Dan gospodnji


sedamnaesta nedjelja kroz godinu - 25.7.2021.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 1-15)

 

Znak, tj. znakovi uvijek stoje za nešto. Oni naznačuju ili izravno zastupaju označeno. U vremenu antike jedan od znakova, po kojem se na poseban način označavala promjena stanja i promjena statusa, odnosno promjena od roba do oslobođenog građanina, za znak slobode bio je rudis – drveni mač. Taj po svemu sudeći nimalo jednostavno, znojem i krvlju stečen privilegij drvenog mača slobode, pripadao je gladijatorima koji su se, dobiviši ga, mogli prestati boriti, kako za goli život prije svega, tako i za slobodu koju do tada nisu imali. Vjerojatno i ne postoji vremena, kada nije bilo nekakve slične borbe, pa tako i ova naša vremena nije zaobišlo zaudaranje nekog novog znoja i krvi, samo što su nakon njih umjesto rudisa, stvarane deklaracije koje su imale biti jamcem i znakom života u slobodi, znakom za čovjeka da može biti i živjeti. Upravo su slobodu moderna vremena – navodi netko – naglašeno stavljala na zastave i svečane proklamacije, ali je nikada nije bilo za svakoga koliko bi je trebao ili želio, jer na kraju problem nije u zastavi ni u proklamaciji. Tako kao što se to događa psima kojima se baca suha grana i koju oni odmah vraćaju, tako je sloboda za mnoge tek jedan nekoristan element kojeg odmah vraćaju u ruke moći i vlasti. Utoliko neka pod navodnike oslobođena skupina ne mora biti skupina međusobno slobodnih ljudi. Današnje evanđelje donosi nam tako jedan detalj u kojem bismo mogli prepoznati upravo Isusovu želju za čovjeka kakvog ga Bog hoće, a hoće ga upravo slobodnog.   Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« Ovim se terminom označavao netko tko je slobodan, netko tko je imao biti služen, a današnje evanđelje pokazuje nam da takvo služenje ne dolazi od bilo koga već od samog Boga, Isusa Krista, jer On nije došao da bude služen već da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Time nas želi učiniti i čini slobodnima od straha pred životom na kojeg smo kao njegovi pozvani. U tom smislu za Kristove vjernike sloboda potječe iz svijesti o vrijednosti čovjeka pojedinca kao Božjeg predmeta njegove ljubavi, te prema tome nečega nepovredivoga. Baš zbog toga: kako netko navodi – kršćanski doprinos slobodi polazi od svijesti o vrijednosti pojedinca, ne od interesa grupe, te se ostvaruje kao nastojanje da se uvaži ta njegova vrijednost i kao napor da mu se pruži mogućnost i pomoć da sam ostvari tu svoju slobodu. Ostaje, tako pitanje, na poseban način u ovom nevremenu našeg vremena: jesmo li u našim životnim planovima i ciljevima predvidjeli i prostor za slobodu drugoga. Odgovor će nam biti u isti mah kriterij, krećemo li se još uvijek na razini evanđelja ili ne. Utoliko Kristov vjernik bi iz evanđelja koje mu upravo tu pokazuje pute mogao mnogo doprinijeti da baš u današnjim krizama omogući čovjeku dostojniji život, da promijeni svijet barem u svojoj bližoj okolini. Slobodu naime valja učiti, kao što se uči hodanje ili govor ili čitanje ili pisanje; polako, uporno, neprestano. Razumljvo da je to zahtjevno, no ako moramo mijenjati ponašanje i stavove prema prirodi kako bismo je očuvali, te s njom i nas, koliko je tek potrebno mijenjati glave da se očuva i spasi čovjek i mi s njim.(VB,ES;79/80). Kako: podnoseći jedni druge u ljubavi, ističe današnja poslanica. To bi po svemu mogao biti puno  djelotvorniji, a potom i uvjerljiviji znak naše slobode od rudisa, drvenog mača. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


šesnaesta nedjelja kroz godinu - 18.7.2021.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6,30-34)

Suha zemlja, visoke temperature i to da je stvarno upeklo svjedoče nam najuporniji i najglasniji svirači toplih ljeta, cvrčci. Bez njih, njihove svirke, ljeto barem kod nas i ne bi bilo pravo ljeto. Pa ipak glazbena kulisa koju stvaraju, osim na idilu ljeta, opominje kako je okolina, priroda oko nas postala lakše zapaljiva, i kako bi u trenu, ako se na to ne pripazi, sve moglo izgorjeti. A to da se može goriti, pa nažalost i izgoriti, i to ne nužno od vatre, svjedoče nam oni koji su gorijeli u želji, gorijeli u radu, u aktivizmu bez kraja i konca, završavajući tako u ostacima pepela kako svega zbog čega se gorijelo,tako i vlastitog života. Tome obliku izgaranja naše vrijeme dalo je ime, i ono se prepoznaje kroz ono što se naziva sindrom burn – out. Taj i takav sindrom predstavlja tako opis poljedica ozbiljnog stresa, na poseban način prisutnog u zanimanjima koja su usmjerena pomaganju drugima. Naravno da iz njega nisu izuzeti ni svi ostali bez obzira na zaposlenost i zanimanje. Njegova pojava ne događa se naglo. Razvija se kroz duže vrijeme, kada i zbog čega osjećamo da je naš rad besmislen, kada postoji nesrazmjer između onog što želimo raditi i onog što radimo. Sve to popračeno je specifičnim simptomima i znakovima, koji nakon dužeg vremena dovode do sagorijevanja, do burn – out-a. Naravno kako se to ne bi dogodilo, ili u slučaju da se ipak dogodi, nekakav izlaz treba postojati, a k njemu vode određeni putokazi. Na jednom od njih piše: Pronaći vrijeme za odmor i za sebe. Uostalom, od kada postoji medicina, odmor je oduvijek smatran puno više od naravnog lijeka ili lijeka koji liječi sve. Za ozdravljenje, odmor je neizostavan. Na tom tragu progovara nam i današnje evanđelje: U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Ovdje bi stoga lako mogli prepoznati  onih tako dobrih pet minuta za sebe, u kojima smo sami sa sobom. Na njih nas poziva, i njima nas, u svjetlu današnjeg evanđelja upućuje i sam Krist. A to su trenutci koje jednostavno trebamo. Tada kao da se želimo sabrati, ponovno sastaviti, doći do sebe, čuti se. U njima se ponovno otkriva važnost i vrijednost o onom što se izgubilo u buci i strci, o onom što se povuklo pred neizvjesnošću, prijetnjama i strahom. Riječ je o miru, tišini i slušanju, koji nisu apatična zamuklost, niti su mrtva nijemost, već razlog zbog kojih se događa naša spremnost za novi i zdraviji susret s drugima. U tom smislu, ima nešto poticajno i korisno u stihovima Pabala Nerude kada piše: Uzmi vremena kako bi mislio, jer upravo je to prava snaga čovjeka; uzmi vremena kako bi čitao, jer upravo je to temelj mudrosti; uzmi vremena kako bi molio jer upravo je to najveća moć na zemlji; uzmi vremena kako bi se smijao jer upravo je smijeh glazba duše; uzmi vremena kako bi darivao jer upravo je dan isuviše kratak za biti egoistom; uzmi vremena kako bi volio i bio voljen jer upravo je to privilegij darovan od Boga; uzmi vremena kako bi bio ljubazan jer upravo je to put do sreće. Uzmi vremena kako bi živio. Upravo nas, ne samo na vrućinu i lakšu zapaljivost, već i na to kako i zašto uzeti vremena, pa i puno više od toga, ako već nema nitko drugi, onda barem cvrčci i ovog ljeta žele prisjetiti.  

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


petnaesta nedjelja kroz godinu - 11.7.2021.

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6, 7-13)

 

Ljeto je i zagužvalo je. Istina je da to sve pomalo zna nervirati, i da na vrućini znamo brže planuti, pa ipak, čini se da je ljeto barem kod nas određeno da bude takvo, u gužvi, u pokretu. To pak znači da je nas i onih koje očekujemo ne mali broj na putu. Međutim, prije polaska na put, manje više svima se nameće isto pitanje, što sa sobom ponijeti, odnosno što ne ponijeti. Jasno je kako količinu i sadražaj prtljage određuje narav putovanja, trajanje puta, odredište, sam boravak, te na kraju i povratak. Utoliko, sve što bi se ponijelo na put pružalo je priliku za dojam, u kojem bi  višak ponijetih stvari nalikovao na kakvu selidbu, dok bi njihov manjak, ostavljao dojam svojstven za kakvog beskućnika. Sama stvar postaje tim više teža ako smo slučajno jedni od onih kojima se svjesno ili pak nesvjesno događa da nam se osjećaj identiteta temelji na onome što imamo, na posjedovanju, tj. na shvaćanju – ja sam ono što imam – onda se nameće pitanje – kako to navodi Erich Fromm u jednom svom intervjuu – što sam ja ako izgubim ono što imam? U svjetlu današnjeg evanđelja, obazirući se na listu svega onoga što Isusovi učenici, poslani po dvojica, ne trebaju niti smiju nositi, daje nam se posvijestiti što je zapravo to što kao Kristovi vjernici imamo, a da nije riječ o stvarima, i što nikad nije niti previše niti premalo, pa kamo god da smo se uputili. Tim više ako smo na taj i takav put poslani, što kao Kristovi vjernici to uvijek jesmo, baš poput apostola iz današnjeg evanđelja. Slušamo: U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. Riječ je stoga o autentičnosti biti Božji, biti Kristov. Na nju smo pozvani, u njoj smo poslani, nju smo obavezni nositi kamo god da smo nošeni, jer ne postoji mjesto na koje se ona ne može donijeti. A nju donosi goli život i gola riječ. Stoga u popisu prije puta na kojeg nas Isus šalje postaje mogućim prepoznati dva pola naše slobode. Prvi pripada onom što možemo nazvati slobodom od  – dok drugi pol, premda neodvojiv od prvog, ali opet potpuno različit, pripada onom što nazivamo slobodom za. Sloboda od odnosi se tako na oslobođenost od svega onog što zaklanja, udaljuje, pa i umanjuje autentičnost za riječ i život. Sloboda je to od njihove vlastite kontradikcije. A sve to opet, u svrhu slobode za, po kojoj autentičnost riječi i života nalaze svoju konačnu potvrdu. Ta potvrda je ljubav. Upravo  – u ljubavi  -  kako navodi sv.Pavao u današnjoj poslanici –  Bog nas predodredi sebi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu. Riječ je tako o ljubavi oblikovanoj sadržajem Evanđelja, a ono nas uvijek poziva na poslanje da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću, koja za nas predstavlja izazov.(EG,88). Imajući to pred očima, ona je stoga ono što nas obuzima. Od nas čini ljude poput Amosa, koji od stočara i gajitelja divljih smokava, postaju prorokom. Prevedeno nama možda bližim rječnikom, od anonimaca od nas stvara svjedoke, oslobođene tako puno više nego dojma koju stvara višak ili manjak prtljage na poseban način ljeti kad kod nas zagužva.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


četrnaesta nedjelja kroz godinu - 4.7.2021.

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 6, 1-6)

Za vrućina, kao što su to ove naše ljetne srpanjske, ili pak zimi čija se hladnoća burom pokazuje hladnijom nego jest, malo tko ne bi poželio stupanjski visoko i dobro certifciranu toplinsku izolaciju vlastite kuće. Osim što smanjuje gubitak topline zimi, i pregrijavanje prostora ljeti, te time štedi energiju, ona nas tako čuva od svega onog što bi moglo utjecati na promjenu prije svega temperature, te time i stanja unutar prostora u kojem živimo. Naravno da u isto vrijeme, pružajući našem prostoru određenu zaštitu, njome se želi postići i osjećaj ugodnosti vlastitog doma koji je to više izražajniji što su vani ekstremniji uvjeti bilo vrućine bilo hladnoće. Dobra izolacija postaje tako važna karika za ne promjenu našeg stanja u kojem jesmo, na kojeg smo se navikli, koje tako želimo sačuvati, ne dopuštajući da nas takne išta što bi to i takvo stanje moglo promijeniti. Sličan model izolacije, ali na puno višem i životno osjetljivijem stupnju zaštite, nalazimo u našim odnosima, među nama. Jasno je kako ljudi nisu beton, no zbog načina na koji se znaju izolirati pred pozivom koji ih poziva na promjenu, tj., na ono što su pozvani postajati u onom biti čovjekom, njihova ih izolacija zarobljava za slobodan pogled prema drugima, a bez takvog pogleda čovjek ostaje nezrel, neostvaren, osamljen, prazan. Ostaje robijašem vlastite izolacije, odnosno robijašem i robljem zatvora zvanog predrasude. Upravo su one možda jedna od nikad na glas dovoljno priznatih samnica i brana, koje drugima ne daju do nas, niti nama dopuštaju do drugih, ostavljajući nas bez iskustva promjene tako potrebne našem životnom stanju od koje ovisi naša potpunost za postati čovjekom. Njih se definira kao unaprijed donesen sud ili mišljenje, prije iskustva o nečemu što se dovoljno ne poznaje, niti se temeljito proučilo. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav ili sud prema nekoj skupini ili prema pojedincu, i to uglavnom negativan. Uzimajući to u obzir, upravo pozivanje na znanje i poznavanje oblikovano predrasudom u sebi nosi odbojnost i odbacivanje svega onog što bi nas u konačnici moglo potaknuti na promjenu ili kazano evanđeoskim rječnikom, na obraćenje. (B-2015). Predrasude nisu tu same od sebe. Hranjene i oblagane čitavim nizom kojekakvih poziva na zapovijedi starih tradicija, kako onih unutar najbližih odnosa; primjerice: zna se što žena, što muž, što djeca, moraju, tako i onih odnosa prema ne tako bliskima, ali o kojima se tobože sve zna, iz čega se onda javlja potreba da ih se omalovaži i nad njima likuje. Jasno je kako sve to ima svoje pokriće, jer da nema vjerojatno bi stvari imale šansu da budu drugačije. Zbog toga, sve će se to opet prepisati mentalitetu, temperamentu, dojmu, ambijentu, navici, karakteru, svemu osim onome odakle to stvarno dolazi. Današnji evanđeoski odlomak potvrda je jednog takvog stanja u nama izoliranog predrasudama. Ispred nas stavlja Krista i one koji su se pozivali na znanje o njemu, no očito je kako Njega nisu znali. Znali su čime se bavi, čiji je, iz koje kuće dolazi, te baš zbog toga što se sve to zna, On niti ima pravo, niti je moguće da ono što govori i što čini bude vjerodostojno, tim više jer poziva na promjenu. A pred takvim pozivom predrasude su najučinkovitija izolacija. Stoga, budući da smo domislili kako pred vrućinom i hladnoćom, kada je riječ o zidovima, ostaje nam tako promisliti na kojem to stupnju izolacije svoje mjesto nalazi naša obloženost koje čime, kada je pred nama kao Kristovim vjernicima njegova riječ, evanđelje, te u konačnici On sam, naravno ne zabrovljajući uzeti u obzir da nismo pozvani biti betonom, već ljudima.  

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


trinaesta nedjelja kroz godinu - 27.6.2021.

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 5, 21 – 43)

Ne tako davno samo se u određenim ustanovama i na određenim mjestima moglo naići na natpis kojim se izričito određivalo da se izloženi eksponati, ako je primjerice riječ o muzejima, ili pak kakvi lomljivi artikli na policama određenih trgovina, ili možda kakva razvodna kutija za struju, ne smiju dirati. Znak za takvu zabranu određivala je naljepnica na kojoj stoji u krugu crvenom bojom prekrižena ruka u pokušaju dodira, ili istom bojom, u krugu prekrižena strijela pomalo nalik na kakav grom.Time se na svoj način određivala i nužna distanca, kako ne bi došlo do kakve štete, ili onog najgoreg, gubitka života. Međutim, ne tako davno nisu samo stvari i mjesta nosili oznake ovakvog tipa zabrana. Žute oznake na rukavima, natpisi za one drugačije boje kože, igre prijestolja sa životima malih od strane velikih, a u ovo naše vrijeme kodovi i propusnice za određene, pokazale su i nažalost još uvijek pokazuju kako ljudi označeni zabranom koja se do jučer odnosila na stvari, postaju nešto kao eksponati, stvari bez života i životnih prava, dok za najveću prijetnju životu polako se proglašava i postaje upravo sam život. Na tom tragu je i današnje evanđelje, stavljajući pred nas dva slučaja, dva stanja života, u koja je zakucan zakonom određen natpis o ne doticanju. Riječ je o dvije žene. Prva je ona koja je kao mrtva među živima. Označena bolešću, proglašena nečistom, nepoželjnom, poništenom u svom dostojanstvu, osuđena na život na rubu, na distanci od svih, bez prava na dodir, jer time bi druge mogla onečistiti, a upravo je dodir materinji jezik ljubavi, ne može živjeti svoju ženskost, svoju plodnost, u konačnici žena je bez prava na ljubav. Tome u prilog išle su sve religiozne norme, zakon je jednostavno bio takav. Do Boga nije mogla. On joj je ostajao daleko i predaleko za bilo koji ozdraviteljski dodir. Pa ipak – navodi netko – njezina jaka čežnja za ljudskom blizinom, za ljudskim dodirom navodi je na čin kojim probija izoliranost na koju je obavezna, dodiruje Isusa. Čini to krišom, anonimno, skrivena u mnoštvu. Ali za Isusa nitko u anonimnom mnoštvu nije nestao i izgubljen, za njega nijedan čovjek i nijedan dodir nije anoniman, bezličan, zamjenjiv. (TH, SsB,207). Izraz njezine vjere njezin je doticaj, ona je dodir s Bogom. Utoliko onima koji su Kristovi, ostaje prije svega čovječnost bilo kao dokaz vlastite pripadnosti Bogu, bilo kao mjesto dodira po kojem Bog ozdravlja. Na ovo se naslanja drugi slučaj. U njemu za razliku od prvog  u kojem je zakon branio ženi da dođe do bilo koga, pa i Boga, sada brani Bogu do djeteta, Kći ti je umrla čemu dalje mučiti učitelja ? – slušamo u evanđelju. Propis je zabranjivao dodir s mrtvima. Međutim, za razliku od žene koju se premda živa, smatralo mrtvom, Isus ono što se pokazuje mrtvim, čini živim - Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« Upravo to što smo bili spremni zakopati u grob, on vraća u život. Istina je kako vjerojatno tada ni mi nećemo biti pošteđeni podsmjehivanja, no od njih se ne živi. Živi se od dodira kojeg čini Krist. On se događa po vjeri. Takvom se dodiru ne može ispriječiti niti jedan natpis, i niti ijedan zakon, tim više jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih, i jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


dvanaesta nedjelja kroz godiinu - 20.6.2021.

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 35 – 41)

Emocije su jedan od najvažnijih činitelja koji utječu na cjelokupno funkcioniranje čovjeka i imaju glavnu ulogu u njegovom interpersonalnom životu. Sastoje se od niza povezanih reakcija na određeni događaj ili situaciju. Uključuju odnos pojedinca s nekim objektom ili događajem, prepoznatljivo mentalno stanje i emocionalno izražavanje. Tako uz radost, gnjev i žalost, strah se svrstava u tzv. primarne emocije. Prisutnost ovakvih emocija, navode oni koji se ovom i ovakvom tematikom bave, kod osoba se javlja u vrlo ranoj fazi razvoja, noseći u sebi jaku i motivacijsku snagu. Baš zbog toga, nema čovjeka koji za života nije doživio barem neku od spomenutih emocija. Za strah se pak, u njegovom općenitom shvaćanju tako navodi, kako je riječ o emociji kod osobe, koja se javlja kada je ugoržena neka njezina vrijednost i to tako da se ne može suprostaviti ugrožavajućoj sili, ali za samu osobu ipak postoji mogućnost skloniti se iz takve situacije. (ZM, Emo, 385). Drugim riječima, pruža se mogućnost promjene i to unatoč strahu, te zbog toga i sasvim drugačijeg epiloga nego se to na prvu moglo očekivati. Iako nas strah može paralizirati, on je ujedno i svojevrsno očitovanje volje koja je povezana s instiktom za život. Ako je pak istina da je život kao more, što nama, koji jesmo uz more itekako se zna potvrditi istinitim, tada definitivno nije nevažno ,barem za onog tko želi živjeti, na kojem smo to brodu i tko je to na njemu prisutan. Današnje evanđelje donosi nam govor o oluji na moru, lađi u kojoj je Isusa zajedno s učenicima, te strahu koji je obuzeo živote učenika. Riječ je zapravo o stanju koje je jedino Bog mogao promijeniti, budući da je more u shvaćanju Isusovih istovremenika imalo značenje, kaosa, opasnosti, onog nečeg uvijek protivnog životu, te u konačnici onog nečeg zlog. Sve to primjenjeno na život ukazuje na njegove oluje zbog kojih je straha baš kao kada je o moru riječ. One takve gotovo nikoga ne zaobilaze, međutim one mogu stati, njih se može zaustaviti. Današnje evanđelje nam svjedoči kako je to moguće po snazi Kristove riječi. Njome su oluje i more natjerani da utihnu i umuknu. Istina je i to da nas životne oluje i valovi koji nas mlate nerijetko navode na pitanje Bogu: izrečeno iz usta samih apostola u današnjem evanđelju: zar ne mariš što ginemo? No istina jest i to da nas upravo tegobe i trpljenja znaju dovesti Kristu, znaju ga probuditi. Možda se zbog toga i ne čini krivom izreka pomoraca kada kažu, da kad je oluje, na brodu nema nevjernika. Tako između upita i Boga kojeg budimo, stoji vjera. Ona pak ako je živa – navodi netko – ima svoje udisaje i izdisaje, svoje dane i noći: Bog govori ne samo svojim riječima nego i šutnjom; Zato vjera – nije zbirka prašnjavih pravila, nego put sazrijevanja, koji također poznaje Božju šutnju, no ne odriče se traženja odgovora, već strpljivo korača dalje. Vjera u živoga Boga, ima oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za krike protesta – jer nekada čovjek tek kroz krize i dugo traženje nauči suočiti se izravno s tajnom, podnositi vlastite sumnje, te konačno i Bogu priznati slobodu da bude istinski Bog kao onaj koji se često razlikuje od Boga naših snova. Tako od nevolja sa odsutnim Bogom, dolazimo do Boga koji svojom prisutnošću začuđuje: Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?  Riječ je o promjeni koja nas čini da postanemo netko i to netko novi; a jeli tko u Kristu novi je stvor, stoji u današnjoj poslanci, naravno ne bez emocija

 

Hvala na pažnji!

-dMB- 


jedanaesta nedjelja kroz godinu - 13.6.2021.

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 26 – 34) 

Bez obzira na afinitete prema knjizi i učenju, i neovisno koliko nam to bilo drago ili ne drago činiti jedno je sigruno, dok je života nikada ne prestajemo učiti. Time se na svoj način potvrđuje ono što je davno izrečeno izrekom - Non scholae, sed vitae discimus, odnosno ne učimo za školi već za život. A upravo je život posebna škola koja nas za života, bez obzira na sve do tada završene i ne završene škole, i bez obzira na broj naših godina, čini i ostavlja svojim učenicima. Pa ipak, to što ostajemo učenici, ne znači uvijek da smo voljni nešto i naučiti. U tom smislu, engleski književnik Alexander Pope rekao je kako: Neki ljudi nikada neće naučiti ništa, a razlog je što oni sve razumjevaju prebrzo. Ne čudi stoga što ovo naše vrijeme koje je određeno intervalima odmah i sad, za svoju posljedicu često zna ostavljati samo još veće nerazumijevanje, te zbog toga i ne znanje. U tom smislu govor o sjemenu i potom o zrnu gorušice koje Isus u današnjem evanđelju uzima kako bi približio govor o kraljevstvu, Kristovim vjernicima, pa i svima koji žele učiti, pruža još jednu priliku provjeriti koliko su usitinu naučili, ali i koliko su spremni svakim danom učiti, budući da je sjeme nosilac života, a život je kako je to već rečeno - škola koja nas ostavlja učenicima. Slušamo: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod. Upravo zbog toga čini se kako polazeći od sjemena u današnjem evanđelju imamo priliku promisliti kako o nestrpljenju tako i o sve prisutnijem sindromu spasitelja koji se kod onih koji sebe vide kao vjernici, pokazuje kroz formu određene angažiranosti, koja sastavljajući  tako čitavu lepezu onog što ima biti spašeno, a među to nešto se ubraja i Bog, zaboravlja pritom kako kraljevstvo Božje zahtjeva suradnju od strane čovjeka, i jer je milost, jer je dar, ne može biti svedeno samo na ljudsku inicijativu. Time se olako upada u jednu od ideologija, pa makar pred sobom imala znak religioznog, one su, složit ćemo se, opasne, zar ne? Tome nasuprot, stoji i potvrđuje se skrivena snaga Kraljevstva Božjeg koja unatoč mutnosti onog zemaljskog i izvanjskim teškoćama, polako se pruža i slavi svoje skrivene pobjede nad onim što je zlo. Sve to zato poziva na povjerenje evanđelju i onoj snazi koje ono u sebi nosi, jer lice i srce vjernika bez povjerenja evanđelju daje prostora onom što je  pesimistično, polemično, nesretno. Takvo i nepovjerenjem do kostiju izglođano vjerovanje, prestaje biti izvorom zadivljenosti koja je kadra raspiriti vrline u čovjeku i prožeti njegovu pamet. Današnje evanđelje stavljvljajući ispred nas govor o kraljevstvu, tj. o odnosima, o društvu svjedoči kako su čovjek i Božja poruka, Božja riječ, stvoreni jedno za drugo. Ako se ne susretnu, - navodi netko - ostaju neplodni, bez roda. No, kada se susretnu, čovjek oslobađa sve one snage i mogućnost koje nosi u sebi to jest onu energiju ljubavi koja se rađa u susretu s Isusom i njegovom porukom.(SB,XI). Sjeme nas tako uči kako Bog voli čuvati i zatvoriti ono što je veliko u nešto je malo, tako je svijet zatvoren u atomu, čovjek u embriju, leptir u gusjenici, vječnost u vremenu, ljubav u srcu, On Bog, u nama.(usp.ER,LC). Dok je života to ne prestajemo učiti, logično je da se zbog toga za života i zovemo njegovim učenicima.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


deseta nedjelja kroz godinu - 6.6.2021.

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 3, 20-35)

To da upravo o taktici zna ovisiti ishod između dvije ekipe u kojoj ne pobjeđuje ona skuplja, smatrana zbog toga favoritom, znaju nam posvjedočiti pobjede autsajedera, tj. onih koji do tada jedva da su igdje bili spomenuti. Time postaje jasnije kako ključ uspjeha osim htjenja, traži i način kojim se do njega dolazi. Zato ovisno o ishodu taktiku ili opravdavamo ili osporavamo. U jednu takvu ubraja se ona koja govori kako je najbolja obrana zapravo napad. Možda bi se upravo polazeći od te i takve taktike moglo bolje razumjeti i malo jasnije gledati na ono što u današnjem evanđelju slušamo kako se je o Isusu govorilo da je izvan sebe, zbog čega, kako navodi evanđelje: dođoše njegovi da ga obuzdaju. Proglasiti tako Isusa kao nekog tko je van pameti, kao nerazumnog, te u konačnici kao ludog, pokazuje se tako prije svega kao svojevrsni napad u svrhu obrane zakonom nametnute i određene normalnosti. Napad je to od strane onih koji takav zakon donose i tumače. To bi u kontekstu današnjeg evanđelja bili farizeji i pismoznanci, dok bi današnja psihijatrija vrlo vjerojatno te i takve nazvala suludo normalnima. A upravo ovi suludo normalni imaju posebnu karakteristiku koja ih određuje. Prije svega: oni ne vole druge. Mrze sve šarene, upadljive i glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju pravila. Ipak kad se čaša prelije iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkome tonu (ML,L,18-19). To još više dolazi do izražaja kada se dobro razumije ono na što ih to i u čemu ih to sve, iz njihovih usta prozvani luđaci, znaju pozvati i prokazati, a upravo time imaju biti razbijene krute konvencije, i daje se prilika održati temperaturu humanosti kako pojedinca, tako i društva, iznad točke smrzavanja. Ne začuđuje stoga drugi napad na Isusa, u svrhu obrane uvriježene normalnosti. Ona dolazi iz usta pismoznanaca. Slušamo tako: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. Razlog ovakvim napadima vjerojatno stoji u činjenici što je Isus dirnuo i uznemirio one krugove koji se uznemiravati ne smiju, budući da njihova uzbibanost poziva na promjenu i traži obraćenje, što između ostalog ima značiti i to da se od onog što je religija propisa prijeđe na ono što je religija ljubavi. To se pak događa povjerenjem evanđelju, jer ono poziva prije svega da se odgovori Bogu koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih, da bismo tražili dobro drugih.(pF,EG,39). A Isus je čuli smo – Izvan sebe - , za dobro tvoje i moje. Za dobro nas. Riječ je o stanju u koje nas želi dovesti evanđelje. Stanje je to one ljubavi koja se za mnoge pokazuje kao luda, a takva je – jer nadilazi logiku prava – nju se ne može opisati  razumom, ne može se opisati rafiniranim sistemom pravila, nju je moguće izraziti samo onon jednom zapovijedi koju je Isus dao apostolima kod posljednje večere. Činiti to znači sa sigurnošću ići tragovima Kristovim, biti sol zemlje i u mnoge tamne smrdljive kutove svijeta donositi miris neba. Ona nas čini da budemo izvan sebe na dobro drugima, ona ima snagu istjerati zlo, ona nas čini dionicima Božje volje, braćom i sestrama s Kristom i međusobno. Ona nas obraća. Bez nje sve olako postaje hula, i to hula protiv Duha Svetoga, jer tko ne ljubi ne upozna Boga, te je krivac grijeha vječnoga. A grijeh nikoga nikada nije učinio i ostavio normalnim, dok ljubav to čini redovito, ma koliko god se nekad na  prvu činila  autsajderom.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


presveto Trojstvo - 30.5.2021.

PRESVETO TROJSTVO

(Mt 28, 16-20)

Temporibus ilis ili in illo tempore u svom prenesenom značenju određenje je nečeg što se dogodilo  nekoć, u davno doba. Međutim ono prije svega znači: u ono vrijeme, što su početne riječi mnogih poglavlja Evanđelja, pa tako i ovog današnjeg. Tome nasuprot po nekakvoj logici bilo bi ono što je in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme. A o ovom vremenu moglo se i može čitati, slušalo se i može se čuti. Tako i u pjesmi naslovljenoj DON QUIJOTE koja progovara o tome i takvom ovom vremenu: Ali Gospodine moj, u ovo vrijeme! U ovo vrijeme hladno, u ovo vrijeme gladno, u ovo vrijeme ludo, u ovo vrijeme hudo, u ovo vrijeme svemira, u ovo vrijeme nemira, u ovo vrijeme bura, u ovo vrijeme što gura, u ovo vrijeme trke, u ovo vrijeme zbrke, u ovo vrijeme smoga, u ovo vrijeme bez Boga, u ovo vrijeme smradno, u ovo vrijeme gadno, u ovo vrijeme vrelo, u ovo vrijeme zrelo, u ovo vrijeme sjajno, u ovo vrijeme bajno, u ovo vrijeme cura, u ovo vrijeme kura, u ovo vrijeme bogato, u ovo vrijeme rogato, u ovo vrijeme krvi, u ovo vrijeme što mrvi, u ovo vrijeme obilno, u ovo vrijeme mobilno, u ovo vrijeme Gospodine moj, u ovo vrijeme mračno, u ovo vrijeme tlačno, u ovo vrijeme vrlo, u ovo vrijeme trulo, u ovo vrijeme uresa, u ovo vrijeme udesa, u ovo vrijeme zlata, u ovo vrijeme plakata, u ovo vrijeme bez vjere, u ovo vrijeme bez mjere, u ovo vrijeme stresova, u ovo vrijeme blesova, u ovo vrijeme plodno, u ovo vrijeme rodno, u ovo vrijeme sjemena, u ovo vrijeme bez vremena, u ovo vrijeme lijepo, u ovo vrijeme slijepo, u ovo vrijeme ružno, u ovo vrijeme nužno, u ovo vrijeme hranjivo, u ovo vrijeme sanjivo, u ovo vrijeme moćno, u ovo vrijeme sočno, u ovo vrijeme Sancho moj, mi ono krenusmo u ime ljubavi. Krenuti u ime ljubavi. To i takvo, imalo bi biti poslanje kojeg Isus u današnjem evanđelju daje apostolima, a time i svima nama kada slušamo: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Sve što je drugačije od toga teško da bi imalo veze s Bogom koji je ljubav i koji nas obvezuje na učenje i čuvanje zapovijedi koja nas ostavlja u ljubavi: Ovo je moja zapovijed: - kaže Isus - ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Njome se uprisutnjuje ono što možda nikada do kraja nećemo moći dohvatiti tek samo našim snagama, ali upravo je u tome onog što nas oblikuje i privlači od samog početka. Ovo pak znači, da Kristovi vjernici, svjesni tajne koju Crkva danas slavi svetkovinom Presvetog Trojstva, njezino značenje otkrivaju u onom što Bog čini za nas, i po onom što smo pozvani u njegovo ime činiti jedni drugima. Na taj način, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, govoriti, djelovati, postojati, znaći otkrivati trojstvenog Boga koji je in illo tempore, tj. u još u ono vrijeme učinio da smo mi i in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme kako navodi sveti Pavao u današnjoj poslanici: da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


svetkovina Duhova - rođendan Crkve - 23.5.2021.

DUHOVI 

(Iv 15, 26-27;16, 12-15)

Kada za nekoga znamo reći kako je inspiriran, tada po svemu sudeći prvotno mislimo na inspiraciju, koja i nema baš veze sa tek jednom od faza u mehanici disanja, odnosno inspiracije shvaćene kao puko udisanje. Ono što se tada razumijeva pod pojmom inspiracije, jest svojevrsno nadahnuće koje kroz ono što se govori, te se zbog toga ima priliku slušati i čuti, kroz ono što se piše te se zbog toga ima priliku čitati i razmišljati, i na koncu kroz ono što se čini ima priliku vidjeti i time se osvjedočiti, zapravo odražava određena stvaralačka karakteristika onog koga smatramo nadahnutim, tj. inspiriranim. Narav takve karakteristike, pokazuje se stoga kao ona koja ne ostavlja u mjestu, ne ostavlja na miru, već nas šalje i otvara novom nadahnuću, a zbog toga i novom načinu da ono bude doneseno i ponuđeno drugima. Time i oni kojima je to ponuđeno dobivaju priliku postati novima. Današnja nedjelja, dan je rođendana Crkve. Svetkovina je Duhova, silaska Duha Svetoga nad aopstole. Riječ je o događaju u kojem je inspiracije, koja je u isto vrijeme i udisaj zraka života Kristova, ali i nadahnuća koje je kadro stvoriti one koji takav zrak dišu. On nas tjera da uvijek iznova promišljamo staro i uvijek budemo otvoreni za ono nenadano i novo, za iskorak u ono što je strano, nepoznato i daleko.(SK,VGD,21). Događaj je to tako „Boga koji ide između“ različitih ljudi koji ne komuniciraju, te tako uspostavlja komunikaciju Crkve i svijeta. (usp. SK,VGD,39). Natom tragu u prvom čitanju slušamo danas kako se svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Dok su ostali bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?  svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. Jasno je stoga, kako prisutnost Duha u životu Kristovih vjernika, omogućuje prekoračivanje granica i novu komunikaciju, stvarajući nova zajedništva, ne pokazujući se pritom kao kakva moć izvanrednog, nego kao snaga da se ono svagdašnje čini na izvandredan način. (usp. SK,VGD,10). Plodovi činjenja upravo na takav način, plodovi su Duha koje navodi današnja poslanica sv. Pavla: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. U njima se tako očituje inspiracija, kroz koju se osvjedočuje - Duh Istine koji od Oca izlazi kako navodi današnje evanđelje. On - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. Zbog toga Kristovi vjernici koji i jesu to jer su primili i jer vjeruju u Duha Svetoga, mole za njegov dolazak, za njegovu moć koja je kadra oživljavati i stvarati. Na taj način mole i za to da ih Bog smeta u načinima ponašanja, prosuđivanja, osjećanja i govora ako sve to više nije podobno da se prenese svjedočanstvo o Isusu Kristu koji je Istina i Put i Život. (usp.SK,VGD,20). U tom smislu – navodi netko - Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje prošlost, evanđelje je mrtvo slovo, Crkva samo organizacija, autoritet moć, misija propagnda, kult zaklinjanje, a kršćansko djelovanje ropski moral. No, s njim i u njemu, Evanđelje je životna sila, Crkva trinitarno jedinstvo, autoritet oslobađajuće služenje, misija Duhovi, ljudsko djelovanje postaje božansko.(usp.BD,DSŽ,16). U svrhu upravo takve inspiracije: O dođi stvorče duše Svet. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma vazmena nedjelja - 16.5.2021.

SEDMA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 17,11b-19)

Kao gljive poslije kiše, izraz je kojeg uglavnom izgovaramo opisujući njime kako ne malu pojavnost tako i brojnost koječega. Naravno, ono što pokrene takvo događanje, jest upravo stanje vremena. I dok je za gljive to vrijeme kiše, za ljude, odnosno za buktinju kojekakvih mišljenja, teorija, sudova, tumačenja, koja govore o svršetku svijeta, te su uglavnom nimalo optimističnog sadržaja, za svijet i ljude, to vrijeme donose krize i problemi, dok za njegovo razumijevanje i utvrđivanje istinitosti odmah se poseže za literaturom apokaliptičkog žanra. Tako je to otprilike i u ovo naše vrijeme određeno zabranama, popuštanjima, dozvolama, pa i nažalost novim tipom segregacije ljudi. Ono je sa sobom donijelo sijaset prijetećih tumačenja, scenarija, pravdajući ih njihovim apokaliptičnim argumentima. Pa ipak, čini se kako i nema vremena u kojem, svoje mjesto ne bi našlo upravo takvog vremena, što nekad može biti i znak da koliko god historia est magistra vite, odgovornost ne može uvijek biti samo na učiteljici. Istina je kako govoriti o apokalipsi znači govoriti o svršetku nečega, međutim za Kristove vjernike, njezin predznak je optimističan, početak je novog neba i nove zemlje. U tom smislu – navodi netko – Apokalipsa nije nešto što sterilizira, učini neplodnim ili donese tugu. Ona je počelo plodnosti  i radosti vjernika. Zato što su vremena apokaliptična, valja darovati život. Zato što je svrštetak vremena, treba nešto početi u vremenu, nešto što nije od vremena.(FH,KsTR,141). Taj poziv, i tu istinu, na poseban način oni koji su Kristovi vjernici imaju priliku čuti danas u liturgijskim čitanjima ove nedjelje, odnosno riječ je o Riječi koja nam se daje, koja je istina i koja nas posvećuje. Slušamo tako u prvom čitanju: Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Kao potvrdu tome, današnje nam evanđelje  donosi riječi Isusove molitve za sve nas. U njoj se zrcali kako pripadamo Bogu i radi Boga jedni drugima i kao takvi imamo poslanje u svijetu. Evanđelje tako danas donosi: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. Upravo zbog toga Kristovi vjernici određeni su dužnošću nastalom po milosti Isusove molitve, da umjesto traženja onog što je uznemiravajuće, tužno i katastrofično u svijetu, taj svijet napuče onim što takvo nije. U tome je u konačnici naše vjerodostojnosti. Vrijeme  koje nazivamo Apokalipsa zato, naviješta trijumf djelotvorne ljubavi usred nevolja. Od nas zahtjeva da se  tako uključimo u taj trijumf. Posve odmaknuvši se od svijeta, od njegova sjaja i opsjena, ona nas pokreće u svijetu da u njem bude sjaja ljubavi koja ne prolazi. Tim bolje i više kada bi ga bilo kao gljiva poslije kiše.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta vazmena nedjelja - 9.5.2021.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 15, 9-17)

Pogled upućen stvarima koje su prema svojoj strukturi prozirne, uglavnom taj isti pogled pretvaraju ni u što drugo nego u gledanje kroz njih. Takve nam stvari znaju zato ostati ponekad jednostavno neprimjetne. Upravo zbog toga čini se kako trebaju nešto u čemu ili po čemu bi se mogla očitovati njihova primjetnost. Tim više kada je ta primjetnost recipročna, tj. kada dvije stvari tek kad su stavljene u odnos čine jedna drugu primjetljivom. Tako nebo svoje očitovanje nalazi u moru, zbog čega more svoju boju duguje nebu, makar se obje ove stvarnosti na prvu pokazivale kao prozirne, te zbog toga i neprimjetne. A ono što je nebo za more i more nebu to je ljubav za čovjeka. Makar da si tek jednom imao priliku voljeti – piše na jednom mjestu Christos Yannaras – zbog toga znaš razlikovati život od onog što je tek puko biološko podnošenje i čustvenost, znaš razlikovati život od preživljavanja. Znaš da preživljavanje znači život bez smisla i obzirnosti, puzajuća smrt: jer jedeš kruh koji te ne drži na nogama, piješ vodu i nisi utažen, dodiruješ stvari, ali bez osjeta, miris cvijeta kojeg mirišeš ne dopire do tvoje duše. Pa ipak ljubav, nije privilegija niti kreposnih, niti mudrih, ona je ponuđena kao mogućnost svima jednako. (usp.U.G.CdA,18). Prihvaćanje ponuđene mogućnosti, a time i puta kojima ljubav zna voditi, što definitivno ni u kojem slučaju put ne čini lakšim, već naprotiv često sve više neizvijesnijim, dovodi do njezinog ponuditelja, do onog od koga je i koji je ljubav. Riječ je o geneologiji ljubavi posvjedočenoj kroz niz opisan današnjim evanđeljem te drugim čitanjem iz Ivanove poslanice. Slušamo u evanđelju: Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. U poslanici pak slušamo: Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. Božja ljubav – navodi  netko – jer nadilazi logiku prava, ona je luda – nju se ne može obuhvatiti razumom, nego opet upravo samo ljubavlju, ne može se opisati rafiniranim sistemom pravila, nju je naprotiv moguće izraziti samo onom jedinom zapovijedi  koju je Isus dao apostolima kod posljednje večere. Nju donosi današnje evanđelje: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. U ovome se tako odražava slika o Bogu i slika o čovjeku, te njegova puta koji iz toga proizlazi.(TH,SsB,149).  Odražava se odnos u kojem i jedan i drugi, i Bog i čovjek postaju primjetni. Odražava se naposljetku i to da živjeti za druge nije samo zakon dužnosti, već zakon sreće i potpune radosti. U tom smislu kratka molitva ruskog teologa Evdokimova, izraz  je  onog što Kristovu vjerniku jedino dokida neprimjetnost: Ne dopusti Gospodine, da tvoja ljubav i tvoja riječ, u mome životu budu kao svetište kojeg rešetke odvajaju od kuće i od ulice

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta vazmena nedjelja - 2.5.2021.

PETA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 15, 1-8)

Put kojim se rjeđe ide, naslov je knjige bestsellera Morgan Scott Pecka-a, koja je pojavivši se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ušla u svojevrsnu izdavačku povijest. Svoj je nastavak dobila desetak godina kasnije, u knjizi sličnog naslova, odnosno Korak dalje putem koji se rjeđe ide. Pišući o iskustvu, a na poseban način paradoksu koji je neizbježna karakteristika života, zanimljive su upravo prve rečenice kojima je ovaj autor započeo pisanje prvih poglavlja navedenih knjiga. Tako u prvoj knjizi, jednostavno započima riječima - život je težak, dok u drugoj, ovoj tvrdnji autor dodaje i pisanje započima tvrdnjom: - život je zamršen. Unutar takvog određenja života, koje je očigledno točno i u ovim našim vremenima, svoje neizostavno i bitno mjesto u njegovoj analizi, autor posvećuje govoru o stvarnosti ljubavi. O njoj na jednom mjestu piše: Upotrijebivši izraz volja pokušao sam premostiti razliku između želje i akcije. Želja se nužno ne pretvara u akciju. Volja je želja, dostatno snažna da se pretvori u akciju. Prema tome zaključujem kako želja za ljubavlju nije isto što i ljubav. Ljubav je ono što ljubav čini. Ljubav je čin volje, istodobno i namjera i akcija.(MSP, Pkri,51). Današnje evanđelje, stavljajući pred nas govor o vinogradu, na poseban način progovara o odnosu između trsa i loze. Ukratko – kako netko navodi -: Loza, bez čvrste povezanosti s trsom ne može biti plodna. Ostaje bez vitalnosti, suši se i izgara. Grane svog života valja pružiti trsu od kojeg nam život dolazi. Sljubiti se s izvorom života. Bog je naš trs, ali po plodovima se poznaje je li on to doista. Ili smo se, pak, oslonili na svetu sličicu o njemu: besadržajan pojam. Plodovi nas izdaju.(LR,LjN, 17). Upravo u tom odnosu daje nam se tako prilika prepoznavati kako između trsa i loze cirkulira čin volje, tj. ljubav. Takav čin volje kadar je podnijeti, i ne uvijek lagane i ne baš shvatljive trenutke koje život koji je, kako je navedeno, težak i zamršen zna staviti pred nas, i u njih nas uroniti. Baš zbog toga, naravno ne bez boli, pa i patnje, već naprotiv prolazeći kroz nju, Kristovi vjernici u takvim trenutcima otkrivaju katarzu zbog koje ostajući u onom što je Božje, prije ili kasnije postaje moguće kako navodi današnje evanđelje – da loza više roda donese. To je ono – što na dobro ljudi – uvijek iznova bljesne i tamo gdje se najmanje čeka. Jedna misao jedna riječ, novi vidik, prozreta situacija, nađeni izlaz, moralno izdržavanje u trenutcima kada se ljudi daju porobiti..Teško je tu reći što u kojemu trenutku, ali to je ono što ljudski život miče naprijed, što ljudima daje svjetlo.(JT,IM,85). Tome nas dovodi evanđelje, riječ koja nas je kadra čistiti. Slušamo tako danas: Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Jasnijim tako postaje da bez ljubavi kao čina volje, zapravo ne bismo mogli učiniti ništa, tj. kada bismo nešto i učinili velika je vjerojatnost, da bi nas kojekakvi listovi koje loza zna pokazati mogli zavarati, budući da plodove koje jedino može donijeti taj i takav čin volje, ne bismo dočekali nikada. Očito je stoga da se životu, ponekad može doći jedino putem kojim se rijeđe ide, ili drugačije kazano, trsiti se ostati na trsu.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta vazmena nedjelja - 25.4.2021.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 10, 11-18)

Kada je riječ o stajanju nasuprot nekog ili nečeg, onda nas to i takvo stajanje u svom doslovnom značenju dovodi do onog što smo navikli nazvati i prepoznati kao kontrast. Termin je to kojim se označava različitost, suprotnost ili opreka između dva pojma koja stavljamo u isti niz. Tako se onim što je kontrast izražava odudaranje koje na svoj način mora biti izražajno, određujući i ističući odlike suprotnosti među pojmovima o kojima je riječ. Jednostavno kazano, njegovom su primjenom suprotni pojmovi jače izraženi. Kontrast se tako koristi u likovnoj umjetnosti, te književnosti u kojoj kao stilska figura čini temeljni dio antiteze u svrhu ostavljanja jakog i emotivnog dojma na čitatelja, ističući tako karakteristike za određeni motiv, dok onaj drugi motiv u toj stilskoj figuri služi kako bi istaknuo upravo te i takve karakteristike. Evanđelje četvrte uskrsne nedjelje, a to je upravo ova današnja, svake nam godine na taj dan donosi govor o dobrom Pastiru. Jasno kako u ova naša vremena kada slika pastira koji čuva svoje stado po obroncima zelenih pašnjaka postoji još samo kao neki idiličan san koji bi mogao poslužiti kao poželjna ekološka reklama, nekako samo od sebe se nameće pitanje, može li nam ta evanđeoska prispodoba biti od neke koristi danas?(TZT;EvR,118). Slušamo tako: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Bilo kako bilo ono što nam još uvijek može biti razumljivo, a time i korisno jest prepoznati određene karakteristike čiji se naglasak stavlja na odnos prema onima koji su nama, ali i mi njima povjereni. U tom smislu lik istinskog pastira ocrtan je u jasnom i svjesnom kontrastu s likom najamnika. Sve ono što pastir jest najamnik nije, premda on naočigled čini isto što čini pastir. Međutim, za razliku od najamnika, pastir ne napušta, ne povlači se, poznaje njemu povjerne, te daje za njih život. Riječ je zapravo o ljubavi za koju znamo reći kako se niti trži niti kupuje, a za onog tko je najamnik, jer je i sam plaćenik i sve plaća, pred onim što se ne može platiti, a što ljubav definitivo jest, jednostavno bježi, bježeći tako od vlastitog života. Uzimajući u obzir rečeno, oni koji su Kristovi vjernici pozvani su tako biti i jesu ljudi nade, a onda u isti mah ljudi vjere i ljubavi, koji na mjestima gdje beznađe započinje svoj ubitačni hod obeshrabrenja ljudi, ne pristaju na uzmak te time i poraz smatrajući da su zle sile svijeta odveć jake i premoćne, pa je svako ustrajavanje u bodrenju umornih ljudi postalo uzaludno.(ŽM,Okzs,74). U tom smislu suprotno vukovima, tj. prijetnji smrti stoji život koji se daje, buduću da ljubav ne poznaje drugačijeg načina. Posljedica toga je da za nas takve malo tko ostaje nepoznat, zapravo takvih niti nema. U tome je tako kontrasta zbog kojeg vidljivijim i jasnijim postaje ono što bi imala biti pripadajuća karakteristika svakog čovjeka, a na poseban način karakteristika Kristovih vjernika, budući da je njihov život osobno dodirnut Kristom, zbog čega su zajedništvo i razgovor s onima iz nekog drugog ovčinjaka – kojima smijera i sam Isus - samo neka od iskustva kojima nas takav dodir želi dovesti. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća vazmena nedjelja - 18.4.2021.

TREĆA VAZMENA NEDJELJA 

(Lk 24, 35-48)

In medias res, poznata je latinska izreka ili tvrdnja čije se prvo spominjanje prepisuje Horaciju, odnosno njegovom djelu Ars poetica, u čijem 148. stihu, ovaj rimski pjesnik hvali narativini stil starogrčkog pjesnika Homera u njegovoj Ilijadi: "vodi publiku na početku i bez oklijevanja usred stvari"., piše tako Horacije o Homeru. Upravo tvrdnja usred stvari što je ujedno i njezin prijevod na hrvatski jezik, zapravo daje i određenje ovoj izreci. Njezinim se izgovaranjem tako želi odrediti poziv na izravnost o onom o čemu je riječ,  tj. prijeći odmah na stvar o kojoj se govori i to bez okolišavanja i govora kojim bi se izricalo štošta i izdaleka u vezi sa stvari o kojoj je riječ. Takav govor upravo jer progovara iz središta, iz sredine, tom istom središtu ili sredini želi nas i dovesti. Da je tome tako svjedoče nam i evanđelja, koja donoseći izvještaje u kojima se Isus  nalazi u sredini, kao što je to slučaj na Golgoti, između dvojice razbojnika, ili je kao onaj koji posred svojih poslužuje, ili je ta sredina mjesto odakle progovara onima oko sebe, kao kada uze dijete i postavi ga posred onih kojima se obraćao, ili pak kad liječi kao u slučaju uzetoga kojega postaviše u sredinu pred Isusa, sve to zapravo svjedoči o njegovoj utkanosti u središte stvarnosti svakog čovjeka, ali i u središte odnosa  čovjeka prema drugom čovjeku. Ovo današnje evanđelje ispred nas stavlja još jedno u nizu takvih svjedočanstava u kojemu do izražaja dolazi upravo ono središnje, tj. sredina kao položaj kojega Isus izabire kao mjesto odnosa s kojega se obraća,  što nas, koji sebe nazivamo Kristovim vjernicima poziva na prepoznavanje toga našeg - medias res - u nama samima. Danas tako u evanđelju slušamo: Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? A za srce znamo da je središte svakog čovjeka i pokretač života. Ako je središte čovjekovo – onda niti je šuplje niti čunjasto već – duhovno. Obuhvatni je temelj svih osjećaja, mjesto susreta i prožimanja tijela i duha. U njemu je čovjek u sažetku.(LR,Ljn,53). U njemu je tako središte koje Krist želi oteti strahu, radi kojega čovjek čovjeku sve više postaje poput kakve utvare ili duha, te zbog toga donositelj jeze, te u krajnjem slučaju i smrti. To Isus čini svojom riječju, o čemu svjedoče dva učenika sa puta u Emaus, budući da razumijevanje srži evanđelja nadolazi tek nakon promjene srca, tek nakon spremnosti da postanemo i budemo slušači njegove poruke.(JT,IM,153). Riječ evanđelja tako stvara svjedoke zbog kojih se kako netko navodi – uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji u tome da svjetlom vjere prepoznamo Njega u svakom čovjeku oko nas i da postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu: ponuditi same sebe u svjetlu one njegove ključne poruke: Što ste učinili jednom od moje najmanje braće meni ste učinili!  To nas čini nosiocima srca, a time i života u čijem središtu stoji uskrsli Krist, budući da je upravo život svjedoka evanđelja jedini govor koji kada je o životu riječ o njemu ne okoliša, već je takav koji ima biti življen in medias res.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


cvjetnica - nedjelja muke Gospodinove - 28.3.2021.

CVJETNICA

(Mk 14,1-15,47)

Čovjekov se život odvija između šutnje i govora, između tišine i riječi. Riječ je jedan osnovni oblik ljudskoga života; drugi je šutnja, a ona je jednako tako velika tajna. Šutnja ne znači samo da se ne izreče nijedna riječ i ne očituje nikakav zvuk. Samo to još ne čini šutnju; i životinja je za to sposobna, još više kamen. Šutnja je naprotiv ono što se događa, kad se čovjek, nakon što, je govorio, opet vraća sebi i biva tih. Ili kad on koji bi mogao govoriti ne govori. Samo onaj može šutjeti tko može govoriti. Tko ne umije šutjeti, čini svojim životom isto kao netko koji bi želio samo izdisati zrak, ne udisati. Dosta je samo to zamisliti, da se odmah prestrašimo. Tko nikada ne šuti, njegovo se ljudstvo raspada.(RG, Šutnja). Dani pred nama, veliki su, a upravo pred onim što je veliko čovjek uglavnom zašuti, pa kada nakon nekog vremena progovori njegove riječi zvuče kao birane. U crtici iz svojeg djetinjstva jedan je hrvatski knjižvnik napisao:  O Bože, kako smo veliki, kako smo samo veliki klicao je dječak zbog sjena što ih je sunce stvaralo obasjavajući njegova oca i njega. To je zato jer smo danas bili dobri – reče otac.  Tako danas na Cvjetnicu, Kristove vjernike tome i takvom iskustvu vodi izvještaj Muke Gospodinove, tim više kada u ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati živjeti. Utoliko pred nama su dani u kojima se otkriva smisao za sav ljudski rod; Isus Krist je onaj – kako to netko navodi – koji je u svome tijelu nosio svekoliko nasilje koje ljudi nanose jedni drugima, sve prekide komunikacije, svu mržnju koju smo ikada osjećali jedni prema drugima, dok je križ ono mjesto na kojem je Isus preuzeo na sebe sve zlo koje nije skrivio, sve naše zločine, naša samoubojstva, naše paklene samoće, naše gađenje i naše bolesti. (EB;KD68;TR,ZK,192). Zbog toga od križa kreće i u njemu se nalazi polazišna točka u definiranju ljubavi za svakog Kristovog vjernika. Tu je vidljivo što u krajnjim dometima za Boga i za čovjeka znači ljubiti u okolnostima  i pod uvjetima konkretne povijesti. Tu je dana mjera ljubavi i otvorena je nada da sve ono što proživljavamo i činimo, ma kako neznatno bilo ima vječnu vrijednost.(CV,2017). Da je središnji simbol kršćanstva križ, a ne simbličko prikazivanje uskrsnuća, ne leži samo u tome da su događaj uskrsnuća i uskrsli Isus za likovne prikaze teža tema. Također križevi na zidovima crkava i u našim domovima pozivaju nas: Sada idi i ispričaj do kraja taj događaj svojim životom. Posljednja postaja puta križa slika je polaganja u grob, ali se ovaj konteplativni put mora nastaviti na našem daljenjem životnom putu. Rečeno nam je: sad si ti odabran da budeš svjedokom uskrsnuća – ti si onaj koji treba posvjedočiti na koji je način Isus živ u ovome svijetu i u ovome vremenu. (TH,SzB,156). Tome nas je vodilo ovo korizmeno vrijeme, u kojemu smo opeti iznova mogli promisliti o tome što nam to Isus Krist poručuje, što On to traži, kako se On pred nama postavlja. On je mjerilo po kojemu možemo znati jesmo li ono što smo zvani da budemo ili nismo. (JT,IM,64). Vjerovati stoga u uskrsnuće znači birati i hodati Kristov put. To je ono što nas i naše dane čini velikima. Ne čudi stoga što upravo jer su takvi znaju pozivati i na šutnju. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


peta korizmena nedjelja - 21.3.2021.

PETA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 12,20-33)

Vidjeti i umrijeti. Dvije su riječi koje poput kakvih bedema među sobom čuvaju nešto u što ima stati sve, odnosno ono što više ne ostavlja prostora za bilo kakvo traženje. Tako će u sredini ovih riječi svoje mjesto naći gradovi, mjesta, osobe, proživljeni događaji i doživljaji u njima nastali, otkrivajući i ispunjajući u nama praznine koje time konačno postale popunjene. Na tom tragu je izreka koja možda i nije najstarija niti najoriginalnija, ali je zbog onog komu se ona pripusuje, vjerojatno vrlo popularna, barem zadnjih dvjesto i nešto godina. Naime riječ je o pismu u kojem Goethe piše o svom putovanju po Italiji, čija je zadnja stanica bila grad Napulj. O njemu piše: Vedi Napoli e poi mori, vidjeti Napulj i potom umrijeti. Zanimljivo je kako uz ovu priču postoji i ona koja o tom gradu govori kao odredištu za one koji su trpili radi ljubavi, gdje bi vidjevši taj grad, tj. doživiši ga umrli, i ponovno oživjeli. Naravno da ovakvog doživljaja, te zbog toga riječi među kojima se takav doživljaj čuva nije lišeno niti jedno iskustvo koje nas je kadro ispuniti. Ono što se pokazuje važnim jest da ono bude viđeno, no takvo gledanje nikako nije stvar očiju. Utoliko jasnijom postaje razlika onog tko je tek motritelj, a tko stvarni očevidac. U tom smislu možda bi i ovo današnje evanđelje, koje nas uranja duboko u korizmu, opisujući nam središnji događaj Isusova života, moglo biti barem malo razumljivijim kada slušamo: U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Tako u izrečenoj želji, nije riječ tek o nekom običnom i usputnom glednju. Da je tome tako potvrđuje nam upravo glagol – vidjeti - koji u svom grčkom izvorniku govori o gledanju koje nas navodi na doživljaj, tj. osobno iskustvo., te zbog toga prelazi granice običnog vida. Utoliko, riječ je o vidu koji je zapravo gledanje u vjeri. Ono nas uranja u iskustvo života koji se ne boji, i nije mu žao umrijeti, i to na način kako nam donosi evanđelje: Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Takav život samo je ljubav kadra živjeti. Stoga, kako - netko navodi – ljubite li bilo što, vaše će srce biti ranjeno i možda slomljeno. Želite li biti  sigurni da vam srce  bude nedodirljivo, onda ga ne smijete dati nikome, čak ni životinji. Omotajte ga brižno s hobijima i malim užicima i izbjegavajte svaku prisniju vezu; zaključajte ga sigurno u sef ili lijes svoje sebičnosti. Ali u tom lijesu – sigurnom, mračnom, nepokretnom, bez zraka ono će se promijeniti. Neće biti slomljeno: postat će neslomljivo, tvrdo, nedodirljivo.(ČKN-b). U stanju takvog srca svoj odraz i tumačenje može naći bilo pojedinac bilo društvo, koji sebe žele izloirati pred životom, kontrolirajući ga kojekakvim strahovima i karantenom. Tome nasuprot stoji evanđelje koje poziva da nam valja posvjedočiti da život po evanđelju ima neku drugu dimenziju preko ove stvarnosti i da neshvatljiv po normama ovoga svijeta čini i svjedoči stvarnost Kraljevstva Božjega. To je ono što bi pak bilo puno bolje od ičega drugog vidjeti pa potom, ako je nužno i umrijeti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


četvrta korizmena nedjelja - 14.3.2021.

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

(Iv 3, 14-21)

Detaljno opisani sadržaj teksta, s kojim je razrađena i njegova prizorna strana, kada je primjerice riječ o filmu, naziva se scenarij. U sebi sadrži specifikaciju ambijenta, likova i njihovih postupaka, te dijaloga koji su obično pisani izdvojeno. Za razliku od scenarija, sažet nacrt nekog filma, koji služi upravo za izradu samog scenarija naziva se sinopsis. Inspiriaciju za nastanak sinopsisa, te zbog toga i scenarija, mnogi su, osim u vlastitoj kreaciji i mašti, nalazili i nalaze u literarnim djelima, zbog čega ih  pak čini djelima koje znamo nazvati lektire koje volimo ne tek čitati, nego i gledati. Time se međutim ostavlja prostor za usporedbu jeli bolja knjiga ili film. Naravno da u tom slučaju svatko ima svoje zagovornike, koji da bi se tako mogli nazvati, trebaju pročitati knjigu, i pogledati film. Dok će jedni držati kako film koliko god bio dobar, uvijek ostaje poput tek kakvog sinopsisa određenog djela, drugi će tvrditi da je njime određeno djelo dobilo svoj zaključak, budući da je učinilo vidljivim ono što je svrha zbog čega je napisano. Kada je riječ o evanđelju, zanimljivo je kako se još u prvim stoljećima za njega znalo reći kako je ono cvijet Svetog Pisma, dok se za Ivanovo evanđelje smatralo da je ono cvijet samog evanđelja. (GF,B,85). Ove nedjelje slušamo upravo Ivanovo evađelje, te u njemu imamo priliku otkriti barem neke od razloga zašto ga se je smatralo tako posebnim. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu, slušamo tako u današnjem evanđelju. U njemu se ocrtava sinopsis, čitavog Svetoga Pisma iz kojega je nastao scenarij Božje ljubavi prema svijetu, prema svakom čovjeku, jer dok kojekakvi bogovi traže ljudske žrtve, Bog sebe sama daje za žrtvu, dok kojekakvi bogovi stvaraju sukobe, ratove, terorizme i masakre, Isus Krist donosi mir, povjerenje i ljubav. Dok bogovi prijete, Isus oprašta.(usp.TI,ABU,121). Baš zbog toga, kako – to netko navodi – Ima nešto po čemu se prepoznaje gdje je među nama ljudima Bog na djelu, gdje se događa djelo Božje. Mogli bismo poći od Staroga i od Novoga zavjeta i od svega što se u prošlosti dogodilo. To su nam raspoznajni znakovi ili mjerila po kojima ćemo to otkrivati. Tih formula, tih izričaja rasuto je po Pismima obilje. Ali uvijek se završi nekako na jedno. Raspoznat ćete gdje se to događa Božje djelo među ljudima, tamo gdje vidite spasenje. Što to znači? Spasenja ima tamo gdje ima snage veće nego je ljudska granica, veće nego je ljudsko zlo – bilo osobno, bilo ono koje nas je izvana pritislo – tamo gdje se nadišlo zatečeno, tamo gdje ima dalje i više. Zato se Bog zove Spasiteljem. (JT,IM,73). U tom smislu Kristovi vjernici mogu i pozvani su očitovati to da su stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici.(Ef 2,10), jer Kristov vjernik znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama. (TI,ABU,121). U tim i takvim djelima očituje se detaljno opisani sadržaj naše vjere, specifikacija našeg lika, naših djela i dijaloga, naših postupaka, jednom riječju naš scenarij, čiji sinopsis jest ljubav. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


treća korizmena nedjelja - 7.3.2021.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 2,13-25/Izl 20,1-17)

Znanje o skupu pravila koji propisuje kako se nekim jezikom govori i piše, nazvano je gramatikom. Unutar takvog znanja svoje mjesto nalaze padeži kojima se izražava odnos određene imenice ili imenske fraze prema nekoj drugoj riječi ili sintatičkoj frazi u rečenici. Znanje i primjena padeža, koju nazivamo deklinacijom ili sklonidbom, zna tako očitovati pravopis, pa i pravogovor jezika kojim netko govori, tj. pisma kojim netko piše. Zbog toga, greške prilikom sklonidbe bilo u govoru ili pisanju, osim što otkrivaju određeno neznanje, te znaju izazvati smijeh, ujedno mogu otkriti i nekog tko je stranac  i nije toliko blizak s jezik i pismom kojeg koristi. Naravno da to onda traži puno veći napor kako bi se u onom što je izgovoreno i onom što je napisano drugog razumijelo. Samim tim, težim postaje i dijalog koji se ima voditi između dvije strane, budući da poznavanje jezika očito sa sobom traži puno više nego poznavanje samih riječi. U liturgijskim čitanjima današnje nedjelje susrećemo se sa tekstom za kojeg bi se kolokovijalno moglo reći da je svojevrsna deklinacija po kojoj se ima odvijati naš život. Baš kao što je to slučaj u gramatici kada je riječ o padežima te zbog toga o pravopisu i pravogovoru, tako i deset Božjih zapovijedi, postaju i jesu uzvišenim zahtjevom fizionomije istinskog života kako za vjernika, tako i za svakog čovjeka. Polazeći od njih, u njima i po njima, otvara se prostor za dijalog između Boga i čovjeka, te između ljudi međusobno, zbog kojeg nitko ni na koga ne bi imao potrebu gledati i smatrati drugoga strancem, već bližnjim. U tom smislu u jednoj od svojih kateheza naveo je Martin Luter ne postoji boljeg ogledala u kojem bi mogao vidjeti ono što trebaš, ako to ne bi bilo deset zapovijedi, u kojima ćeš naći ono što ti nedostaje i ono što trebaš tražiti. Upravo tom iskustvu vodi nas ova današnja Božja riječ iz prvog čitanja. One, koje nazivamo zapovjedima, izrečene su i upućene narodu nakon izlaska iz egipatskog ropstva. U one dane: Bog izgovori sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, slušamo tako u prvim redcima današnjeg čitanja. Na taj način, u njima prepoznajemo riječi upućene našoj slobodi. Riječi su to kojima Bog dialogizira sa našom slobodom, dok je plod takvog dijaloga očuvanost naše slobode. To je sloboda koja svojim izazovom uvijek pobuđuje strah u zatvorenom poretku uspostavljenih oblika moći. Od Boga čuvana i darovana sloboda daje tako prostor ljubavi, kako prema Bogu tako i prema čovjeku, a zbog toga i prema sebi samima. Upravo zbog toga – navodi netko – strašna stvar u čitavom Svetom Pismu je da se Bog raspoznaje i da za ljude prepoznatljiv znak da je Bog na djelu jest tamo gdje se za čovjeka događa oslobođenje. I jasno je da takav oslobođeni ne može onda ubijati, ne može činiti preljub, ne može on porobljavati; ne može lažju izlaziti, pohlepom prilaziti bližnjemu svome. Ako je sklopio savez s Bogom osloboditeljem, sklopio je savez da se osloboditeljski i on među ljude postavlja. A to znači i proročki i s preuzetim odgovornostima međuljudske solidarnosti. Zato je ovaj zakon u biti proglas, proglas prihvaćanja, oslobođenja, hodanja na putu koji čovjeku daje prostor za život.(JT,GiR, 76/77). Zbog toga deset Božjih zapovijedi jesu i razlogom vredovanja našeg vjerničkog pravogovora i pravopisa, ili jednostavno deklinacija našeg biti.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga korizmena nedjelja - 28.2.2021.

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 9, 2-10)

Kronos i kairos dva su naziva kojima su stari Grci označavali vrijeme. Dok se je prvi naziv odnosio na kronološko vrijeme, ovaj drugi naziv pak, odnosio se na poseban trenutak, odnosno, polazeći od etimologije, na ono što se nazivalo Božje vrijeme. Utoliko, kada bi nam se dala mogućnost da zaustavimo vrijeme, onda bismo ga vrlo vjerojatno željeli zaustaviti u trenutcima posebno doživljene zbilje. U želji da se jedan takav trenutak uhvati, čini se kako su i ne baš tako davno fotoaparati i fotografije imali više smisla nego li to imaju u ova naša vremena. Fotoaparatom se tako pokušao uhvatiti trenutak, a u njemu i vrijeme, koji premda prolazna karaktera, u sebi je krio nekakav neprolazan učinak. Danas pak izgleda kako je sve manje nas koji izrađujemo fotografije, premda je u isto vrijeme nikad više nas koji stajemo pred koje kakve objektive škljocajući bilo sebe bilo sve i svašta. Možda bi se na tragu toga moglo zaključiti kako smo otupili za trenutke vrijedne hvatanja čiji bi učinak u nama mogao izazavati posebne doživljaje ili smo ih jednostavno zanemarili, te odustali od njih, zaustavljajući se samo na površini, na formi bez sadržaja. Ne bi nas stoga trebalo začuditi kada uslijed života življenog na takav način, nekako dođemo do stanja praznine u nama, ili kako se to u dijagnostici zna nazvati, do egzistencijalnog vakuma. Riječ je o stanju koje se uglavnom očituje kao klonulost naspram životu. Zbog toga bismo ovo današnje evanđelje mogli razumijevati kao ono što toj i takvoj klonulosti želi stajati nasuprot. Slušamo tako danas: U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima...I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« Preobraženje pokazuje tako istinu koja nije određena formom koja se daje vidjeti, već koja svoje mjesto nalazi u tajni koja nas vodi s drugu stranu onog što se pokazuje neposrednom vanjštinom. Riječ je o gledanju koje u Isusu umije vidjeti dar darovan ljudima u kojem se otkriva način po kojemu smo pozvani živjeti to naše biti čovjekom, tu našu sinovsku pripadnost Bogu. Na taj način jasnijim postaje kako glavni protagonist ljudskog života nije tek čovjek, već odnos, i to odnos u kojem je ljubavi. Taj i takav odnos kadar je preobraziti naše čovještvo, čineći ga mjestom Božje prisutnosti i očitovanja. Ono pak po mjeri Kristovoj kadro je okriti Božju ljepotu pohranjenu u nama. Utoliko, još bližom i jasnijom, postaje nam dobro poznata fraza iz romana Idiot o ljepoti koja će spasiti svijet, čije značenje postaje vidljivo u tome da kada je riječ o onom što je lijepo onda je riječ o nečem uzvišenom, neprolaznom, što ljubav, kako nam to donosi sv. Pavao definitivno jest. Jer ona je pak – najneobičnija pojava koja se na zemlji događa, posve različita od svega zemaljskog, a opet – sve zemaljsko samo po njoj dobiva smisao. Ona je trag Božji ostao od njega dok je prolazio svijetom, ona ga izdaje, govori da iz svijeta nije ni otišao. (LR,LjN,23). Vrijeme korizme naš je kairos, Božje vrijeme kada svoj pogled kao Kristovi vjernici upućujemo prema Uskrsu, a to je isuviše dobar razlog da u vremenu koje je prolaznog karaktera, ne klonemo, već u njemu prepoznajemo onaj poseban i neprolazan učinak doživljene zbilje kojoj je Bog razlogom.  

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva korizmena nedjelja - 21.2.2021.

PRVA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 1, 12-15)

Fenomen stavljanja maske na lice, obilježavao je, mnoge stare kulture. U svakoj od njih naravno, to i takvo prekrivanje lica imalo je svoje značenje. U vremenu pred početak korizme, dobro je poznato kako je vrijeme maski na poseban način vrijeme karnevala. Vrijeme je to u kojem čovjek upravo maskom želi zamijenti sebe i postati netko drugi. Sebe tako želi identificirati s maskom koju nosi. Na taj način prekrivajući lice, maska prekriva identitet osobe pod njom, mijenjajući ne samo lice već i cijelo tijelo. Maskom tako postajemo ono što ustvari nismo. A disati pod onim što nismo, tj. živjeti pod maskom, ne samo da je teško, već zna biti i pogubno. Postajući krinkom za one oko nas i to sve do trenutka dok maske ne budu skinute, mi prestajemo biti, budući da nam je s drugim uskraćeno biti licem u lice. A upravo je to – navodi netko – najkraći opis mjesta na kojem se rađa najneobičniji od svih odnosa u svijetu. Odnos s drugim, jer lice je ovdje predstavnik drugoga. Čovjeka i Boga.(AV,ImR,31). Uzimajući u obzir ove naše dane, obilježene ni manje ni više nego maskama i to puno prije vremena karnevala, nekako se po sili onog što se vidi, pokazuje i tko smo mi to trenutno. Sudeći po maskama na našim licima, identitet kojeg pokazuju, jest taj da se jednostavno svi prepoznajemo kao bolesni, makar znali da nismo. Možda bi se zbog toga moglo reći kako vrijeme karnevala ni ove godine uopće nije izostalo, već se njegovo trajanje dobrano produljilo, donoseći i upućujući upravo maskama, ni manje ni više već istinu, pa i kritiku društvu, budući da vrijeme karnevala u tu svrhu nekad itekako zna poslužiti. Utoliko jasno je kako bi istina našeg društva, a time i istina o nama, bila da je ono, da smo mi, dobro razboljeni. I evo nas opet na početku korizme, odnosno u njezinoj prvoj nedjelji. Vrijeme korizme vrijeme je otkrivanja vlastitog lica koje stoji nasuprot svakom karnevalu, te zbog toga vrijeme otkrivanja razloga maske na našem licu. U korizmenom vremenu tako uočavaju se linije razdvajanja dobra i zla, prepoznaje djelovanje Duha Božjega i duha zloga. Prilika je to da se obračunamo sa sobom u sebi, dolazeći tako do sebe, do onog što stvarno jesmo, čineći da padnu maske s naših lica. Upravo u Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« određuje se promjena zbog koje nije potrebno ništa drugo nego u sebi otkriti čovjeka od Boga ljubljenog. Takav čovjek nema masku, te zbog toga diše život. Istina riječ je o čovjeku koji je svjestan možda i istinitosti teze o samom sebi kao glupom biću; jer kad ima slobodu zlorabi je, a kad mu se ona oduzme ne osjeća se čovjekom. Utoliko, stiješnjeni između dva izbora potvrđujemo se i dokidamo. Zato – navodi netko – zato dragi prijatelji, u slobodi što mi je dana da biram, opredjeljujem se za onu mogućnost koja makar i po cijenu smrti ostavlja šansu da se do kraja osjećam čovjekom. (BS,KNS,71). Sastavni dio takvog opredjeljenja jesu kušnje, i naši odgovori na njih, koje su zbog toga znak našeg biti čovjekom, tim više što su proživljene od samog Krista. Ne preostaje nam stoga ništa drugo nego zaželiti dobru korizmu, kako bi ti naši karnevali mogli konačno prestati, a maske pasti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


šesta nedjelja kroz godinu - 14.2.2021.

ŠESTA NEDJELJAKROZ GODINU

(Mk 1, 40-45)

Bilo da je razlog prizor kojeg vidimo, stvarnost koju doživimo ili pak da je riječ o kojekakvim pretjeranostima kojima je razlog naša halapljivost, u nama se zna stvoriti stanje nelagode, odnosno kako se to stručno opisuje: specifični fiziološki i psihološki osjećaj nelagodnosti i gađenja u grlu, donjem dijelu grudnog koša i trbuha. Takvo stanje naziva se mučninom. Baš zato što je riječ o stanju, čini se kako njezino trajanje zna potrajati, ali i ukazivati i na ono što izravno i nije toliko povezano sa simptomima koji bi u strogom smislu riječi određivali fenomen mučnine. Glavni lik romana upravo nazvanog Mučnina, svjedoči nam kako je za njega mučnina strah od postojanja, osjećajući se zbog toga otuđenim od ljudi, od samoga sebe, te vlastitih dijelova tijela. Takvih simptoma očito nisu pošteđeni ni ovi naši dani, tj. mi u njima, u kojima bismo mogli prepoznavati nastavak jednog takvog ili sličnog romana, sa vjerojatno istim naslovom. Time se samo potvrđuje da život uistinu može pisati romane. Međutim, puno više i istinitije nego u tim i takvim nastavcima naše bismo dane mogli razumijevati i u današnjem evanđelju koje ispred nas stavlja jednog gubavca, njegov vapaj i Isusov dodir, a prije svega Isusovu jasnu želju za čovjekom čiji je život postao ništa drugo doli mučnina, tj. strah od postojanja. A kada je o gubavcu Isusovog vremena riječ, onda je riječ o čovjeku za čiji se život, može reći da je mučnina. U shvaćanju i zakonima Starog zavjeta, zbog svoje vidljivosti na koži osobe, guba je bila znakom, ne samo same bolesti već i sramote, krivnje, a na poseban način kazne Božje, budući da je takva bolest nužno bolest grešnika. Ovo je gledanje koje su drugi imali prema onom tko je bio bolestan, međutim ovo je i pogled koji je sam bolesnik imao prema sebi. Njegovo dostojanstvo oduzeto je činjenicom da je bio bolestan, naravno u skladu sa zakonom. Proglašen i smatram onim koji izazva strah jer može zaraziti ostale, morao je biti napušten od svojih najbližih, izbjegavan od ostalih osoba, marginaliziran. Društvo ga je pak tjeralo i prisiljavalo živjeti na dovoljno dalekoj distanci, što dalje od mjesta gdje je ikoga. Osuđen na život u špilji i šatoru, preživljavao je od dobra onih koji su prema njemu imali koliko toliko sućutnosti, ali uvijek na fizičkoj distanci. Jasno je kako je gubavac bio čovjek bez odnosa: zbog toga se može reći da je bio živi mrtvac, čije je dostojanstvo čovjeka arbortirano. Otpisan, i odbačen, daleko od sviju, ničiji pa ni svoj. Pritiskalo ga je uvjerenje da ga je Bog odbacio, da bi na kraju i sebe odbacio pritusnut samoćom.(6bRS1). Ima li u ovome sličnosti s nama danas ili tek puke slučajnosti, tko zna?. Međutim ako je sličnost sa stvarnim osobama uistinu slučajna, pa i stanja u kojima se osobe nalaze, ne bi bilo zgorega da nas u takvom slučaju dotakne Krist. Ovaj dodir, dodir Krista, ali i na Kristov način, tako postaje jezikom kojeg koža kao najveći organ našeg tijela ne prepoznaje tek kao puki dodir, već kao mjesto iskustva i razmjene koje mi imamo sa onima oko nas. On nam daje priliku ponovno osjetiti sebe i vidjeti se drugačijim očima, otkrivajući odnos koji jedni može biti autentičan. Na takav način dotaknuti drugog i dati se od drugog dotaknuti, vrlo je vjerojatno da bi mučnine bilo manje, a možda je ne bi niti bilo.  

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


peta nedjelja kroz godinu - 7.2.2021.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 1, 29-39)

Izbori i odluke koje se na njih odnose, svakodnevna su radnja koju ponavljamo. One nas zahvaćaju u najmanjim i naoko i ne tako važnim stvarima, ali i u onima za koje će malo tko reć da su malene. Ove potonje, svoje mjesto nalaze i u izrazima po kojima se pred nas zna staviti mogućnost izbora, i to ne bilo kakva. Karakteristika takve mogućnosti jest, da o njoj ovisi i sam život, ili pak da se ona odnosi na izbor koji se tiče onog nečeg što čovjek za sebe shvaća kao najbitnije. Tako primjerice u izrazu: pare ili život, to bi po svemu sudeći imao biti život, barem ako je suditi po vrijednosti ponuđenog. U ovom razdoblju i situaciji koja nas evo već godinu dana nalazi, ali i ne samo sada već i puno prije nego je jedno ovako stanje započelo, jedan od glasnijh izraza za izbor pred kojeg smo stavljeni jest i onaj, koji bi mogao glasiti: Život za zdravlje ili zdravlje za život. Na tom tragu redci iz knjige Užitak života njemačkog liječnika i psihoteraputa Manfreda Lutza možda bi nam mogli poslužiti da vidimo gdje smo s obzirom na ovaj i ovakav ponuđeni izbor. Polazeći od shvaćanja kako je zdravlje za mnoge od nas postalo nešto poput religije, navodi: religija zdravlja proždrljiv je i ne duhovit tiranin koji ljude od jutra do noći zlostavlja, prijeti im, ispravlja ih i koji s obrednim crvkutanjem o zdravstvu uspavljuje samosvojno mišljenje. Tako ljudi ne vjeruju više u dragog Boga nego u zdravlje. Sve što se nekoć činilo iz ljubavi prema dragom Bogu – hodoćašća, post, dobra djela – to se sad čini za zdravlje. Kao i sve u našem društvu, tako i zdravlje postaje proizvod koji se može popravljati. Morate učiniti nešto za zdravlje, ništa ne dolazi ni iz čega, tko umire, sam je kriv. I tako ljudi trče šumom, jedu sjemenke i neukusne proizvode – i ,uza sve to, umiru. Najgore je što religija zdravlja zavodi goleme mase svojih sljedbenika u slijepu ulicu. Tko poput religije zdravlja vidi u invalidnosti, bolesti, boli, patnji, starosti, i smrti jedino nedostatke u životu, tomu, po mojemu računu – navodi ovaj liječnik – preostaje u prosjeku 9,82 posto, životne dobi da bi doista uživao u životu. Utoliko – religija zdravlja čisto je ruganje koje totalitarno vlada snagom stroge politčke korektnosti.(ML,UŽ,8-13). Stoga, slušajući danas o Isusu koji ozdravlja, odnosno kako navodi samo evanđelje punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im, izboru između života za zdravlje ili zdravlja za život, Kristov vjernik odgovora načinom po kojem svjedoči da je Kristom dodirnut. Dodirntost Kristom, prije svega ozdravlja, stoga ne može biti bilo kakva. Riječ je o dobru prema drugom iz ljubavi, što je drugo ime za služenje. Drugom biti na dobro iz ljubavi, značilo bi misliti za i na dobro drugog, govoriti za i na dobro drugog, činiti na i za dobro drugog. Zdravlje je to za život, a života nikad dosta. Takvo zdravlje definitivno onda računa sa vječnošću, a ona se ne može osvojiti tjelovježbom, niti kupiti novcem, jer neke se stvari uistinu ne mogu kupiti budući da je za njih potrebna besplatnost. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja kroz godinu - 31.1.2021.

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 21 -28)

Dogodi se da prisutnost određene osobe zna pokrenuti u nama kojekakve reakcije. Tim više ako obraćanje te osobe u nama oblikuje otpor koje kao izraz svoje volje nalazi u dobro poznatoj izreci: noli turbare circulos meos, što se prevodi i ima značenje onog jednostavnog: ostavi me na miru. Utoliko, taj netko daleko je od toga da nam bude nepoznat. Naprotiv, baš zbog toga što o njemu imamo određeno znanje, ono postaje razlogom, određuje narav, ali i način pokazivanja takvih reakcija koje uglavnom nosimo nekako skrivene u nama, zaklonjene od pogleda drugih, do trenutka susreta s onim koji ih je kadar izazvati, te zbog toga učiniti vidljivima. A takvi se susreti mogu dogoditi bilo gdje, odnosno i na mjestima za koja nikad ne bismo mogli ni slutiti da bi takvog susreta i svega što on takav sa sobom donosi, uopće moglo biti. Time se na svoj način pokazuje kako ono što nam na prvu daje dojam iznenađenja i nije nešto zbog čega bi se trebali osjećati iznenađenima, koliko upitanima o stvarima koje u sebi nosimo. Da je tome tako progovara nam i ovo današnje evanđelje koje ispred nas stavlja zgodu dogođenu u sinagogi jedne subote u Kafarnaumu u kojoj je prisutan sam Isus koji – kako navodi evanđelje – počne naučavati  i to kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Riječ je o mjestu molitve, riječi Božje, susreta, odnosno mjestu u kojem možemo prepoznati nas, u našim pohodima crkvi, u tim našim religioznim radnjama za koje smatramo da su dovoljno očitovanje naše vjere u Boga. Istina je kako takve radnje nisu nevažne, međutim one takve, vrlo su mala garancija našega života u Bogu, budući da shvaćanje religije kao uloge koja se vrši te izvršena daje čovjeku opravdanje i svijest opravdanosti pred Bogom, u temelju je suprotna evanđelju.(VB,NrCc,75). Baš zbog toga koliko god neočekivano, ne bi nas trebala iznenaditi, kako donosi današnje evanđelje, prisutnost i očitovanje čovjeka opsjednuta nečistim duhom u sinagogi koji viče: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Zanimljivo kako je u ovim riječima svjedočanstva jednaka onom Petrovom kada priznaje – Ti si Krist Sin Boga živoga – međutim premda su iste riječi drugačiji je duh. Utoliko – kako netko navodi – vjera Kristovih vjernika, vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, dok je vjera zloduha bez ljubavi. Kako bez ljubavi? Vragovi su govorili zato da bi Krista udaljili od sebe, jer prije nego su što su rekli: Znamo tko si ti., rekli su: Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine došao si da nas uništiš? Zato, nešto je drugo posvjedočiti za Krista da uza nj prioneš, a nešto sasvim drugo posvjedočiti za nj da ga od sebe odijeliš.(FH,Vzd,73). Na taj način: Božja riječ, a to je sam Isus, izaziva u nama čuđenje, jer posjeduje takvu snagu da nas ostavlja u čudu, a ne na miru. Ono, evanđelje, ne tlači ljude, nego ih oslobađa od nečistoća zlih duhova, mijenjajući srce, mijenja život.(usp.pF,A, 2018). Baš zbog toga biti Kristov vjernik, sve više znači naći unutranje uporište u svojim najdubljim potrebama i prihvatiti Božju riječ, koja se ne može osjetiti kao istinita i živa ako nije postala dijelom vlastitog bića.(VB,NrCc,76). Time bi naše reakcije na nečiju prisutnost vrlo vjerojatno mogle postati drugačije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja kroz godinu - 24.1.2021.

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 14 -20)

Na jednom mjestu Dostojevski je napisao ono što gotovo svatko od nas zna ili barem sluti, pa i bez činjenice da je to imalo biti zapisano. Tako tvrdi: čovjek je biće koje se navikava na sve. U tome se na svoj način da iščitati kako je čovjek sklon i u sebi nosi mogućnost da se može mijenjati. Naravno, sposobnost promjene tek je početna postaja sa koje se kreće na put bilo prema promijeni na dobro i za dobro, ali nažalost i na put ka promijeni koja takva nije. Očito je stoga kako ova čovjekova sposobnost može biti i zlorabljena, i to tako da bude okrenuta protiv njega samog. O tome, ako ne ništa, svjedoči i ovo naše vrijeme i stanje koje nas nalazi. Utoliko, ne može se zaobići pitanje o onom što je to što je kadro čovjeka mijenjati, u čemu se je to on pozvan mijenjati, te kojim to načinom i sadržajem ostvaruje tu svoju alternativu. Baš zbog toga čini se kako je za takvo što potrebno upravo ono nešto sadržajno jako. Nešto što je kadro prozvati i mijenjati ne samo navike, već i s njima naše gledanje, te time i vrednovanje sebe i svih ljudi oko sebe, odnosno života i životnih suodnosa. Za Kristove vjernike, ali ne samo za njih takav sadržaj i način zbijen je u riječ izgovorenu iz Kristovih usta, koju nam u ovu nedjelju posebno posvećenu Božjoj riječi, donosi evanđelje. »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«. Riječ je o navještaju koji odzvanja za čitav svijet, za svakog čovjeka. U njemu se nalazi ne toliko poziv u smislu povratka religiji, koliko snaga za promjenu mentaliteta koja se duboko utiskuje u našem ponašanju. Na taj način, razumljivijima se čine riječi Jorge Luisa Borgesa kada navodi: kako je umrijeti za religiju puno lakše, nego nju uistinu živjeti. Zbog toga u svjetlu evanđeoske riječi ponuđeno nam je ni manje ni više nego otkrivati smisao života, ali vrijednosti koje iz njega proizlaze, te čija se događanja i ostvarenja odvijaju na pozornici ovoga svijeta. Na takvo obraćenje Isus poziva kako bi kraljevstvo Božje postalo stvarnost. Ono, kraljevstvo, ima značenje alternative. Ono je alternativno društvo, društvo koje umjesto da se uzdiže – ono silazi; umjesto da zapovijeda – ono služi. (Usp.SB,3 kGb). To je u konačnici oblik željene i življene vjere, čija novost donosi – kako netko navodi: svakome mogućnost da bude čovjekom na drugačiji način, posve različit od onog na koji smo beznadno navikli, (ali) i mogućnost drugačijeg i prilaza Bogu i drugom čovjeku, (te) moć o mogućnosti da se postane djetetom Božjim po uzoru na Sina Božjega, umrlog i uskrslog. To pak znači da ima izlaza iz našeg svagdašnjeg beznađa i prokletstva.(SK, OsSb,110). Poziv na obraćenje potvrđuje tako trajnu mladost kršćanske vjere. Zbog tog i takvog poziva i odgovora na njega, Kristov vjernik zna da novost na koju je pozvan, svakim danom živi iznova. Takav, pozvan je obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravedosti i svetosti istine, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici. A na tu naviku treba se znati naviknuti, tim više jer je čovjek, kako je to zapisano: biće koje se navikava na sve.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja kroz godinu - 17.1.2021.

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv, 1 35 – 42)

Uglavnom se smatra kako su djeca znatiželjna. To po sebi uopće nije loše, no ono što je manje dobro jesu posljedice koje znatiželja iza sebe nekad zna ostaviti. Upravo iz tog razloga nerijetko se po kućama znalo lijepiti ormariće u kojem je posuđa, začepljivati utučnice, zaključavati vrata, praviti ograde, i tko zna što sve ne, kako ne bi bilo nereda i kako se dijete ne bi izložilo opasnosti. No, iako je kod djece izražena, znatiželja ne zaobilazi niti odrasle. Istina, drugačija je. Zbog nje se po kući uglavnom ništa ne mora lijepiti, zatvarati, iako nekad ni to ne bi bilo zgorega. Ona je nekako više upućena na nešto ili nekog van kuće. Tako kad se nešto dogodi ili događa, ima od nas uvijek onih dežurnih znatiželjnika, a da to nisu niti novinari, niti pripadnici kakve dežurne službe, koji prvi među nama nekako odlaze na mjesto događaja ili tamo već jesu. Ako su pak tamo, ovi znatiželjnici ujedno postaju i očevidcima. A očevidac je pak naziv za svjedoka koji za razliku od svjedoka po čuvenju iz vlastitog opažanja nešto zna o činjenicama onog što se dogodilo. U tom smislu, današnje evanđelje, na svoj način nas upućuje kako se to, kada je o Bogu riječ, od znatiželjnika postaje očevidcem. U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Pred Kristovim vjernicima, nakon božićnog vremena, koje je bilo svojevrsnim uvodom u novu liturgijsku godinu, novi su svagdani, nove nedjelje, novi blagdani. Svaki od njih protkan je i sa sobom nosi ovaj tako kratak i jasan poziv, dođite i vidjet ćete. On, misli se na poziv, baš poput kakavog nazivnika svakim novim danom donosi se navještajem evanđelja. Utoliko, prihvativši ga, ono čega bismo mogli postati očevidcima jest to kako u Isusu Kristu do kojeg nas poziv želi dovesti –navodi netko -  znamo kakav je i što je Božji čovjek. Ako se pitamo što znači služiti Bogu, mjerilo je u Njemu. Ako pitamo što znači vršiti Božje zapovijedi, znamo jedno ostvarenje u tijelu, ne tek u teoriji. Tako (započima), i započelo je jedno veliko opredjeljenje, hod za njim, hod stopama Kristovim. To pak znači, izabrati i poći, a to nužno znači mijenjati se. Od čovjeka koji ima samo svoje račune, početi djelovati na nov način, snagom novog Duha, kojeg evanđelje u nama raspiruje.(JT,IM,29).  Na taj način, otkrivamo sebi, a druge pretvaramo u očevidce, za činjenicu, da u sebi imamo priliku biti drugačiji i da možemo jedni s drugima živjeti drugačije, onako kako je Bog za nas živio u Isusu Kristu.(JT,IM,22). U tom smjeru trebala bi ići naša znatiželja jednih prema drugima. U suprotnom, ne čini se tako jednostavnim naći neko adekvatno sredstvo, kao što je to slučaj s djecom, koje bi nas i druge moglo zaštiti od nereda, a ponekad i opasnosti pod sam život. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


krštenje Gospodinovo - 10.1.2021.

KRŠTENJE GOSPODINOVO

(Mk 1, 7-11)

Na jednom mjestu stoji napisano, nema veće stvarnosti za čovjeka, nego roditi se. Rođenjem pak,  čovjek ulazi u novo stanje, novi ambijent života koji je nekih devet mjeseci prije započeo začećem. Od tog trenutka premda taj tren uglavnom nema imena, nečije je dijete, njegov se datum rođenja zapisuje, ali i ime njegovih roditelja. Novi je član obitelji, nečiji je možda brat ili sestra, nečiji rođak, unuk. Nositelj je ne samo nečijeg prezimena, već i određenih sličnosti i gena, koji se naravno životom pokažu kroz život. Međutim zna se dogoditi i to da će netko za sebe reći, kako se drugi put rodio, i da mu je nekakav događaj ili odluka bila kao drugo rođenje u životu. Takvi slučajevi nisu nam nepoznati, dok svjedočanstva uz njih vezna dogođena su u iskustvima onih koju znaju reći, kako su nekim čudom ostali na životu. Od toga trenutka, pogled i odnos prema životu jednostavno postaju ne tek drugačiji, već udivljeniji i dublji. Uzimajući u obzir i jedno i drugo, odnosno ono prvo naravno rođenje i ovo drugo shvaćeno kao ono koje je izvanredno, ali zbog toga ništa manje rođenje od onog naravnog, danas na blagdan krštenja Gospodinova, stavlja se ispred nas koji sebe doživljavamo Kristovima, kako pitanje, tako i otkrivanje odgovora, o značenju onog biti kršten. A biti kršten prije svega znači biti rođen. Zbog toga bi za početak bilo dobro znati datum svoga krštenja. Istina je kako sa pamćenjem datuma i godina neki imaju problema. Vjerojatno jedan od razloga leži možda u tome što ih jednostavno nisu marili proslaviti, dok su u isto vrijeme i ne baš tako osobnim i umjetno stvorenim spomenima i sjećanjima znali upriličiti bučne parade. A rođenje, rođendan, se znamo slavi, i takav dan se ne zaboravlja tek tako. Nadalje, time što smo krštenjem nanovo rođeni, čovjek izlazi iz tame u svjetlo, briše se njegova tama, briše se taj njegov istočni grijeh, ta tajna mraka, te zbog toga mijenja njegovo stanje baš kao kad je poroda, iz tamne utrobe, na svjetlo života. Takav ulazi u obitelj, koja se zove Crkva, i u njoj nije bez imena. U njoj nije sam, a biti članom takve obitelji čini ga takvim da u svakom čovjeku može gledati brata i sestru. Jer sliči na svoje u obitelji onaj koji je kršten, u isto je vrijeme slab, i sklon onom u čemu nije života, sklon je grijehu, ali je i u mogućnosti zacijelivati tu svoju ahilovu tetivu, jer je krštenjem osposobljen, vjerovati, nadati se, ljubiti. Upravo ga ove sposobnosti, nazvane još krepostima određuju kroz odnose prema sebi, drugome, prema svijetu, te prema Bogu. U njima je životom pozvan prolaziti kroz život. U njima je pozvan živjeti. Uz to, zato jer je rođen od Božje ljubavi za novi život iz vode i Duha Svetoga, onaj je koji je ljubljen. U tome se očituje njegova izvanrednost. Rođen je za život u život vječni. Upravo zbog njega, zbog tog i takvog života, pogled onog tko je kršten i njegov odnos prema životu ne mogu ostati plitkima. Jer je uronjen ili unesen u Krista, usitinu otkriva zašto nema veće stvarnosti za čovjeka nego roditi se, na poseban način kada je takvo rođenje od Boga, ili kako znamo reći biti kršten. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 3.1.2021.

 DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

(Iv 1, 1-18)

Ne opija samo čašica više, niti je tek pijanstvo njome uzrokovano ono što oduzima pribranost i svijest. Zapravo je ne mali broj onog što smo kadri nazivati i razumijevati pod opijenošću, a da i nema izravne veze sa neumjerenošću u piću. Među tim i takvim bezlkoholnim opijatima svoje mjesto nalazi i fenomen moći. Ako je suditi po dogođenom, tj. iz povijesti, ali i onog što se događa, bilo da je riječ o pojedincu ili pak masama, izgleda kako moć opija najučinkovitije. Opium je to kao nijedan drugi. Zakamuflirana često u izričaje koji ponekad hine humanost, primjerice kao onaj koji nalaže kako je znanje moć, ona postaje cilj za koji se sredstva ne biraju. Naravno riječ je o moći shvaćenoj kao mogućnosti upravljanja nad čime, ali na poseban način nad kime. Ignorirajući i ne priznavajući granice koje su trebale biti priznate, takav tip omamljenosti, uglavnom je bio i jest razlogom kojekavih nesreća u kojima su stradavali većinom nedužni. Uostalom kada takvo stanje uzme primat nad sviješću, ništa se  drugo i ne može očekivati. Stoga je očita potreba za nečim što se jednim imenom naziva preventiva. Na nju svaki čovjek ima pravo, i svakome je ona ponuđena, samo što se čini kako je nas takvih koji je ne vidimo kao svoju ili je jednostvno ne želimo, odričući se nje. Preventiva je to koja svoje korijene nalazi u srcu svakog čovjeka. Tamo ili ima prostora za nju, te zbog toga i za ljude oko nas, ili smo bez nje netko tko postaje iznad svakog, te zbog toga omamljeni visinom gubimo svijest o sebi i drugima. Današnje evanđelje, ovo Ivanovo, barem Kristovim vjernicima koji ga i ove nedjelje slušaju, daje prepoznati u čemu se nalazi jedna takva preventiva, te zbog toga, što je to što stoji nasuprot moći koja od drugih stvara, ne pribrane osobe, već pijane podložnike. Slušamo tako: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Naravno misli se na Krista; A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Moć biti djetetom Božjim, nešto je sasvim drugačije od moći koja omamljuje i opija. Iako uzima pod svoje, ne umanjuje odgovornost ni pred kim. Naprotiv povećava je, priznavajući i potvrđujući svoje granice pred granicama drugih. Takva moć nije bez znanja, ali znanje i njegova sredstva zbog nje postaju služenje na dobro drugog. Moć biti djetetom Božjim znači djelovati iz ljubavi. Zato je ljubav moć koja pristaje svakom čovjeku. Uostalom to potvđuje sv. Pavao danas donoseći u svojoj poslanici kako nas Bog u ljubavi predodredi za posinstvo za sebe po Isusu Kristu. Ona je preventiva za svaki oblik pijanstva koje nas hoće učiniti moćnima na način da nam čovještvo učini nemoćnim. Dani u kojima smo se našli – od pandemije do potresa, i koječega drugog – mnogima će biti dani straha i malodušja pred licem budućnosti, no rijetko je kada bilo toliko prilike činiti dobro kao sada. Uostalom, kakav bi smisao imalo sve navještanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima kada bismo pred licem zla bili posve nemoćni? No jesmo li svjesni koliko toga sada leži u našim rukama, (usp.VB,OV,189), budući da je moć biti dijete Božje.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


Sveta Obitelj  Isusa, Marije i Josipa - 27.12.2020.

NEDJELJA SVETE OBITELJI

(Lk 2,22-40)

Scena je sljedeća. Jutarnja jurnjava do stola, najprije onaj najmlađi član koji je ovladao hodanjem, zatim dvoje ili troje njegovih prethodnika, uto stiže i otac, odnekud je tu i psa ili kakve mačke, dok je majka, premda je u kuhinji već puno prije svih, još uvijek stolu leđima okrenuta. Čim se je majka okrenula, oni koju su već stigli, ustima punih osmijeha pozdravili su, naravno ne majku, već zobene pahuljice ili nekakav dobro karmelizirani čokoladni namaz. Naravno da ovaj kadar na prvu djeluje kao slika koja govori o nečem u čemu bi mnogi našli inspiraciju da to nazovu obitelj. Uostalom takvu je nalazimo na plakatima raznih formata obješenu po svemu i svačemu. Ispada tako kako je upravo obitelj u prvom planu, međutim ona to nije. A kada obitelj nije u prvom planu tada ona može biti reklamirana u svrhu bilo čega. Tako može biti reklama za kolodvor, vojarnu, ili pak kakav stadion. Po svemu sudeći ovo troje pokazuje se kao ne baš pogrešna slika onog u što se obitelj zna pretvoriti i na što nažalost sve više nalikuje, ali i isto tako još jedna potvrda onog što obitelj uistinu nije. Ona dakle nije kolodvor, jer njezini članovi premda životom pozvani na odlaske, u obitelji ne žive kao putnici koji u čekanju svoga odlaska druge vide i doživljavaju kao strance, gdje im se ponekad netko i učini poznat, no bez posebne brige i obzira. Premda ima vrlo velike važnosti za odgoj, obitelj nije vojarna. U njoj se autoritet po kojem se komunicira odgoj ne događa deranjem, i vježbanjem gađanja kojekavim riječima, pa i gestama koje nakon jednih takvih lekcija znaju ostaviti traga u duši, ali i na licu drugih članova. Iako je mjesto igre, graje, pa i mjesto određene strastvenosti, obitelj zbog toga nije nekakav stadion, a još manje borilište ili kakav ring. To na poseban način postaje vidljivo kada su djeca zbog problema između njih dvoje, misli se na oca i mater, primorana da postanu navijači jednog od njih. Naravno, da to navijanje nije besplatno. Zato će se glavni akteri igre, prije nego ponovno dođe do sraza, potruditi da se djecu kupi za svoju stranu, i tako dobije onog potrebnog igrača više van terena. Ili će možda svjesni kako ne mogu olako pridobiti nikog za sebe, svoj meč riješiti za zelenim stolom. Naravno tamo se pobjeđuje formalno, međutim, zato se neformalno gubi sve. Sve ovo i puno više od ovog nije nepoznato mnogima koji još uvijek takvo stanje nazivaju obitelj. Istina je kako nijedna obitelj nije bez problema, no gore od problema u obitelji je kada ona postane nalikovati na sve ono što nije, premda se to sudeći po slici izvana i ne da lako primjetiti. U konačnici ne čine uvijek problemi čovjeka problematičnim, već problematičan čovjek stvara probleme. Na današnji blagdan, nedjelji posvećenoj Svetoj obitelji, Isusa, Josipa, Marije, Kristovi vjernici, ali i svi ljudi dobre volje, imaju priliku stati pred scenom života ove obitelji zbog koje i koja je razlogom da svatko od nas svojom ljubavlju i brigom ostavlja traga na životu drugih.(pF,AL,322). U protivnom čini se kako sama obitelj postaje tek nužnom scenografijom razno raznim reklamama koje uglavnom potvrde sve ono što obitelj nije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja došašća - 20.12.2020.

 ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 1,26 - 38)

Razne su geste koje zna izazvati susret. Upravo u susretu očituje se njihova posebnost, ali i zbog njih odnos između nekog dobiva priliku da uopće bude nazvan takvim imenom, u protivnom njegovo bi značenje više odgovaralo definiciji kakvog slučajnog sudara. U tom smislu, gesta koja na poseban način naš odnos s nekim pretvara u susret jest zagrljaj. Za njega se zna reći da je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubca. Potpuno besplatan, bez zahtjeva za nekakvim posebnim uvjetima, u malo kojim prilika ostaje bez uspjeha. Budući da moćno napada brige i hrani optimizam takav, pokazuje se kao nužnost bez koje bi mnogo toga u nama bilo osuđeno na beznadnost. Tome u prilog govori ne mali broj razno raznih studija koje upravo u zagrljaju prepoznaju čitav niz dobrobiti za naše psihofizičko stanje:  jedna od njih donosi kako je čovjeku potrebno četiri zagrljaja na dan kako bi preživio, osam da bismo se održali, dvanaest da bismo napredovali. Očito je kako zagrljaj u sebi nosi i ima moć koja je u stanju mijenjati na dobro one kojima je upućen i koji ga prihvaćaju. Ne čudi stoga, što je jedna takva gesta dobila i svoj posebni dan. Naime 21.1. proglašen je međunarodnim danom zagrljaja. Naravno da sve ovo može djelovati kao sol na ranu, u ove dane kada je malo prostora i mogućnosti  za susret dogođen kroz zagrljaj, i to u ovom vremenu došašća, za koje se može reći da je posebno vrijeme zagrljaja, a od nas se pak traži distanca. Međutim, ako ne ništa onda je takvo stanje jedna dobra škola, koja istina nije laka, ali uči onom što je vrijedno i nužno, i čemu se baš i nije davala neka velika važnost, a zagrljaj je kako vidimo sve drugo nego nevažan. Upravo unutar tog i takvog stanja slušamo današnje evanđelje, koje na našu ljudsku nemogućnost odgovara: Ta Bogu ništa nije ne moguće. Ove riječi događaju se unutar susreta koji se svakom čovjeku nudi kao prilika jedne tako važne i   posebne geste. U susretu Marije i anđela, po tajni utjelovljenja Božje riječi, koju pred nas stavlja današnje evanđelje, dogodio se zagrljaj Boga s ljudima. U toj tajni kako to navodi na jednom mjestu poznati danski filozof Kiekegaard: dvije sfere, prvotno antitetčke, tj. suprotnog značenja, ona božanska i ona ljudska, ušle su u koliziju, međutim ne na način sudara ili nekakve eksplozije, već po jednom zagrljaju. Zato u temeljima zagrljaja Kristovih vjernika, stoji riječ. Nju Bog šalje da njome budemo zagrljeni. Ona nije mrtvo slovo na papiru, kako se na riječ zna često gledati, već je živa osoba u nama. Ta riječ je sam Bog Isus Krist. Njega mi, kao Kristovi vjernici nosimo, jer on nas nosi. Njime smo zagrljeni te zbog njega shvaćamo kako grliti i onda kada se to pokazuje nemoguće, budući da njegov zagrljaj ne mogu spriječiti nikakve izvanjske distance. Jedino što ga može odbiti jest naš Ne ponudi njegova zagrljaja, bez kojega su onda i ovi shvaćeni kao samo naši na putu da postanu nemogući. Zato su geste iza kojih stoji evanđelje posebne. Ovo današnje to na poseban način potvrđuje. Njime izazvane naši odnosi daleko su od toga da postanu tek slučajnim sudarom. Razlog su susretu koji je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubaca, naravno riječ je o zagrljaju. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja došašća -13.12.2020.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Iv 1,6-8;19-28)

Za reklame otprilike znamo čemu služe. Osim što se pokazuju kao iskušavatelji našeg strpljenja i živaca tijekom gledanja nekog filma ili utakmice, one prije svega predstavljaju smišljeno i promišljeno informiranje, te plansko populariziranje, uglavnom sredstvima masovnih medija, kojekakvih proizvoda i usluga. To u stvarnosti kakva je ova naša, postaje još očitije budući da njezino događanje određuje nužnost izrečena kroz imperativ biti viđen, biti primječen. Motivi za tako što, sve više se pokazuju kao oni koje svoje mjesto nalaze između vapaja za prihvaćanjem i kojekakvog kompleksa, na poseban način onog prepoznatog kao kompelksa više vrijednosti. Njega bismo, nažalost, po svemu sudeći mogli prepoznati u sve uvriježenijem izrazu kojim netko sebe želi staviti pred drugog i predstaviti pred drugim, a glasi, znaš li ti tko sam ja? Onaj tko ga izriče, možda i ne zna da pitanje kojeg postavlja pred drugog, vrlo često je pitanje na koje sam nema jasan odgovor. Odnosno da odgovor na jedno takvo pitanje, iz usta onog tko ga postavlja, ako ne uvijek, onda barem prečesto, biva pogrešan. U tom smislu, današnje evanđelje, barem kad je o Kristovim vjernicima riječ, možda bi se moglo razumijeti na način ključa koji nas otvara za točan odgovor o tome tko smo, ali isto tako kao ono koje nas ozdravlja od jednog nimalo laganog kompleksa u stavu prema drugima. Slušajući tako pitanja upućena Ivanu Kristitelju o tome da o sebi kaže tko je; njegovi odgovori, dovode nas do oslobađajućeg priznanja, zbog kojeg bismo pred sobom i drugima mogli odoljeti zastranjenjima u koje kakve oblike preuveličavanja, ali i prepotentnosti, te zbog toga, naravno, i pogrešnog shvaćanja sebe. To bi se posebno dalo iščitati u Ivanovu odgovoru: ja nisam Krist. Na taj način, odgovor o tome tko smo, možda bi prvotno trebalo tražiti polazeći od pitanja: a znaš li ti tko ja nisam?  Za Ivana, točan odgovor o sebi događa se tek kroz ispravan odnos prema Bogu. Bog je - kako netko navodi – odgovor na pitanje tko je čovjek, a čovjek je odgovor na pitanje tko je Bog. Točnije; čovjek je mjesto gdje Bog daje svoje odgovore o sebi; „zaslon“ na kom se Bog očituje. Tu upućenost Boga na čovjeka i čovjeka na Boga evanđelje ocrtava slikom: riječ – glas; svjetlo – svjedočanstvo o Svjetlu.(LR,LJn,44). Zato je Ivan, zato smo mi svjedoci riječi i svjetla. Ne želeći biti viđeni, drugog se vidi preko nas. Svjesni kako lažni svjedok i lažno svjedočanstvo čini težak zločin, budući da svojom riječju ubija nedužnog, svoj glas dajemo riječi koja oživljuje, evanđelju Isusa Krista Sina Božjega, kako ga to naziva sv. Marko. Utoliko, Kristovi vjernici, niti su manje niti su više ljudi od drugih. Ljudi su kao i svi ostali, ali oni su čuli i proglašuju jednu Riječ i svijet ima pravo po toj Riječi njih suditi. A sve što imaju iznutra činiti jest: da omoguće svijetu: - ako to ne čine, i oni su samo porobljivači – da mu ta Riječ znači ono što ona jest: spasenje čovjeku. Inače je sve ostalo skretanje u laž. (JT,IM,101). Logično je onda kada takvog svjedočanstva izostane, da njegovo mjesto zauzmu kompleksi. Bili veće ili manje vrijednosti, oni pak, ipak malo više, nego to čine reklame znaju biti iskušavatelji našeg strpljenja i naših živaca. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


druga nedjelja došašća - 6.12.2020.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Mk 1,1-8)

Premda se pod pojmom pustinja, onako na prvu i pomalo romantičarskom zamišljaju, u nama javlja slika nepreglednih i beskrajnih pješćanih dina, čini se ipak kako je ne mali je broj onog što nemajući ama baš nikakve veze sa jednim takvim prizorom, često nazvano upravo pustinjom. A kada je nešto pustinja onda je riječ o ambijentu koji nema nikakve sklonosti ni prostora za bilo kakvo ostajanje u nečem u čemu je banalnosti, površnosti, i koje kakvog trošenja oko stvari i za stvari koje istina nisu i ne trebaju nužno biti protiv života, ali koje tada, u takvom ambijentu, mogu biti nimalo lagan teret pod kojim ono što se do tada shvaćalo kao život, postaje sve više razlogom da ga se gubi. To na poseban način možemo doživljavati ovih dana, kada smo se s navikama koje smo čuvali da s njima uđemo u prosinac, našli za mnoge kao u ambijentu pustinje, uzrokovane svakim danom ponavljanim razlogom. On je pak izazvao poziv na promjenu naših dobro čuvanih navika, za koje smo držali ili možda još uvijek držimo da smo bez njih nemogući i bez života. Sve to naravno može nas dovesti do frustracija: a s frustriranim ljudima – navodi netko – među njima teško je živjeti. Ne znači da baš moraju biti agresivni, ali često jesu. Najgrđe je što te, zaokupljeni svojim frustracijama, ni ne vide, nego tek kad im smetaš, a ti si možda sebi zamišljao neki radosniji, zanimljiviji, umiljatiji život s njima. Razumljivo je da tada i tebe hvata neraspoloženje. Tako se na kraju završi negdje u atmosferi kronične agresivnosti, tj. atmosferi napetosti, nepovjerenja, planiranja smicalica, tužbi i ogovaranja. Kao da čovjek više ne boravi s ljudima, nego među minama, pa ako ne paziš kao ris i malo se opustiš, odeš nekud u svojim mislima, odmah nešto eksplodira i pokopa te brigama i tjeskobom. (VB,IM, 72). Međutim, kada bismo u ovom i ovakvom dopalo nam stanju pokušali ćuti glas koji viče upravo u pustinji kako donosi današnje evanđelje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!,možda bi nam se dala prilika ambijent ove naše aktualne pustinje doživjeti kao privilegiranu etapu koju ima prijeći taj naš život, oslobađajući ga svega što ga je do tada držalo pod teretom površnog i banalnog, te zbog toga i frustrirajućeg. Istina, za mnoge je sve teže razabrati bitno od nebitnoga, budući da se s vremenom i navikama ono bitno nataložilo i zagušilo nebitinim. Međutim Kristov vjernik zna da bi bez iskustva pustinje, i to baš u došašću vrlo vjerojatno ostao bez tako važne priprave srca i puta za onog koji svaki dan dolazi, tj. za Boga koji je daleko od toga da bude deformiran i prilagođen našim zamišljajima, za Boga Evanđelja, Isusa Krista. U protivnom, bez toga, dovoljno je tek malo za postati i vratiti se na ono iz čega se tako često zapravo i rađa svaka naša fustracija. To bismo kao Kristovi vjernici s vremena na vrijeme, a vrijeme došašća je upravo to vrijeme, trebali smoći snage priznati. Upravo zbog toga može se razumjeti nešto i iz onog što Henri le Saux piše na jednom mjestu: Bog nije u pustinji, međutim pustinja je sam misterij Božji. Možda u prilog tome svjedoče i nepregledne, beskrajne pješćane dine. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva nedjelja došašća - 29.11.2020.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

(Mk 13,33-37)

Želja i potreba za snom nije tek karakteristka neispavanih. Čak i najispavaniji među nama ne bi sigurno odbili san koji bi garantirao promjenu kakvog neugodnog i prijetećeg stanja na javi. Na poseban način jedno takvo spavanje i san vjerojatno bi potpisali svi i to baš u ove dane kada sve oko nas buči o nimalo ugodnim i zabrinjavajućim stvarima pred kojim ne znamo kako ih i jeli ih opće moguće izbjeći. Jednostavno zaspati poput kakvih likova u bajkama u nadi da će se odnekud, kada se stvari promjene pojaviti neki dobri vijesnik sa dobrim vijestima, ako već ne može kakav kraljević ili kraljevna. Međutim osim želje za upravo ovakvim snom, ostaje pitanje, a kako uopće zaspati. Ako je suditi po potražnji sredstava za smirenje, te na poseban način onih za spavanje, problem sa snom gotovo je jednako zabrinjavajući koliko i okolnosti na javi radi kojih bi najrađe zaspali. Upravo zbog toga, započinjući ove nedjelje vrijeme došašća u kojem nas evanđelje poziva na budnost i bdijenje, mnogima će se takav evanđoski apel, a posebno onim neispavanima, učiniti kao nimalo ugodna provokacija, ili možda kao i ne baš pretjerano odmjerena šala. Pa ipak, netko kome nedostaje san, ne znači nužno da je taj uistinu i budan. Riječ je više o nekom tko je pospan, pa koliko god se ponekad činilo da je slično, taj i takav teško može imati znak jednakosti s onim koga se smatra budnim. Vrijeme došašća utoliko nije neperijatelj snu. Štoviše, ono je vrijeme u kojem san ne znači nužno bijeg iz neugodnosti jave, dok java označava stvarnost u kojem ima mjesta i za dobro dogođen san. Međutim ono čemu ovo tako posebno i jako vrijeme želi stajati nasuprot jest zadrijemanost, te stanje obamrlosti, koje je uglavnom prati. U ove dane kada se jedno takvo stanje traži  kao azil pred neugodnom stvarnosti, evanđelje nas želi ostaviti budnima. Zapravo želi nas ostaviti životnima. To pak znači, da je budan netko tko se ne omamljuje ni drogom, ni konzumiranjem ili rastrešećnošću, koristeći ih kao sredstva preko kojih bi se moglo preskočiti i prespavati ono što se u konačnici od nas traži da bude življeno. Riječ je o spremnosti ostaviti iluzije koje smo stvorili o životu, o sebi, o drugima. Utoliko još jedan advent, a na poseban način ovaj, nije i ne može biti pribjegavanje nekakvim lijepim snovima po danu, nego buđenje u stvarnosti, i to u stvarnosti u kojoj je Boga.(Usp.RS,1d-B). Baš zbog toga možda ovaj advent sa sobom nosi priliku za nikad doživljenim susretom s Bogom. Od tog tkanja između Božjeg pokreta prema čovjeku i čovjekovog okreta prema Bogu, navodi netko – nastaje novo gledanje na život, gledanje označeno nadom.(GR,CP-b-129). Kristov vjernik, tako, pokazuje se kao čovjek koji ne bježi od onog što se događa sada. Naprotiv, nošen nadom, ali ne lišen toga da u isto vrijeme životno bude uronjen u dogođene tame koje znaju zamračiti život, on ne sklapa oči na san, već svoj pogled usmjeruje ka Onom koji dolazi, kako navodi današnje evanđelje: ili uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro. Drugim riječima uvijek, što znači i u ove naše dane koje bismo tako želili prespavati. Baš zbog toga itekako ima smisla poželjeti dobro i budno došašće svima. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideset i četvrta nedjelja kroz godinu - 22.11.2020.

TRIDESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 25, 31-46)

Kuda, kamo, kome, samo su neka od pitanja koja se vežu uz odluku koja prati planiranje kada se ima odrediti put. Bez ovakvih pitanja, tj. odgovora na njih, zna se dogoditi da nas je posvuda, poput kakvih vagabunda, što nije slučaj, unatoč možda lutanjima, kada se zna kamo se to treba stići. Završavajući ove nedjelje još jedan ciklus liturgijske godine, i to u svjetlu i pod svjetlom radosne vijesti, tj. evanđelja i to na poseban način ovog današnjeg, otkriva nam se ni manje ni više nego cilj tog našeg puta kojega smo prešli kao vjernici. Međutim taj cilj ujedno je i sud, očitovanje koje nam otkriva jesmo li vjernici uistinu bili. Riječ je o ono proživljenom kako kroz još jednu godinu, tako i kroz sve naše koji su iza nas, ali i dane pred nama. Svaki dan, a opet, na poseban način iz nedjelje u nedjelju, evanđelje nam se nudilo sa željom da nas stavi na put kako se to prije nekih 40 – ak godina izreklo, prema civilizaciji ljubavi, na život in caritate, život u ljubavi. Takav život prvi je i zadnji uvijet postojanja svakog Kristovog vjernika i svake njegove djelatnosti. Naravno da nije i ne može biti tek dosta samo izgovoriti tu riječ, tj. možda je moguće i to, no i ne baš ugodna jeka koju stvara tek samo govorenje, odzvanja u riječima današnjeg evanđelja : Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. Jasno je stoga, kako Isus, između sebe i nas ljudi pokazuje posebnu i usku povezanost. Ona je tolika da se On s nama poistovjećuje, i to na poseban način s onima koji su natjerani da budu sakriveni, marginalizirani, oklevetani, izrabljeni, pokradeni, potlačeni. Sve što je učinjeno njima, učinjeno je Njemu. Na taj način Isus zapravo proglašava uzvišeni proglas ljubavi koja nas je kadra učiniti prisutnima tamo gdje su drugi osuđeni na lišenost od svega i svakoga. Polazeći od toga, ne radi se dakle i nije riječ – kako netko navodi – o sentimentalnim čežnjama, uzdasima, suzama, stapanjima, već o angažiranoj brizi i to svugdje gdje postoji  muka i potreba, jad i nevolja, brizi oko svega što je dobro, lijepo, pametno, korisno, brizi oko dobra kao dobra i radi dobra. Upravo zbog toga netko tko je vjernik nužno će biti okrenut prema čovjeku jer zna da božanske, te savršene ljubavi ne može realizirati ako je ne daje ljudima. Tim više, kada se shvati da baš i nema nekog drugog kanala po kojemu bismo je Bogu mogli uzvratiti.(usp. VB,NRCc,354/55). Jedno se dakle pokazuje sigurno, put prema civilizaciji ljubavi, malo koga će pretvoriti u vagabunda. On kao nijedan drugi uvijek dovodi na pravo odredište, budući da ima odgovore na pitanja: kuda, kamo, kada, kome, gdje, te na kraju krajeva i zašto.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


trideset i treća nedjelja kroz godinu - 15.11.2020.

TRIDESETA I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 25, 14-30)

Pri spomenu pojma barok, misli se na određeno razdoblje u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti. Etimološki, pojam barok uglavnom se dovodi u vezu sa portugalskim izrazom kojim se označava biser nepravilna, nebrušena oblika. Međutim, da nebrušeni biser nije tek etimološko objašnjenje pojma barok, svjedoči nam i njegovo korištenje kod prepoznavanja i isticanja određenih karakteristika kod ljudi, tj. iznimnih sposobnosti za nešto, koje jednim imenom nazivamo talentom. Utoliko smije se reći i nije pogrešno reći, kako ne postoje ljudi bez talenta. Ono što postoji jest vrijeme njegova prepoznavanja. A upravo tada kad ga prepoznamo, slijedi poziv za njegovo ostvarenje. Osvrčući se oko sebe to i takvo ostvarenje ne može ostati ne vidljivo. Ipak, ako je suditi po nikada izbrušenim biserima, tj. talentima, očito je kako postoji ne mali broj onih koji su na poziv za ostvarenjem, odgovorili ne odazivanjem. Takvo ne odazivanje uglavnom prati i objašnjenje, koje ponekad možda neće zvučati kao pogrešno, već više kao nedovoljno uvjerljiv argument. Na tom tragu možda možemo razumijevati i današnje evanđelje. Stavljajući ispred nas još jednu Isusovu prispodobu evanđelje nam daje naslutiti kako do ostvarenja onog iza čega stoji sam Bog, ali i kako se bez toga može ostati. Ono, evanđelje – kako netko navodi – usred prijetnji današnjeg vremena i nesavladivih izvanjskih ograničenja što nam ih nameće svijet u kojem smo se zatekli, upućuje nas na unutarnje slojeve našeg skupnog postojanja, o kojima manje mislimo, a upravo se u njima redovito krije ono što život čini smislenim i ispunjenim. (JT,GiR,159). Prispodoba o talentima Kristovim vjernicima, daje tako potrebno i posebno usmjerenje kamo s tom tako posebnom iznimnošću što sa sobom kao ljudi imaju i nose. Uz to u njoj je poruke koja nas želi osloboditi straha pred povjerenjem kojeg Bog ima prema svakom čovjeku dajući mu ni manje ni više nego svoj imetak. A imetak kakvog daje Bog, danas predstavljen kroz vrijednost darovanih talenata, pretvoren u nekakve valute onog vremena, nije nimalo malen niti bezvrijedan. Takavu vrijednost, simbolično pretvorenu u valutu našeg pa i onog vremena i stanja može imati samo život. On u sebi nikad nije bezvrijedan, premda je mnogo pokušaja da ga se pojeftini i obezvrijedi. Prepoznavajući ga kao Božji talent za svakog čovjeka, život je ponuđeno blago, ali je u isto vrijeme za Kristova vjernika i ulaz za Kraljevstvo Božje u svijet. Na taj način osvrtanjem oko sebe, postaje teško ne vidjeti, kako je vjera riječ koja ima svoja usta, kako je vjera Kristovih vjernika istina koja ima svoje srce, te kako je vjera djelo koja ima svoje činjenje. Upravo zbog toga, Isusova osuda onog tko je primio jedan talent, i nije s njim učinio ništa zapravo je osuda njegove o inertnosti. On ne biva kažnjen jer je zlo učinio, nego jer nije ništa učinio! U konačnici talenti iz današnjeg evanđelja jer se tiču života, usmjeruju život, i jesu život, predstavljaju svojevrsni odnos, kako Božjeg poziva čovjeku, tako i čovjekovog odgovora Bogu. Na taj način, polazeći i uzimajući nebrušeni biser kao pojam koji etimološki određuje barok, ali i njegovo korištenje kod prepoznavanja i isticanja određenih karakteristika kod ljudi, možda bi ga se još bolje moglo razumjeti ako bismo to nekad pokušali učiniti evanđeljem. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


trideset i druga nedjelja kroz godinu - 8.11.2020.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 25, 1-13)

Jesen, općenito shvaćena, vrijeme je plodova, ili možda bolje reći njihova branja. U ovo doba kada je mjesec listopad došao kraju i počeo studeni, naglasak je na branju maslina, a zbog toga i na činjenju ulja. Jasno je kako o urodu maslina, a ne o nečem drugom ovisi koliko će ga biti. To bi barem trebala biti nekakva norma, jer u suprotnom zna se dogoditi da se manjak onog što je bitno, u ovom slučaju maslina, a zbog toga i ulja, pokušava, nadomještati koje čim, ne bi li se tako sakrio taj i takav nedostatak. Vjerojatno se to događa i sa mnogim drugim plodovima iz kojega je ulja, a što je zapravo ludost kojom se ne može prevariti ili obmanuti one koji znaju što bi i kakav bi to trebao biti okus dobrog i čistog ulja. Današnje evanđelje ispred nas stavlja još jednu prispodobu, koja se o odnosi na govor o kraljevstvu nebeskom, tj. onom što se ima događati kroz naše odnose, te time ukazivati kako na pojednica tako i na društvo koje nije bez prilike biti drugačije. Prisodoba o deset djevica, pet mudrih i pet ludih, obiluje kontrastima. Tako danas slušamo o noći i svjetlu, bdijenju i snu, mudrosti i ludosti, otvorenim i zatvorenim vratima. Očito je kako se stilom ili tehnikom kontrasta želi staviti naglasak na nešto. Međutim, ono što na poseban način stvara preokret, jest određena vika: O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! ’ , slušamo tako u današnjem evanđelju. U njoj se očituje ne toliko manjak spremnosti na bdijenje i budnost, Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše, dakle i mudre i lude djevice, jer vjerojatno jednako bijahu umorne, koliko gašenje svjetiljki zbog manjka ulja u posudama. Kontrast tako ima ukazati na držanje, te spremnost Kristovih vjernika za susret s Njim. Uz to, do izražaja dolazi vrlo tvrdo i vjerojatno neočekivano odbijanje mudrih djevica na traženje ulja od strane ludih. Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’Mudre im odgovore: ’Nipošto!  Iz samog evanđelja i nije do kraja jasno na što bi se odnosilo i što bi značilo ovo ulje, no njegova važnost pokazuje se kao nezaobilazna. Utoliko, polazeći od važnosti simbolike koje je ulje imalo unutar ambijenta u kojem se događa ova prispodoba, ono je predstavljalo prema rabinskom učenju, simbol dobrih i pravednih djela po kojima se postajalo dionikom obećane radosti, koju današnje evanđelje predstavlja slikom svade. Uz to, u Matejevu evanđelju Isus će reći: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Riječ je tako o nečem što ne može biti niti posuđeno niti podjeljeno. To ulje koje daje svjetlo zapravo su dobra djela koja se ne mogu drugima „posuditi“. Dobra djela se čine ili ne čine: drugačije kazano, Gospodin traži djelatno sudjelovanje koje donosi život. (StB,32n).Takvo sudjelovanje ne poznaje i ne priznaje nadomjestke. Učeći ovih dana od maslinova ulja, shvaćamo kako nadomjestak za njega ne može ostati neprepoznat. Utoliko, i život Kristovih vjernika daleko je od toga da postane život nekakvog parazita i muktaša, život na tragu ludih djevica, koje u konačnici ostaju bez radosti. On defintivno ne čeka tek neku svoju jesen kao što je čeka maslina, već računa i sa ostala tri godišnja doba, koja ništa manje i ništa drugačije od jeseni, donose plodove, a s njima i ulje dobrih djela.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


SVI SVETI - 1.11.2020.

 SVI SVETI

(Mt 5, 1-12a)

Ono što zna olakšati izbor unutar ponude i potražnje u svrhu nekog posla, zasigurno su ili bi barem trebale biti dobre reference kandidata. Riječ je o nečem na što bi se trebala obratiti pažnja i što se ne bi smjelo tako olako ostaviti po strani. One, reference, tako imaju biti svojevrsna potvrda kojom se ističu vještine i kvalifikacije koje određeni kandidat ima za posao koji se nudi i na kojeg se prijavljuje. Očito je stoga kako bez njih, šanse za dobivanje određenog posla postaju bitno manje. Nešto slično možda bi se moglo reći kad je riječ o referencama koje se odnose na, ili možda je još bolje reći koje sa sobom nosi svaki čovjek. Naime svaki je čovjek u prilici biti čovjek dobrih referenci. Jednim imenom takav čovjek jednostavno je dobar čovjek. To je ujedno njegova najveća i najbolja referenca za posao koji se zove život. Potražnja za takvim  čovjekom, takvim ljudima gotovo da nikad neće prestati, dok je ponuda istakla još jednu posebnu referencu takvih ljudi, postati svet. Današnja svetkovina Svih Svetih, tako duboko pogađa ili bi barem trebala pogađati živote nas Kristovih vjernika, budući da su svi u Crkvi pozvani na svetost, tj. na očitovanje te posebne reference izvrsnosti života. U njoj otkrivamo tko smo i što smo pred Bogom, te sebe možemo prepoznati kao vrlo važne osobe, kao netko i nešto, budući da se po toj svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Jer sveci nisu – ističe netko – i ne mogu biti ni čudaci ni iznimke, već su standardni operativni model za ljudsku vrstu. (RS-SS-b). Utoliko, sveci o kojima je riječ, nisu tek oni koji bi bili ograničeni na strogo religiozno tradicionalni ambijent, i posvećivanje nekakvih uskih gledišta, proizišlih iz tog i takvog ambijenta. Njihova uloga u društvu u kojem žive, u isto vrijeme je i simbolična, i kritička i ona koja poziva na promjenu, postajući tako simbolom i parabolom nečeg drugog, i nekog totalno Drugog. Na taj način izraz su vjere koja traži, koja kritičkim i otvorenim očima zna promatrati ono što se događa sada, ali i ono što ima doći. Ljudi takvih referenci, svjesni su onog što je to što kod ljudi zna biti itekako dvoznačno i lomljivo. Oni tako postaju svojevrsni ozdravitelji tamnih strana naših duša, budući da su i sami bili prvi hodočasnici na putovima koji dovode novim razgovorima, novom suživotu i novim nadama, te novim blizinama u otkrivanju istinskog lica drugog. Međutim, prije svega takvi ljudi znaju prepoznati kako uvijek postoji prostor u kojem se Bogu treba dati hvalu, Bogu čija svetost ispunja zemlju. Jer mu je stalo do čovjeka, svetac neizmjerno treba Boga. Stoga gdje je svetosti, tamo je i dobrih ljudi, tamo gdje je svetosti tamo je i života, tamo gdje je svetosti tamo je i ljubavi, a tamo gdje je ljubavi tamo je i Boga. (RS-SS-b). Ne bi zato bilo zgorega ponoviti riječi sv. Pavla,  nek  Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dadne Duha mudrosti i prosvjetlio nam oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima. (Ef, 1,17-18). Današnji dan svetkovina Svih svetih, daje nam tako uvid u posebnu i dobru referencu za posao koji se zove život, a na koju bi itekako trebalo obratiti pažnju, i ne ostaviti je olako po strani. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideseta nedjelja kroz godinu - 25.10.2020.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 22, 34-40)

O nejednakosti i jednakosti, barem kada je o matematici riječ, tj. o znakovima kojima se ima označavati odnos među brojevima, što je to veće, što manje, a što jedanko, uči se još u ranijim razredima osnovne škole. Za mnoge je to bila jednostavna lekcija, zahvaljujući učiteljima koji su znali kako prenijeti razumijevanje znakova i zašto ih tako razumjeti. Međutim, znalo je doći do malih problema u razumijevanju kada bi provjeravajući jeli se gradivo usvojilo, učitelj upitao: što je teže tona kamena ili tona pamuka. Ne vodeći računa o jednakoj težini, već vrsti onog što se važe, odgovor bi znao biti i taj kako je kamen teži, jer kamen je, naravno, teži od pamuka. Ne znam koliko je to suvislo reći, ali igrajući se kojekakvih analitičara ljudske osobnosti, i poimanja svijeta proizišlog iz jednog takvog profila, možda bi se iz toga slučaja dalo naslutiti nešto više od puke matematičke nepravilnosti, ukazujući na nejednakost unatoč nečemu što je težinom jednako. Takvo nešto, tako postaje, ne gleda se, čak se i ne naziva kao nejednako, već je samo jednakije od jednakog, a takvih primjera nažalost definitivno ne manjka. U tome se pak zrcali kako pretjerano shvaćanje veličine tako i omalovažavajuća malenost, te zbog toga nikako ne i jednakost jednog ljudskog života pred nekim drugim ljudskim životom. Današnje evanđelje, u kojem je još jednog od pokušaja iskušavanja Isusa, donosi nam osnovnu lekciju o znaku jednakosti kada je riječ o ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Izborom tih dviju zapovijedi – koje je Bog uputio svome narodu i stavljajući ih zajedno, - navodi papa Franjo u jednom od svojih Angelusa - Isus nas je jednom zauvijek poučio da su ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem neraskidivo povezane, štoviše, jedna drugu podupiru. Premda slijede jedna iza druge, one su zapravo lice i naličje iste medalje.(4.11.2018). Čini se stoga zanimljivm primjetiti kako se ljubav o kojoj Isus govori, odnosi se na tri vrlo određena subjekta. Bog, ja i drugi. Ljubav prema Bogu izražena je svim onim što jesmo, ljubav prema bližnjemu izražena je ljubavlju kojom ljubimo sebe, a ljubav prema sebi postaje mjera ljubavi, budući da teško uspijeva na ispravan način voljeti netko, tko sebe tako ne voli. Zbog toga možemo reći, da barem za Kristove vjernike sve ovisi o ljubavi, što bi vrlo vjerojatno potpisali i mnogi koji to nisu i sebe ne vide kao vjernike. U njoj je sve bitno što se odnosi na čovjeka, na njegovu sudbinu i njegove mogućnosti.(Giz129). Ona je presudna potreba i uvjet za suvisao život. Jedini ambijent u kom je moguće osmišljeno živjeti (LR,LN;205). Utoliko u ranijim razredima osnovne škole, ali i puno prije nego se u njih uđe, te puno godina nakon što se iz njih izađe, ostaje nam veliki napor kako bismo učili ljubav kao znak jednakosti. U kontekstu današnjeg evanđelja, matematički to može zvučati dosta ne jednako, 10 je jednako 2, međutim valjda smo razumijeli da kamen i pamuk mogu težiti isto. Uostalom zar bi nas Učitelj o tako važnim znakovima nejednakosti i jednakosti naučio krivo?

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu - 18.10.2020.

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 22, 15-22)

U ne malom broju kojekakvih bilo igranih ili pak dokumentarnih tv serija na temu policije, koje svakodnevno ispunjaju programe raznoraznih televizija, gotovo neizostavno mjesto u njihovom scenariju dobivaju riječi prilikom uhićenja. Tako nakon jurnjave autima, krša i loma, zvuka sirena i rotirajućih svjetala, sve nekako utihne kako bi se ustupilo mjesto za jedan takav scenarij, izricanjem prava tim očito bitnim riječima: imate pravo na šutnju, a sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas na sudu. Možda bi se kao svojevrsno sinonimno značenje to moglo izreći i na način kako to ispred nas donosi današnje evanđelje navodeći kako su oni koji su u ono vrijeme držali do pravila, tj. farizeji, tražili način da Isusa uhvate u riječi, očito nadajući se da će onim što izreće biti dovoljnim dokazom protiv njega. Utoliko bi se onda dalo iščitati kao bismo sa riječima trebali biti strpljivi i obazrivi na to što govorimo, što definitvno zna biti ne lagan zadatak, tim više kada znamo da riječi mogu biti upotrebljene kao dokaz protiv sebe samog. Ne čudi stoga što nekad tek nespretno izgovorene riječi, nekako olako znaju postajati vrlo spretnim dokazom protiv onog tko ih izriče. Tako riječi postaju zamkom iz koje se, kad smo u nju stavljeni očito teško izlazi. Na tom tragu zgoda je iz današnjeg evanđelja. Tako uz pokušaj kamufliranja stupice, igrajući na kartu laskanja kao mamca koji otvara usta, ali u isto vrijeme što zna biti slučaj kada su riječi isuviše nakičene, i ironičnog podcjenjivanja, mogle bi se išćitati riječi: Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Utoliko upit o tome jeli dopušteno dati caru porez ili nije, trebao je biti klopka u koju su imale biti uhvaćene Isusove riječi, te naravno zbog njih i sam Isus. Naime – kako netko navodi – ako kaže da treba platiti porez izdajica je vlastitoga naroda, (ujedno i klevetnik pravoga Boga) i treba ga uhititi, što bi mu vjerojatno bilo upućeno od strane farizeja, ako kaže suprotno, znači; politički je neprijatelj državne vlasti i tad ga treba dati uhititi. Jedni su nacionalisti, drugi pak autonomaši.(usp.RS29A). Razumijevajući ambijent iz kojeg je dolazio ovakav upit, u kojem nije bilo ni najmanje simpatije prema caru i svemu onom što je on predstavljao za pravovjernog židova onog vremena, Isus na to odgovara nimalo ugodnim riječima, zašto me iskušavate licemjeri? Te zatraži da mu se pokaže novac, pitajući ih: Čija je ovo slika i natpis? Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje. Prema tadašnjem shvaćanju, slika na novcu označavala je i onog kome on pripada. Stoga Isusov odgovor može se shvatiti jednostavno kao čista logika. U tom smislu, ono što pripada Bogu, u sebi nosi utisnut njegov lik. A to je svaki čovjek, budući da je na njegovu sliku stvoren. Zbog toga pokazajući sebe, znači pokazati i onog kome pripadamo, čiji smo to, na poseban način mi Kristovi vjernici. To pak pripadanje život je protkan – kako kaže sv. Pavao - djelotvornom vjerom, zauzetom ljubavlju i postojanom nadom u Gospodinu našem Isusu Kristu. Život je to koji tako postaje riječ koja na onom krajnjem sudu uzeta kao dokaz ne može postati argumentom protiv nas. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i osma nedjelja kroz godinu - 11.10.2020.

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 22, 1-14)

Ne mali broj razloga zna stajati iza poziva, - sjesti za zajednički stol. O tome koliko zna biti velika njegova važnost, svjedoči nam vrijeme kada je jedan takav poziv najčešći. Tako ako je suditi po uvriježenosti korištenja i spominjanja jednog ovakvog apela, onda se on uglavnom odnosi na poziv upućen dvijema i ne baš prijateljski raspoloženim stranama. Očito je stoga da se onima koji se odazovu biti za takvim stolom daje prilika da se nečemu što do tada i nije izgledalo dobro, pruži šansa mijenjati na bolje. Međutim kada netko sjeda za zajednički stol, za kojega je isto tako pozvan, to može značiti i to da je pozvan biti dionikom neke gozbe. Nama poznata gozba tj. poziv za zajednički stol za koji s vremena na vrijeme znamo biti pozvani jest onaj svadbeni. A upravo o njemu progovara i današnje evanđelje, koje po još jednoj prispodobi koju Isus priča, zapravo sam Isus želi približiti narav stvarnosti onog što se prepoznaje kao njegovo kraljevstvo: Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu, kaže Isus. Poziv na svadbu nipošto ne može biti banalan. Takav poziv ne može biti zaslužen, niti ga se može kupiti, iznuditi. No ono što se može jest, da ga se može odbiti, ne prihvatiti, iz tko zna kakvih sve razloga. Tako – navodi netko – Svadba opisana u evanđelju slika je zajedništva s Bogom na koju smo pozvani. Tri su vrste gostiju. Prvi, to su oni koji se nisu odazvali. Imali su preče poslove. Ne mora značiti da su grešnici, već su naprosto zauzeti marljivi ljudi. Čine dobro, ali pritom ne misle da je dobro najčešće neprijatelj najboljega. Drugi to su oni koji su došli, ali tek da ih se vidi. Nemaju svadbenog ruha. Bez srca su i duše, bez svadbene radosti, fizički prisutni, zure iz prikrajka. Može se reći kako riječ o onima koji svojim raspoloženjem ne pokazuju da su doista sudionici svečane gozbe. (LR,LjN,119). Njima se, pridružuju i oni, koje današnje evanđelje opisuje kao one bez ruha, svezanih ruku i nogu i bačene u tamu. Ova nimalo ugodna biblijska slika, u jednom od svojih tumačenja nije ništa drugo nego oznaka kojom se označavao neuspjeh vlastitog postojanja. Ostaju još oni treći, koji se raduju i druge čine radosnijima. Oni koji su osim sebe sa sobom ponijeli i svoje svadbeno ruho.(LR,LJN,119). Utoliko, biti dionikom svadbenog stola izražava nečiju želju za zajedništvom u radosti, za dioništvom u nečijoj intimnoj radosti, koja baš zato što je takva sve one koji joj se odazovu čini počašćenima te zbog toga ispunjenijim ljudima. Drugim riječima, učinak odlaska na euharistijsku gozbu, tj. svetu misu, za zajednički stol, nas Kristove vjernike, imao bi učiniti zaodjenutima u izabaranike Božje – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost blagost, strpljivost, praštanje, jednostavno kazano u ljubav, jer to je sveza savršenstva. „Doista, mnogo je zvanih“a malo izabranih navodi današnje evanđelje. Odnosno– ponuda ljubavi je za sve, no malo je onih koji spremno odgovaraju, budući da pozitivan odgovor na ponudu Božje ljubavi znači vlastitom životu dati djela po kojima se stavlja dobro drugog u središte svoga postojanja. Kada bi u tome uspjeli, naša radost bila bi potpuna.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu - 4.10.2020.

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mt 21, 33-43)

Dobiti šansu za nešto nije nimalo mala stvar. To nam na poseban način znaju gotovo svakodnevno potvrditi vapaji stvarnih i iskrenih želja izrečenih u formi nekakvog osobnog žaljenja, ali i zajedljivi i zavidni komentari u kojima nema traga žaljenju, koliko nespretnim pokušajima da se obrani vlastita nebriga i lijenost. Tako ćemo u slučaju prvih čuti rijeći: Da sam bar dobio šansu, dok će drugi pokušavajući tako umanjiti određeni uspjeh onih koji su šansu dobili i iskorstili, uglavnom reći: Da sam htio, mogao sam bilo što, nastavljajući tako uvjeravati sebe u ono za što samo htijenje nekad ostaje nedovoljno. Međutim, postoje šanse ili bolje reći šansa koja ne zaobilazi nikoga i koja se svakome nudi na njemu razumljiv način. Šansa je to koju pruža evanđelje, a poglavito ona ispričana kroz prispodobu u ovom današnjem. Riječ je o zadnjoj od tri prispodobe o vinogradu u Matejevu evanđelju. Na svoj način, ovisno o tome u čemu nas nalazi ono na prvu može izgledati više kao prijetnja nego ono što ono i znači – radosna vijest. A jeli ili nije tako ovisi o plodovima koje ima donijeti vinograd. Vinograd je Crkva, a Crkva jest narod Božji, mi, ti i ja koji ovo evanđelje danas slušamo. Po njemu smo pozvani biti otvoreni čitavom svijetu, ali i oni gdje se šansa koju donosi evanđelje ima pokazivati kao ostvarena. O toj ostvarenosti njenim plodovima nalazimo danas u Pavlovoj poslanici Flilipljanima, kada piše: što god je istinito, što god je časno, što god je pravedno, što god je čisto, što god je ljubazno, što god je hvalevrijedno; jeli što krepost, jeli što pohvala – to nek vam je na srcu...to činite i Bog mira bit će s vama.(Fil,4,6-9). Utoliko – od crkve samo nekih, što se kroz evanđelje može prepoznavati kroz glavare svečenićke i pismoznance – ona postaje crkva svih ljudi i naroda čemu se istinski vjernik može radovati. Na taj način Crkva postaje - kako netko navodi - općom i zajedničkom kućom svih vjernika, kao šator razapet iznad granica svih naroda, civilizacija, kultura i povijesnih baština, ali istodobno po služenju, po brizi za dobro drugoga – u njih duboko ukorijenjena. Ukratko ona se pavlovski okreće prema svim ljudima svijeta i zato prema svakom čovjeku posebno. (ŽM,OKS,106). Stogalinija na kojoj će se raspoznati hoda li netko u kraljevstvo ili Boga svojata sebi u interes, tj. gradi li svoga boga, a ne vjeruje Bogu živomu jest uvijek ista: Ostavljam li prostora za drugoga. Dopuštam li i onom kraj mene da ima šanse, baš kao što to sam Bog čini šaljući kako to evanđelje navodi: svoje sluge, pa i Sina. Kroz to će se u konačnici pokazati što smo i koliko slični, a koliko različiti od vinogradara današnjeg evanđelja.(usp.RS-a). U tom smislu netko navodi kako – (nijedan kršćanin, nijedna vjernička zajednica, župa, samostan, biskupija..), ne može se prema ovom evanđelju postaviti kao da se to nekoga drugoga tiče. –Jer - Nažalost moguće je proigrati Božju šansu..) (BD, SSČ,325/26). A tada nam ne preostaje ništa doli pokušati naći nikad jednostavne i dovoljne načine za odgovore  zašto tako dobivenu šansu nisam iskoristio.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu - 27.9.2020.

26. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 21, 28-32)

Koliko god se činilo da je nečiji život označen razno raznim okvirima, izgleda kako im on barem u nekom dijelu zna umaći i iz njih iskočiti. Međutim, čini se kako ipak  iz jednog okvira ne može izići. Okvir je to koji omeđuje i određuje život, odgovorima da ili ne. Ove dvije kratke riječi, mogu se okarakterizitrati, kao svojevrsni ključ kojim se otključava i zaključava nečija životna sudbina. Utoliko postaje jasnije kako nije ne važno kome ili čemu koji i kakav odgovor dajemo. Zanimljivo je kako unutar jednih takvih okvira, znamo naići, ali i biti sami akteri odgovora u kojima jedno ne sa sobom nosi prizvuk potvrđivanja nečeg, dok jedno da, tome istom postaje negacijom. O tome nam na svoj način progovara i današnje evanđelje. Slušamo tako: U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Unutar ovih redaka, mogli bismo naslutiti jednu od tako čestih prehlada, za koju je svako godišnje doba pogodno, a kojom se zna razboliti, ne mali broj nas Kristovih vjernika. Riječ je o onom što se naziva formalizam, a on je između ostalog, shvaćen kao davanje apsolutne i isključive važnosti vanjskom obliku, što za svoju posljedicu ima negiranje značenja sadržaja o kojem je riječ. Na taj način, sve više postajemo, nekakvi formalni vjernici, ili možda nekakvi vjernici po formularu, zavedeni u knjige, kao u kakav registar popisane baštine ili nekakvog crkvenog inventara. Ono što je neosporno jest da nas takvima definitivno nije učinilo evanđelje, a niti nas takvima želi ostaviti. Naprotiv ono – kako to netko navodi – za vjernika u svojoj srži i nije u prvom redu predmet koji treba proučiti i naučiti, već mu je evanđelje izazov, poruka pred kojom se opredjeljuje ili ne opredjeljuje, mijenja ili otklanja. Nije riječ o tome što o evanđelju znamo, nego kako pred evanđelje dolazimo. Znati evanđelje ne znači i obratiti se evanđelju, (jer), Evanđelje se može znati i bezbožnički, a čuti se može samo vjernički. Zapravo – paradoksalno – evanđelje zna samo onaj koji mu se obratio; ostali njime samo rukuju, ma tko bili i kako se zvali. (JT,IM,152/3). U tom smislu  govor o većini, koja je na upit o tome jesmo li ili nismo vjernici, na poseban način oni Kristovi, zbog čega bi stvari oko nas, mi jedni prema drugima, imali biti bolji, postaje pomalo apsurdan i samo pokazuje koliko je ta većina tek formalna. Upravo jednom takvom okviru, određenom formalizmom, život Kristovog vjernika, pozvan je na uzmak i na iskakanje iz njega. Utoliko vjera i nevjera ne razlikuju se u prvom redu u teorijama nego u zbilji, (i to) tamo gdje se grijeh događa i oprašta. (Odnosno događaju se) na tome jesmo li raspoloživi prema ljudima tako kako nas Bog zove i uči i na što nas poziva. (JT,IM, 27). To u konačnici postaje možda jedini okvir kojim uistinu jedino može biti omeđen nečiji život, a time i život  nas Kristovih vjernika.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i peta nedjelja kroz godinu - 20.9.2020.

25. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 20, 1-16a)

Jedan od glavnih razloga zašto netko u nečemu ili nekamo kreće na vrijeme, vjerojatno bi mogao biti taj da za ono što se želi učiniti ili kamo se želi doći, ne bude kasno. Znamo dobro kako kašnjenja znaju izbaciti iz takta i u nama potaknuti tko zna kakve sve osjećaje frustracije. Takvo pak stanje uglavnom se zna pojaviti kod onih koji su na određeno mjesto došli na vrijeme, a premda, u nešto manjem postotku vjerojatno se zna pojaviti i kod onih koji kasne, međutim ako pak za to imaju barem nekakav razlog, čini se da jedan takav osjećaj ipak nešto mirnije u sebi nose, ili ga jednostavno nemaju. Utoliko, samo dovoljno jak i dobar razlog kašnjenju zadobiva određenu snagu isprike s kojom se onda dolazi pred one koji su zbog našeg kašnjenja postali uznemireni i ljuti. A u skupinu takvih razloga svoje mjesto definitivno nalazi kašnjenje zbog kojeg kada se dogodi, nitko ne bi trebao biti niti ljut, a niti rasrđen. Riječ je o onim kašnjenjima na kojih se više ne gleda kao na nešto vrijedno osude, već sa posebnim osjećajem  zahvalnosti, pa i radosti, jer nekome je ono postalo razlogom da ostane na životu. Stavljajući nam pred oči danas, radnike posljednjeg sata i njihovu nagradu, današnjim evanđeljem dobivamo prliliku odvagnuti koliko smo kao Kristovi vjernici zaista stanovnici evanđeoske stvarnosti, ili kako to evanđelje naziva, kraljevstva nebeskog, a koliko tek zatočenici nekakve računice u kojoj netko tko po našim shvaćanjima kasnije pristupa ovoj stvarnosti, na nju zapravo i ne bi imao pravo. Naime budući da smo mi već odavno u njoj, ili bolje reći mislimo da jesmo, svi drugi koji u nju ulaze o jedanestoj, a ne o trećoj uri, u nama ili barem ne malom broju nas znaju izazivati mrmljanje i otpor, sličan, isti, a ponekad i gori nego je to ovaj kojeg nam donosi današnje evanđelje. Tako se – kako to netko navodi – nađemo u stanju poput neke prezadužene privrede: svi potražuju neki dug, a nitko nema novca da plati. Jasno je da se iz toga može roditi samo još veća gorčina. A gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti. Očito je da je ne možemo ukloniti postupcima koji je po svojoj naravi samo povećavaju. Uz gorčinu pak ne može biti ljubavi, koja je toliko potrebna za kršćansko zajedništvo. Ljubav pak nije razdražljiva, drugim riječima ne da se ogorčiti.(usp. VB.IM.48). Onome tko joj je još zarana dao prostora, učinit će ga takvim da ne zavidi onomu kome je to kasnije uspijelo. Utoliko, naše tako rado pozivanje na to od kada i koliko smo mi to u Crkvi,  a samim time koliko smo uistinu Kristovi vjernici, svoj najtočniji odgovor dobit će prilikom dolaska onih koji u nju, u Crkvu, među nas koji smo tu od ranih ura, dolaze kao zakašnjeli. Jasno je stoga da ono što je nama dano, ne može, a da ne bude jednakim darom za druge. Tim više ako slušajući riječi današnjeg evanđelja ne smetnemo da upravo sam Bog stoji, kako iza onog ranijeg tako i iza onog kasnijeg poziva, što nam itekako može biti dovoljnim znakom, da se je sve dogodilo bez kašnjenja i na vrijeme. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu - 13.9.2020.

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 18, 21-35)

Nije nepoznato da svi otrovi ne djeljuju jednako brzo. Neki nas tako znaju paralizirati i usmrtiti za par sekundi, stvarajući u našoj krvi kojekave ugruške. Drugi pak opet, izgleda da djeluju nekako neprimjetno, ne brzo, ali ne i ništa manje učinkovito. Bilo kako bilo, i jednom i u drugom slučaju riječ je o zatrovanju, kojega bi se, ako nam je do života, trebali riješiti što je prije moguće. Utoliko traži se nekakav protu otrov, ili barem način da otrov nekako iz nas iziđe, da ga se, dok je vremena, iz nas pusti i izbaci. Istina je da ovakvi postupci znaju biti bolni budući da ponekad traže doslovno rezanje, i više nego jednog mjesta na sebi kako bi otrova što je više moguće iz nas izašlo. Nakon nečeg takvog, izvjesno je da se  znaju pojaviti ožiljici, koji znaju ostati. Međutim, oni su tu ne da nas podsjećaju na otrov, već su tu da nam potvrđuju naše zacijeljenje, da nam posvjedoče o tome kako otrova u nama više nema. U protivnom, vrlo vjerojatno nikad ne bismo mogli govoriti o ožiljku, nego o uvijek otvorenoj, pa i upaljenoj rani, po kojoj iz nekog razloga non stop prpamo i ne damo joj da zaraste. Takvo kopanje, znamo to dobro, zna samo pojačati zatrovanje, možda stvoriti kakvu sepsu, a tada stvari postaju itekako ozbiljne. U tom smislu, današnje evanđelje, barem kada je riječ o nama Kristovim vjernicima, pokazuje što je to potrebno da bismo bili slobodni od otrova, koji nas prije ili kasnije zna paralizirati i usmrtiti u našim međusobnim odnosima. Slušamo tako: U ono vrijeme Petar pristupi Isusu i reče: Gospodine koliko puta da oprostim svome bratu ako se ogriješi o mene. Do sedam puta? Kaže mu Isus: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. Ovo Petrovo pitanje, čini se kako bismo mogli prevesti onom našom tako dobro poznatom frazom, koja glasi, oprostit, ali ne zaboravit. Nažalost, čini se kako je ona zbog svojeg krivog shvaćanja, često shvaćena kao mogućnost da se malo otrova, a malo je u ovom slučaju vrlo relativan pojam, ipak  u sebi ostavi. Na taj način, rana uzrokovana bratom koji se o nas ogriješio, te zbog toga možemo reći ugrizao nas poput kakve otrovnice, definitivno nikad neće postat ožiljkom. Ovisno o danu, raspoloženju, ali i količini neispuštenog otrova ona je samo, nekad malo, a nekad malo više upaljena. U tome, mi kao da zaboravljamo da kada smo ujedeni nečim tako otrovnim, nikad, ali baš nikad ne trčimo niti za zmijom ili za čime već kako bi joj to vratili, već tražimo način da otrov ne prodjeluje, da se od njega očistimo, da iz nas nestane. Očito je stoga, da kada je riječ o nezaboravu, on pripada nečem drugom, tj. onom što bi dovodilo do jednog takvog otrovnog ugriza, što grijeh zasigurno uvijek jest, međutim oprostom svaka pa i najmanja kap postaje isušena. Dakako, da kako to netko navodi – Oprostiti nije lako. Nije dosta to htjeti. Opraštanje je umijeće. Tajna tog umijeća jest u tome da se shvati kako se oproštenje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost, jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja.(JM,KO). Možda je zato i rekao 70x7.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i treća nedjelja kroz godinu - 6.9.2020.

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 18, 15 - 20)

Mnoge nam stvari, mnoge situacije u kojima se znamo naći, mnoge nespretnosti kako one usmene kroz riječi, tako i one kroz nespretno učinjena djela, znaju izazvati osjećaj neugode. No čini se kako taj osjećaj time i tome sličnim uzrocima izazvan, i nije nešto što se ne da nadići. Međutim, kada je riječ o ovom osjećaju unutar međuljudskih odnosa, konkretnije tebe i onog tko ti stoji nasuprot, izgleda kako on tu nije bezveze i kako nas poziva na jednu vrstu pažnje, obzira prema drugoj strani. Njime kao da se želi zauzdati ishitrenost koja nerijetko zna biti i jest razlog mnogim krivim predođbama o nekom tko stoji nasuprot nas. Istina, osjećaj neugode, nekad zna biti toliko jak, da nas paralizira i natjera na uzmak od drugog, no neugoda nikada ne bi trebala biti razlog da se od drugoga odustane. Zato, izgleda da se takvog osjećaja ne bi trebalo plašiti. Naprotiv, više se treba plašiti kada takvog osjećaja nestane, jer u njoj se na svoj način znaju zrcaliti ljubav, istina, i realnost pogleda, što se u duhovnom životu Kristovih vjernika može shvaćati kao poniznost. Tim više kada je riječ o onom o čemu nam govori današnje evanđelje, tj. o bratskoj opomeni. Ona polazi od onog što mi tako često, a ako je moguće i tako rado zaobilazimo. Slušamo tako: pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo, ako te posluša stekao si brata. Iskustvo nas nažalost uči, kad je o ovim i ovakvim stvarima riječ, da osjećaj neugode, zna zamijeniti jedno izvjesno zadovoljstvo upravo zbog toga što nam se pruža prilika nekoga opomenuti. Ako je to tako, onda je to dovoljan znak - navodi papa Franjo - da i ne činimo nešto što bi svoj poticaj imalo od Gospodina.(pF, 12,10,2014, MQ). Uz to izgleda da ta naša opomena tako rijetko ide onim putem kojim bi trebala ići. Nju najprije kao da želimo nabildati kroz razno razna usta i uši, i naravno sve je to, znamo reći, u nekakvoj dobroj namjeri, koja u konačnici nikako da nađe put do ušiju i srca onog kojeg se namjera tiče. Ne čudi stoga što smo zbog toga nalik djeci koja igrajući igru pokvarenog telefona, u jednom trenutku iskrivljuju riječ ili sadržaj koji se prenosi sa uha na uho. Samim time takav sadržaj postaje nerazmljiv, i ponekad posvema pogrešan, a to zna biti slučaj i kada je riječ o našem međusobnom razumijevanju. Možda će nam – kako to netko navodi – sve ovo zvučati bezvezno i apstraktno, jer je konkretan život posve drugačiji. No lako je voljeti one čiste i biti dobrohotan prema neporočnima. Nesreća je, međutim, što stvarni ljudi nisu nikada sasvim čisti ni neporočni, jer stanovit kvantum zloga prebiva u svakome od nas. Zato je razumljivo da su nam često draže predođbe o ljudima nego stvarni ljudi, pa se i družimo radije s njima., tj. sa našim predođbama, nego s ljudima. (VB,IM, Zbog toga, čini se kako bi s vremene na vrijeme, dobro bilo sebi posvjestiti, kako neugoda do sada nikoga nije ubila, a vjerojatno i neće. Naprotiv mnogima je dala prostora i vremena za najbolji mogući način kojim se – kako to navodi današnje evanđelje, ponovno stekao brat. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i druga nedjelja kroz godinu - 30.8.2020.

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 16, 21-27)

Prije svakog puta, uglavnom se kod većine od nas javlja manje više ista glavobolja. Riječ je o zamaranju oko toga što to  na put sa sobom ponijieti, a što ostaviti. Da to nije nimalo lako zasigurno znaju svi oni koji su kroz to prolazili, jer i stvari o kojima se i nije baš toliko razbijala glava odjednom znaju postati važne, korisne. To se sve više zna pojačati u  trenutcima izabiranja toga što bi moglo biti potrebno, dok  kroz misli prolaze niti malo ugodni scenariji, ako bi slučajno bili bez neke od stvari. Jasno je kako time naše prtljage nastaje sve više i više. Vjerojatno se uslijed ovakvog tipa glavobolje zna dogoditi i to, da baš to gomilanje stvari, postane razlogom koji nas zna dovesti do toga da i odustanemo od samog putovanja. S druge strane, dok je ne mali broj u brigama oko toga što ponijeti, a što ne, izgleda da postoje oni kojima je dovoljno da na leđima imaju jedan ruksak, u kojeg i ne stane Bog zna što, no očito je da je u njemu dovoljno svega što je jednom polasku na često dalek put zapravo potrebno. Može se stoga reći kako je riječ o onima koji znaju prepoznati ono najnužnije, što ih čini ososobljenima da ne odustanu, da mognu krenuti,  tj. o onima koji  se znaju odreći svega onog što bi njihove korake usporilo ili zaustavilo. Utoliko, nama Kristovim vjernicima, za koje se, jer se upravo takvim imenom nazivaju, smatra da i njegovim putem idu, današnje evanđelje, daje jasan popis onog čega se treba odreći, a što treba sa sobom ponijeti kada je o takvom putu riječ. Sušamo danas: Tada Isus reče  svojim učenicima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Istina je kako na prvu ovo i ne zvuči baš privlačno, a niti jasno. Prije paradoksalno nego jasno. Međutim, kako to netko navodi – ako svu svoju brigu usredotočimo na sebe hoteći zadržati život, kako ćemo ga zadržati i zatvoriti kad mu je bit upravo u tom da bježi u otvoreno? – onda mu kidamo odnose i zatvaramo tijek. Zato je najbolji lijek za životnu prazninu i dosadu, za ojađenost što nas drugi dosta ne vole ako radikano prestanemo misliti na se i naše nutarnje jade, te se počnemo brinuti za nešto drugo ili nekoga drugog, samo neka to bude za njihovo dobro ne za naše. (VB,IM,29). To bi nam koliko toliko moglo pomoći u shvaćanju križa kao naše prtljage. No, ako je dovoljno ponijeti križ, na što nas upućuje današnje evanđelje, to bi u konačnici značilo da se na putu kojim se slijedi Krist, sa sobom nosi ništa drugo nego sva ljubav za koju smo sposobni. Sve drugo zadavalo bi glavobolju. To je ona jedina prtljaga koju smo pozvani nositi, koja nas osposobljuje da nikad ne odustanemo od toga da slijedimo Kristov put. Put je to koji dovodi drugima, koliko god nam se nekad činio dalek.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i prva nedjelja kroz godinu - 23.8.2020.

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(Mt 16, 13 – 20)

Učenje na pamet, za mnoge i nije baš nešto čega se nekako rado sjećamo iz vremena naših školskih, studentskih, ili tko zna kojih već klupa. Ono svakako ima svoju dobru i pozitivnu stranu, no ako je suditi po razno raznim osvrtima o takvom učenju danas, izgleda kako ono sve više nekako biva stavljeno u pitanje, i kako gubi svrhu ako ga se želi promatrati te u njemu vidjeti svojevrsni pokazatelj znanja o nekome ili nečemu, što se je nažalost pokazalo  kao vrlo čest slučaj. Time više ako se pod znanjem smatra spoznanja ili poznavanje, te zbog toga ono unutrašnje kušanje i proživljavanje stvari o nekom ili nečem, a koje unatoč tko zna kakovoj količini tog našeg naučenog sadržaja, itekako zna izostati. Kada je pak riječ o Kristovim vjernicima, onda bi nam današnje evanđelje itekako moglo biti od pomoći da vidimo, kakav je to sadržaj kojeg u sebi nosimo. Slušamo tako: U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Utoliko današnje evanđelje, tj. u Isusovom upitu učenicima i njihovim odgovorima njemu, može se naslutiti, koliko je zapravo, kada je o Isusu riječ, toga u nama, tek napamet, onog naučenog, onog što svi znaju jer su negdje nekad to morali naučiti, ali bez da bi to postalo znanje. Dok s druge strane, koliko pak toga toliko potrebitog nutarnjeg kušanja, poznavanja. U tom smislu, događa se kako to netko navodi da – vjernik kao pojedinac u većini slučajeva nije našao svojega svagdašnjega religioznog govora kojim bi se mimo formula i izraza za prigodne svrhe mogao izvorno izražavati kako misli i kako osjeća, i kako ga žulja. Dakako da postoji stanovitim jezikom izražena crkvena doktrina, koju valja čuvati i predavati. (No) ona je namijenjena čovjeku, ali ne tako da je nauči kao pjesmicu, nego da postane njegovim vlastitim govorom kojim mu dubine govore.Takvo pak govorenje, najmanje se uči napamet. Ono se živi kroz međusobne odnose koji su najbolji odgovor, najuvjerljivije znanje o tome tko je to nama Kristovim vjernicima, sam Krist. Jer, ako smo strpljivi s djecom kada uče govoriti, ako smo spremni slušati njihovo često mučno i teško razumljivo izražavanje, onda bi se valjda našlo prostora za logiku koja nalaže i to da unatoč nedostatcima, uzmognemo govoriti jedan drugomu o svojoj osobnoj vjeri, budući da je čovjek napokon toliko važan da nikada nije glupo ono što iskreno želi reći. (VB,IM, 31).Na taj način, možda bi dobili priliku otkriti što je to što stvarno ima smisla da bude na pamet naučeno. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


svetkovina Velike Gospe - 15.8.2020.

Ima jedna osoba kojoj je nelagodno zbog današnjeg blagdana, neugodno joj je kada ju se hvali i  o  njoj priča. Ime joj je Blažena Djevica Marija, Gospa Velika. Mariji ovo Velika bode uši i čini joj se kao da govorimo i slavimo nekoga tko to nije. Njen život je obilježen sa svim što je suprotno od  velikoga i spektakularnog. Rodila se u maloj državi i malom gradiću. Po ničem se nije razlikovala od ostalih djevojaka onog vremena. Molila je, pomagala svojim roditeljima, imala je prijateljice s kojima se družila. Možemo reći  da je neobično koliko je bila obična. Njena običnost nam može stvarati probleme ukoliko se odlučimo ući u ozbiljniji odnos s Marijom.  Nesvjesno tražimo spektakularno, neobično, veliko primamljivo. Takav mentalni sklop je obilježje svijeta u kojem živimo i zbog svega toga nam izmiče sve ono što je maleno, neznatno, skriveno, normalno, jednostavnost. Za suradnju s drugim, u ovom slučaju Duhom Svetim, važna je poniznost, ali ima nešto još važnije, što je Mariju krasilo, a to je jednostavnost. Teže je biti jednostavan nego ponizan. Jednostavnost nas osposobljava da budemo savršeni suradnici kao Marija. Onaj tko je samo ponizan, možda bi upao u napast, pa bi počeo neprestano ponavljati pitanja: Zašto baš ja, a ne netko drugi? Po čemu sam ja bolji ili posebniji od ostalih?  Na taj način bi se opet vrtio oko sebe. Marija jednostavno ne komplicira, ne pita zašto baš ja i ne misli da ona ona treba biti. I sama kaže - pogleda na neznatnost službenice svoje - ,,,Marijina jednostavnost nam pomaže kako ostvarivati svoje poslanje u ovom svijetu, a uz to biti nasmijan, neopterećen i bezbrižan. Kršćanin je radostan jer je Evanđelje Radosna vijest ! Neopterećen je sobom, jer svoj teret predaje Bogu i bezbrižan je, jer zna da Bog sve vodi. Trajna ozbiljnost, opterećenost i brige su znak da nismo jednostavni, već mali ljudi koji su sebi umislili da su veliki i da o njima ovisi čitav svijet. Iako je svijet na jedan način ovisio o Mariji, ona ne misli tako. Ne divi se sebi, ne misli o sebi, ne opterećuje se sobom. Ona je stalno usmjerena na druge, na suradnju, ne čini autorefleksiju.  Njena jednostavnost ju čini pozornom za drugoga, ima radare kada je u pitanju drugi. Neumorna je zato što se ne vrti oko sebe. Surađuje s Duhom Svetim kako bi Bog došao na zemlju, surađuje sa svojim Sinom kada je potreban drugima u Kani na svadbi, surađuje s Ivanom kada je potrebna Crkvi. Ali zna kako i kada pasivno surađivati.  Između Josipa i Elizabete izabire odlazak Elizabeti. Svjesna je da ona ne može  Josipu objasniti što se dogodilo, to prepušta Bogu. Ipak mjesto gdje Marija na poseban način postaje Velika i od tada ne prestaje njen ubrzan rast je u hramu gdje nakon tri dana pronalazi svog Sina. U hramu u dubini svog srca priznaje kako nije najbolja siradnica i kako ne poznaje Boga. Priznati da smo do sada loše surađivali s Bogom i  priznati da ga ne poznajemo je početak rasta. Početak avanture u kojoj nas Bog želi učiniti velikima. Za postizanje ovog cilja potrebni su nam  suradnici, a boljeg od Marije nema.

don Domagoj Durdov