačinjavaju njegovo vlastito biće, bez odnosa je kao bez života, jer život, nastaje i događa se tek u odnosu. Biti lišen odnosa, tako postaje biti lišen samog života, što je drugo ime za biti mrtav. To nam pak daje vidjeti da dok smo u našim odnosima izgubljeni, imamo možda šansu u njima se još uvijek i pronaći, dok odnosi koji su izgubljeni, traže nešto puno više. Traži se njihov povratak, a samim time i povratak u život. Ono što ih vraća i oživljuje, očito je kako treba biti jako baren koliko je jaka njihova smrt. Jedino za što znamo, ili tek čitamo da je baš toliko jako, jest ljubav. Ljubav je jaka kao smrt, čitamo tako u Starom zavjetu Svetog Pisma, ali na svoj način i u današnjem evanđelju koje nam upravo to kao da želi još više istaknuti i podebljati. Evanđelje tako progovara o događaju u Betaniji, tj. uskrsavanju Lazarovu, povratku u život onoga koji počiva već četiri dana u grobu na kojeg je navaljen kamen. Riječ je o povratku u život onog koji se raspada, i zaudara, koji zato što leži iza kamena koji razgraničuje smrt od života, ostaje lišen odnosa, odsječen od života. Pred takav kamen dolazi Isus, a s njim i ljubav, što se da iščitati iz riječi koje govore Židovi: Gle kako ga je ljubio!. Ljubav je to prema onom koji je sada daleko i bez života. Ono što Isus najprije traži jest da kamen bude otklonjen. Na to njegovo traženje uslijedio je prigovor, kako to nema smisla, jer već je dosta vremena prošlo za bilo kakvu promjenu. No tom prigovoru Isus odgovara pozivom na vjeru u njega, koji – kako navodi evanđelje – za sebe govori: Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će, i tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo. Pitanje upućeno Marti, tako postaje pitanje upućeno nama kod kojih definitivno ne manjka odnosa na kojima je ovakvog kamenja. Po svemu sudeći, vjerojatno ni naš odgovor često nije drugačiji, nego je to njezin, zbog čega rađe ostavljamo kamen, pravdajući se da je sve drugo osim toga besmisleno. Razlog zato ne treba tražiti, već priznati. Riječ je o našim grijesima koji nas uvijek čine samo sebi dovoljnima, te tako od nas najprije čine da se u odnosu izgubimo, a zatim izgubimo odnos, izgubimo život. No kada se prilika da, onom na što poziva Isus, tada ne samo da je kamen odvaljen, nego je i grob prazan, jer povratio se život kojemu je ljubav nadahnuće. Takav je život Kristovih vjernika. Ako je kojim slučajem drugačije, onda je sasvim jasno kako se ne gube samo stvari.

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


4. korizmena nedjelja 22.3.2020.

4. KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 9, 1-41)

Na popisu svega onog što nikad nije i ne može biti svrha samom sebi, teško, a da ne budu oči i vid.  A kako bismo saznali, koliko loše vidimo, ili koliko dobro ne vidimo, ne preostaje nam ništa drugo nego učiniti kontrolu vida. Ako se procedura pregleda nije u međuvremenu promijenila, oba oka pregledaju se napose. Lijevo tako da je desno zatvoreno i obratno, pokušavajući tako sa određene distance pročitati nekakva slova, znakove, brojeve, smještene u nekoliko redova, sa ploče obješene na zidu. To bi na svoj način imalo biti od pomoći u određivanju potrebne dioptrije našim očima, zbog koje bi naš vid trebao postati bolji, ili barem ne dopuštajući mu da postane lošiji. Pa ipak koliko god bila dobro pogođena dioptrija našim očima i vidu, ona postaje praktički beskorisna ako se te iste oči drže zatvorene. Uz to, tek malo od pomoći bit će nam ta ista dioptrija, ako bi nam jedno od očiju bilo prekriveno. Istina, njime bi se možda moglo dobro vidjeti, ali tek s jedne strane. Tako gledajući samo desnim, sve što bi bilo lijevo, pa makar se radilo i o nečem dobrom, teško bi se dalo zamjetiti, jednako tako i obratno. Takav fiksirani i jednosmjerni pogled, toga smo nažalost svjedoci, uskraćuje oku vidjeti išta drugo, osim kojekakve ideologije zbog čega se za dobro suprotne strane uvijek ostaje slijep. Utoliko, baš poput kakvih gusara znamo se susretati sa povezima oko naših očiju. A gusari koliko god simpatični u pričama, u stvarnosti to definitivno nisu. Razlog bismo možda mogli pronaći i u tome što jedan od osnovnih poslova kojima se bave jest silom oplijeniti dobro drugoga. O ljudima takvog pogleda, ali i o čovjeku koji vidi s oba oka, na svoj način progovara nam i današnje evanđelje. Tako slijepac od rođenja kojemu Isus vraća vid, postaje ni manje ni više nego izopćenikom i to samo zbog toga što je posvjedočio o dobru koje je u njegov život donio Bog, donio Isus. Do tada je bio smatran prokletim jer je slijep, budući da se na sljepoću gledalo kao na kaznu Božju, što nam na svoj način potvrđuje upit apostola Isusu, a što Isus izričito poriče, a sada unatoč tome što vidi, ovaj slijepac postaje prognan, udaljen. Njegovi progonitelji, definitivno nisu slijepi, ali na dobro dogođeno ovom slijepcu gledaju uskraćenim pogledom, onako kao s okom jednom stranom prekrivenim. To se da naslutiti iz Isusova odgovora na upit o njihovoj slijepoći: Slušamo tako jer da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje. Čini se kako Isus ne dopušta monopol nad onim što je dobro, već mu je do njegova kriterija, tj. sve ono što doista ima snagu potjerati mrak u ljudima i u društvu, dokinuti sljepoću i jednostrani pogled jednih prema drugima to zacijelo ima biti od Boga. Utoliko postaje jasno da oči i vid ne mogu nikad biti svrha samima sebi. Za nas Kristove vjernike vid kojeg daje Krist ne prepoznaje tek slova, znakove i brojeve, već bez poveza, s oba oka jednake dioptrije, vidi prije svega druge kojima je pozvan biti na dobro i čije je dobro spreman potvrditi. Tek takav vid daje nam pravu dijagnozu koliko ustvari mi loše vidimo ili pak dobro ne vidimo.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


3. korizmena nedjelja 15.3.2020.

3. KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 4, 5-42) 

Kad smo žedni, pijemo. Žeđ je pak potreba za tekućinom, uglavnom vodom, jer svi se slažu kako bi bilo najbolje i najzdravije piti vodu. To i ne čudi, kad znamo da bez nje možemo preživjeti svega par dana. Istina, da se i s vodom ne treba pretjerati, te je pitanje njezine količine koju u sebe unosimo, pa ipak, čini se kako čašica više obične vode, ne bi trebala biti uzrokom nekih nerješivih nuspojava. Međutim, mi znamo dobro popiti kad nas pijenju i ne dovodi baš potreba za tekućinom. Štoviše, u takvim slučajevima nailazimo gotovo uvijek na listu potreba zbog kojih je, kako to već sebe želimo uvjeriti, dobro, dobro popiti. Tako znamo piti radi zaborava, smirenja, opuštanja, radosti, tuge i tko zna čega sve ne. Zanimljivo je kako pijenje kojemu nas vode takve potrebe, i ne uspijeva u tome da utaži njihovu žeđ, dok čašica više, uglavnom svega drugog, osim vode, postaje čašica koju je sve teže ostaviti, zbog čega postaje uzrokom teških i bolnih posljedica. Zato smo uglavnom manje više, prije pijani, nego utaženi. Iako se to može pomisliti, ovdje i nije prvenstveno samo riječ o alkoholu, premda ga u tom slučaju ne manjka, naprotiv u svakoj je našoj čašici više, čašici u kojoj nije tek voda, tj, u svemu onom zbog čega smo sve dalji od sebe i drugih. Zbog toga, dokaz da smo se vratili, bit će onda kad se ostavimo takve čaše, što je ujedno znak da je naša žeđ postala utažena. Za tako nešto, očito se traži nešto što je jako, nešto što je tako prodorno prema nama, nešto što nas je kadro doseći, našim daljinama unatoč. Na taj način, time dosegnuti, toga postajemo donositelji. Današnje evanđelje navodi kako u susretu Isusa i Samarijanke, na Jakovljevu Zdencu u Siharu, ova žena koja je došla zahvatiti vode, ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima, dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist? Tome je pak prethodio dijalog, kojemu se Isusovi učenici čude, ali koji iznenađuje i samu Samarijnku: Jer židovi se ne druže sa Samarijancima – navodi evanđelje. Dijalog je to koji razbija uvriježene predrasude. Stavlja u pitanje one običaje na koje se volimo pozivati, te time sve ono što nam se čini naizgled važno, ali zbog čega u konačnici ostajemo daleko jedni od drugih. Utoliko, svi ti običaji, svi ti principi, postaju slični ispijanju one čašice više, koja nas i druge zbog nas, redovito ostavlja žednima. Tome nasuprot Isus upućuje ove riječi: Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni. Očito je stoga – navodi netko – kako ostavljeni krčag ostaje znakom da nije više potrebno dolaziti na bunare, jer je vrelo provrelo u samom čovjeku iz njegove žeđi u času kad mu je razotkrivena njegova skrajnja istina. Riječ je o ljubavi koja je razlivena u srcima našim pod Duhu Svetom koji nam je dan. – kako to navodi sv. Pavao danas u svojoj poslanici. Svaki Kristov vjernik, po krštenju upravo je toj i takvoj vodi postao izvorom. To pak definitivno ne bi trebalo zanemariti kad je o žednima riječ. 

 

Hvala na pažnji! 

-dMB-


2. korizmena nedjelja 8.3.2020.

2. KORIZMENA NEDJELJA 

(Mt 17, 1-9)

Običavamo reći kako se za neke stvari najteže natjerati. Uglavnom su to one za koje nekako znamo da su po sebi uvijek dobre te zbog toga, što se čini logičnim, i nama samima znaju biti na dobro. U tu i takvu kategoriju stvari, zasigurno spada odlazak i penjanje u planinu. Zanimljivo je kako prizor kojeg ostavljamo iza leđa, svakim korakom na više, nekako dobiva drugačije konture, i nekako teži tome da nas osvoji i zadivi. Tako grad iz kojeg smo krenuli nije više toliko siv. Naprotiv sve se više i više doima  lijepšim. Uz to, ljudi koje tada susrećemo, premda uglavnom iz istog toga sivog grada, čine se promjenjenima. Uspon kao da ih je oslobodio od zauzdanosti koju grad sa sobom i u sebi nosi. Pozdravljaju, opušteni su, pjevaju, više se smiju, izgledaju bliži jedni drugima. Jednostavno kazano, pokazuju se kao ljudi dobre volje, kao ljudi u kojima je dobra, kao dobri ljudi. Takav prizor zna napuniti srce i nahraniti dušu. Zna vratiti volju životu, koju svakodnevica koja nas čeka tamo dolje, kao da želi otuđiti. Kad je to već tako, možda bismo i u tome mogli tražiti jedan od razloga zašto su sagrađeni domovi na planinama. Tako bi, između ostalog, oni mogli bili tu kako bi dobro ljudi, ali i ljudi u dobru ostali zajedno što duže. I današnje evanđelje odvodi nas na visoko. Slušamo tako: Uze Isus Petra, Jakova i Ivana brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Ukratko riječ je o prodoru onog posebnog božanskog u naš život, a čemu je Isus razlogom, jer sve što Isus čini, čini radi nas, čini za nas. A tamo pak gdje se Bog pokazuje, tamo se događa dobro. To nam na svoj način potvrđuje i sam Petar danas u evanđelju, kada kaže: dobro nam je ovdje biti, dobro je biti s Bogom. Utoliko, ističe na jednom mjestu papa Benedikt XVI – tko vjeruje u Isusa – zacijelo u životu ne vidi uvijek samo sunce, kao da bi bio pošteđen od patnja i teškoća, nego uvijek ima jasno svjetlo koje pokazuje put, put koji vodi u život. Oči onoga tko vjeruje u Krista i u najmračnijoj noći zapažaju svjetlo i već vide svitanje novoga dana.(BXVI,NV,69). Iz takvog iskustva sve se definira. Ono donosi svjetlo i onda kada svjetla oko nas nestane. Međutim, preduvjet za doći do jednog takvog iskustva, barem kada je o Kristovim vjernicima riječ, nije nužno penjanje po planini, iako uspon na nju može biti od pomoći. Preduvjet je slušati Isusa. Ovo je Sin moj ljubljeni. U Njemu mi sva milina. Slušajte ga! –  čitamo u današnjem evanđelju. Stoga kako to navodi papa Franjo - neka Evanđelje bude uvijek s nama, jer je to Isusova riječ koja nam je dana da je možemo slušati. Ona nas preobražava u ljude od kojih je kadra izvući uvijek najbolji dio nas. Ljude koji znaju biti na dobro. To prizorima koji su oko nas barem malo zna donijeti ipak neke drugačije konture, one ljepše, jer dobro ne može, a da ne bude lijepo. U tom smislu korizmeno vrijeme u sebi nosi i ovu nakanu, namijenjujući je nama. 

 

Hvala na pažnji ! 

-dMB-


1. korizmena nedjelja 1.3.2020.

 1.KORIZMENA NEDJELJA 

(Mt 4, 1-11)

Za život se kaže da je kadar pisati romane. No prije romana čini se kako život prije svega piše biografije. A one pak daleko su od toga da budu svedene samo na razinu podataka kao što ih nalazimo kod nekakvog izvadka iz matice rođenih, premda, gotovo redovito ti i takvi podatci nalaze svoje mjesto u njima. Biografije tako znaju zadirati i ulaze dublje u sadržaj. One nisu tek okviri, već slika puna detalja, koji pozivaju i bude pažnju promatrača, tj. čitatelja. Pišu o ljudskim motivima, vrlinama i manama. Pišu o njihovim osjećajima, usponima i padovima. Pišu o problemima, kušnjama i kako su se ljudi nosili s njima. Tako nečija biografija može biti drama, a može biti i komedija. Premda tek čitamo tuđe biografije, ne možemo se oteti dojmu da ponekad to izgleda kao da čitamo sami sebe. One nam se tak znaju učiniti kao vlastite i nerijetko se u njima znamo prepoznati. Možda je to upravo i zbog toga što one znaju staviti u riječi sadržaje za koje naša riječ ostaje uglavnom na vrhu jezika, te uvijek nekako nedostaje i nikako da postane izrečena. Zato nam po svemu sudeći i jesu zanimljive. Osim toga one znaju potaknuti na promišljanje, na odluku, te zbog toga i na promjenu sadržaja vlastite nam biografije koju je život do tada pisao. Na tom tragu možda će nam biti bliži i barem malo više jasniji sadržaj današnjeg evanđelja. Iako evanđelja nadilaze shvaćanje da se na njih gleda samo kao nekakvu biografiju, ovo današnje, na svoj način,  donosi nam nešto od Isusove biografije. A ona, baš zato što je njegova, ne samo da može, nego bi i trebala biti takva da u njoj ona naša, nađe samu sebe, tj. da samu sebe u njoj pročita. Činjenica je kako se život nas Kristovih vjernika baš kao i svih drugih ljudi, zapravo događa na teritoriju razgraničenja dobra i zla, s tim da se zlo uglavnom nudi u ruhu prividnog, te zbog toga lažnog dobra. Riječ je o napastima koje nas navode – ističe papa Franjo – na lažne slike o Bogu i o čovjeku, koje u svakom vremenu vrebaju savjest, prerušavajući se u zgodne i probitačne, čak štoviše dobre ponude. Na taj način, Bog postaje sporedan, svodi se na sredstvo, u konačnici postaje nestvaran, na njega se više ne računa, iščezava. To je na kraju krajeva srž svake kušnje. Na taj način, nije teško zaključiti, kako su Isusove kušnje iz današnjeg evanđelja, zapravo one naše koje nam se svakodnevno znaju ušuljati u naše brige i naše uspjehe. Baš zbog toga - kako to netko navodi – kad god zapadnemo u dramu kušnje, znamo da je u njoj već netko bio – i to Isus koji ju je nadvladao i snagom čije pobijede i mi pobjeđujemo svoje kušnje. (LR,LJN,66). Upravo to biografiji koju život piše donosi detalje u kojima poznajemo put kojim mi kao ljudi imamo priliku ići u ovome svijetu, te tom istom svijetu donijeti Boga, jer upravo to je učinio sam Isus Krist. (usp.JR,IN 61). Stoga za Kristove vjernike, i ova korizma tako postaje prvilegirano vrijeme otkrivanja, promjene, ali i pisanja vlastite biografije. Utoliko ne čini se niti suvišnim, a niti pogrešnim kada bismo jedni drugima izrazili želju: na dobro nam došla ova  korizma.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-