Dan gospodnji


nedjelja krštenja Gospodinova - 9.1.2022.

KRŠTENJE GOSPODINOVO 

(Lk 3, 15-16.21-22)

Sposobnost oponašanja ili dobre imitacije itekako zna pobuditi pažnju i zanimanje. Tako trenutno pretvaranje u nekog drugog, odnosno izgovaranje riječi ili ponavljanje ponašanja neke druge osobe samo pokazuje kako je moguće na svoj način prikriti sebe, otkrivajući  u isto vrijeme lice koje nam i zvuči i izgleda poznato. Uglavnom, takav način pokazivanja drugog, zna potaknuti na čuđenje i smijeh ali isto tako u određenim situacijama zna preuzeti i oblik ismijavanja, pa i kritike onih kojih se oponaša. U njemu je tada najčešće uključen i element određenog iskrivljavanja ili pretjeranoga naglašavanja izgleda ili svojstava osobe koju se oponaša. Utoliko čini se lako prihvatljivim svako oponašanje za kojeg znamo čije je, osim kada u njemu prepoznamo da je nas. Tada to zna i ne sijesti na pravo mjesto u nama, budući da to što smo bilo vidjeli bilo čuli, otkriva nas nama, otkrivajući nam u isto vrijeme ono u što smo se zapravo pretvorili, što smo s vremenom postali. Naravno da osjećaj neogodovanja koji se tada u nama budi, ponekad zna ukazivati na našu zarobljenost i pretjeranu upućenost na same sebe. Zna tako pokazivati svu neslobodu koju nosimo u sebi kako pred sobom tako i pred drugima. Možda bi se iz toga dalo zaključiti, kako je sposobnost pretvaranja u sebe same, tj.postajanja onog što stvarno jesmo, jedna od stavki koja nam vrlo rijetko uspijeva, jer često se čini nekako lakšim postajati netko drugi, oponašati drugog. Današnje evanđelje ispred nas stavlja događaj krštenja Kristova. Gesta je to kojom je Isus silazeći u rijeku uronio u naše stanje. Međutim to je  ujedno i podsjetnik na krštenje svakoga od nas koji smo njime postali uronjeni u Kristov život, postajući tako netko novi, novo stvorenje. Krštenje za Kristovog vjernika kupelj je novog rođenja, njegov je rođendan, ali je i njegovo prosvjetljenje jer krštenik postaje sinom svjetlosti. U tom svjetlu postaje vidljivo i značenje riječi danađnjeg evanđelja:  Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!  U tome svoje mjesto nalaze osobitosti zbog kojih je svakom Kristovom vjerniku dana mogućnost postajati svakim danom onaj koji to uistinu jest, tj. onaj tko je uronjen, unijet u Krista. Baš zbog toga krštenje nas u konačnici čini takvima  kako bismo postali znakovima vjere, nade i ljubavi, budući da u nama stvara nov način biti čovjekom, oslobađa nas od naših tama, te čini sposobnima ući u različita okruženja gdje smo pozvani živjeti s drugima. Ove tri bogoslovne kreposti srce su svakog Kristova vjernika i njegova života. One ga stavljaju u odnos s Bogom i pretvaraju u njegove svjedoke. A takvi svjedoci slobodni su od sebičnosti koja bi sve i svakoga dovodila samo sebi, budući da je u njima snažne rasploživosti nastale privučenošću od strane Krista. Tim više kada – kako netko navodi – gledajući ovo što se dogodilo i događa na našim prostorima, i ne samo našim, čini se kako mo još u moralnom paleolitiku, u kulturi kamenih sjekira. Još je uvijek čovjek tek želja i nacrt, tek skica koja luta po suvremenim međunarodnim deklaracijama i kojekakvim deklamacijama. No upravo tada je potrebno mnogo osamljene hrabrosti i snage da se čovjek ne da ponijeti strujom i da se ne da smesti da ga nevolje i koliko god opravdani bijesovi odvrate od tegobna posla na sebi, da može opstati ne samo za, nego i pred svojim Bogom. (usp.VB, Im, 122). To bi u konačnici moglo izazvati pažnju kojoj razlog nije tek oponašanje ili imitacija, zbog čega bi zasigurno ne samo lakše, već i poželjno postalo prepoznati same sebe u licima drugih, dok bi drugi opet, sebe tako našli i u našem licu.

Hvala na pažnji!

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 2.1.2022.


nedjelja Svete Obitelji - 26.12.2021.

NEDJELJA SVETE OBITELJI 

(Lk 2, 41-52)

Pričati zagonetno, navodi nas na logično shvaćanje, da ono što se takvim pričanjem izriče, nije ništa drugo nego zagonetka. A za njih, za zagonetke nekako znamo što su. Međutim znanje koje nam izmiče jest ono, što to one zapravo znače. Općenito, zagonetkom se smatra pitanje ili izričaj skrivena ili dvosmislena značenja postavljeni kao problem koji valja riješiti. Izriče se u metaforičnu jeziku ili, u moderno doba, u obliku igre riječima. U zagonetki se pitanje ili opis koji traže odgonetanje postavljaju tako da sugeriraju nešto drugo od točnog odgovora, pa odgonetnuti zagonetku obično znači razumjeti metaforu. Možda se tom i takvom shvaćenom pitanju i izričaju može pridružuiti i to kada  određena riječ postane toliko učestala, poput kakvog refrena. Tada bismo kao pred zagonetkom trebali barem na tren ostati pažljiviji, budući da, kako netko navodi - riječ koja se prečesto i neprekidno ponavlja, to čini upravo iz razloga jer nju se jednostavno više ne shvaća. Tako od znaka koji uzrokuje određenu misao, shvaćanje, postaje obilježje koje izaziva određenu reakciju. Time ne samo da se ometa njezino pravo shvaćanje, već se pokušava poništiti stvarnost koristeći upravo riječ koja tu stvarnost u svom iskonu predstavlja, oznaćavajući tako njome upravo ono čemu se ta riječ protivi. Sve to naravno čini da u istom trenutku izricanja, uzdizanja i izvikivanja takve riječi, stvarnost koju izriče, ne postane samo više nejasna, već kao da se na taj način izgovorenom riječi, samu stvarnost dopušta jednostavo zdrobiti. (usp.FH, UNUD,62). Među takve riječi, koje se gotovo svakodnevno ponavljaju, te zbog toga i među takve stvarnosti, svoje mjesto ima i riječ obitelj. Za nju smo naravno znali, kako mi tako i oni prije nas, pa ipak čini se kako je njezino učestalo ponavljanje, iz svačijih usta, i u svrhu svega i svačega, od nje učinilo to, da kada izrečemo riječ obitelj, izričemo stvarnu zagonetku, koja nas pita: Što je to obitelj ? Naime, i ona baš poput riječi Bog, postala je jedna od naopterećenijih riječi. Njezino olako ponavljanje, rastrgalo je tu riječ svojim ispraznim shvaćanjima, a još više nimalo zdravim idejama, koje su miljama daleko učinile ionako sve teže dohvatljiv odgovor na pitanje koje riječ obitelj stavlja pred nas.  I u njezino se ime, baš kao što se je to pokušalo činiti, uzimajući za pokriće ime Božje, ostavljalo otiske straha, tragove prstiju, pa i krvi u dušama, u mislima i na licima članova same obitelji. Danas u prvu nedjelju nakon Božića, na poseban se način spominjemo Svete Obitelji, sv. Josipa, Blažene Djevice Marije, i bogočovjeka, djeteta Isusa Krista. Spomen ove svete nazaretske obitelji daleko je od bilo kojeg ispraznog ponavljanja riječi. Istina jest da ona zbog toga nije manje zagonetna, pa ipak Kristovim vjernicima ona rasvjetljuje načelo koje oblikuje svaku obitelj te ju osposobljuje za hrvanje sa životnim i povijesnim zgodama i nezgodama. Na tom temelju, sve obitelji, pa i u slabosti, mogu biti svjetlo u mraku svijeta.(pF,AL,66) Riječ je o načelu izrečenom u današnjoj poslanici: ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao. Zbog toga, naš bi govor možda postao manje zagonetan, a time bismo vjerojatno konačno mogli i razumjeti što takvim govorom ispričane zagonetke zapravo znače, na poseban način kada je o obitelji riječ.

Hvala na pažnji!

-dMB-


četvrta nedjelja došašća -19.12.2021.

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 1, 39 – 45)

Koliko god se ponekad ljutili jer nas u trenutcima pojačane pažnje, bilo gledanja, bilo slušanja, jednostavno prekinu, sve se više čini kako bi bez reklama malo tko opazio koje je primjerice doba godine, pa i dana. Utoliko, igrajući na kartu naše zbunjenosti, te zbog toga i svojevrsne propusnosti koja takvu zbunjenost uglavnom prati, u naše oči i uši znaju ući slike i glasovi, koji ovisno o dobu godine prikazuju i uvjeravaju, kako bez određenih stvari neće biti moguće doživjeti ono što nema ama baš nikakve veze sa stvarima, tim više ako se na njih gleda kao razlog takvom doživljaju. Stoga se i ne treba pretjerano čuditi  to što se veliki princip marketinga sastoji u tome da se nekoj, bilo kojoj robi pripiše neko božanstveno svojstvo, budući da ništa ne može primorati našu volju kao vizija apsolutnoga Dobra. Treba dakle – navodi netko – karakter apsolutnoga dodijeliti kobasici ili fleksibilnu brijaču s više oštrica kako bi se potrošač osjetio prisiljenim kupiti ga. Stranice koje opisuju artikle pune su izričaja: kao što su jedinstvo duha, jedinstvo emocija, jedinstvo stvaranja, jedinstvo svemira i beskonačnosti. Utoliko prije nego letak ili reklama za prodaju stvari koje se trebaju imati, ako je suditi prema izrečenom pojmovima, moglo bi se reći kako je riječ o kakvom teološkom programu, a ne tek spisku običnih stvari, koji nas pokušava uvjeriti u svoju nužnost imanja, te zbog toga i svoju osobitost. Tome dakako pridodaju se i kojekavi programi uz likove iz bajki, baleta, naravno ne za bilo koga, već za odabrane, jer biti dionik takvog programa kao da u nama stvara dojam izabranosti, koja nadimajući naš osjećaj veličine, samo razotkriva koliko je u nama praznine. Tako postaje jasnijim odakle to da se zbog svega može reći kako i najbezbožniji žudi za srećom, za radošću, pa ipak u toj se žudnji gubi ili iz neznanja ili iz samoljublja. Takvog tipa bezboštva nisu lišeni ni oni koji sebe doživljavaju kao vjernici. Upravo zbog toga čini se kako im po tko zna koji put, izmiče prilika za pravi doživljaj radosti. Današnje evanđelje stavljajući pred nas susret Marije i Elizabete, u ovim danima nadomak Božiću, otkriva nam ono što reklame uporno žele sakriti i od čega nas žele otuđiti. U tom smislu ovaj tako jednostavan, a poseban susret, stajao bi nasuprot svemu onom što našem gledanju i slušanju želi uzeti pažnju, a s njom i pravi razlog naše radosti. U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«  Jasno je stoga kako je radost uvijek povezana sa naravi čovjeka koja traži odnos, kako s Bogom, tako i s drugima. Povezana je sa istinom koja se otkriva i ljepotom koja nas poziva na udivljenje. Tko se iz toga raduje, na poseban način očituje duboki motiv svoje unutarnje sreće, zbog čega su i drugi oko nas takvom radošću dodirnuti. Toj i takvoj radosti dovodi nas Božić. Na nama je da mu pođemo u ususret, upučujući se jedni ka drugima, slobodni od nužnosti punih ruku, ali puna srca. A srce je puno kada voli. Sve drugo, samo bi nas moglo zbuniti, čineći nas propusnima za reklamirane praznine u nama ovisno o dobu godine ili dana.

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja došašća - 12.12.2021.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 3, 10-18)

Svako malo ispliva nekakav sukob ili barem najava o njemu. Pa ipak premda je riječ o nečem čime se uglavnom ruši bilo ljude bilo stvari, nije uvijek nužno da sukob bude vidljiv po modricama, polomljenim kostima i razvaljenom inventaru prvo nadošlog objekta, makar nekad taj objekt bila i kučica za ptice. Postoje sukobi u rukavicama, i nisu nužno dvoboji. Odvijaju se tiho, tiše od šapata. Svaki i najmanji glas o njima, za takavu vrstu sukoba ne bi bio poželjan i predstavljao bi nužno njegov prekid. Riječ je o sukobu interesa. Njega se pak određuje kao naziv za situacije u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a na štetu interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. O tim i takvim sukobima, gotovo svakodnevno bruje udarne vijesti. Očito je stoga kako je glas, koji govori kada se takav sukob dogodi,  puno grlatiji, nego je to onaj kojim je taj sukob mogao biti prekinut. Međutim takvom sukobu svaki glas očito škodi. Što trebamo činiti, pitanje je koje današnje evanđelje stavlja pred Ivana Krstitelja, a dolazi iz usta onih koji su naslutili kako sukob interesa kojega su do tada živjeli, njihove živote vodi frustraciji, te zbog toga besmislu. A to je nekako i logično, budući da se smisao otkriva na stazi vlastite dužnosti određene onim što se treba i smije raditi, a ne tek samo onog što se i može činiti. Ovo pitanje time postaje  pitanje kojega svaki vjernik prije svega upućuje svojoj savjesti. Slušamo tako danas u evanđelju: U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.« Upravo zbog toga odluka za pravednost i ljubav ne može jednostavno biti odgođena i prebačena u vječnost, jer odvijanje našeg života, njegovo događanje traži od nas određenu i istinsku odluku upravo pred pravednošću i ljubavi. Glas i odgovor Ivana Krstitelja, prekinuo je određeni sukob interesa, te pokrenuo pitanje o temelju onog što životu ima priliku donijeti promjenu, a time i sreću, jer nije li životna istina da čovjek izvorno i praiskonski teži za tim da bude sretan.  A upravo je temelj samom stanju biti sretan, kako navodi V. Frankl ono što čovjek usitinu želi, a ne tek želja biti sretan sam po sebi, jer čim je stvoren temelj za biti sretan, sreća i radost dolaze same po sebi. (VF,Pzbž,65). Evanđelje i naša odluka za njega, stvaraju takav temelj. Ono je temelj stanja radosti na koji nas Pavao poziva, jer evanđelje pruža svoj glas koji nas čuva od sukoba, na poseban način sukoba interesa, usmjerujući nas na radost, i to ne bilo kakvu, već  u Gospodinu, pokazujući blagost – kako danas ističe sveti Pavao u svojoj poslanici - koja je znana svim ljudima. Nažalost, kako je to u svom djelu, Zapisi iz podzemlja, naveo Dostojevski, čovjek je stvorenje lakoumno, nesrazmjerno i neprikladno, i možda kao kakav šahist, voli tek odvijanje igre, ali ne i njezin završetak, njezinu konačnu odluku. Utoliko, svaki trenutak, a na poseban način u danima došašća nama kao Kristovim vjernicima ostaje tako prilika za jednu takvu odluku. Zbog nje, možda bi se malo smanjila, ako ništa, onda barem najava sukoba.

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja došašća - 5.12.2021.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 3, 1-6)

Na popisu svega onog što smo iskusili kao pomoć ili pak razlog zbog kojeg smo uspijeli umaknuti kojekakvim opasnostima i nesrećama, te time ujedno sebi pa i ne rijetko drugima sačuvali i spasili život, nekad se zna nalaziti tek par ili možda samo jedna bilješka. Najčešće, riječ je o nekoj, maloj gotovo svakodnevoj stvari, gesti, riječi koja zbog dogođenog, istina, ne prestaje biti svakodnevna, ali definitivno postaje velika za živote onih koji su po njima uspijeli biti spašeni. Priča koju je napisao poznati američki pisac za djecu Teodor Seus Gajsel, pod naslovom:  Horton, Hears a Who! našem popisu pridodaje još jednu bilješku, koja ako ikad onda u ovom stanju posvemašnjeg meteža, svakim danom izvana pojačavane gromoglasne vike i graje, skričanja i krikova, stvarajući u nama osjećaje zbunjenosti i straha, a među nama podijele i zidove, pokazuje se itekako velikom. Riječ je o glasu koji je spasio svijet. Priča govori kako džungli Nool živi vesela družina koju predvodi slon Horton. Horton pronalazi jedan cvijet s trunom. Slon bi se zakleo da je iz te sićušne mrvice čuo glasove, međutim, on je jedini u džungli Nool kojem se takvo što pričinilo. U tom trunu, prema Hortonovim riječima, nalazi se Kojegrad, u kojem žive mali ljudi. Horton je u pravu. Glas koji je čuo iz trunčice pripada Gradonačelniku Who-villea, mikroskopskog svijeta koji se u njoj nalazi, ali nitko mu ne vjeruje. Ostali smatraju da je to čista glupost, a osobito je agresivna Klokanica samoprozvana vladarica džungle koja se smatra najpametnijom osobom na tim prostorima i sve voli držati pod kontrolom. Horton na kraju spašava trun od propasti, jer je imao sluha i hrabrosti, unatoč, vici i graji oko njega, čuti glas, ali i zbog krika jednog čitavog svijeta koji je vapio za spasenjem, a kojega nitko osim samo njega jedinog u džungli nije čuo, sve dok se toj vici nije pridružio tek još jedan slabašni glas iz toga svijeta, te tako uspio doprijeti do ušiju sviju koji su bili zaglušeni bukom, proglašavajući Hortona nerazumnim, osuđujući ga kako na odstranjenost od ostalih, tako i prokazujući ga kao onog koji remeti ustaljeni poredak đungle. Ova priča, ako ne ništa može nas staviti pred današnje evanđelje u kojem slušamo riječi o glasu. Slušamo tako danas u evanđelju: Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Osluhnuti ovaj glas u stanju kada se zbog buke malo što može suvislo čuti, Kristovim vjernicima, na poseban način u ovim danima došašća, otkriva  kako u nama još uvijek ima prilike za sluh, za ljude oko nas i za ono ljudsko u nama s čime računa i sam Bog, u svojem dolasku među nas. A sve to unatoč tko zna kakvom i kolikom mnoštvu koje ne prestaje pojačavati svoju dnevnu dozu dernjave. Mnoštvo – navodi netko – daje snagu i moć, a snazi nije potreban obzir, pogotovo ne prema nekom pojedincu i njegovoj nesvrsishodnosti kad posjeduje ili želi nešto što je na uštrb svrstavanju. Valja prihvatiti formulu i značku, inače čovjke nije prihvaćen. No što je od njega ostalo ako je još samo formula i značka. Udruživanje i svrstavanje je potrebno, kako bi se mogli zaštiti zajednički interesi. No što ako je način takvog udruženja i svrstavanja takav da se na kraju više  i nema nešto ljudski vrijedno štititi i braniti?(IM,VB,87). Očito je stoga kako na našem popisu među par bilješki, svoje neizostavno mjesto ima glas koji nam daje priliku ostati na i u životu.

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva nedjelja došašća - 28.11.2021.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 21, 25-28.34-36)

Dobro jutro, dobar dan, dobra večer, pozdravi su koji poput kojekakvih vrsta polako nestaju. Međutim, čini se kako se s njihovim nestajanjem ne prestaje tek izričaj dobrog odgoja, već i puno više. Njime kao da se odnosi tako poželjnu stranu, i stanje svakog čovjeka, njegovu želju, pa i nadanje za dobrim i dobrom. Upravo zbog toga, tamo gdje se još uvijek pozdravlja, bilo članove obitleji, bilo nekog starijeg, bilo možda tek poznanika pokraj kojeg prolazimo, bilo bilo koga kome u susret idemo, tamo po svemu sudeći još uvijek dobro uspijeva pronaći svoje kakvo takvo mjesto. Jasnijim se stoga može pokazati zašto takav pozdrav računa na različita doba dana. Tako će jutro, dan, večer, biti prilika po kojoj svaki od njih za vrijeme svoga trajanja, u pozdravu očituje želju ni za čim drugim osim za dobrom. Sve naravno započinje jutrom. Po njemu se, znamo ponavljati, sam dan poznaje, a događa se onda kada se dogodi buđenje. Pa ipak, možda zato možemo reći još jedan pozdrav koji zanimljivo, premda pretpostavlja jutro, nije nužno određen dobom dana, već jednostavno buđenjem u njemu. Stoga reći na dobro vam došlo buđenje očituje kako se dobro tek po budnosti događa, jer samo budam čovjek čini dobro, dok uspavani njega ne mora nužno niti željeti, nego tek o njemu samo sanja, i to neovisno koje je doba dana. Današnjom nedjeljom započinje, vrijeme, započinje doba došašća. Ako ijedno, onda je upravo ono godišnje doba dobrih želja. To bi po svemu onda imalo upućivati da kao Kristovi vjernici, očitujemo našu budnost i to baš onda kada bi vjerojatno kao velika većina svijeta željeli zaspati, uspavljujući se kojekakvim prinudnim i manje prinudnim sredstvima, što zbog neprilika u koje smo se stavili, što zbog  zida pred kojim se nalazimo. Današnje evanđelje, konkretno Isus, to će izreći, govoreći: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega. Dani došašća koji su pred nama, dani su u kojima se baš svakom upućuje poziv koji vlju čini dobrom. Poziv je ti da naše uspavane i pred zid stavljene živote probudimo iz nekog polu sna i ugodnog drijemeža, koji vodi želji da se ponovno spava. Sve to moglo bi nas učiniti sve više nalik kakvim pijancima koji premda je njihova pijanost prošla, oni se bude mamurni, ostavljajući sve više dojam, kako je čovjek mrtav, ukazjući tako ono što bi se moglo nazvati – kako netko navodi – smrću humanizma.(FH,KsIR). Baš zbog toga vrijeme i dani došašća svake nam godine iznova dozivaju u pamet, kako usprkos  svemu užasu i ružnoći ostaje opravdana nada i vjera u mogućnost dobroga – kako – još uvijek vrijedi dar i poziv, otvorena vrata do sinovstva Božjega, do stajanja pred Sina Čovječjega – kako navodi današnje evanđelje. Otkad je svojim životom i riječima dijete rođeno u Betlehemu, kojemu su dali ime Isus, prodrlo u naše uši i našu savijest, znamo također, naa koji to način dobrota ostvaruje i kuda nam je poći za njom. (RS-Id-C). Na taj način razumljivijim postaje govor o nadi, a upravo je ona lajt motiv – došašća. Bez nje sve bi stalo, a ona nema nikakve vezesa bijegom u nekakvo nebo koje bi preziralo zemlju, kao što je to u fundamentalizmu, već je riječ o poslanju osvjetljivati zemlju ne polazeći od utopijske budućnosti zemaljskih nada, nego od onog Vječnog u osobi. Stoga, dobro došašće svima, ili na dobro vam došlo buđenje na i za dobro.

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


trideset i četvrta nedjelja kroz godinu -21.11.2021.

TRIDESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 18,33b-37)

Jedna anegdota priča kako je kalif Harun el – Rashid našavši se jednog dana u gradu Rey, vidio nekog tko je raspačavao lijekove za svako zlo. Nasuprot tome reagirao je uzviknuvši: Nisam vjerovao da se u mojem kraljevstvu može ubiti nekažnjeno. Već je ne mali broj mjeseci od kada se svakim danom sve više rađa sve dublji strah i nemir,  koji u određenim slučajevima izgleda kao nekakav skorašnji kraj. Slike, riječi, vijesti pune su nemira, bolesti, smrti, prenošenih sredstvima dnevnog informiranja, koji tako iz dana u dana navještaju kako katastrofu, tako i kontradiktorne informacije koje to redovito prate, doprinoseći stvaranju još većeg osjećaja o kraju, davajući tako prostora za nešto što bismo mogli nazvati ples smrti. Pa ipak, bilo povijest, bilo filozofija, ali također i evanđelje, uče nas kako shvaćanje onog što bi imao biti kraj, shvaćanje toga što bi imala biti skorašnja katastrofa, može u sebi nositi jedan potpunu drugačiju posljedicu. Naći se pred mogućnošću smrti, bilo osobnom, bilo drugih, prije svega potiće nas otkrivati smisao našeg života, motiv i razlog za koji živimo. Današnjom nedjeljom završava još jedna etapa crkvene godine. O sadržaju putovanja kroz nju, svjedoče oni koji su se dali na njezin put, te tako dopustili da im se životni hod takvim putom oblikuje. A to je zapravo logično, jer upravo staua po kojoj hodamo određuje stopama hod, a ne obratno. U tom smislu, biti takvim oblikovanim svjedokom – ne znači baviti se propagandom, niti buditi ljude, već biti živa tajna. To znači živjeti na takav način da izgleda kao da naš život ne bi imao smisla bez Boga. Jer ljudi su danas, gotovo po naravi sumnjičavi i teško će se netko upustiti u neku avanturu života ako nije opipljivo uvjeren u njezinu stvarnu mogućnost i dobrotu. Pa ako netko naviješta neku stvarnost i nadu, s pravom se od njega očekuje da i sam s njome računa u oblikovanu svoga života. Zato je izvan svake sumnje da nije dosta govoriti, nego evanđelje  valja posvjedočiti, tako da se na pravdi i dobroti, na ljubavi i milosrđu kršćanina može osjetiti zbilja kraljevstva Božjega. Riječ je o kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta – kako navodi Isus u današnjem evaneđelju – ali čija zbilja mijenja ovaj svijet, mijenjajući one koji su u njemu. Međutim, kako kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta, njegovi zahtjevi mogu čovjeka dovesti u sukob sa zahtjevima – pod navodnike shvaćene – normalne ovozemaljske egzistencije. O tome sukobu govori današnje evanđelje kroz susret Isusa i Pilata. U njemu prepoznajemo dva puta, dva kraljevstva. Jedno se temelji na moći odnosa kojemu je Bog razlogom, a drugo na odnosu moći gdje takovg razloga nema i nedostaje. Tako od onoga da bi se nešto moralo, dolazi do onog da se to jednostavno čini. Riječ je o imperativu koji postaje indikativom jer u njegovu temelju stoji sloboda koja svoj vrhunac ima u ljubavi prema sebi, bližnjemu, te Bogu. Sve to stoji nasuprot onom drugo putu ili kraljevstvu, u kojem moć slaveći pobjede, poražava ono što se poraziti nije smijelo. Upravo zbog toga , u tome bi se mogao pronaći jedan od dovoljnih razloga da kod nas Kristovih vjernika postoji nešto – što na svoj način – zbunjuje ljude i tjera ih da se pitaju što se to, odnosno tko se to nalazi u središtu našega života. U suprotnom, možda nam se događa da sebe i druge uspijevamo olako ubiti, tim više ako se to pokazuje kao ono što ostaje kao nekažnjeno.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideset i treća nedjelja kroz godinu - 14.11.2021.

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 13, 24 -32)

Okidač je definiran kao mehanizam vatrenog oružja kojim se zadržava i pokreće udarna igla, u isto vrijeme postaje i sinonimom za početak razno raznih događaja  i stanja stvari, za koje znamo reći kako su im određne okolnosti postale ništa drugo nego okidačem. Možda je to zbog toga što ta i takva stanja nerijetko i šuškaju upravo oružjem, te zbog toga prijetnjama, nemirom, kaosom i strahom, ostavljajući tako olako po strani činjenicu, kako ovaj i ovakav tip šuškanja, i nije baš način kojim bi se imao donijeti mir u stanje koje je uplakano, koje se pokazuje uznemireno, te često vrišti. Sve to rađa dane u kojima već dobro poznata i prisutna napetost postaje sve veća, a neizvijesnost sve dublja, ulazeći poput kakve vlage pod kožu ljudima, hraneći u njima osjećaje straha. Međutim, to i takvo stanje, naravno, ne događa se bez onih koji ga kreiraju. Ono svoje okidače donosi u svojim predstavnicima. Tako dok su jedni njegovi zagovaratelji, drugi sebi uzimaju za pravo da njime tumače ono što im neprestano izmiče, jer to niti znaju niti mogu dohvatiti. Sve to zapravo rađa zlouke proroke s obje strane. A takvih i u ove naše dane nije mali broj. Dok će jedni poput kakvog Orka iz poznate filmske trilogije Gospodar prstenova, u zadnjem dijelu pod naslovom Povratak kralja, u bitci za Minas Tirtih, nakon što čovjeku u lijevo rame zabode koplje, izreći završilo je doba ljudi i započelo vrijeme orka, tj. onih koji su od lijepih vilenjaka postali zli i izobličeni, mrzeći sve, omađijani nekim svojim Melkorom, drugi će na sličan način proricati kraj svijeta, nazivajući to apokalipsom - koja je daleko od toga da joj je cilj pokazivanje kakav bi to imao biti kraj, o čemu ovakvi proroci uglavnom viču, već joj je naglasiti smisao vremena u kojega smo uronjeni, a koje nas tako često obeshrabruje. To potvrđuju riječi današnjeg evanđelja, koji pred nas stavlja govor o posljednim stvarima: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljat A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Utoliko, ono na što bi imali biti potaknuti kao Kristovi vjernici jest da ostanemo pažljivi i pribrani, ne toliko uzeti od stanja stvari koje nas nadilaze, ali niti uronjenji u koje kakve banalnosti, bilo one znanstveno fanatične i fantastične, bilo one religiozno fanatične vrste. Riječ o onom što se jednostavno naziva borbom unutar vjerojatno za mnoge opore i gorke sadašnjosti, držeći dovoljno visko upaljenu baklju nade. Nju drži slobodan čovjek. Njome ima biti obasjano i ovo naše vrijeme. Stoga – navodi netko – Pred misterijem smo nade. Ništa to bez čovjeka ne biva, ali što je to začeto u utrobi povijesti, što to ona nosi kroza duga strahovanja, duge prisutnosti, što to sazrijeva i najedanput izbije u ovakvo klicanje? Prorok naviješta, Sveta Pisma kazuju: Boga će prepoznati gdje se to događa, gdje se događa izlazak čovjekov, gdje se događa spasenje. To je Božje djelo, Bog je tu. IM(JT,114). U tom smislu, unatoč kojekakvim kušnjama, unatoč kojekakvoj doživljavanoj prepotenciji i represiji, ostaje nam kao Kristovim vjernicima nositi u srcu i pred očima svakodnevno dozivanje u nama, kako naše pristajanje uz Kristovu riječ, koja neće uminuti, navodi današnje evanđelje, nije odlazak u provaliju, u bezdan ništavila, već u grad i doba u kojem je još uvijek ljudi, grad u kojemu svjetle, život, mir i prisutnost Božja. Evanđelje je za takvo nešto neizostavan okidač.

Hvala na pažnji!

-dMB-


trideset i druga nedjelja kroz godinu - 7.11.2021.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 12,38-44) 

Nadmetanje zainteresiranih do najviše i konačne cijene, to bi u par riječi imala biti dražba ili licitiranje. Pravila su manje više jednostavna, polazeći od početne cijene onog što se stavlja na dražbu, svaka viša ponuda, na glas se izriće, pokazujući na njenog ponuditelja. Tada, osim želje za imanjem, nerijetko u ljudima zna proključati do tada dobro čuvana i ne baš lijepa strana naravi, koja je osjetljiva na svoju veličinu, na zasluge, popračena sujetnošću i sebeljubljem. Riječ je naravno o taštini. Biti stoga pročitan, obznanjen pred ostalim ponuditeljima, čini se kako nekada zna biti puno važnije, nego je to stvarni interes za ponuđeno. Pa ipak nisu samo dražbe mjesta na kojima se to zna očitovati. Čini se kako je takvog poriva razbacano posvuda i da potrebu da nas se čita zbog ponuđenog, znamo nositi i na mjesta gdje bi se imala događati neka sasvim drugačija logika. Riječ je o logici dara, a dar i taština nikako ne mogu zajedno. Da je tome tako, pokazuje se kada se pretvaramo u one koji će darovano staviti na vagu koja bi između ostalog imala pokazati, ništa drugo nego količinu kojom se hrani naša taština, a njezina mjerna jedinica pokazuje se ne u kilogramima, već, u i po riječima: koje više da? Na tom tragu, današnje evanđelje dovodi nas i otkriva nam još jedno mjesto, u kojem takav stav i razboljeno stanje našeg duha postaju još uočljiviji dok ih se pokušava opravdati religioznom praksom. Naime, u dijelu židovskog hrama Isusovog vremena postojao je prostor u kojem su se ostavljali prilozi u svrhu obreda u hramu, ali i u svrhu solidarnosti, u za to predviđene kasice. Oni koji bi željeli ostaviti kakav prilog nisu to mogli učiniti te tako, već su ga predavali službeniku hrama, koji bi na sav glas izrekao cifru i za koga ili što se prilog odnosi. Isus – kako navodi današnje evanđelje - sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak. Postaje stoga jasnije, kako je Isus znao za dva udovičina novčića, a ona postaju povodom kritike svakome tko bi se pokušao prekrivati lažnom i umjetnom religioznošću, koja traži i  voli pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Uz to  – navodi sv. Ambrozije – više vrijedi jedan novčić primljen od onog što je malo, nego blago pribavljeno od neizmjernog bogastva, jer vrijednost nije u onom koliko se daje, već je vrijednost u onom što se ostavlja za sebe i želi zadržati. Zato nitko ne daje više od onog tko ništa ne ostavlja za sebe. Takav tip davanja nužno dovodi do toga da smo u njemu raspoloživi dati sav svoj žitak, baš kao udovica iz današnjeg evanđelja. Razlog tome nalazi se u ljubavi, jer bez nje mi smo ništa, makar razdali sav svoj imutak. Jedino ona za svoju ponudu daje sav život, određujući tako konačnu cijenu svakog Kristovog vjernika. Uz to, oslobađajući nas taštine i nadmetanja, ljubav pokazuje neko sasvim drugačije i toliko traženo lice naše naravi, budući da njezinu ponudu ne određuje dražba već srce.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideseta i prva nedjelja kroz godinu - 31.10.2021.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 12, 28b-34)

Kad malo nedostaje, kada se nešto dobro imalo zamalo dogoditi, kada smo nečemu nadomak, a tome nikako konačno stići, kada se čini da bi nešto imala biti gotova stvar, a izostane njezina realizacija, za sve to i čitav niz takvoga tipa događaja i događanja, jednostavno znamo reći, tako blizu, a tako daleko. Takva daleka blizina iskustvo je ne malog broja onih koji u potragama za vlastitom srećom učestalo potvrđuju riječi: Čudno je kako je malo potrebno za sreću, i još čudnije, kako nam često baš to malo nedostaje. Moglo bi se stoga reći kako prije nego za srećom, kojoj čak jasno znamo ime ili naziv, imamo tako veću potrebu za onim što je određeno kao malo, zbog čega, istina od sreće nismo daleko, ali u isto vrijeme nismo ni toliko blizu da bismo je konačno dohvatili. Nešto od ovog i ovakvog tipa događanja u kojem je i blizine i daljine u isto vrijeme, mogli bismo prepoznati u susretu o kojem nam progovara današnje evanđelje. U ono vrijeme:Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjeg. Sv. Augustin će polazeći od ljubavi prema bližnjemu na jednom mjestu tako izreći kako ljubav kojom se ljubi bližnjeg nije različita od one kojom se ljubi Boga. Ne postoji neka druga ljubav. S istom ljubavlju kojom ljubimo bližnjega ljubimo također i Boga. Ta i takva jedinstvena ljubav u nama postoji kao načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To bi nas imalo učiniti takvima, kako to piše Herman Hesse; da smo duboko u našem srcu ispunjeni Bogom, zbog čega se događa da se on pokazuje preko naših očiju, preko naših djela i naših riječi, te govori također i onima koji ga ne poznaju i koji ga ne žele upoznati. Time se tako dohvatljivost kraljevstva, a s njime i Božja vidljivost otkrivaju po našem pristajanju uz ovu tako istinsku i presudnu zapovijed, stavljenu od strane Isusa  pred nas, kao pred pismoznanca iz današnjeg evanđelja. Utoliko ono što je određeno kao malo, ali dvoljno da nas ne ostavi daleko, unatoč blizini, bilo bi ono što se podrazumjeva pod riječju primjena, na poseban način primjena zapovijedi ljubavi, i to time više ako nam je kao Kristovim vjernicima, na usnama to da ljubav prema drugom čovjeku u svom životu stavljamo na prvo mjesto, znajući kako se i sam Bog potrudio da nauči ljudski jezik postavši sam čovjekom. Nezgoda je samo što mnogi upravo taj njegov govor niti uče niti razumiju, (VB,IM,28)., a zbog toga ga naravno i ne primjenjuju. A bez primjene niti ga se uči niti ga se može razumijeti. U tome bi se tako moglo naslutiti ono malo što nam nedostaje, a zbog čega često ostajemo tako blizu, a tako daleko, ako ne baš u svim stvarima, onda definitivno kada je riječ o zapovijedima ljubavi.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideseta nedjelja kroz godinu - 24.10.2021.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – B

(Mk 10, 46 – 52)

U mrklom mraku i tami, zdrav vid i nije neka velika prednost. Za iskustvo slično tome dovoljno je zatvoriti oči. Tada dok god su oči zatvorene, pa makar to bio i tren, čini se kako baš u trenu kao da sve nestaje. Sve to opet, ako bi kojim slučajem trajalo više nego tren, zna stvoriti nelagodu, pa makar se nekad radilo tek o samoj igri u kojoj netko zatvorenih ili prikritih očiju čeka nekakvo iznenađenje. Nelagoda se pak polako pretvara u strah, budući da nam ambijent, makar poznat, sada postaje mogućom svojevrsnom prijetnjom. Razumljivo je to, jer u mraku, unatoč dobrom vidu, malo se toga može primjetiti, a kad nema svjetla sve postaje mutno i nejasno, te je tada teško razlikovati dobro od zla, bez pravog smjera, neprestano se vrtimo u krug. Naglo gašenje svjetla, a time i na svoj način gašenja vida, čini nas tako manje sigurnima, često i nepomičnima, a naše držanje zahvaća nekakav obrambeni, a u isto vrijeme i vapijući stav, izražen, doduše češće kod djece, i nešto rijeđe kod odraslih, kroz vrisak ili vikanje(RS,2018). Naravno sve se mijenja otvaranjem očiju, povratkom vida, a prije svega ako je mraka paljenjem svjetla. Pa ipak prije nego se to dogodi ostaje osluškivati riječi onih koje trenutno ne možemo vidjeti, te u njih imati povjerenja, budući da povjerenje u njih postaje nešto kao unutarnje svjetlo koje je kadro dokinuti našu nelagodu i strah. Današnje evanđelje stvalja pred nas susret slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa. Njemu je prethodio vrisak, vika slijepog Bartimeja koji je zarobljen mrakom i ostavljen kraj puta, na rubu, želi iz mraka, želi s ruba. No događa se da mnogi žele ušutkati njegov glas. Očito je da ih glas onog koji je na rubu uznemiruje – jer tko s ruba kriči upomoć, ometa uigrani i svakodnevni tijek  života. Slušamo tako danas: U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. Čini se tako jasnijim, kako se vjerom, sljedeći Krista naše postojanje uranja za jedno novo gledanje, na sebe i svijet oko sebe. Ona nikoga ne ostavlja na rubu niti pokraj puta. Vjera u evanđelje, potvrđuje kako zdravo oko, ne vidi tek sebe. Zato, daleko od toga da bude promatrana i uvrštavana pod kojekakve ideologije, vjera u Krista upravo je razlog oslobođenosti od bilo kakvih ideologija i njihova mraka i tame, te zbog toga kako osobnog tako i kolektivnog slijepila, svjetlo koje od nje dolazi sposobno je prosvjetliti cijeli ljudski život, utoliko – kako netko navodi -  nasljednici Kristovi su sveci, a ne ideolozi, pa ipak svaki naraštaj mora početi od početka i na sebi iskušati koliko je pogrešno ideologijom i ekstremizmom braniti kršćanstvo. Time ga se samo sramoti.(ŽM,OKZS,122). Ukratko, za ponovno progledati, ili možda za tek jednostavno otvoriti oči, u svrhu takvog  gledanja i vida – ostaje nam vjerovati evanđelju.

Hvala na pažnji !

-dMB- 


dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu - 17.10.2021.

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 10, 35 – 45)

Kada nešto na sebi nosi oznaku izvornosti, onda se između ostalog time želi istaknuti ono što ima biti zaštićeno, od zloporabe ili neke neovlaštene uporabe. Utoliko svako činjenje kojim bi se to zanemarivalo postaje kriminal. To se na poseban način zna pokazati tamo gdje postoji želja za vlašću i moći. A ovakva želja ima svoje maske. Postavši sve više prijevarna, zamaskirana, sakrita, ona tako postaje više prožimajuća dotle da zna prodrijeti i u ono naše nesvjesno. Upravo zbog toga kako bi je primjetili, ne bi bilo zgorega koji put se upitati, nemamo li mi možda o njoj odviše pojednostavljeno shvaćanje tako da je ne uspijevamo prepoznati tamo gdje nas ona zapravo opsjeda. Navlačeći na sebe ruho dobrih želja, ugleda, ambicije, utjecaja, reputacije, uvjerenja, kadra nas je obući u svoje odijelo upravo tih i takvih varavih privida. Na tom tragu, Gustave Flaubert u svojem dijelu Riječnik uvriježenih ideja reći će kako se pojmom ministar označava ni manje ni više nego krajnja oznaka ljudske slave. Nositelji takve slave daju se vidjeti kako stoje s desna i slijeva kada se glavni predstavnik vlasti obraća javnosti. Zasigurno, postati ministar za mnoge znači slavno mjesto koje uznosi sve do ushićenja, do pijanstva, do jedne istinske i svojstvene ekstaze. Međutim, zanimljivo je kako kad je riječ o riječi ministar, ona bi dolazila od latinskog minus, koja svoje značenje nalazi u onom od čega se netko odriče. I upravo nas to dovodi današnjem evanđelju u kojem se odražava oznaka izvornosti i prvotni pečat Evanđelja. Riječ je Isusovim riječima koje ne mogu biti zapostavljene, jer riječ je o nečem u čemu je onog tipično Božjeg, a pristoji se ljudima, tim više Kristovim vjernicima. U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.«Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Ovdje tako nalazimo zahtjeve koji bi imali biti u temeljima postupaka i odnosa Kristovih vjernika, po kojima nas Isus poziva da prije svega prihvatimo, te zbog toga i shvatimo njegovo postupanje, njegov odnos prema čovjeku, kako bi to postala i naša svijest i naše djelo, i da se upravo time nekako preobrazimo u bogolika stvorenja.(J.T.IM,149). To je razlog – kako netko navodi – zašto već ovdje stvarno nisu prvi oni koji se nameću kao prvi, koji su spletkama ili srećom došli na prva mjesta. Oni mogu imati ulogu prvoga, ali ne i prirodni autoritet prvoga. Jer svoje prvo mjesto shvaćaju kao prigodu da druge upotrijebe za rast vlastite slave; izopačili su smisao svoga mjesta, skrenuli u bahatost, postali diktatori i nevolja. Tako već sada stvarnu vlast ima onaj tko svoje vladalačko mjesto shvaća kao prigodu da poslužuje; Onaj uz koga se drugi osjeća veći.(LR,LJN,145). To bi uostalom za svakog Kristovog vjernika imalo biti ono što ga čuva od činjenja koje bi za njegov život postalo ništa drugo već kriminal, ili drugačije kazano,  to je oznaka njegove izvornosti.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i osma nedjelja kroz godinu - 10.10.2021.

DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 10, 17-30)

Izreka o tome kako novac mijenja ljude, uglavnom zna biti izrečena iz usta onih koji i nisu baš nešto pri novcu, dok po svemu sudeći ne mali broj takvih ljudi rado bi barem nekad i iskusio takvu promjenu. Utoliko zna se pokazati kako se upravo promjenom njihova stanja ova izreka nerijetko potvrdi i to kao ona koja i nije baš niti toliko pretjerana niti pogrešna. Iz toga, nekako gotovo usporedno s takvim tipom promjene čini se kako se zna promijenti i pogled na čovjeka kojega novac u većini slučajeva čini drugačijim. Možda je to zbog toga što novac zna dozivati miris moći. Ne čudi stoga da kada je riječ o pogledu prema čovjeku koji bi – kako navodi Paul Laffite u jednom svom eseju - možda izgledao kao kakav siromašni idiot, on zato što jest siromašan za mnoge je samo idiot, dok je nekakvi bogati idiot tek samo bogat. Ovo je tako česta iznimka koja kod mnogih postaje pravilom, radi kojeg zbog moći na koju miriše novac, spremni su postupati prema bogatašu u njegovu korist, makar se on potvrđivao u svojoj gluposti i slaboumnosti. Uzimajuću u obzir upravo termin idiot zanimljivo je kako se njime, barem ako je suditi prema princu Miškinu, u romanu Idiot, označava osoba ukrašena iskrenom vjerom u odnosu prema Bogu i bližnjem, ili netko koga evanđelje naziva siromah duhom, a upravo takvima pripada ni manje ni više nego kraljevstvo. S druge pak strane ako se ipak istinitom pokazuje tvrdnja o novcu koji mijenja, onda bi prije nego li na promjenu ona mogla ukazivati na nešto što i nema veze toliko sa samom promjenom, koliko sa pokazivanjem, do tada u nama skritog. Drugim riječima, ništa zapravo nije promijenjeno već se sve to što jest samo očitovalo i potvdilo. Francuska spisateljica i glumica, Marie – Jeanne Riccoboni – to je izrekla govoreći kako: novac ne mijenja ljude, on ih jednostavno razotkriva. Današnje evanđelje donosi nam jedno takvo razotkrivanje. Isusov poziv da ga se slijedi, što bi značilo ne nužno napustiti sve do tada življeno, jer to življenje nekad i nije do kraja pogrešno, već življenju daje potpunost, otkriva do tada dobro čuvano i skrivneo stanje. U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: Što me zoveš dobrim. Nitko nije dobar doli Bog jedini. Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!« On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Tako danas, na tragu ovih evađeonskih riječi, na poseban način nama Kristovim vjernicima, posvješćuje se ono svagdašnje, a da zbog toga ono nije nimalo banalno: tj.posvješćuje se kako se primjerice novcem može kupiti krevet, ali ne i san, može se kupiti sat, ali ne i vrijeme, može se kupiti knjiga, ali ne i mudrost, može se kupiti položaj, ali ne i respekt, može se kupiti doktora, ali ne i zdravlje. Može se kupiti poznanike, ali ne i prijatelje, može se kupiti sluge, ali ne i povjerenje, može se kupiti razigrane dane, ali ne sreću i mir. Niz bi očito mogao biti nepregledan. Time bi možda mogli barem malo istaknuti kako ima neka moć u evanđeoskoj riječi kojom ona mijenja ljude. To čini razotkrivajući ih bogatstvom kojim su voljeni, a za takvo bogatstvo vrijedi se osiromašiti.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu - 3.10.2021.

DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 10, 2-16)

Oni kod kojih se pred ljepotom prirode još uvijek zna zaustaviti dah, znaju kako premda zaustavljen, upravo tada dah zapravo bude na poseban način oživljen. Zbog toga taj i takav prizor ljepote zna probuditi želju da nadahnuti upravo takvim dahom, ispune se ne tek vlastita nam pluća, već i oči i uši, a ponajviše srce, to središte osobe u kojem i iz kojeg pulsira život. Takvu smo prirodu iz očito vidljivog razloga jednostavno nazvali netaknutom. A takva je jer je ništa umjetno, ništa dodano izvana, ništa van nje same nije dotaklo niti oblikovalo, budući da bi se time umanjila, pa i dokinula njezina prirodnost. Premda se mijenja iz dana u dan, poštujući zakone godišnjih doba, koja je čine sebi podložnom, i to ne da bi joj umanjilo ljepotu, već da bi ju samo više istaklo, u njima, u tim godišnjimdobima, zakonitosti je prirode koja tu ljepotu određuje. Od hladnoće, do topline, kiša i leda, vjetra i smiraja, magle i rose, ona zbog svega toga i dalje ostaje netaknuta, jer je ne oblikuje niti je stvara ništa što bi imalo veze s onim što joj ne pripada, ma koliko se ponekad činilo da joj to ne bi bilo smetnjom. Prolazeći kroz sve to ona ostaje i dalje takva da joj se ljepota ne da sakriti. Ostaje ona od čije se ljepote uistinu diše, te zbog toga i živi, čija ljepota ostaje netaknuta. Ovaj i ovakav prizor prirode mogao bi nam možda barem malo biti od pomoći u razumijevanju onog o čemu nam progovara evanđeoska riječ ove nedjelje. Nalazimo tako Isusa u raspravi sa farizejima oko nečeg što je očito bila oznaka određenog shvaćanja koje premda se predstavljalo kao zakon, nije pripadalo izvornom Božjem naumu, koliko samo ljudskom određenju, kada je riječ o odnosu muškarca i žene, odnosno muža i žene. Slušamo: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« Takav odnos kojeg Isus pokazuje zajednica je – u počecima uređena, obdarena blagoslovom što ga jedinog ne izbrisa ni kazna istočnoga grijeha, ni kazna potopa, kako to navodi blagoslovna molitva nad zaručnicima. Riječ je stoga o nečem što je uistinu netaknuto u svojoj ljepoti, i takvim je pozvano da ostane. I onda kad se čini kako se odnos mijenja, prolazeći kroz neka svoja godišnja doba, očito je kako takav odnos ima neke svoje zakonitosti koje su u njemu zapisne i njega određuju, ali koje ga tako čuvaju da ostane netaknut te zbog toga prirodno lijep. U suprotnom, određujući mu zakon dodan izvana u kojem bi on imao primat nad osobom, to bi navodi Simon Weil – bilo ništa drugo nego bit hule ili kletve takvog odnosa. Zato nas odnos muškarca i žene uvodi unutar Božje želje, ili možda bolje reći do Božjeg sna kojeg On ima prema odnosu muškarca i žene. Takav san otkriva nam prirodu naših odnosa, koji su nam kadri zaustaviti dah, a da upravo tada dah na poseban način bude oživljen, a srce živo. Na nama tako ostaje takvu prirodu čuti, takve odnose vidjeti, njih disati od njih i u njima živjeti.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu - 26.9.2021.

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 9, 38-43.45.47-48)

Ono što nas jedne od drugih čini dalekima, najmanje bi se moglo prepisati nečem što nas tek fizički odvaja. Zanimljivo je to kako kad je riječ o razdvajanju i odvajanju, ljudi su se znali pokazati uistini velikim arhitektima i majstorima te i takve umjetnosti, čija su djela bila i jesu još uvijek vidljiva po prostornom odvajanju, pojedinih rasa, etničke, vjerske, klasne, te u novije vrijeme skupine određene zdrastvenim stanjem, na temelju ni manje ni više nego diskriminacije. U tu skupinu nedvojbeno ulazi bilo kakva podjela i odvajanje određeno i propisano zakonom koji bi ljudsku osobu uvjetovalo samo zato što je osoba, a koja baš zato što to upravo jest, na sebi i u sebi nosi nepovrediva prava koja niti jedan zakon ne može učinti ništetnima i nelegitimnima. Tim više ako bi takav zakon zabranjivao bilo kakvo djelovanje ljudske osobe u svrhu dobra, kako njenog vlastitog, tako i još više onog dobra kojega je ona u mogućnosti činiti za druge. Takav vid određenja općenito se naziva segregacija, i čini se kako, premda je pripadala nekim davnim, pa i manje davnim vremenima, ona put do svojeg uprisutnjenja, manje ili više uočljivog, nikada nije zaboravila. Tako se ona i danas pojavljuje kroz nama dobro poznate fraze kojima se učestalo izriče: Mi i oni, naši i vaši, uz naravno ne mali broj podskupina i naziva koje takav izričaj prate. U toj i takvoj skupini svoje mjesto nalazi i stav Isusovih učenika izrečen iz usta apostola Ivana u današnjem evanđelju: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. Ovakav stav tako ukazuje kako na napast razdvajanja i odvajanja tako i na ne malu bolest nas Kristovih vjernika kojom znamo biti razboljeni. Takvom bolešću razboljeni, u stanju smo neprestano brkati ograničenja vlastitog vidnog polja, sa granicama svijeta. Štoviše sve nas to brzo dovodi do zavisti i pokvarenosti kada nam drugi pokušavaju pokazati kako je svijet istine puno veći i širi, od našeg intelektualnog i oku vidljivog opsega i dosega. Utoliko, korijen svih naših neobraćenosti -navodi netko – leži upravo u tome što je ipak svatko od nas u stalnoj napasti da nad nekim bude „bog“, a to je korijen svim grijesima. Od nužde da prevladamo tu napast ne spašava nas ni to što se zovemo vjernici, jer nikomu ne možemo pokazati Oca, ako prije na nama nije vidio da smo mu kao i Isus, prevladavši napast postali doista sinovi. Pa ni Crkva ne može drugčije  biti vidljivo mjesto u kojemu se događa spasenje nego da razvidno očituje svijetu kako ona ne raspolaže evanđeljem, nego ga sluša. (JT,Im,52). To je ono što je čini živim tijelom, a ne kakvom korporacijom zaokupljenom oko tek lijepog izgleda među kojekakvim udruženjima. Možda je zato dobro imati pred očima i razumijevanje koje premda zna gdje to crkva jest, ujedno i shvaća da ne može olako suditi i govoriti o tome gdje ona nije. Na taj način puno jasniji bi nam mogao postati Isusov odgovor na stav njegovih učenika: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« U protivnom doziva se i dolazi sablazan, o kojoj Isus opisujući je u današnjem evanđelju, ne štedi riječi. Baš zbog toga za Kristove vjernike razdvajanje i odvajanje nikada ne bi smijela niti mogla biti prihvatljiva opcija. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i peta nedjelja kroz godinu - 19.9.2021.

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 9, 30 – 37)

Ambicije i karijere nerijetko su prve u nizu razloga za pisanje bilo knjiga bilo popularnih priručnika koje se uglavnom naslovljuje naslovom Kako uspijeti, iza kojeg potom slijedi čitav niz svega i svačega u čemu bi se to zapravo imalo uspijeti. To bismo možda mogli prevesti i nama tako poznatim riječima: postati netko i nešto, što se uglavnom uzima kao ono što se nekako samo po sebi razumije. Dok s jedne strane u tome razaznajemo izvjesnu motivaciju ljudskog djelovanja, s druge pak strane na vidjelo znaju izaći nimalo dobre, zapravo zle nus pojave upravo jednog takvog djelovanja svedenog na samo ljudsku logiku, koja zato što je takva sve više čovjeka čini lišenim same duše, odnosno onoga što čovjeka čini čovjekom, a ljude pretvara u kojekakve manje ili više uglađene zombie, kojima životi drugih postaju tek plijenom, te zbog toga hranom kojom zasićuju svoju bešćutnost i beščovječnost (uB18). To postaje tim više jasniije kada određenje, tj. definicija onog što se smatra pod ambicijom osim što se raumijeva kao težnja za osobnim uzdizanjem, uspijehom, društvenim ugledom; zna postati i biti častohleplje i častoljublje, dok sličnost sa riječju ambitus, ambiciju približava i onom u čemu je traženja čega nedopuštenim putem, putem podmičivanja i sl. Iz toga premda nikada vjerojatno na glas to ne kažemo, zna se pokazati kako se volimo osjećati nadmoćnima nad drugima, pametnijima, boljima, ne volimo prigovore. Sanjamo o našoj veličini, trudimo se oko priznanja i nagrada. Takva ambicija zapravo postaje pohlepa za moći. Riječ je o tome kada se vrednovanje sebe, uspne na razinu umišljenosti u vlastitu važnost i moć, zbog čega se onda zatvara pogled na stvarno stanje stvari. Tada – navodi netko – mi većinom budno pazimo kamo su nas smjestili za stolom, jesu li nas uočili i pozdravili na ulici, tko komu prvi pruža ruku. Ako smo stekli neki položaj, trudimo se da se ne družimo odviše s onima koji nisu našega soja.(uB18). Današnje evanđelje svjedoči nam kako je Isus, pitajući apostole, a time naravno i nas – što su to putem raspravljali, a oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći, toga itekako bio svjestan. Baš zbog toga unutar ove tako jake motivacije ljudskog djelovanja, Isus zahtjeva korijenit prekoret: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! U ovim Isusovim riječima Kristov vjernik nalazi i otkriva ono čime se definitivno ne dokida ni jedna njegova ambicija, međutim ove mu riječi otkrivaju ono lijepo u čovjeku što snagom Božjom može prerasti sve okvire zemaljske i izrasti u vrednotu nadzemaljsku i vječnu. Riječ je tako o prevladavanju onog što je sitno i sebično, samoživo i  tek samo zemljano u nama. Time se ono naše slabo oslanja na ono što je jako, naše zemljano i malo osnažuje onim što je božansko i neizmjerljivo.(usp.TŠB,IM,17). Evanđelje nam ostavlja tako šansu Kako uspjeti u ambiciji i karijeri, odnosno kako postati i ostati nitko i ništa drugo nego čovjekom, u potpunom smislu te riječi. Takva prilika ponuđena je i nudi nam se kroz život koji bi bio obazriv na vrijednosti za drugog. U suprotnom, život bez takve pažnje, - kako netko navodi – bio bi puno gori i od same smrti. Tim više kada je taj čovjek Kristov vjernik, zbog čega to, po svemu sudeći nikada ne bi smjela prestati biti njegova velika ambicija.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i četvrta nejdjelja kroz godinu -12.9.2021.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU  

(Mk 8, 27-35) 

Zanimljivo zna biti to sa jezikom odnosno sa jezičnim frazama. Njih se redovito određuje kao spoj riječi, izričaj ili rečenica koji imaju ustaljen oblik, a kojima značenje nije rezultat zbroja značenja pojedinih njegovih članova. Znaju funkcionirati kao dio rečenice, ali isto tako i kao izraz koji ništa ne znači, ili znači manje ili drugačije od onoga što sugerira. To više postaje očitije kada se frazu s nekog drugog jezika pokušava prevesti, na način da ona bude razumljiva. Zna se dogoditi, premda takav slučaj i nije čest, kako neke fraze prijevodom ostaju iste i ne gube od svoga značenja, pa ipak, čini se kako u većini slučajeva, bez jednog dubljeg i životnijeg poznavanja jezika, njihovo shvaćanje i prevođenje ostaje nerazumljivo, a time i bez svojeg pravog značenja, čime se naravno, zna upasti u zamku potpuno krivog shvaćanja. U kategoriju ustaljenih jezičnih oblika svrstava se i fraza: uzeti nekome mjeru, što bi imalo značenje pobjede na nekim u kakvom izravnom takmičenju, u borbi argumentima ili pak dobrim razlozima u borbi mišljenja. Međutim, u svojem doslovnom značenju, ona jednostavno određuje mjerenje dužine i širine odijela koje ima biti šivano. Jasno je kako po mjeri šivano odijelo upućuje na dobro pristajanje na onomu tko ga bude nosio. Slušajući današnje evanđelje, mi koji sebe smatramo Kristovim vjernicima, ne možemo biti isključeni od pitanja koje Isus postavlja svojim učenicima:  Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. Iz svega što je kasnije uslijedilo: čini se kako Petar pogađa naziv, pogađa frazu no ostaje daleko od sadržaja, te zbog toga i razumijevanja pravog značenja tko Krist uistinu jest. Ne čudi stoga pomalo neočekivana Isusova rekcija kojom zabranjuje da nikome ne kazuju o njemu. Zanimljivo je i to da je ovakva zabrana od strane Isusa upućivana kada je njome zatvarao usta zlodusima da o njemu govore, jer zlodusi premda znaju tko je Krist, njihov se govor ne događa na ispravan način, te zbog toga postaje manipulativan. Drugm riječima postaje govor skrojen po vlastitoj mjeri izražen ničim drugim nego frazom, koja znači manje ili drugačije od onoga što sugerira. U tom smislu jasnijim postaje razlika onog što se na pameti ima tek kao ljudsko od onog što je Božje. Evanđelje – stoga – ako ga ozbiljno uzmemo, nije ništa drugo nego trajna osuda našega traženja vlastite sigurnosti. Demarkacijska linija između slobode na koju smo po evanđelju zvani, pa i savjesti, jest: Tražimo li sigurnost ili slobodu.(VB,IM,34).  Tako pitanje pred nas stavljaju riječi  i iz današnjeg evanđelja: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.  Tim više – jer Bog Biblije nije hladni režiser našeg usuda, skriven negdjej iza kulisa povijesti. On je sam stupio u povijest naše bijede, ispio je do kraja čašu naše patnje i zna dobro kako je težak teret naših križeva – (TH,SzB,116). Zbog toga, čini se kako je ne moguće vjerovati, a ne činiti ono na što nas vjera oslobađa. A ona oslobađa nas, našu savjest od mnoštva i ropstva laži, izgovora i zaborava. Vodi nas do ispravnog shvaćanja tko je to usitinu Krist u kojega i kojemu vjerujemo. Krist oslobođen fraza i uzetosti u mjere za odijelo koje Bogu i njegovim vjernicima jednostavno ne pristaje.

Hvala na pažnji !

- dMB-


dvadeset i treća nedjelja kroz godinu - 5.9.2021.

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 7, 31-37)

Događa se, naravno za neke češće, a za neke opet rijeđe, kako se nekad znamo naći pred i u mislima o daru zdravih osjetila. Za one koji su imali sreću da su im osjetila zdrava, te misli uglavnom znaju doći onda kada je kakve prijetnje i bojazni za njihovo normalno funkcioniranje, budući da se nekako gotovo neprimjetno i bez nekog posebnog osvrta o vrijednosti takvog dara, osijetila podlažu zatvaranju u koje kakve navike. S druge strane stoje oni koji nisu imali tu sreću da su im osjetila zdrava, te bi vjerojatno njihove misli najčešće oblikovala želja koja ne traži puno, osim tek trenutka zdravlja. U par riječi to nam na svoj način sažima i o tom nam priča pjesma pod naslovom: Sretan susret: kada izriče: Guslara sretoh. Bio je slijep, Al reče: Sinko život je lijep!, Zbunih se malko; Zar zbilja lijep?!, Vidjet ćeš, sinko kad budeš slijep! Naravno da u ovoj pjesmi svoje mjesto nalazi i netko tko bi bio i gluh i nijem, a sve to opet samo bi podcrtalo svojevrsnu odsjećenost od onog na što nas i prema kome ili čemu nas to vid i sluh i govor stavljaju u odnos. Oni nas prije svega otvaraju drugima, a potom svemu onom oko nas. Bez njih mi drugima, te drugi nama ostaju daleko. Utoliko, ono što se čini najvrijednijim jest naći način kako do nas, te naravno kako do drugih. Poznato je kako za gluhonijeme osobe postoji abeceda rukama. Riječ je o znakovima, gestama bilo dvoručne bilo jednoručne abecede kojima se prenose riječi i informacije, tj. znakovni jezik. Uz to vrlo je važno, pokazati svoje lice, privući pažnju, usmjeravajući svoje lice prema gluhonijemoj osobi. Današnje evanđelje stavlja ispred nas susret Isusa i nekog gluhog mucavca. Jer ga se ne naziva imenom, kao anonimus donesen pred Isusa, predstavnik je zapravo svakoga od nas, tj. svakog čovjeka a time i njegove gluhoće, i nijemosti, jer njih dvije uglavnom se prate. U tome možemo tako prepoznati nekog tko nema pravo na glas, ali i nekog  tko je bez sluha za riječ. Na tragu toga – Kristova riječ – Effata – to će reći otvori se, iz današnjeg evanđelja - dobiva daleko šire značenje, od ključa koji otvara vrata fizičkih osjetila. Naime, nismo li mentalno i mi, koji smo zapravo imali samo sreću ili milost zdravih osjetila, svaki na svoj način, neki gluhi mucavci kada je riječ o mogućnosti razumjevanja i razgovora s drugima. (usp.23-B). Odvodeći ovog gluhog mucava nasamo, pokazujući mu svoje lice i pažnju, zanimljivo je primjetiti geste rukama koje čini Isus. One su bile abeceda kojom je Isus prenio svoju riječ, a onaje takva da je kadra otvoriti nam oči, uši, razriješiti spone jezika, i omogućiti nam da se izvučemo iz ralja odsjećenosti koja nas guši, sputava i čini naš život neplodnim. Ostajući u mnoštvu, gluhi mucavac teško da bi ikad došao do svojega sluha i do svoje riječi. Slušao bi ono što sluša mnoštvo, govorio bi ono što mnoštvo govori. Stoga - ističe netko – slutimo kako razlog ljudskoj gluhoći i nijemosti može ležati u previše otvorenom uhu tuđim mišljenjima i u jeziku koji se trudi ponavljati tuđe riječi.(23-b). Tim više danas, kada su nam lica postala zaklonjena, a ruke sputane i stavljene u džepove, bez prava na dodir. Upravo zbog toga ne bi trebali biti iznenađeni činjenicom kako je toliki broj nas koji smo iz dana u dan sve više nijemi i gluhi, ma kakvo god da je zdrastveno stanje naših osjetila. O tome bi se zato, moglo i dalo mislit.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i druga nedjelja kroz godinu - 29.8.2021.

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 7, 1-8.14-15.21-23)

Jedan od neizbježnih govora, ili možda bolje reći, jedno od svakodnevnog inzistiranja u vremenu i stanju kakvo je trenutno ovo naše, govor je i inzistiranje na osobnoj higijeni. Osobna higijena je ne sumnjivo jedna od važnih čimbenika za očuvanje i jačanje zdravlja pojednica. To se na poseban način odnosi na pranje i kupanje, koje se smatra temeljnim navikama za održavanje čistoće tijela, te zbog toga i načinom kojim se može izbjeći dobar dio kojekakvih bolesti. Posebno mjesto takve navike zauzima pranje ruku, a tome se, čemu smo i sami svjedoci pokušava pridružiti i nošenje maske. Međutim kada je riječ o važnosti pranja ruku, tada ono ne ostaje samo pridržano razini osobne higijene. Pranje ruku doziva u svijest, reakciju bilo izvanjskom gestom bilo izričajem, o onom od čega se želi odustati, ili se odreći odgovornosti za nešto. Međutim njime se označavo i način kojim se uvjetovalo dioništvo na onom što se odnosilo i na odnos s Bogom. U Isusovo vrijeme to se nazivalo netilat jadajim, odnosno pranje ruku u svrhu obreda, koji je od simboličkog poziva na čistoću srca i života, pretvoren u opsesivnu puritansku dužnost i izvanjskost, lišenu tako bilo kakvog zahtjeva za promjenom zbog koje: ono što je trebalo biti čistoćom, postaje puritanizam, poziv na svetost postaje obrednom magijom,  obredno slavljenje tek izvanjska gesta, religija bez stvarne veze sa životom i vjera odvojena od pravednosti. Upravo na takvo pranje ruku, Isus odgovara u današnjem evanđelju: Slušamo: Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« U ovom Isusovu odgovoru na prigovor o ne pranju ruku njegovih učenika, kao što je to bio običaj koji je očito postao svrha samom sebi, razabire se tako maska koja, istina nije vidljiva na licu, budući da je maska postala lice. Takvo stanje od nas stvara one koje je Antička Grčka nazivala hipokritees - glumcima, dok je glumu nazivala hipokrissus. Iz toga vremena do naših dana svoj put je našla ona koju nazivamo hipokrizija – licemjernost. (22-b). Utoliko bi se, a na tragu onog što se trenutno događa s licima i maskama, pa i pranjem ruku u ove naše dane, možda moglo reći kako maske ne samo da nisu pale, već su konačno stavljene i kako je očito da živimo u vremenu nikad očitije hipokrizije. To se na poseban način odnosi i na shvaćanje religije kao uloge koja se vrši te izvršena čovjeku daje opravdanje i svijest opravdanosti pred Bogom. Takvo pak shvaćanje u temelju je suprotno evanđelju. Zato nema promjene, nema metanoje – kako to netko navodi – ako čovjeku ne uspije priznati samoga sebe pred sobom kakav uistinu jest. Na poseban način čovjek koji sa sobom nosi takvo priznanje, Kristov je vjernik, budući da ga vjera u Krista ozdravlja, a ne stavlja ga u komplekse.(usp.VB,NRCC,75). Ona nas čini da postanemo svjesni svoje osobne odgovornosti, odgovornosti za Božju zapovijed ljubavi, jer to je odlika slobodnih ljudi koji zaista imaju svoju savjest i nju slušaju, a da mu pritom riječ savjest nije pokrivalo zloće i način poze. Tim više jer čovječnosti nema bez savjesnosti. To je ono što je dostojno svakog čovjeka, posebno Kristova vjernika. (usp.TŠB,IM). Za takav tip osobne higijene najmanje pomaže pranje ruku, a još manje maska na licu.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i prva nedjelja kroz godinu - 22.8.2021.

DVADESET PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 60-69)

Hodati ulicama gradova za čiji su nastanak zaslužni stari Rimljani, osim što zna biti očaravajuće, ujedno nas i uči kako hodamo li onima koje se zovu decumanus i cardo, gotovo je ne moguće da ne stignemo do foruma, prostranog trga na kojem se odvijao život nekog rimskog grada. Upravo je forum bio mjesto na kojem su se ove ulice križale, te tako dovodile centru, srcu grada. Sličnost sa forumom kao sjecištem ulica imala bi kojekakva križanja cesta. Ona su tako sjecište putova koji do križanja dovode i njega stvaraju, ali su u isto vrijeme razlog razilaženja, odnosno pravci cesta koji iz takvog križanja odvode. U njemu se, ma koliko da je sličnosti s forumom, barem kad je o križanju ulica riječ, u njemu se ne ostaje i iz njega se izlazi, budući da bi ostajanje u njemu moglo dovesti do stradavanja kako svoga tako i tuđeg života. Međutim, ne dovode i ne čine samo ulice i ceste sjecišta u kojima je života ili koja mogu biti prijetanja za život. Njih takve tvore i njima nas takvima dovode često i riječi. One tako znaju dovoditi tom našem nutarnjem forumu, koji se na svoj način daje prepoznati pod onim što se određuje kao sloboda u nama. Riječ je o mjestu, ili možda bolje kazano, riječ je o stanju u kojem i po kojem se ima događati život, tj. naši odgovori i odluke na ono što život pita. Međutim, te i takve riječi znaju biti riječi tvrdog govora, zbog kojeg se nerijetko, što prije želi napustiti takvo središte, i tako ostaviti, odgoditi ili odustati od odgovora na pitanja upitana od strane života. Današnje evanđelje ispred nas stavlja jedne takve riječi, jedan takav govor. U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« Riječi koje sam vam govorio duh su i život. Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići? Ono što je prethodilo ovakvoj reakciji onih koji su se ni manje ni više, već nazivali njegovim učenicima, bio je govor u kojem je Isus sebe nazvao – kruhom živim koji se sneba sišao, te tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke ,kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta (Iv 6,51). Riječi su to koje daju život svakom dijelu čovjeka. Utoliko – kako netko navodi – neki su slijedili Krista jer su ga željeli zakraljiti, i tako mu biti što je bliže moguće, jer riječ je o Mesiji, kralju. (MR,XXI,b). Međutim Krist je ispred njih, kao i danas ispred nas očitovao, kako je riječ o totalno drugačijem odgovoru, nego je to odgovor kojega oblikuju kojekakva očekivanja u nama. Riječ je o promijeni u nama, u osobi onog koji se s njime sjedinjuje, postajući sličan Njemu. Tko jede od kruha kojeg daje Krist, prima takav način postojanja, on sam postaje darom. To pak određuje naše temeljno opredjeljenje, naše autentično postojanje kao Kristovih vjernika. Ne čudi stoga što je ovaj Kristov govor gotovo svakodnevno pretvrd, jer odgovoriti na njega značilo bi odlučiti se za ljubav nasuprot egoizmu. To je ono što od nas traži sloboda. A takvoj slobodi, tom stanju u kojem se i po kojem se događa naš život, odnosno naš odgovor na ono što život pita, vode nas riječi evanđelja. Njihovo središte i sjecište jest Krist. One su zbog toga za nas Kristove vjernik, naš decumanus i naš cardo.

Hvala na pažnji !

-dMB-


Velika Gospe - 15.8.2021.

VELIKA GOSPE

(Lk 1, 39-56)

Malo je toga što nije podložno kvarljivosti. To je na poseban način primjetno kada je riječ o hrani, odnosno o proizvodima namjenjenjenima za konzumiranje, zbog čega ih se označava, ili bi ih se trebalo redovito označavati etiketom na kojoj je otisnut datum o njihovoj upotrebljivosti i trajanju. Baš zbog toga, kako bi se što duže sačuvala od kvarljivosti i propadanja, hrana se redovito čuva zamrznuta ili je pak obrađena kojekakvim konzervansima koji bi imali produžiti njezino trajanje. Sve to naravno tek odgađa, ali i ne dokida njezino truljenje, koje onda tako čuvanu i obrađenu hranu čini ne jestivom, ne zdravom, pretvarajući je u otpad. Tome nasuprot stajale bi namjernice za koje se smatra kako nemaju rok trajanja i kako se nikad neće pokvariti. Očito je riječ, kako, osim što su dobro čuvane, one u sebi zadržavaju  određeno svojstvo koje ih čini otpornima na kvarljivost i propadanje. Utoliko, ova bi tako sasvim obična činjenica, nas Kristove vjernike mogla približiti možda malo jasnijem shvaćanju onog što danas na dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, kao vjernici slavimo. Tim više kad znamo da kojekakvo iskustvo i zaokupljenosti naše živote učine često da nekako obamre ta neka naša senzibilnost za ono što je od Boga, za ono nadnaravno, ali ne i zbog toga protunaravno. Riječ je o stanju kada nas obuzme duhovna čama ili neka bezvoljnost ili  mlitavost. Upravo tada blagdani, baš kao što je to i ovaj danas, u nama žele pokrenuti posebne osjećaje i pažnju za prisutnost te nadnaravne zbilje, i ponuditi nam velike rezervoare duhovnog napitka iz kojih iznova pijemo, i kupamo to svoje biće. (usp.TŠB,IM,14). Tako svetkovina Velike Gospe ili bolje rečeno u samoj svetkovini otkriva nam se i očituje uzvišenost te naše kvarne, propadljive i truljenju skolne ljudske prirode, tj. tjelesnosti. Upravo po tjelesnosti događaju se iskustva našeg života, događa se avantura našeg rađanja i umiranja, avantura našeg odrastanja i starenja, našeg susretenja, hranjenja, voljenja. Događaju se naše priče, želje, radosti i boli, naša nadanja i čekanja, naša razočaranja, pobjede i rane, sve je to u nju upisano. Upravo zbog toga, u ovo naše vrijeme kada je tijelo postalo prijetnja, te zbog toga prozirna hologramska projekcija, a život obmanjen virtualnom stvarnošću, čini se – kako to netko navodi – kako mi zapravo nismo izgubili duh, već materiju. I sve je izvjesnije kako gubitak smisla kojeg poznajemo danas, nije toliko gubitak smisla našega duha, već gubitak smisla za ono što je materijalno, što je tjelesno. Kada netko izgubi duh – navodi ovaj autor – još uvijek mu ostaje tijelo. Ono za njega ostaje poput sidra, poput ulaza, kao nada u povratak, nada koja doslovce vraća izgubljeni duh, i koji dodirom tijela i njegovih osjeta, ponovno se povraća i postaje prisutan u svijetu, među svojim bližnjima i među onim što ga okružuje. Međutim kada netko izgubi tjelesnost, kada čovjek koji nije anđeo gubi tijelo, što ostaje od njega kako bismo ga mogli uhvatiti za ruku. Što ostaje kako bismo ga mogli zagrliti, dotaknuti, ugrijati u jednostavnoj prisutnosti bez riječi. Upravo zbog toga čini se kako on nije izgubio duh, već sidro svoga duha. (FH,Pdvum,9/10). Utoliko, svetkovina Uznesenja Marijina, za vjernike, predstavlja blagdan punine, i to punine naših nada. Istina mnogo toga jest podložno kvarljivosti, pa i naša tjelesnost, međutim današnji dan, jamči kako je upravo ta kvarljivost podložna Bogu, budući da, kako navodi sv. Pavao u današnjoj poslanici, kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer sve podloži nogama njegovim.

Hvala na pažnji !

-dMB-


devetnaesta nedjelja kroz godinu - 8.8.2021.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 41 – 51)

Za izjašnjavanje o razlozima kada, kako i zašto nam je netko privukao pažnju, znamo ostati bez objašnjenja. Takvo nešto jednostvano se dogodi. Time ne bismo možda trebali zanemariti kako taj događaj, ta naša osobna heureka, i nije zapravo bez svoje pozadine, tj. nekakvog svog skrivenog događanja, i postojanja u nama. Možda tek nakon nekog vremena i prije svega približivši se tom nekom za nas vrijednog naše pažnje, dobijemo kakav takav uvid u to iznenadno događanje, otkrivajući i shvaćajući barem dijelom do tada za to nepoznate razloge. Takva pojava najbliže je onom što se naziva privlačnost, a nju se pak određuje kao osobinu onoga koji je privlačan ili pak svojstvo onog što je privlačno. Bilo da je riječ o prvom ili pak drugom određenju, jasno je kako unutar njih svoje mjesto nalazi gotovo neizmjeran broj razloga, u kojima stoje osobine i svojstva takvog događanja, odnosno pojave privlačnosti. O njoj se doduše, zna čitati i pisati na široko, no sadržaj takvog pisanja, nažalost i ne kreće se dalje od razine nekakvog plićaka. Upravo zbog toga, naglasak tako dobivaju lako primjetljive pa i nametljive teme, koje uglavnom ostaju na nivou onog zamjetnog i vidljivog, što isitina kod privlačnosti može biti jedna od karakteristika, pa ipak činjenca je da se njome i u njoj ne izriče nužno sve. Njome se možda tek otvara prostor za upoznavanje jedne dublje razine privlačnosti. A o tome da privlačnost u sebi nosi poziv ne ostati plitka, već je pozvana zakoraknuti iz plićaka u ono što je dublje, da se iščitati i u današnjem evanđelju koje donosi: Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Ono što je prethodilo ovoj Isusovoj izjavi jest mrmljanje onih oko njega: U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’…Drugim riječima Isusovo biti čovjekom, razlog je njihove odbojnosti, pokazane kroz mrmljanje, što je bio znak nevjere. Čovještvo, stoga odnosno prihvaćanje drugog, zato što je jednostavno ništa drugo nego čovjek postaje tako znak razine Božje privlačnosti, privučenosti kojom nas Bog sebi zove, a koja nas dovodi Kristu. U tome, u nama kao Kristovim vjernicima, pokazuje se natočnija mjera naših, plićina i dubina prema Bogu. Baš zbog toga – navodi netko -  onaj koji Bogu vjeruje, taj zna da je Isus Krist naš Gospodin i da je u njemu iživljen Božji život i iz ljudskih mogućnosti. I zato je on središte cjelokupne naše vjere. A granica na kojoj se Isus Krist prihvaća ili otklanja jest u ovom: prihvaćamo li onoliko i onako čovjeka kojega Bog hoće spasiti, kao što je to Isus Krist učinio…na tome se lomi jesmo li (od Boga privučeni), te zbog toga raspoloživi prema ljudima tako kako nas Bog zove, i uči i na što nas poziva. (JT,IM,27). Sv. Pavao u današnjoj poslanci upućuje na takav poziv, riječima: Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Možda bi zbog toga mnogi poput Arhimeda, kliknuli -  Heurka!!!

Hvala na pažnji !

-dMB-


osamnaesta nedjelja kroz godinu - 1.8.2021.

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 24-35)

Teza o samodovoljnosti umjetnosti u njezinoj neovisnosti o društvu političkim prilikama, znanosti i bilo kojem drugom vanjskom životu umjetnika, smješta se u XIX.st., premda se već pronalazi u antičkim vremenima kod Horacija i njegovu učenju o ljepoti. Riječ je o estetičkoj teoriji koja se suprostavljala utilitarnom shvaćanju umjetnosti. Vrednovanje stoga koncepta umjetnost radi umjetnosti, tj. onog što se naziva lart pur a lart, ostavlja se i ono pripada kritičarima povijesti umjetnosti i književnosti. Međutim, izgleda ta takav koncept nije zaobišao ni tzv. obični život. Naravno, ovako okarakteriziran život, ne predstavlja nužno suprotnost životu koji bi se nazivao neobičnim, jer prije nego običan ili neobičan život je poseban. A zato što je takav on u sebi nosi poziv da bude življen, i to naravno ne življen tek radi življenja. Kada bi to bilo tako, odnosno kada se na taj način živi, osoba jer je predodređena i usmjerena nečemu što ne završava u samom sebi, u tek vlastitom osjećanju, mišljenju, ili pak onih koje susreće, postaje sve više sebi otuđenija, nejasna, daleka. Budući da joj je urođena mogućnost izdignuti se iznad toga, ima tako priliku otkriti bit, smisao svojeg življenja. To bi na poseban način imala biti karakteristika Kristovih vjernika, čije življenje, na tragu današnjeg evanđelja, nije tek rad za hranu propadljivu, što se iz dana u dan, nažalost sve više nameće kao jedini razlog življenja, nego rad za hranu koja ostaje za život vječni; a upravo nju – navodi evanđelje – nju će vam dati Sin čovječji jer njega Otac – Bog – opečati. U Isusu se tako daje konačni odgovor na potrebu za puninom života koju svaki čovjek nosi u sebi. Evanđelje to izražava Kristovim riječima: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“. Vjera  Kristovih vjernika, tako postaje i jest svojevrsni hod. Nije tek puko uvjerenje ili izlaganje određenih mišljenja ili stavova. Riječ je o životnom sudjelovanju vjernika na životu Božjem sljedeći Krista. Tim više kada pred takvim sudjelovanjem stoje riječi iz današnjeg evanđelja: Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja nego stoga što ste jeli od onih kruhova I nasitili se. U njima otkrivamo kako sudjelovanje na životu Božjem, sljedeći Krista, daleko je od bilo kakvog sudjelovanja tek radi sudjelovanja, budući da ono na takav način dogođeno, sa sobom gotovo uvijek nosi predođbu o Bogu kao čarobnjaku. Riječ je tako – navodi netko – o Bogu jeftinih utjeha I površnog optimizma koji nam stoji na raspolaganju. Bogu notornom utješitelju, idolu sa zapravo samo jednom zadaćom, naime da kao nepogrešivi izvršitelj naših želja, pa bile one ne znam kako lude stoji spreman čim ga pozovemo. Takav ružičasti idol srušiti će se u prvoj ozbiljnoj krizi. Kršćanstvo tako ne navješćuje Boga koji nam obećava život bez patnje i koji na sva bolna goruća pitanja pruža odmah zadovoljavajuće odgovore. On nas samo uvjerava da je i u najcrnijim noćima uz nas, da nam daje snagu ne samo izdržati svaku tamu i teret nego nam također pomaže nositi teret i drugih, prije svega onih koji ovo uvjerenje nisu čuli ili nisu prihvatili. (TH, 2018 – NKg- b). Utoliko, žeđ za smislom, za istinom, za dobrom, svakoj ljudskoj osobi daje priliku zakoraknuti putem na kojem je i polja vjere. To bi ako ne ništa, onda barem malo moglo pomoći da se od života, koliko god se činio običan ili neobičan, ne odustane  živjeti kao onog  koji je poseban. Njega se ne živi tek radi življenja, a upravo takav život daje Krist.  

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedamnaesta nedjelja kroz godinu - 25.7.2021.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 1-15)

Znak, tj. znakovi uvijek stoje za nešto. Oni naznačuju ili izravno zastupaju označeno. U vremenu antike jedan od znakova, po kojem se na poseban način označavala promjena stanja i promjena statusa, odnosno promjena od roba do oslobođenog građanina, za znak slobode bio je rudis – drveni mač. Taj po svemu sudeći nimalo jednostavno, znojem i krvlju stečen privilegij drvenog mača slobode, pripadao je gladijatorima koji su se, dobiviši ga, mogli prestati boriti, kako za goli život prije svega, tako i za slobodu koju do tada nisu imali. Vjerojatno i ne postoji vremena, kada nije bilo nekakve slične borbe, pa tako i ova naša vremena nije zaobišlo zaudaranje nekog novog znoja i krvi, samo što su nakon njih umjesto rudisa, stvarane deklaracije koje su imale biti jamcem i znakom života u slobodi, znakom za čovjeka da može biti i živjeti. Upravo su slobodu moderna vremena – navodi netko – naglašeno stavljala na zastave i svečane proklamacije, ali je nikada nije bilo za svakoga koliko bi je trebao ili želio, jer na kraju problem nije u zastavi ni u proklamaciji. Tako kao što se to događa psima kojima se baca suha grana i koju oni odmah vraćaju, tako je sloboda za mnoge tek jedan nekoristan element kojeg odmah vraćaju u ruke moći i vlasti. Utoliko neka pod navodnike oslobođena skupina ne mora biti skupina međusobno slobodnih ljudi. Današnje evanđelje donosi nam tako jedan detalj u kojem bismo mogli prepoznati upravo Isusovu želju za čovjeka kakvog ga Bog hoće, a hoće ga upravo slobodnog.   Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« Ovim se terminom označavao netko tko je slobodan, netko tko je imao biti služen, a današnje evanđelje pokazuje nam da takvo služenje ne dolazi od bilo koga već od samog Boga, Isusa Krista, jer On nije došao da bude služen već da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Time nas želi učiniti i čini slobodnima od straha pred životom na kojeg smo kao njegovi pozvani. U tom smislu za Kristove vjernike sloboda potječe iz svijesti o vrijednosti čovjeka pojedinca kao Božjeg predmeta njegove ljubavi, te prema tome nečega nepovredivoga. Baš zbog toga: kako netko navodi – kršćanski doprinos slobodi polazi od svijesti o vrijednosti pojedinca, ne od interesa grupe, te se ostvaruje kao nastojanje da se uvaži ta njegova vrijednost i kao napor da mu se pruži mogućnost i pomoć da sam ostvari tu svoju slobodu. Ostaje, tako pitanje, na poseban način u ovom nevremenu našeg vremena: jesmo li u našim životnim planovima i ciljevima predvidjeli i prostor za slobodu drugoga. Odgovor će nam biti u isti mah kriterij, krećemo li se još uvijek na razini evanđelja ili ne. Utoliko Kristov vjernik bi iz evanđelja koje mu upravo tu pokazuje pute mogao mnogo doprinijeti da baš u današnjim krizama omogući čovjeku dostojniji život, da promijeni svijet barem u svojoj bližoj okolini. Slobodu naime valja učiti, kao što se uči hodanje ili govor ili čitanje ili pisanje; polako, uporno, neprestano. Razumljvo da je to zahtjevno, no ako moramo mijenjati ponašanje i stavove prema prirodi kako bismo je očuvali, te s njom i nas, koliko je tek potrebno mijenjati glave da se očuva i spasi čovjek i mi s njim.(VB,ES;79/80). Kako: podnoseći jedni druge u ljubavi, ističe današnja poslanica. To bi po svemu mogao biti puno  djelotvorniji, a potom i uvjerljiviji znak naše slobode od rudisa, drvenog mača. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


šesnaesta nedjelja kroz godinu - 18.7.2021.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6,30-34)

Suha zemlja, visoke temperature i to da je stvarno upeklo svjedoče nam najuporniji i najglasniji svirači toplih ljeta, cvrčci. Bez njih, njihove svirke, ljeto barem kod nas i ne bi bilo pravo ljeto. Pa ipak glazbena kulisa koju stvaraju, osim na idilu ljeta, opominje kako je okolina, priroda oko nas postala lakše zapaljiva, i kako bi u trenu, ako se na to ne pripazi, sve moglo izgorjeti. A to da se može goriti, pa nažalost i izgoriti, i to ne nužno od vatre, svjedoče nam oni koji su gorijeli u želji, gorijeli u radu, u aktivizmu bez kraja i konca, završavajući tako u ostacima pepela kako svega zbog čega se gorijelo,tako i vlastitog života. Tome obliku izgaranja naše vrijeme dalo je ime, i ono se prepoznaje kroz ono što se naziva sindrom burn – out. Taj i takav sindrom predstavlja tako opis poljedica ozbiljnog stresa, na poseban način prisutnog u zanimanjima koja su usmjerena pomaganju drugima. Naravno da iz njega nisu izuzeti ni svi ostali bez obzira na zaposlenost i zanimanje. Njegova pojava ne događa se naglo. Razvija se kroz duže vrijeme, kada i zbog čega osjećamo da je naš rad besmislen, kada postoji nesrazmjer između onog što želimo raditi i onog što radimo. Sve to popračeno je specifičnim simptomima i znakovima, koji nakon dužeg vremena dovode do sagorijevanja, do burn – out-a. Naravno kako se to ne bi dogodilo, ili u slučaju da se ipak dogodi, nekakav izlaz treba postojati, a k njemu vode određeni putokazi. Na jednom od njih piše: Pronaći vrijeme za odmor i za sebe. Uostalom, od kada postoji medicina, odmor je oduvijek smatran puno više od naravnog lijeka ili lijeka koji liječi sve. Za ozdravljenje, odmor je neizostavan. Na tom tragu progovara nam i današnje evanđelje: U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Ovdje bi stoga lako mogli prepoznati  onih tako dobrih pet minuta za sebe, u kojima smo sami sa sobom. Na njih nas poziva, i njima nas, u svjetlu današnjeg evanđelja upućuje i sam Krist. A to su trenutci koje jednostavno trebamo. Tada kao da se želimo sabrati, ponovno sastaviti, doći do sebe, čuti se. U njima se ponovno otkriva važnost i vrijednost o onom što se izgubilo u buci i strci, o onom što se povuklo pred neizvjesnošću, prijetnjama i strahom. Riječ je o miru, tišini i slušanju, koji nisu apatična zamuklost, niti su mrtva nijemost, već razlog zbog kojih se događa naša spremnost za novi i zdraviji susret s drugima. U tom smislu, ima nešto poticajno i korisno u stihovima Pabala Nerude kada piše: Uzmi vremena kako bi mislio, jer upravo je to prava snaga čovjeka; uzmi vremena kako bi čitao, jer upravo je to temelj mudrosti; uzmi vremena kako bi molio jer upravo je to najveća moć na zemlji; uzmi vremena kako bi se smijao jer upravo je smijeh glazba duše; uzmi vremena kako bi darivao jer upravo je dan isuviše kratak za biti egoistom; uzmi vremena kako bi volio i bio voljen jer upravo je to privilegij darovan od Boga; uzmi vremena kako bi bio ljubazan jer upravo je to put do sreće. Uzmi vremena kako bi živio. Upravo nas, ne samo na vrućinu i lakšu zapaljivost, već i na to kako i zašto uzeti vremena, pa i puno više od toga, ako već nema nitko drugi, onda barem cvrčci i ovog ljeta žele prisjetiti.  

Hvala na pažnji!

-dMB-


petnaesta nedjelja kroz godinu - 11.7.2021.

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6, 7-13)

Ljeto je i zagužvalo je. Istina je da to sve pomalo zna nervirati, i da na vrućini znamo brže planuti, pa ipak, čini se da je ljeto barem kod nas određeno da bude takvo, u gužvi, u pokretu. To pak znači da je nas i onih koje očekujemo ne mali broj na putu. Međutim, prije polaska na put, manje više svima se nameće isto pitanje, što sa sobom ponijeti, odnosno što ne ponijeti. Jasno je kako količinu i sadražaj prtljage određuje narav putovanja, trajanje puta, odredište, sam boravak, te na kraju i povratak. Utoliko, sve što bi se ponijelo na put pružalo je priliku za dojam, u kojem bi  višak ponijetih stvari nalikovao na kakvu selidbu, dok bi njihov manjak, ostavljao dojam svojstven za kakvog beskućnika. Sama stvar postaje tim više teža ako smo slučajno jedni od onih kojima se svjesno ili pak nesvjesno događa da nam se osjećaj identiteta temelji na onome što imamo, na posjedovanju, tj. na shvaćanju – ja sam ono što imam – onda se nameće pitanje – kako to navodi Erich Fromm u jednom svom intervjuu – što sam ja ako izgubim ono što imam? U svjetlu današnjeg evanđelja, obazirući se na listu svega onoga što Isusovi učenici, poslani po dvojica, ne trebaju niti smiju nositi, daje nam se posvijestiti što je zapravo to što kao Kristovi vjernici imamo, a da nije riječ o stvarima, i što nikad nije niti previše niti premalo, pa kamo god da smo se uputili. Tim više ako smo na taj i takav put poslani, što kao Kristovi vjernici to uvijek jesmo, baš poput apostola iz današnjeg evanđelja. Slušamo: U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. Riječ je stoga o autentičnosti biti Božji, biti Kristov. Na nju smo pozvani, u njoj smo poslani, nju smo obavezni nositi kamo god da smo nošeni, jer ne postoji mjesto na koje se ona ne može donijeti. A nju donosi goli život i gola riječ. Stoga u popisu prije puta na kojeg nas Isus šalje postaje mogućim prepoznati dva pola naše slobode. Prvi pripada onom što možemo nazvati slobodom od  – dok drugi pol, premda neodvojiv od prvog, ali opet potpuno različit, pripada onom što nazivamo slobodom za. Sloboda od odnosi se tako na oslobođenost od svega onog što zaklanja, udaljuje, pa i umanjuje autentičnost za riječ i život. Sloboda je to od njihove vlastite kontradikcije. A sve to opet, u svrhu slobode za, po kojoj autentičnost riječi i života nalaze svoju konačnu potvrdu. Ta potvrda je ljubav. Upravo  – u ljubavi  -  kako navodi sv.Pavao u današnjoj poslanici –  Bog nas predodredi sebi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu. Riječ je tako o ljubavi oblikovanoj sadržajem Evanđelja, a ono nas uvijek poziva na poslanje da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću, koja za nas predstavlja izazov.(EG,88). Imajući to pred očima, ona je stoga ono što nas obuzima. Od nas čini ljude poput Amosa, koji od stočara i gajitelja divljih smokava, postaju prorokom. Prevedeno nama možda bližim rječnikom, od anonimaca od nas stvara svjedoke, oslobođene tako puno više nego dojma koju stvara višak ili manjak prtljage na poseban način ljeti kad kod nas zagužva.

Hvala na pažnji!

-dMB-


četrnaesta nedjelja kroz godinu - 4.7.2021.

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 6, 1-6)

Za vrućina, kao što su to ove naše ljetne srpanjske, ili pak zimi čija se hladnoća burom pokazuje hladnijom nego jest, malo tko ne bi poželio stupanjski visoko i dobro certifciranu toplinsku izolaciju vlastite kuće. Osim što smanjuje gubitak topline zimi, i pregrijavanje prostora ljeti, te time štedi energiju, ona nas tako čuva od svega onog što bi moglo utjecati na promjenu prije svega temperature, te time i stanja unutar prostora u kojem živimo. Naravno da u isto vrijeme, pružajući našem prostoru određenu zaštitu, njome se želi postići i osjećaj ugodnosti vlastitog doma koji je to više izražajniji što su vani ekstremniji uvjeti bilo vrućine bilo hladnoće. Dobra izolacija postaje tako važna karika za ne promjenu našeg stanja u kojem jesmo, na kojeg smo se navikli, koje tako želimo sačuvati, ne dopuštajući da nas takne išta što bi to i takvo stanje moglo promijeniti. Sličan model izolacije, ali na puno višem i životno osjetljivijem stupnju zaštite, nalazimo u našim odnosima, među nama. Jasno je kako ljudi nisu beton, no zbog načina na koji se znaju izolirati pred pozivom koji ih poziva na promjenu, tj., na ono što su pozvani postajati u onom biti čovjekom, njihova ih izolacija zarobljava za slobodan pogled prema drugima, a bez takvog pogleda čovjek ostaje nezrel, neostvaren, osamljen, prazan. Ostaje robijašem vlastite izolacije, odnosno robijašem i robljem zatvora zvanog predrasude. Upravo su one možda jedna od nikad na glas dovoljno priznatih samnica i brana, koje drugima ne daju do nas, niti nama dopuštaju do drugih, ostavljajući nas bez iskustva promjene tako potrebne našem životnom stanju od koje ovisi naša potpunost za postati čovjekom. Njih se definira kao unaprijed donesen sud ili mišljenje, prije iskustva o nečemu što se dovoljno ne poznaje, niti se temeljito proučilo. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav ili sud prema nekoj skupini ili prema pojedincu, i to uglavnom negativan. Uzimajući to u obzir, upravo pozivanje na znanje i poznavanje oblikovano predrasudom u sebi nosi odbojnost i odbacivanje svega onog što bi nas u konačnici moglo potaknuti na promjenu ili kazano evanđeoskim rječnikom, na obraćenje. (B-2015). Predrasude nisu tu same od sebe. Hranjene i oblagane čitavim nizom kojekakvih poziva na zapovijedi starih tradicija, kako onih unutar najbližih odnosa; primjerice: zna se što žena, što muž, što djeca, moraju, tako i onih odnosa prema ne tako bliskima, ali o kojima se tobože sve zna, iz čega se onda javlja potreba da ih se omalovaži i nad njima likuje. Jasno je kako sve to ima svoje pokriće, jer da nema vjerojatno bi stvari imale šansu da budu drugačije. Zbog toga, sve će se to opet prepisati mentalitetu, temperamentu, dojmu, ambijentu, navici, karakteru, svemu osim onome odakle to stvarno dolazi. Današnji evanđeoski odlomak potvrda je jednog takvog stanja u nama izoliranog predrasudama. Ispred nas stavlja Krista i one koji su se pozivali na znanje o njemu, no očito je kako Njega nisu znali. Znali su čime se bavi, čiji je, iz koje kuće dolazi, te baš zbog toga što se sve to zna, On niti ima pravo, niti je moguće da ono što govori i što čini bude vjerodostojno, tim više jer poziva na promjenu. A pred takvim pozivom predrasude su najučinkovitija izolacija. Stoga, budući da smo domislili kako pred vrućinom i hladnoćom, kada je riječ o zidovima, ostaje nam tako promisliti na kojem to stupnju izolacije svoje mjesto nalazi naša obloženost koje čime, kada je pred nama kao Kristovim vjernicima njegova riječ, evanđelje, te u konačnici On sam, naravno ne zabrovljajući uzeti u obzir da nismo pozvani biti betonom, već ljudima.  

Hvala na pažnji!

-dMB-


trinaesta nedjelja kroz godinu - 27.6.2021.

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 5, 21 – 43)

Ne tako davno samo se u određenim ustanovama i na određenim mjestima moglo naići na natpis kojim se izričito određivalo da se izloženi eksponati, ako je primjerice riječ o muzejima, ili pak kakvi lomljivi artikli na policama određenih trgovina, ili možda kakva razvodna kutija za struju, ne smiju dirati. Znak za takvu zabranu određivala je naljepnica na kojoj stoji u krugu crvenom bojom prekrižena ruka u pokušaju dodira, ili istom bojom, u krugu prekrižena strijela pomalo nalik na kakav grom.Time se na svoj način određivala i nužna distanca, kako ne bi došlo do kakve štete, ili onog najgoreg, gubitka života. Međutim, ne tako davno nisu samo stvari i mjesta nosili oznake ovakvog tipa zabrana. Žute oznake na rukavima, natpisi za one drugačije boje kože, igre prijestolja sa životima malih od strane velikih, a u ovo naše vrijeme kodovi i propusnice za određene, pokazale su i nažalost još uvijek pokazuju kako ljudi označeni zabranom koja se do jučer odnosila na stvari, postaju nešto kao eksponati, stvari bez života i životnih prava, dok za najveću prijetnju životu polako se proglašava i postaje upravo sam život. Na tom tragu je i današnje evanđelje, stavljajući pred nas dva slučaja, dva stanja života, u koja je zakucan zakonom određen natpis o ne doticanju. Riječ je o dvije žene. Prva je ona koja je kao mrtva među živima. Označena bolešću, proglašena nečistom, nepoželjnom, poništenom u svom dostojanstvu, osuđena na život na rubu, na distanci od svih, bez prava na dodir, jer time bi druge mogla onečistiti, a upravo je dodir materinji jezik ljubavi, ne može živjeti svoju ženskost, svoju plodnost, u konačnici žena je bez prava na ljubav. Tome u prilog išle su sve religiozne norme, zakon je jednostavno bio takav. Do Boga nije mogla. On joj je ostajao daleko i predaleko za bilo koji ozdraviteljski dodir. Pa ipak – navodi netko – njezina jaka čežnja za ljudskom blizinom, za ljudskim dodirom navodi je na čin kojim probija izoliranost na koju je obavezna, dodiruje Isusa. Čini to krišom, anonimno, skrivena u mnoštvu. Ali za Isusa nitko u anonimnom mnoštvu nije nestao i izgubljen, za njega nijedan čovjek i nijedan dodir nije anoniman, bezličan, zamjenjiv. (TH, SsB,207). Izraz njezine vjere njezin je doticaj, ona je dodir s Bogom. Utoliko onima koji su Kristovi, ostaje prije svega čovječnost bilo kao dokaz vlastite pripadnosti Bogu, bilo kao mjesto dodira po kojem Bog ozdravlja. Na ovo se naslanja drugi slučaj. U njemu za razliku od prvog  u kojem je zakon branio ženi da dođe do bilo koga, pa i Boga, sada brani Bogu do djeteta, Kći ti je umrla čemu dalje mučiti učitelja ? – slušamo u evanđelju. Propis je zabranjivao dodir s mrtvima. Međutim, za razliku od žene koju se premda živa, smatralo mrtvom, Isus ono što se pokazuje mrtvim, čini živim - Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« Upravo to što smo bili spremni zakopati u grob, on vraća u život. Istina je kako vjerojatno tada ni mi nećemo biti pošteđeni podsmjehivanja, no od njih se ne živi. Živi se od dodira kojeg čini Krist. On se događa po vjeri. Takvom se dodiru ne može ispriječiti niti jedan natpis, i niti ijedan zakon, tim više jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih, i jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.

Hvala na pažnji !

- dMB-


dvanaesta nedjelja kroz godiinu - 20.6.2021.

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 35 – 41)

Emocije su jedan od najvažnijih činitelja koji utječu na cjelokupno funkcioniranje čovjeka i imaju glavnu ulogu u njegovom interpersonalnom životu. Sastoje se od niza povezanih reakcija na određeni događaj ili situaciju. Uključuju odnos pojedinca s nekim objektom ili događajem, prepoznatljivo mentalno stanje i emocionalno izražavanje. Tako uz radost, gnjev i žalost, strah se svrstava u tzv. primarne emocije. Prisutnost ovakvih emocija, navode oni koji se ovom i ovakvom tematikom bave, kod osoba se javlja u vrlo ranoj fazi razvoja, noseći u sebi jaku i motivacijsku snagu. Baš zbog toga, nema čovjeka koji za života nije doživio barem neku od spomenutih emocija. Za strah se pak, u njegovom općenitom shvaćanju tako navodi, kako je riječ o emociji kod osobe, koja se javlja kada je ugoržena neka njezina vrijednost i to tako da se ne može suprostaviti ugrožavajućoj sili, ali za samu osobu ipak postoji mogućnost skloniti se iz takve situacije. (ZM, Emo, 385). Drugim riječima, pruža se mogućnost promjene i to unatoč strahu, te zbog toga i sasvim drugačijeg epiloga nego se to na prvu moglo očekivati. Iako nas strah može paralizirati, on je ujedno i svojevrsno očitovanje volje koja je povezana s instiktom za život. Ako je pak istina da je život kao more, što nama, koji jesmo uz more itekako se zna potvrditi istinitim, tada definitivno nije nevažno ,barem za onog tko želi živjeti, na kojem smo to brodu i tko je to na njemu prisutan. Današnje evanđelje donosi nam govor o oluji na moru, lađi u kojoj je Isusa zajedno s učenicima, te strahu koji je obuzeo živote učenika. Riječ je zapravo o stanju koje je jedino Bog mogao promijeniti, budući da je more u shvaćanju Isusovih istovremenika imalo značenje, kaosa, opasnosti, onog nečeg uvijek protivnog životu, te u konačnici onog nečeg zlog. Sve to primjenjeno na život ukazuje na njegove oluje zbog kojih je straha baš kao kada je o moru riječ. One takve gotovo nikoga ne zaobilaze, međutim one mogu stati, njih se može zaustaviti. Današnje evanđelje nam svjedoči kako je to moguće po snazi Kristove riječi. Njome su oluje i more natjerani da utihnu i umuknu. Istina je i to da nas životne oluje i valovi koji nas mlate nerijetko navode na pitanje Bogu: izrečeno iz usta samih apostola u današnjem evanđelju: zar ne mariš što ginemo? No istina jest i to da nas upravo tegobe i trpljenja znaju dovesti Kristu, znaju ga probuditi. Možda se zbog toga i ne čini krivom izreka pomoraca kada kažu, da kad je oluje, na brodu nema nevjernika. Tako između upita i Boga kojeg budimo, stoji vjera. Ona pak ako je živa – navodi netko – ima svoje udisaje i izdisaje, svoje dane i noći: Bog govori ne samo svojim riječima nego i šutnjom; Zato vjera – nije zbirka prašnjavih pravila, nego put sazrijevanja, koji također poznaje Božju šutnju, no ne odriče se traženja odgovora, već strpljivo korača dalje. Vjera u živoga Boga, ima oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za krike protesta – jer nekada čovjek tek kroz krize i dugo traženje nauči suočiti se izravno s tajnom, podnositi vlastite sumnje, te konačno i Bogu priznati slobodu da bude istinski Bog kao onaj koji se često razlikuje od Boga naših snova. Tako od nevolja sa odsutnim Bogom, dolazimo do Boga koji svojom prisutnošću začuđuje: Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?  Riječ je o promjeni koja nas čini da postanemo netko i to netko novi; a jeli tko u Kristu novi je stvor, stoji u današnjoj poslanci, naravno ne bez emocija

Hvala na pažnji!

-dMB- 


jedanaesta nedjelja kroz godinu - 13.6.2021.

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 26 – 34) 

Bez obzira na afinitete prema knjizi i učenju, i neovisno koliko nam to bilo drago ili ne drago činiti jedno je sigruno, dok je života nikada ne prestajemo učiti. Time se na svoj način potvrđuje ono što je davno izrečeno izrekom - Non scholae, sed vitae discimus, odnosno ne učimo za školi već za život. A upravo je život posebna škola koja nas za života, bez obzira na sve do tada završene i ne završene škole, i bez obzira na broj naših godina, čini i ostavlja svojim učenicima. Pa ipak, to što ostajemo učenici, ne znači uvijek da smo voljni nešto i naučiti. U tom smislu, engleski književnik Alexander Pope rekao je kako: Neki ljudi nikada neće naučiti ništa, a razlog je što oni sve razumjevaju prebrzo. Ne čudi stoga što ovo naše vrijeme koje je određeno intervalima odmah i sad, za svoju posljedicu često zna ostavljati samo još veće nerazumijevanje, te zbog toga i ne znanje. U tom smislu govor o sjemenu i potom o zrnu gorušice koje Isus u današnjem evanđelju uzima kako bi približio govor o kraljevstvu, Kristovim vjernicima, pa i svima koji žele učiti, pruža još jednu priliku provjeriti koliko su usitinu naučili, ali i koliko su spremni svakim danom učiti, budući da je sjeme nosilac života, a život je kako je to već rečeno - škola koja nas ostavlja učenicima. Slušamo: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod. Upravo zbog toga čini se kako polazeći od sjemena u današnjem evanđelju imamo priliku promisliti kako o nestrpljenju tako i o sve prisutnijem sindromu spasitelja koji se kod onih koji sebe vide kao vjernici, pokazuje kroz formu određene angažiranosti, koja sastavljajući  tako čitavu lepezu onog što ima biti spašeno, a među to nešto se ubraja i Bog, zaboravlja pritom kako kraljevstvo Božje zahtjeva suradnju od strane čovjeka, i jer je milost, jer je dar, ne može biti svedeno samo na ljudsku inicijativu. Time se olako upada u jednu od ideologija, pa makar pred sobom imala znak religioznog, one su, složit ćemo se, opasne, zar ne? Tome nasuprot, stoji i potvrđuje se skrivena snaga Kraljevstva Božjeg koja unatoč mutnosti onog zemaljskog i izvanjskim teškoćama, polako se pruža i slavi svoje skrivene pobjede nad onim što je zlo. Sve to zato poziva na povjerenje evanđelju i onoj snazi koje ono u sebi nosi, jer lice i srce vjernika bez povjerenja evanđelju daje prostora onom što je  pesimistično, polemično, nesretno. Takvo i nepovjerenjem do kostiju izglođano vjerovanje, prestaje biti izvorom zadivljenosti koja je kadra raspiriti vrline u čovjeku i prožeti njegovu pamet. Današnje evanđelje stavljvljajući ispred nas govor o kraljevstvu, tj. o odnosima, o društvu svjedoči kako su čovjek i Božja poruka, Božja riječ, stvoreni jedno za drugo. Ako se ne susretnu, - navodi netko - ostaju neplodni, bez roda. No, kada se susretnu, čovjek oslobađa sve one snage i mogućnost koje nosi u sebi to jest onu energiju ljubavi koja se rađa u susretu s Isusom i njegovom porukom.(SB,XI). Sjeme nas tako uči kako Bog voli čuvati i zatvoriti ono što je veliko u nešto je malo, tako je svijet zatvoren u atomu, čovjek u embriju, leptir u gusjenici, vječnost u vremenu, ljubav u srcu, On Bog, u nama.(usp.ER,LC). Dok je života to ne prestajemo učiti, logično je da se zbog toga za života i zovemo njegovim učenicima.

Hvala na pažnji!

-dMB-


deseta nedjelja kroz godinu - 6.6.2021.

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 3, 20-35)

To da upravo o taktici zna ovisiti ishod između dvije ekipe u kojoj ne pobjeđuje ona skuplja, smatrana zbog toga favoritom, znaju nam posvjedočiti pobjede autsajedera, tj. onih koji do tada jedva da su igdje bili spomenuti. Time postaje jasnije kako ključ uspjeha osim htjenja, traži i način kojim se do njega dolazi. Zato ovisno o ishodu taktiku ili opravdavamo ili osporavamo. U jednu takvu ubraja se ona koja govori kako je najbolja obrana zapravo napad. Možda bi se upravo polazeći od te i takve taktike moglo bolje razumjeti i malo jasnije gledati na ono što u današnjem evanđelju slušamo kako se je o Isusu govorilo da je izvan sebe, zbog čega, kako navodi evanđelje: dođoše njegovi da ga obuzdaju. Proglasiti tako Isusa kao nekog tko je van pameti, kao nerazumnog, te u konačnici kao ludog, pokazuje se tako prije svega kao svojevrsni napad u svrhu obrane zakonom nametnute i određene normalnosti. Napad je to od strane onih koji takav zakon donose i tumače. To bi u kontekstu današnjeg evanđelja bili farizeji i pismoznanci, dok bi današnja psihijatrija vrlo vjerojatno te i takve nazvala suludo normalnima. A upravo ovi suludo normalni imaju posebnu karakteristiku koja ih određuje. Prije svega: oni ne vole druge. Mrze sve šarene, upadljive i glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju pravila. Ipak kad se čaša prelije iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkome tonu (ML,L,18-19). To još više dolazi do izražaja kada se dobro razumije ono na što ih to i u čemu ih to sve, iz njihovih usta prozvani luđaci, znaju pozvati i prokazati, a upravo time imaju biti razbijene krute konvencije, i daje se prilika održati temperaturu humanosti kako pojedinca, tako i društva, iznad točke smrzavanja. Ne začuđuje stoga drugi napad na Isusa, u svrhu obrane uvriježene normalnosti. Ona dolazi iz usta pismoznanaca. Slušamo tako: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. Razlog ovakvim napadima vjerojatno stoji u činjenici što je Isus dirnuo i uznemirio one krugove koji se uznemiravati ne smiju, budući da njihova uzbibanost poziva na promjenu i traži obraćenje, što između ostalog ima značiti i to da se od onog što je religija propisa prijeđe na ono što je religija ljubavi. To se pak događa povjerenjem evanđelju, jer ono poziva prije svega da se odgovori Bogu koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih, da bismo tražili dobro drugih.(pF,EG,39). A Isus je čuli smo – Izvan sebe - , za dobro tvoje i moje. Za dobro nas. Riječ je o stanju u koje nas želi dovesti evanđelje. Stanje je to one ljubavi koja se za mnoge pokazuje kao luda, a takva je – jer nadilazi logiku prava – nju se ne može opisati  razumom, ne može se opisati rafiniranim sistemom pravila, nju je moguće izraziti samo onon jednom zapovijedi koju je Isus dao apostolima kod posljednje večere. Činiti to znači sa sigurnošću ići tragovima Kristovim, biti sol zemlje i u mnoge tamne smrdljive kutove svijeta donositi miris neba. Ona nas čini da budemo izvan sebe na dobro drugima, ona ima snagu istjerati zlo, ona nas čini dionicima Božje volje, braćom i sestrama s Kristom i međusobno. Ona nas obraća. Bez nje sve olako postaje hula, i to hula protiv Duha Svetoga, jer tko ne ljubi ne upozna Boga, te je krivac grijeha vječnoga. A grijeh nikoga nikada nije učinio i ostavio normalnim, dok ljubav to čini redovito, ma koliko god se nekad na  prvu činila  autsajderom.

Hvala na pažnji !

-dMB-


presveto Trojstvo - 30.5.2021.

PRESVETO TROJSTVO

(Mt 28, 16-20)

Temporibus ilis ili in illo tempore u svom prenesenom značenju određenje je nečeg što se dogodilo  nekoć, u davno doba. Međutim ono prije svega znači: u ono vrijeme, što su početne riječi mnogih poglavlja Evanđelja, pa tako i ovog današnjeg. Tome nasuprot po nekakvoj logici bilo bi ono što je in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme. A o ovom vremenu moglo se i može čitati, slušalo se i može se čuti. Tako i u pjesmi naslovljenoj DON QUIJOTE koja progovara o tome i takvom ovom vremenu: Ali Gospodine moj, u ovo vrijeme! U ovo vrijeme hladno, u ovo vrijeme gladno, u ovo vrijeme ludo, u ovo vrijeme hudo, u ovo vrijeme svemira, u ovo vrijeme nemira, u ovo vrijeme bura, u ovo vrijeme što gura, u ovo vrijeme trke, u ovo vrijeme zbrke, u ovo vrijeme smoga, u ovo vrijeme bez Boga, u ovo vrijeme smradno, u ovo vrijeme gadno, u ovo vrijeme vrelo, u ovo vrijeme zrelo, u ovo vrijeme sjajno, u ovo vrijeme bajno, u ovo vrijeme cura, u ovo vrijeme kura, u ovo vrijeme bogato, u ovo vrijeme rogato, u ovo vrijeme krvi, u ovo vrijeme što mrvi, u ovo vrijeme obilno, u ovo vrijeme mobilno, u ovo vrijeme Gospodine moj, u ovo vrijeme mračno, u ovo vrijeme tlačno, u ovo vrijeme vrlo, u ovo vrijeme trulo, u ovo vrijeme uresa, u ovo vrijeme udesa, u ovo vrijeme zlata, u ovo vrijeme plakata, u ovo vrijeme bez vjere, u ovo vrijeme bez mjere, u ovo vrijeme stresova, u ovo vrijeme blesova, u ovo vrijeme plodno, u ovo vrijeme rodno, u ovo vrijeme sjemena, u ovo vrijeme bez vremena, u ovo vrijeme lijepo, u ovo vrijeme slijepo, u ovo vrijeme ružno, u ovo vrijeme nužno, u ovo vrijeme hranjivo, u ovo vrijeme sanjivo, u ovo vrijeme moćno, u ovo vrijeme sočno, u ovo vrijeme Sancho moj, mi ono krenusmo u ime ljubavi. Krenuti u ime ljubavi. To i takvo, imalo bi biti poslanje kojeg Isus u današnjem evanđelju daje apostolima, a time i svima nama kada slušamo: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Sve što je drugačije od toga teško da bi imalo veze s Bogom koji je ljubav i koji nas obvezuje na učenje i čuvanje zapovijedi koja nas ostavlja u ljubavi: Ovo je moja zapovijed: - kaže Isus - ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Njome se uprisutnjuje ono što možda nikada do kraja nećemo moći dohvatiti tek samo našim snagama, ali upravo je u tome onog što nas oblikuje i privlači od samog početka. Ovo pak znači, da Kristovi vjernici, svjesni tajne koju Crkva danas slavi svetkovinom Presvetog Trojstva, njezino značenje otkrivaju u onom što Bog čini za nas, i po onom što smo pozvani u njegovo ime činiti jedni drugima. Na taj način, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, govoriti, djelovati, postojati, znaći otkrivati trojstvenog Boga koji je in illo tempore, tj. u još u ono vrijeme učinio da smo mi i in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme kako navodi sveti Pavao u današnjoj poslanici: da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

Hvala na pažnji!

-dMB-


svetkovina Duhova - rođendan Crkve - 23.5.2021.

DUHOVI 

(Iv 15, 26-27;16, 12-15)

Kada za nekoga znamo reći kako je inspiriran, tada po svemu sudeći prvotno mislimo na inspiraciju, koja i nema baš veze sa tek jednom od faza u mehanici disanja, odnosno inspiracije shvaćene kao puko udisanje. Ono što se tada razumijeva pod pojmom inspiracije, jest svojevrsno nadahnuće koje kroz ono što se govori, te se zbog toga ima priliku slušati i čuti, kroz ono što se piše te se zbog toga ima priliku čitati i razmišljati, i na koncu kroz ono što se čini ima priliku vidjeti i time se osvjedočiti, zapravo odražava određena stvaralačka karakteristika onog koga smatramo nadahnutim, tj. inspiriranim. Narav takve karakteristike, pokazuje se stoga kao ona koja ne ostavlja u mjestu, ne ostavlja na miru, već nas šalje i otvara novom nadahnuću, a zbog toga i novom načinu da ono bude doneseno i ponuđeno drugima. Time i oni kojima je to ponuđeno dobivaju priliku postati novima. Današnja nedjelja, dan je rođendana Crkve. Svetkovina je Duhova, silaska Duha Svetoga nad aopstole. Riječ je o događaju u kojem je inspiracije, koja je u isto vrijeme i udisaj zraka života Kristova, ali i nadahnuća koje je kadro stvoriti one koji takav zrak dišu. On nas tjera da uvijek iznova promišljamo staro i uvijek budemo otvoreni za ono nenadano i novo, za iskorak u ono što je strano, nepoznato i daleko.(SK,VGD,21). Događaj je to tako „Boga koji ide između“ različitih ljudi koji ne komuniciraju, te tako uspostavlja komunikaciju Crkve i svijeta. (usp. SK,VGD,39). Natom tragu u prvom čitanju slušamo danas kako se svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Dok su ostali bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?  svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. Jasno je stoga, kako prisutnost Duha u životu Kristovih vjernika, omogućuje prekoračivanje granica i novu komunikaciju, stvarajući nova zajedništva, ne pokazujući se pritom kao kakva moć izvanrednog, nego kao snaga da se ono svagdašnje čini na izvandredan način. (usp. SK,VGD,10). Plodovi činjenja upravo na takav način, plodovi su Duha koje navodi današnja poslanica sv. Pavla: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. U njima se tako očituje inspiracija, kroz koju se osvjedočuje - Duh Istine koji od Oca izlazi kako navodi današnje evanđelje. On - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. Zbog toga Kristovi vjernici koji i jesu to jer su primili i jer vjeruju u Duha Svetoga, mole za njegov dolazak, za njegovu moć koja je kadra oživljavati i stvarati. Na taj način mole i za to da ih Bog smeta u načinima ponašanja, prosuđivanja, osjećanja i govora ako sve to više nije podobno da se prenese svjedočanstvo o Isusu Kristu koji je Istina i Put i Život. (usp.SK,VGD,20). U tom smislu – navodi netko - Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje prošlost, evanđelje je mrtvo slovo, Crkva samo organizacija, autoritet moć, misija propagnda, kult zaklinjanje, a kršćansko djelovanje ropski moral. No, s njim i u njemu, Evanđelje je životna sila, Crkva trinitarno jedinstvo, autoritet oslobađajuće služenje, misija Duhovi, ljudsko djelovanje postaje božansko.(usp.BD,DSŽ,16). U svrhu upravo takve inspiracije: O dođi stvorče duše Svet. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma vazmena nedjelja - 16.5.2021.

SEDMA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 17,11b-19)

Kao gljive poslije kiše, izraz je kojeg uglavnom izgovaramo opisujući njime kako ne malu pojavnost tako i brojnost koječega. Naravno, ono što pokrene takvo događanje, jest upravo stanje vremena. I dok je za gljive to vrijeme kiše, za ljude, odnosno za buktinju kojekakvih mišljenja, teorija, sudova, tumačenja, koja govore o svršetku svijeta, te su uglavnom nimalo optimističnog sadržaja, za svijet i ljude, to vrijeme donose krize i problemi, dok za njegovo razumijevanje i utvrđivanje istinitosti odmah se poseže za literaturom apokaliptičkog žanra. Tako je to otprilike i u ovo naše vrijeme određeno zabranama, popuštanjima, dozvolama, pa i nažalost novim tipom segregacije ljudi. Ono je sa sobom donijelo sijaset prijetećih tumačenja, scenarija, pravdajući ih njihovim apokaliptičnim argumentima. Pa ipak, čini se kako i nema vremena u kojem, svoje mjesto ne bi našlo upravo takvog vremena, što nekad može biti i znak da koliko god historia est magistra vite, odgovornost ne može uvijek biti samo na učiteljici. Istina je kako govoriti o apokalipsi znači govoriti o svršetku nečega, međutim za Kristove vjernike, njezin predznak je optimističan, početak je novog neba i nove zemlje. U tom smislu – navodi netko – Apokalipsa nije nešto što sterilizira, učini neplodnim ili donese tugu. Ona je počelo plodnosti  i radosti vjernika. Zato što su vremena apokaliptična, valja darovati život. Zato što je svrštetak vremena, treba nešto početi u vremenu, nešto što nije od vremena.(FH,KsTR,141). Taj poziv, i tu istinu, na poseban način oni koji su Kristovi vjernici imaju priliku čuti danas u liturgijskim čitanjima ove nedjelje, odnosno riječ je o Riječi koja nam se daje, koja je istina i koja nas posvećuje. Slušamo tako u prvom čitanju: Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Kao potvrdu tome, današnje nam evanđelje  donosi riječi Isusove molitve za sve nas. U njoj se zrcali kako pripadamo Bogu i radi Boga jedni drugima i kao takvi imamo poslanje u svijetu. Evanđelje tako danas donosi: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. Upravo zbog toga Kristovi vjernici određeni su dužnošću nastalom po milosti Isusove molitve, da umjesto traženja onog što je uznemiravajuće, tužno i katastrofično u svijetu, taj svijet napuče onim što takvo nije. U tome je u konačnici naše vjerodostojnosti. Vrijeme  koje nazivamo Apokalipsa zato, naviješta trijumf djelotvorne ljubavi usred nevolja. Od nas zahtjeva da se  tako uključimo u taj trijumf. Posve odmaknuvši se od svijeta, od njegova sjaja i opsjena, ona nas pokreće u svijetu da u njem bude sjaja ljubavi koja ne prolazi. Tim bolje i više kada bi ga bilo kao gljiva poslije kiše.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta vazmena nedjelja - 9.5.2021.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 15, 9-17)

Pogled upućen stvarima koje su prema svojoj strukturi prozirne, uglavnom taj isti pogled pretvaraju ni u što drugo nego u gledanje kroz njih. Takve nam stvari znaju zato ostati ponekad jednostavno neprimjetne. Upravo zbog toga čini se kako trebaju nešto u čemu ili po čemu bi se mogla očitovati njihova primjetnost. Tim više kada je ta primjetnost recipročna, tj. kada dvije stvari tek kad su stavljene u odnos čine jedna drugu primjetljivom. Tako nebo svoje očitovanje nalazi u moru, zbog čega more svoju boju duguje nebu, makar se obje ove stvarnosti na prvu pokazivale kao prozirne, te zbog toga i neprimjetne. A ono što je nebo za more i more nebu to je ljubav za čovjeka. Makar da si tek jednom imao priliku voljeti – piše na jednom mjestu Christos Yannaras – zbog toga znaš razlikovati život od onog što je tek puko biološko podnošenje i čustvenost, znaš razlikovati život od preživljavanja. Znaš da preživljavanje znači život bez smisla i obzirnosti, puzajuća smrt: jer jedeš kruh koji te ne drži na nogama, piješ vodu i nisi utažen, dodiruješ stvari, ali bez osjeta, miris cvijeta kojeg mirišeš ne dopire do tvoje duše. Pa ipak ljubav, nije privilegija niti kreposnih, niti mudrih, ona je ponuđena kao mogućnost svima jednako. (usp.U.G.CdA,18). Prihvaćanje ponuđene mogućnosti, a time i puta kojima ljubav zna voditi, što definitivno ni u kojem slučaju put ne čini lakšim, već naprotiv često sve više neizvijesnijim, dovodi do njezinog ponuditelja, do onog od koga je i koji je ljubav. Riječ je o geneologiji ljubavi posvjedočenoj kroz niz opisan današnjim evanđeljem te drugim čitanjem iz Ivanove poslanice. Slušamo u evanđelju: Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. U poslanici pak slušamo: Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. Božja ljubav – navodi  netko – jer nadilazi logiku prava, ona je luda – nju se ne može obuhvatiti razumom, nego opet upravo samo ljubavlju, ne može se opisati rafiniranim sistemom pravila, nju je naprotiv moguće izraziti samo onom jedinom zapovijedi  koju je Isus dao apostolima kod posljednje večere. Nju donosi današnje evanđelje: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. U ovome se tako odražava slika o Bogu i slika o čovjeku, te njegova puta koji iz toga proizlazi.(TH,SsB,149).  Odražava se odnos u kojem i jedan i drugi, i Bog i čovjek postaju primjetni. Odražava se naposljetku i to da živjeti za druge nije samo zakon dužnosti, već zakon sreće i potpune radosti. U tom smislu kratka molitva ruskog teologa Evdokimova, izraz  je  onog što Kristovu vjerniku jedino dokida neprimjetnost: Ne dopusti Gospodine, da tvoja ljubav i tvoja riječ, u mome životu budu kao svetište kojeg rešetke odvajaju od kuće i od ulice

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta vazmena nedjelja - 2.5.2021.

PETA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 15, 1-8)

Put kojim se rjeđe ide, naslov je knjige bestsellera Morgan Scott Pecka-a, koja je pojavivši se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ušla u svojevrsnu izdavačku povijest. Svoj je nastavak dobila desetak godina kasnije, u knjizi sličnog naslova, odnosno Korak dalje putem koji se rjeđe ide. Pišući o iskustvu, a na poseban način paradoksu koji je neizbježna karakteristika života, zanimljive su upravo prve rečenice kojima je ovaj autor započeo pisanje prvih poglavlja navedenih knjiga. Tako u prvoj knjizi, jednostavno započima riječima - život je težak, dok u drugoj, ovoj tvrdnji autor dodaje i pisanje započima tvrdnjom: - život je zamršen. Unutar takvog određenja života, koje je očigledno točno i u ovim našim vremenima, svoje neizostavno i bitno mjesto u njegovoj analizi, autor posvećuje govoru o stvarnosti ljubavi. O njoj na jednom mjestu piše: Upotrijebivši izraz volja pokušao sam premostiti razliku između želje i akcije. Želja se nužno ne pretvara u akciju. Volja je želja, dostatno snažna da se pretvori u akciju. Prema tome zaključujem kako želja za ljubavlju nije isto što i ljubav. Ljubav je ono što ljubav čini. Ljubav je čin volje, istodobno i namjera i akcija.(MSP, Pkri,51). Današnje evanđelje, stavljajući pred nas govor o vinogradu, na poseban način progovara o odnosu između trsa i loze. Ukratko – kako netko navodi -: Loza, bez čvrste povezanosti s trsom ne može biti plodna. Ostaje bez vitalnosti, suši se i izgara. Grane svog života valja pružiti trsu od kojeg nam život dolazi. Sljubiti se s izvorom života. Bog je naš trs, ali po plodovima se poznaje je li on to doista. Ili smo se, pak, oslonili na svetu sličicu o njemu: besadržajan pojam. Plodovi nas izdaju.(LR,LjN, 17). Upravo u tom odnosu daje nam se tako prilika prepoznavati kako između trsa i loze cirkulira čin volje, tj. ljubav. Takav čin volje kadar je podnijeti, i ne uvijek lagane i ne baš shvatljive trenutke koje život koji je, kako je navedeno, težak i zamršen zna staviti pred nas, i u njih nas uroniti. Baš zbog toga, naravno ne bez boli, pa i patnje, već naprotiv prolazeći kroz nju, Kristovi vjernici u takvim trenutcima otkrivaju katarzu zbog koje ostajući u onom što je Božje, prije ili kasnije postaje moguće kako navodi današnje evanđelje – da loza više roda donese. To je ono – što na dobro ljudi – uvijek iznova bljesne i tamo gdje se najmanje čeka. Jedna misao jedna riječ, novi vidik, prozreta situacija, nađeni izlaz, moralno izdržavanje u trenutcima kada se ljudi daju porobiti..Teško je tu reći što u kojemu trenutku, ali to je ono što ljudski život miče naprijed, što ljudima daje svjetlo.(JT,IM,85). Tome nas dovodi evanđelje, riječ koja nas je kadra čistiti. Slušamo tako danas: Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Jasnijim tako postaje da bez ljubavi kao čina volje, zapravo ne bismo mogli učiniti ništa, tj. kada bismo nešto i učinili velika je vjerojatnost, da bi nas kojekakvi listovi koje loza zna pokazati mogli zavarati, budući da plodove koje jedino može donijeti taj i takav čin volje, ne bismo dočekali nikada. Očito je stoga da se životu, ponekad može doći jedino putem kojim se rijeđe ide, ili drugačije kazano, trsiti se ostati na trsu.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta vazmena nedjelja - 25.4.2021.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 10, 11-18)

Kada je riječ o stajanju nasuprot nekog ili nečeg, onda nas to i takvo stajanje u svom doslovnom značenju dovodi do onog što smo navikli nazvati i prepoznati kao kontrast. Termin je to kojim se označava različitost, suprotnost ili opreka između dva pojma koja stavljamo u isti niz. Tako se onim što je kontrast izražava odudaranje koje na svoj način mora biti izražajno, određujući i ističući odlike suprotnosti među pojmovima o kojima je riječ. Jednostavno kazano, njegovom su primjenom suprotni pojmovi jače izraženi. Kontrast se tako koristi u likovnoj umjetnosti, te književnosti u kojoj kao stilska figura čini temeljni dio antiteze u svrhu ostavljanja jakog i emotivnog dojma na čitatelja, ističući tako karakteristike za određeni motiv, dok onaj drugi motiv u toj stilskoj figuri služi kako bi istaknuo upravo te i takve karakteristike. Evanđelje četvrte uskrsne nedjelje, a to je upravo ova današnja, svake nam godine na taj dan donosi govor o dobrom Pastiru. Jasno kako u ova naša vremena kada slika pastira koji čuva svoje stado po obroncima zelenih pašnjaka postoji još samo kao neki idiličan san koji bi mogao poslužiti kao poželjna ekološka reklama, nekako samo od sebe se nameće pitanje, može li nam ta evanđeoska prispodoba biti od neke koristi danas?(TZT;EvR,118). Slušamo tako: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Bilo kako bilo ono što nam još uvijek može biti razumljivo, a time i korisno jest prepoznati određene karakteristike čiji se naglasak stavlja na odnos prema onima koji su nama, ali i mi njima povjereni. U tom smislu lik istinskog pastira ocrtan je u jasnom i svjesnom kontrastu s likom najamnika. Sve ono što pastir jest najamnik nije, premda on naočigled čini isto što čini pastir. Međutim, za razliku od najamnika, pastir ne napušta, ne povlači se, poznaje njemu povjerne, te daje za njih život. Riječ je zapravo o ljubavi za koju znamo reći kako se niti trži niti kupuje, a za onog tko je najamnik, jer je i sam plaćenik i sve plaća, pred onim što se ne može platiti, a što ljubav definitivo jest, jednostavno bježi, bježeći tako od vlastitog života. Uzimajući u obzir rečeno, oni koji su Kristovi vjernici pozvani su tako biti i jesu ljudi nade, a onda u isti mah ljudi vjere i ljubavi, koji na mjestima gdje beznađe započinje svoj ubitačni hod obeshrabrenja ljudi, ne pristaju na uzmak te time i poraz smatrajući da su zle sile svijeta odveć jake i premoćne, pa je svako ustrajavanje u bodrenju umornih ljudi postalo uzaludno.(ŽM,Okzs,74). U tom smislu suprotno vukovima, tj. prijetnji smrti stoji život koji se daje, buduću da ljubav ne poznaje drugačijeg načina. Posljedica toga je da za nas takve malo tko ostaje nepoznat, zapravo takvih niti nema. U tome je tako kontrasta zbog kojeg vidljivijim i jasnijim postaje ono što bi imala biti pripadajuća karakteristika svakog čovjeka, a na poseban način karakteristika Kristovih vjernika, budući da je njihov život osobno dodirnut Kristom, zbog čega su zajedništvo i razgovor s onima iz nekog drugog ovčinjaka – kojima smijera i sam Isus - samo neka od iskustva kojima nas takav dodir želi dovesti. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća vazmena nedjelja - 18.4.2021.

TREĆA VAZMENA NEDJELJA 

(Lk 24, 35-48)

In medias res, poznata je latinska izreka ili tvrdnja čije se prvo spominjanje prepisuje Horaciju, odnosno njegovom djelu Ars poetica, u čijem 148. stihu, ovaj rimski pjesnik hvali narativini stil starogrčkog pjesnika Homera u njegovoj Ilijadi: "vodi publiku na početku i bez oklijevanja usred stvari"., piše tako Horacije o Homeru. Upravo tvrdnja usred stvari što je ujedno i njezin prijevod na hrvatski jezik, zapravo daje i određenje ovoj izreci. Njezinim se izgovaranjem tako želi odrediti poziv na izravnost o onom o čemu je riječ,  tj. prijeći odmah na stvar o kojoj se govori i to bez okolišavanja i govora kojim bi se izricalo štošta i izdaleka u vezi sa stvari o kojoj je riječ. Takav govor upravo jer progovara iz središta, iz sredine, tom istom središtu ili sredini želi nas i dovesti. Da je tome tako svjedoče nam i evanđelja, koja donoseći izvještaje u kojima se Isus  nalazi u sredini, kao što je to slučaj na Golgoti, između dvojice razbojnika, ili je kao onaj koji posred svojih poslužuje, ili je ta sredina mjesto odakle progovara onima oko sebe, kao kada uze dijete i postavi ga posred onih kojima se obraćao, ili pak kad liječi kao u slučaju uzetoga kojega postaviše u sredinu pred Isusa, sve to zapravo svjedoči o njegovoj utkanosti u središte stvarnosti svakog čovjeka, ali i u središte odnosa  čovjeka prema drugom čovjeku. Ovo današnje evanđelje ispred nas stavlja još jedno u nizu takvih svjedočanstava u kojemu do izražaja dolazi upravo ono središnje, tj. sredina kao položaj kojega Isus izabire kao mjesto odnosa s kojega se obraća,  što nas, koji sebe nazivamo Kristovim vjernicima poziva na prepoznavanje toga našeg - medias res - u nama samima. Danas tako u evanđelju slušamo: Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? A za srce znamo da je središte svakog čovjeka i pokretač života. Ako je središte čovjekovo – onda niti je šuplje niti čunjasto već – duhovno. Obuhvatni je temelj svih osjećaja, mjesto susreta i prožimanja tijela i duha. U njemu je čovjek u sažetku.(LR,Ljn,53). U njemu je tako središte koje Krist želi oteti strahu, radi kojega čovjek čovjeku sve više postaje poput kakve utvare ili duha, te zbog toga donositelj jeze, te u krajnjem slučaju i smrti. To Isus čini svojom riječju, o čemu svjedoče dva učenika sa puta u Emaus, budući da razumijevanje srži evanđelja nadolazi tek nakon promjene srca, tek nakon spremnosti da postanemo i budemo slušači njegove poruke.(JT,IM,153). Riječ evanđelja tako stvara svjedoke zbog kojih se kako netko navodi – uskrsno prepoznavanje Isusa sastoji u tome da svjetlom vjere prepoznamo Njega u svakom čovjeku oko nas i da postanemo spremni prema svakome učiniti njegovu bitnu gestu: ponuditi same sebe u svjetlu one njegove ključne poruke: Što ste učinili jednom od moje najmanje braće meni ste učinili!  To nas čini nosiocima srca, a time i života u čijem središtu stoji uskrsli Krist, budući da je upravo život svjedoka evanđelja jedini govor koji kada je o životu riječ o njemu ne okoliša, već je takav koji ima biti življen in medias res.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


cvjetnica - nedjelja muke Gospodinove - 28.3.2021.

CVJETNICA

(Mk 14,1-15,47)

Čovjekov se život odvija između šutnje i govora, između tišine i riječi. Riječ je jedan osnovni oblik ljudskoga života; drugi je šutnja, a ona je jednako tako velika tajna. Šutnja ne znači samo da se ne izreče nijedna riječ i ne očituje nikakav zvuk. Samo to još ne čini šutnju; i životinja je za to sposobna, još više kamen. Šutnja je naprotiv ono što se događa, kad se čovjek, nakon što, je govorio, opet vraća sebi i biva tih. Ili kad on koji bi mogao govoriti ne govori. Samo onaj može šutjeti tko može govoriti. Tko ne umije šutjeti, čini svojim životom isto kao netko koji bi želio samo izdisati zrak, ne udisati. Dosta je samo to zamisliti, da se odmah prestrašimo. Tko nikada ne šuti, njegovo se ljudstvo raspada.(RG, Šutnja). Dani pred nama, veliki su, a upravo pred onim što je veliko čovjek uglavnom zašuti, pa kada nakon nekog vremena progovori njegove riječi zvuče kao birane. U crtici iz svojeg djetinjstva jedan je hrvatski knjižvnik napisao:  O Bože, kako smo veliki, kako smo samo veliki klicao je dječak zbog sjena što ih je sunce stvaralo obasjavajući njegova oca i njega. To je zato jer smo danas bili dobri – reče otac.  Tako danas na Cvjetnicu, Kristove vjernike tome i takvom iskustvu vodi izvještaj Muke Gospodinove, tim više kada u ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati živjeti. Utoliko pred nama su dani u kojima se otkriva smisao za sav ljudski rod; Isus Krist je onaj – kako to netko navodi – koji je u svome tijelu nosio svekoliko nasilje koje ljudi nanose jedni drugima, sve prekide komunikacije, svu mržnju koju smo ikada osjećali jedni prema drugima, dok je križ ono mjesto na kojem je Isus preuzeo na sebe sve zlo koje nije skrivio, sve naše zločine, naša samoubojstva, naše paklene samoće, naše gađenje i naše bolesti. (EB;KD68;TR,ZK,192). Zbog toga od križa kreće i u njemu se nalazi polazišna točka u definiranju ljubavi za svakog Kristovog vjernika. Tu je vidljivo što u krajnjim dometima za Boga i za čovjeka znači ljubiti u okolnostima  i pod uvjetima konkretne povijesti. Tu je dana mjera ljubavi i otvorena je nada da sve ono što proživljavamo i činimo, ma kako neznatno bilo ima vječnu vrijednost.(CV,2017). Da je središnji simbol kršćanstva križ, a ne simbličko prikazivanje uskrsnuća, ne leži samo u tome da su događaj uskrsnuća i uskrsli Isus za likovne prikaze teža tema. Također križevi na zidovima crkava i u našim domovima pozivaju nas: Sada idi i ispričaj do kraja taj događaj svojim životom. Posljednja postaja puta križa slika je polaganja u grob, ali se ovaj konteplativni put mora nastaviti na našem daljenjem životnom putu. Rečeno nam je: sad si ti odabran da budeš svjedokom uskrsnuća – ti si onaj koji treba posvjedočiti na koji je način Isus živ u ovome svijetu i u ovome vremenu. (TH,SzB,156). Tome nas je vodilo ovo korizmeno vrijeme, u kojemu smo opeti iznova mogli promisliti o tome što nam to Isus Krist poručuje, što On to traži, kako se On pred nama postavlja. On je mjerilo po kojemu možemo znati jesmo li ono što smo zvani da budemo ili nismo. (JT,IM,64). Vjerovati stoga u uskrsnuće znači birati i hodati Kristov put. To je ono što nas i naše dane čini velikima. Ne čudi stoga što upravo jer su takvi znaju pozivati i na šutnju. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


peta korizmena nedjelja - 21.3.2021.

PETA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 12,20-33)

Vidjeti i umrijeti. Dvije su riječi koje poput kakvih bedema među sobom čuvaju nešto u što ima stati sve, odnosno ono što više ne ostavlja prostora za bilo kakvo traženje. Tako će u sredini ovih riječi svoje mjesto naći gradovi, mjesta, osobe, proživljeni događaji i doživljaji u njima nastali, otkrivajući i ispunjajući u nama praznine koje time konačno postale popunjene. Na tom tragu je izreka koja možda i nije najstarija niti najoriginalnija, ali je zbog onog komu se ona pripusuje, vjerojatno vrlo popularna, barem zadnjih dvjesto i nešto godina. Naime riječ je o pismu u kojem Goethe piše o svom putovanju po Italiji, čija je zadnja stanica bila grad Napulj. O njemu piše: Vedi Napoli e poi mori, vidjeti Napulj i potom umrijeti. Zanimljivo je kako uz ovu priču postoji i ona koja o tom gradu govori kao odredištu za one koji su trpili radi ljubavi, gdje bi vidjevši taj grad, tj. doživiši ga umrli, i ponovno oživjeli. Naravno da ovakvog doživljaja, te zbog toga riječi među kojima se takav doživljaj čuva nije lišeno niti jedno iskustvo koje nas je kadro ispuniti. Ono što se pokazuje važnim jest da ono bude viđeno, no takvo gledanje nikako nije stvar očiju. Utoliko jasnijom postaje razlika onog tko je tek motritelj, a tko stvarni očevidac. U tom smislu možda bi i ovo današnje evanđelje, koje nas uranja duboko u korizmu, opisujući nam središnji događaj Isusova života, moglo biti barem malo razumljivijim kada slušamo: U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Tako u izrečenoj želji, nije riječ tek o nekom običnom i usputnom glednju. Da je tome tako potvrđuje nam upravo glagol – vidjeti - koji u svom grčkom izvorniku govori o gledanju koje nas navodi na doživljaj, tj. osobno iskustvo., te zbog toga prelazi granice običnog vida. Utoliko, riječ je o vidu koji je zapravo gledanje u vjeri. Ono nas uranja u iskustvo života koji se ne boji, i nije mu žao umrijeti, i to na način kako nam donosi evanđelje: Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Takav život samo je ljubav kadra živjeti. Stoga, kako - netko navodi – ljubite li bilo što, vaše će srce biti ranjeno i možda slomljeno. Želite li biti  sigurni da vam srce  bude nedodirljivo, onda ga ne smijete dati nikome, čak ni životinji. Omotajte ga brižno s hobijima i malim užicima i izbjegavajte svaku prisniju vezu; zaključajte ga sigurno u sef ili lijes svoje sebičnosti. Ali u tom lijesu – sigurnom, mračnom, nepokretnom, bez zraka ono će se promijeniti. Neće biti slomljeno: postat će neslomljivo, tvrdo, nedodirljivo.(ČKN-b). U stanju takvog srca svoj odraz i tumačenje može naći bilo pojedinac bilo društvo, koji sebe žele izloirati pred životom, kontrolirajući ga kojekakvim strahovima i karantenom. Tome nasuprot stoji evanđelje koje poziva da nam valja posvjedočiti da život po evanđelju ima neku drugu dimenziju preko ove stvarnosti i da neshvatljiv po normama ovoga svijeta čini i svjedoči stvarnost Kraljevstva Božjega. To je ono što bi pak bilo puno bolje od ičega drugog vidjeti pa potom, ako je nužno i umrijeti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


četvrta korizmena nedjelja - 14.3.2021.

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

(Iv 3, 14-21)

Detaljno opisani sadržaj teksta, s kojim je razrađena i njegova prizorna strana, kada je primjerice riječ o filmu, naziva se scenarij. U sebi sadrži specifikaciju ambijenta, likova i njihovih postupaka, te dijaloga koji su obično pisani izdvojeno. Za razliku od scenarija, sažet nacrt nekog filma, koji služi upravo za izradu samog scenarija naziva se sinopsis. Inspiriaciju za nastanak sinopsisa, te zbog toga i scenarija, mnogi su, osim u vlastitoj kreaciji i mašti, nalazili i nalaze u literarnim djelima, zbog čega ih  pak čini djelima koje znamo nazvati lektire koje volimo ne tek čitati, nego i gledati. Time se međutim ostavlja prostor za usporedbu jeli bolja knjiga ili film. Naravno da u tom slučaju svatko ima svoje zagovornike, koji da bi se tako mogli nazvati, trebaju pročitati knjigu, i pogledati film. Dok će jedni držati kako film koliko god bio dobar, uvijek ostaje poput tek kakvog sinopsisa određenog djela, drugi će tvrditi da je njime određeno djelo dobilo svoj zaključak, budući da je učinilo vidljivim ono što je svrha zbog čega je napisano. Kada je riječ o evanđelju, zanimljivo je kako se još u prvim stoljećima za njega znalo reći kako je ono cvijet Svetog Pisma, dok se za Ivanovo evanđelje smatralo da je ono cvijet samog evanđelja. (GF,B,85). Ove nedjelje slušamo upravo Ivanovo evađelje, te u njemu imamo priliku otkriti barem neke od razloga zašto ga se je smatralo tako posebnim. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu, slušamo tako u današnjem evanđelju. U njemu se ocrtava sinopsis, čitavog Svetoga Pisma iz kojega je nastao scenarij Božje ljubavi prema svijetu, prema svakom čovjeku, jer dok kojekakvi bogovi traže ljudske žrtve, Bog sebe sama daje za žrtvu, dok kojekakvi bogovi stvaraju sukobe, ratove, terorizme i masakre, Isus Krist donosi mir, povjerenje i ljubav. Dok bogovi prijete, Isus oprašta.(usp.TI,ABU,121). Baš zbog toga, kako – to netko navodi – Ima nešto po čemu se prepoznaje gdje je među nama ljudima Bog na djelu, gdje se događa djelo Božje. Mogli bismo poći od Staroga i od Novoga zavjeta i od svega što se u prošlosti dogodilo. To su nam raspoznajni znakovi ili mjerila po kojima ćemo to otkrivati. Tih formula, tih izričaja rasuto je po Pismima obilje. Ali uvijek se završi nekako na jedno. Raspoznat ćete gdje se to događa Božje djelo među ljudima, tamo gdje vidite spasenje. Što to znači? Spasenja ima tamo gdje ima snage veće nego je ljudska granica, veće nego je ljudsko zlo – bilo osobno, bilo ono koje nas je izvana pritislo – tamo gdje se nadišlo zatečeno, tamo gdje ima dalje i više. Zato se Bog zove Spasiteljem. (JT,IM,73). U tom smislu Kristovi vjernici mogu i pozvani su očitovati to da su stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici.(Ef 2,10), jer Kristov vjernik znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama. (TI,ABU,121). U tim i takvim djelima očituje se detaljno opisani sadržaj naše vjere, specifikacija našeg lika, naših djela i dijaloga, naših postupaka, jednom riječju naš scenarij, čiji sinopsis jest ljubav. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-


treća korizmena nedjelja - 7.3.2021.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 2,13-25/Izl 20,1-17)

Znanje o skupu pravila koji propisuje kako se nekim jezikom govori i piše, nazvano je gramatikom. Unutar takvog znanja svoje mjesto nalaze padeži kojima se izražava odnos određene imenice ili imenske fraze prema nekoj drugoj riječi ili sintatičkoj frazi u rečenici. Znanje i primjena padeža, koju nazivamo deklinacijom ili sklonidbom, zna tako očitovati pravopis, pa i pravogovor jezika kojim netko govori, tj. pisma kojim netko piše. Zbog toga, greške prilikom sklonidbe bilo u govoru ili pisanju, osim što otkrivaju određeno neznanje, te znaju izazvati smijeh, ujedno mogu otkriti i nekog tko je stranac  i nije toliko blizak s jezik i pismom kojeg koristi. Naravno da to onda traži puno veći napor kako bi se u onom što je izgovoreno i onom što je napisano drugog razumijelo. Samim tim, težim postaje i dijalog koji se ima voditi između dvije strane, budući da poznavanje jezika očito sa sobom traži puno više nego poznavanje samih riječi. U liturgijskim čitanjima današnje nedjelje susrećemo se sa tekstom za kojeg bi se kolokovijalno moglo reći da je svojevrsna deklinacija po kojoj se ima odvijati naš život. Baš kao što je to slučaj u gramatici kada je riječ o padežima te zbog toga o pravopisu i pravogovoru, tako i deset Božjih zapovijedi, postaju i jesu uzvišenim zahtjevom fizionomije istinskog života kako za vjernika, tako i za svakog čovjeka. Polazeći od njih, u njima i po njima, otvara se prostor za dijalog između Boga i čovjeka, te između ljudi međusobno, zbog kojeg nitko ni na koga ne bi imao potrebu gledati i smatrati drugoga strancem, već bližnjim. U tom smislu u jednoj od svojih kateheza naveo je Martin Luter ne postoji boljeg ogledala u kojem bi mogao vidjeti ono što trebaš, ako to ne bi bilo deset zapovijedi, u kojima ćeš naći ono što ti nedostaje i ono što trebaš tražiti. Upravo tom iskustvu vodi nas ova današnja Božja riječ iz prvog čitanja. One, koje nazivamo zapovjedima, izrečene su i upućene narodu nakon izlaska iz egipatskog ropstva. U one dane: Bog izgovori sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, slušamo tako u prvim redcima današnjeg čitanja. Na taj način, u njima prepoznajemo riječi upućene našoj slobodi. Riječi su to kojima Bog dialogizira sa našom slobodom, dok je plod takvog dijaloga očuvanost naše slobode. To je sloboda koja svojim izazovom uvijek pobuđuje strah u zatvorenom poretku uspostavljenih oblika moći. Od Boga čuvana i darovana sloboda daje tako prostor ljubavi, kako prema Bogu tako i prema čovjeku, a zbog toga i prema sebi samima. Upravo zbog toga – navodi netko – strašna stvar u čitavom Svetom Pismu je da se Bog raspoznaje i da za ljude prepoznatljiv znak da je Bog na djelu jest tamo gdje se za čovjeka događa oslobođenje. I jasno je da takav oslobođeni ne može onda ubijati, ne može činiti preljub, ne može on porobljavati; ne može lažju izlaziti, pohlepom prilaziti bližnjemu svome. Ako je sklopio savez s Bogom osloboditeljem, sklopio je savez da se osloboditeljski i on među ljude postavlja. A to znači i proročki i s preuzetim odgovornostima međuljudske solidarnosti. Zato je ovaj zakon u biti proglas, proglas prihvaćanja, oslobođenja, hodanja na putu koji čovjeku daje prostor za život.(JT,GiR, 76/77). Zbog toga deset Božjih zapovijedi jesu i razlogom vredovanja našeg vjerničkog pravogovora i pravopisa, ili jednostavno deklinacija našeg biti.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga korizmena nedjelja - 28.2.2021.

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 9, 2-10)

Kronos i kairos dva su naziva kojima su stari Grci označavali vrijeme. Dok se je prvi naziv odnosio na kronološko vrijeme, ovaj drugi naziv pak, odnosio se na poseban trenutak, odnosno, polazeći od etimologije, na ono što se nazivalo Božje vrijeme. Utoliko, kada bi nam se dala mogućnost da zaustavimo vrijeme, onda bismo ga vrlo vjerojatno željeli zaustaviti u trenutcima posebno doživljene zbilje. U želji da se jedan takav trenutak uhvati, čini se kako su i ne baš tako davno fotoaparati i fotografije imali više smisla nego li to imaju u ova naša vremena. Fotoaparatom se tako pokušao uhvatiti trenutak, a u njemu i vrijeme, koji premda prolazna karaktera, u sebi je krio nekakav neprolazan učinak. Danas pak izgleda kako je sve manje nas koji izrađujemo fotografije, premda je u isto vrijeme nikad više nas koji stajemo pred koje kakve objektive škljocajući bilo sebe bilo sve i svašta. Možda bi se na tragu toga moglo zaključiti kako smo otupili za trenutke vrijedne hvatanja čiji bi učinak u nama mogao izazavati posebne doživljaje ili smo ih jednostavno zanemarili, te odustali od njih, zaustavljajući se samo na površini, na formi bez sadržaja. Ne bi nas stoga trebalo začuditi kada uslijed života življenog na takav način, nekako dođemo do stanja praznine u nama, ili kako se to u dijagnostici zna nazvati, do egzistencijalnog vakuma. Riječ je o stanju koje se uglavnom očituje kao klonulost naspram životu. Zbog toga bismo ovo današnje evanđelje mogli razumijevati kao ono što toj i takvoj klonulosti želi stajati nasuprot. Slušamo tako danas: U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima...I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« Preobraženje pokazuje tako istinu koja nije određena formom koja se daje vidjeti, već koja svoje mjesto nalazi u tajni koja nas vodi s drugu stranu onog što se pokazuje neposrednom vanjštinom. Riječ je o gledanju koje u Isusu umije vidjeti dar darovan ljudima u kojem se otkriva način po kojemu smo pozvani živjeti to naše biti čovjekom, tu našu sinovsku pripadnost Bogu. Na taj način jasnijim postaje kako glavni protagonist ljudskog života nije tek čovjek, već odnos, i to odnos u kojem je ljubavi. Taj i takav odnos kadar je preobraziti naše čovještvo, čineći ga mjestom Božje prisutnosti i očitovanja. Ono pak po mjeri Kristovoj kadro je okriti Božju ljepotu pohranjenu u nama. Utoliko, još bližom i jasnijom, postaje nam dobro poznata fraza iz romana Idiot o ljepoti koja će spasiti svijet, čije značenje postaje vidljivo u tome da kada je riječ o onom što je lijepo onda je riječ o nečem uzvišenom, neprolaznom, što ljubav, kako nam to donosi sv. Pavao definitivno jest. Jer ona je pak – najneobičnija pojava koja se na zemlji događa, posve različita od svega zemaljskog, a opet – sve zemaljsko samo po njoj dobiva smisao. Ona je trag Božji ostao od njega dok je prolazio svijetom, ona ga izdaje, govori da iz svijeta nije ni otišao. (LR,LjN,23). Vrijeme korizme naš je kairos, Božje vrijeme kada svoj pogled kao Kristovi vjernici upućujemo prema Uskrsu, a to je isuviše dobar razlog da u vremenu koje je prolaznog karaktera, ne klonemo, već u njemu prepoznajemo onaj poseban i neprolazan učinak doživljene zbilje kojoj je Bog razlogom.  

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva korizmena nedjelja - 21.2.2021.

PRVA KORIZMENA NEDJELJA 

(Mk 1, 12-15)

Fenomen stavljanja maske na lice, obilježavao je, mnoge stare kulture. U svakoj od njih naravno, to i takvo prekrivanje lica imalo je svoje značenje. U vremenu pred početak korizme, dobro je poznato kako je vrijeme maski na poseban način vrijeme karnevala. Vrijeme je to u kojem čovjek upravo maskom želi zamijenti sebe i postati netko drugi. Sebe tako želi identificirati s maskom koju nosi. Na taj način prekrivajući lice, maska prekriva identitet osobe pod njom, mijenjajući ne samo lice već i cijelo tijelo. Maskom tako postajemo ono što ustvari nismo. A disati pod onim što nismo, tj. živjeti pod maskom, ne samo da je teško, već zna biti i pogubno. Postajući krinkom za one oko nas i to sve do trenutka dok maske ne budu skinute, mi prestajemo biti, budući da nam je s drugim uskraćeno biti licem u lice. A upravo je to – navodi netko – najkraći opis mjesta na kojem se rađa najneobičniji od svih odnosa u svijetu. Odnos s drugim, jer lice je ovdje predstavnik drugoga. Čovjeka i Boga.(AV,ImR,31). Uzimajući u obzir ove naše dane, obilježene ni manje ni više nego maskama i to puno prije vremena karnevala, nekako se po sili onog što se vidi, pokazuje i tko smo mi to trenutno. Sudeći po maskama na našim licima, identitet kojeg pokazuju, jest taj da se jednostavno svi prepoznajemo kao bolesni, makar znali da nismo. Možda bi se zbog toga moglo reći kako vrijeme karnevala ni ove godine uopće nije izostalo, već se njegovo trajanje dobrano produljilo, donoseći i upućujući upravo maskama, ni manje ni više već istinu, pa i kritiku društvu, budući da vrijeme karnevala u tu svrhu nekad itekako zna poslužiti. Utoliko jasno je kako bi istina našeg društva, a time i istina o nama, bila da je ono, da smo mi, dobro razboljeni. I evo nas opet na početku korizme, odnosno u njezinoj prvoj nedjelji. Vrijeme korizme vrijeme je otkrivanja vlastitog lica koje stoji nasuprot svakom karnevalu, te zbog toga vrijeme otkrivanja razloga maske na našem licu. U korizmenom vremenu tako uočavaju se linije razdvajanja dobra i zla, prepoznaje djelovanje Duha Božjega i duha zloga. Prilika je to da se obračunamo sa sobom u sebi, dolazeći tako do sebe, do onog što stvarno jesmo, čineći da padnu maske s naših lica. Upravo u Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« određuje se promjena zbog koje nije potrebno ništa drugo nego u sebi otkriti čovjeka od Boga ljubljenog. Takav čovjek nema masku, te zbog toga diše život. Istina riječ je o čovjeku koji je svjestan možda i istinitosti teze o samom sebi kao glupom biću; jer kad ima slobodu zlorabi je, a kad mu se ona oduzme ne osjeća se čovjekom. Utoliko, stiješnjeni između dva izbora potvrđujemo se i dokidamo. Zato – navodi netko – zato dragi prijatelji, u slobodi što mi je dana da biram, opredjeljujem se za onu mogućnost koja makar i po cijenu smrti ostavlja šansu da se do kraja osjećam čovjekom. (BS,KNS,71). Sastavni dio takvog opredjeljenja jesu kušnje, i naši odgovori na njih, koje su zbog toga znak našeg biti čovjekom, tim više što su proživljene od samog Krista. Ne preostaje nam stoga ništa drugo nego zaželiti dobru korizmu, kako bi ti naši karnevali mogli konačno prestati, a maske pasti.

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


šesta nedjelja kroz godinu - 14.2.2021.

ŠESTA NEDJELJAKROZ GODINU

(Mk 1, 40-45)

Bilo da je razlog prizor kojeg vidimo, stvarnost koju doživimo ili pak da je riječ o kojekakvim pretjeranostima kojima je razlog naša halapljivost, u nama se zna stvoriti stanje nelagode, odnosno kako se to stručno opisuje: specifični fiziološki i psihološki osjećaj nelagodnosti i gađenja u grlu, donjem dijelu grudnog koša i trbuha. Takvo stanje naziva se mučninom. Baš zato što je riječ o stanju, čini se kako njezino trajanje zna potrajati, ali i ukazivati i na ono što izravno i nije toliko povezano sa simptomima koji bi u strogom smislu riječi određivali fenomen mučnine. Glavni lik romana upravo nazvanog Mučnina, svjedoči nam kako je za njega mučnina strah od postojanja, osjećajući se zbog toga otuđenim od ljudi, od samoga sebe, te vlastitih dijelova tijela. Takvih simptoma očito nisu pošteđeni ni ovi naši dani, tj. mi u njima, u kojima bismo mogli prepoznavati nastavak jednog takvog ili sličnog romana, sa vjerojatno istim naslovom. Time se samo potvrđuje da život uistinu može pisati romane. Međutim, puno više i istinitije nego u tim i takvim nastavcima naše bismo dane mogli razumijevati i u današnjem evanđelju koje ispred nas stavlja jednog gubavca, njegov vapaj i Isusov dodir, a prije svega Isusovu jasnu želju za čovjekom čiji je život postao ništa drugo doli mučnina, tj. strah od postojanja. A kada je o gubavcu Isusovog vremena riječ, onda je riječ o čovjeku za čiji se život, može reći da je mučnina. U shvaćanju i zakonima Starog zavjeta, zbog svoje vidljivosti na koži osobe, guba je bila znakom, ne samo same bolesti već i sramote, krivnje, a na poseban način kazne Božje, budući da je takva bolest nužno bolest grešnika. Ovo je gledanje koje su drugi imali prema onom tko je bio bolestan, međutim ovo je i pogled koji je sam bolesnik imao prema sebi. Njegovo dostojanstvo oduzeto je činjenicom da je bio bolestan, naravno u skladu sa zakonom. Proglašen i smatram onim koji izazva strah jer može zaraziti ostale, morao je biti napušten od svojih najbližih, izbjegavan od ostalih osoba, marginaliziran. Društvo ga je pak tjeralo i prisiljavalo živjeti na dovoljno dalekoj distanci, što dalje od mjesta gdje je ikoga. Osuđen na život u špilji i šatoru, preživljavao je od dobra onih koji su prema njemu imali koliko toliko sućutnosti, ali uvijek na fizičkoj distanci. Jasno je kako je gubavac bio čovjek bez odnosa: zbog toga se može reći da je bio živi mrtvac, čije je dostojanstvo čovjeka arbortirano. Otpisan, i odbačen, daleko od sviju, ničiji pa ni svoj. Pritiskalo ga je uvjerenje da ga je Bog odbacio, da bi na kraju i sebe odbacio pritusnut samoćom.(6bRS1). Ima li u ovome sličnosti s nama danas ili tek puke slučajnosti, tko zna?. Međutim ako je sličnost sa stvarnim osobama uistinu slučajna, pa i stanja u kojima se osobe nalaze, ne bi bilo zgorega da nas u takvom slučaju dotakne Krist. Ovaj dodir, dodir Krista, ali i na Kristov način, tako postaje jezikom kojeg koža kao najveći organ našeg tijela ne prepoznaje tek kao puki dodir, već kao mjesto iskustva i razmjene koje mi imamo sa onima oko nas. On nam daje priliku ponovno osjetiti sebe i vidjeti se drugačijim očima, otkrivajući odnos koji jedni može biti autentičan. Na takav način dotaknuti drugog i dati se od drugog dotaknuti, vrlo je vjerojatno da bi mučnine bilo manje, a možda je ne bi niti bilo.  

 

Hvala na pažnji !

- dMB-


peta nedjelja kroz godinu - 7.2.2021.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 1, 29-39)

Izbori i odluke koje se na njih odnose, svakodnevna su radnja koju ponavljamo. One nas zahvaćaju u najmanjim i naoko i ne tako važnim stvarima, ali i u onima za koje će malo tko reć da su malene. Ove potonje, svoje mjesto nalaze i u izrazima po kojima se pred nas zna staviti mogućnost izbora, i to ne bilo kakva. Karakteristika takve mogućnosti jest, da o njoj ovisi i sam život, ili pak da se ona odnosi na izbor koji se tiče onog nečeg što čovjek za sebe shvaća kao najbitnije. Tako primjerice u izrazu: pare ili život, to bi po svemu sudeći imao biti život, barem ako je suditi po vrijednosti ponuđenog. U ovom razdoblju i situaciji koja nas evo već godinu dana nalazi, ali i ne samo sada već i puno prije nego je jedno ovako stanje započelo, jedan od glasnijh izraza za izbor pred kojeg smo stavljeni jest i onaj, koji bi mogao glasiti: Život za zdravlje ili zdravlje za život. Na tom tragu redci iz knjige Užitak života njemačkog liječnika i psihoteraputa Manfreda Lutza možda bi nam mogli poslužiti da vidimo gdje smo s obzirom na ovaj i ovakav ponuđeni izbor. Polazeći od shvaćanja kako je zdravlje za mnoge od nas postalo nešto poput religije, navodi: religija zdravlja proždrljiv je i ne duhovit tiranin koji ljude od jutra do noći zlostavlja, prijeti im, ispravlja ih i koji s obrednim crvkutanjem o zdravstvu uspavljuje samosvojno mišljenje. Tako ljudi ne vjeruju više u dragog Boga nego u zdravlje. Sve što se nekoć činilo iz ljubavi prema dragom Bogu – hodoćašća, post, dobra djela – to se sad čini za zdravlje. Kao i sve u našem društvu, tako i zdravlje postaje proizvod koji se može popravljati. Morate učiniti nešto za zdravlje, ništa ne dolazi ni iz čega, tko umire, sam je kriv. I tako ljudi trče šumom, jedu sjemenke i neukusne proizvode – i ,uza sve to, umiru. Najgore je što religija zdravlja zavodi goleme mase svojih sljedbenika u slijepu ulicu. Tko poput religije zdravlja vidi u invalidnosti, bolesti, boli, patnji, starosti, i smrti jedino nedostatke u životu, tomu, po mojemu računu – navodi ovaj liječnik – preostaje u prosjeku 9,82 posto, životne dobi da bi doista uživao u životu. Utoliko – religija zdravlja čisto je ruganje koje totalitarno vlada snagom stroge politčke korektnosti.(ML,UŽ,8-13). Stoga, slušajući danas o Isusu koji ozdravlja, odnosno kako navodi samo evanđelje punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im, izboru između života za zdravlje ili zdravlja za život, Kristov vjernik odgovora načinom po kojem svjedoči da je Kristom dodirnut. Dodirntost Kristom, prije svega ozdravlja, stoga ne može biti bilo kakva. Riječ je o dobru prema drugom iz ljubavi, što je drugo ime za služenje. Drugom biti na dobro iz ljubavi, značilo bi misliti za i na dobro drugog, govoriti za i na dobro drugog, činiti na i za dobro drugog. Zdravlje je to za život, a života nikad dosta. Takvo zdravlje definitivno onda računa sa vječnošću, a ona se ne može osvojiti tjelovježbom, niti kupiti novcem, jer neke se stvari uistinu ne mogu kupiti budući da je za njih potrebna besplatnost. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja kroz godinu - 31.1.2021.

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 21 -28)

Dogodi se da prisutnost određene osobe zna pokrenuti u nama kojekakve reakcije. Tim više ako obraćanje te osobe u nama oblikuje otpor koje kao izraz svoje volje nalazi u dobro poznatoj izreci: noli turbare circulos meos, što se prevodi i ima značenje onog jednostavnog: ostavi me na miru. Utoliko, taj netko daleko je od toga da nam bude nepoznat. Naprotiv, baš zbog toga što o njemu imamo određeno znanje, ono postaje razlogom, određuje narav, ali i način pokazivanja takvih reakcija koje uglavnom nosimo nekako skrivene u nama, zaklonjene od pogleda drugih, do trenutka susreta s onim koji ih je kadar izazvati, te zbog toga učiniti vidljivima. A takvi se susreti mogu dogoditi bilo gdje, odnosno i na mjestima za koja nikad ne bismo mogli ni slutiti da bi takvog susreta i svega što on takav sa sobom donosi, uopće moglo biti. Time se na svoj način pokazuje kako ono što nam na prvu daje dojam iznenađenja i nije nešto zbog čega bi se trebali osjećati iznenađenima, koliko upitanima o stvarima koje u sebi nosimo. Da je tome tako progovara nam i ovo današnje evanđelje koje ispred nas stavlja zgodu dogođenu u sinagogi jedne subote u Kafarnaumu u kojoj je prisutan sam Isus koji – kako navodi evanđelje – počne naučavati  i to kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Riječ je o mjestu molitve, riječi Božje, susreta, odnosno mjestu u kojem možemo prepoznati nas, u našim pohodima crkvi, u tim našim religioznim radnjama za koje smatramo da su dovoljno očitovanje naše vjere u Boga. Istina je kako takve radnje nisu nevažne, međutim one takve, vrlo su mala garancija našega života u Bogu, budući da shvaćanje religije kao uloge koja se vrši te izvršena daje čovjeku opravdanje i svijest opravdanosti pred Bogom, u temelju je suprotna evanđelju.(VB,NrCc,75). Baš zbog toga koliko god neočekivano, ne bi nas trebala iznenaditi, kako donosi današnje evanđelje, prisutnost i očitovanje čovjeka opsjednuta nečistim duhom u sinagogi koji viče: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Zanimljivo kako je u ovim riječima svjedočanstva jednaka onom Petrovom kada priznaje – Ti si Krist Sin Boga živoga – međutim premda su iste riječi drugačiji je duh. Utoliko – kako netko navodi – vjera Kristovih vjernika, vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, dok je vjera zloduha bez ljubavi. Kako bez ljubavi? Vragovi su govorili zato da bi Krista udaljili od sebe, jer prije nego su što su rekli: Znamo tko si ti., rekli su: Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine došao si da nas uništiš? Zato, nešto je drugo posvjedočiti za Krista da uza nj prioneš, a nešto sasvim drugo posvjedočiti za nj da ga od sebe odijeliš.(FH,Vzd,73). Na taj način: Božja riječ, a to je sam Isus, izaziva u nama čuđenje, jer posjeduje takvu snagu da nas ostavlja u čudu, a ne na miru. Ono, evanđelje, ne tlači ljude, nego ih oslobađa od nečistoća zlih duhova, mijenjajući srce, mijenja život.(usp.pF,A, 2018). Baš zbog toga biti Kristov vjernik, sve više znači naći unutranje uporište u svojim najdubljim potrebama i prihvatiti Božju riječ, koja se ne može osjetiti kao istinita i živa ako nije postala dijelom vlastitog bića.(VB,NrCc,76). Time bi naše reakcije na nečiju prisutnost vrlo vjerojatno mogle postati drugačije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja kroz godinu - 24.1.2021.

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(MK 1, 14 -20)

Na jednom mjestu Dostojevski je napisao ono što gotovo svatko od nas zna ili barem sluti, pa i bez činjenice da je to imalo biti zapisano. Tako tvrdi: čovjek je biće koje se navikava na sve. U tome se na svoj način da iščitati kako je čovjek sklon i u sebi nosi mogućnost da se može mijenjati. Naravno, sposobnost promjene tek je početna postaja sa koje se kreće na put bilo prema promijeni na dobro i za dobro, ali nažalost i na put ka promijeni koja takva nije. Očito je stoga kako ova čovjekova sposobnost može biti i zlorabljena, i to tako da bude okrenuta protiv njega samog. O tome, ako ne ništa, svjedoči i ovo naše vrijeme i stanje koje nas nalazi. Utoliko, ne može se zaobići pitanje o onom što je to što je kadro čovjeka mijenjati, u čemu se je to on pozvan mijenjati, te kojim to načinom i sadržajem ostvaruje tu svoju alternativu. Baš zbog toga čini se kako je za takvo što potrebno upravo ono nešto sadržajno jako. Nešto što je kadro prozvati i mijenjati ne samo navike, već i s njima naše gledanje, te time i vrednovanje sebe i svih ljudi oko sebe, odnosno života i životnih suodnosa. Za Kristove vjernike, ali ne samo za njih takav sadržaj i način zbijen je u riječ izgovorenu iz Kristovih usta, koju nam u ovu nedjelju posebno posvećenu Božjoj riječi, donosi evanđelje. »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«. Riječ je o navještaju koji odzvanja za čitav svijet, za svakog čovjeka. U njemu se nalazi ne toliko poziv u smislu povratka religiji, koliko snaga za promjenu mentaliteta koja se duboko utiskuje u našem ponašanju. Na taj način, razumljivijima se čine riječi Jorge Luisa Borgesa kada navodi: kako je umrijeti za religiju puno lakše, nego nju uistinu živjeti. Zbog toga u svjetlu evanđeoske riječi ponuđeno nam je ni manje ni više nego otkrivati smisao života, ali vrijednosti koje iz njega proizlaze, te čija se događanja i ostvarenja odvijaju na pozornici ovoga svijeta. Na takvo obraćenje Isus poziva kako bi kraljevstvo Božje postalo stvarnost. Ono, kraljevstvo, ima značenje alternative. Ono je alternativno društvo, društvo koje umjesto da se uzdiže – ono silazi; umjesto da zapovijeda – ono služi. (Usp.SB,3 kGb). To je u konačnici oblik željene i življene vjere, čija novost donosi – kako netko navodi: svakome mogućnost da bude čovjekom na drugačiji način, posve različit od onog na koji smo beznadno navikli, (ali) i mogućnost drugačijeg i prilaza Bogu i drugom čovjeku, (te) moć o mogućnosti da se postane djetetom Božjim po uzoru na Sina Božjega, umrlog i uskrslog. To pak znači da ima izlaza iz našeg svagdašnjeg beznađa i prokletstva.(SK, OsSb,110). Poziv na obraćenje potvrđuje tako trajnu mladost kršćanske vjere. Zbog tog i takvog poziva i odgovora na njega, Kristov vjernik zna da novost na koju je pozvan, svakim danom živi iznova. Takav, pozvan je obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravedosti i svetosti istine, kako to navodi sveti Pavao u svojoj poslanici. A na tu naviku treba se znati naviknuti, tim više jer je čovjek, kako je to zapisano: biće koje se navikava na sve.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja kroz godinu - 17.1.2021.

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv, 1 35 – 42)

Uglavnom se smatra kako su djeca znatiželjna. To po sebi uopće nije loše, no ono što je manje dobro jesu posljedice koje znatiželja iza sebe nekad zna ostaviti. Upravo iz tog razloga nerijetko se po kućama znalo lijepiti ormariće u kojem je posuđa, začepljivati utučnice, zaključavati vrata, praviti ograde, i tko zna što sve ne, kako ne bi bilo nereda i kako se dijete ne bi izložilo opasnosti. No, iako je kod djece izražena, znatiželja ne zaobilazi niti odrasle. Istina, drugačija je. Zbog nje se po kući uglavnom ništa ne mora lijepiti, zatvarati, iako nekad ni to ne bi bilo zgorega. Ona je nekako više upućena na nešto ili nekog van kuće. Tako kad se nešto dogodi ili događa, ima od nas uvijek onih dežurnih znatiželjnika, a da to nisu niti novinari, niti pripadnici kakve dežurne službe, koji prvi među nama nekako odlaze na mjesto događaja ili tamo već jesu. Ako su pak tamo, ovi znatiželjnici ujedno postaju i očevidcima. A očevidac je pak naziv za svjedoka koji za razliku od svjedoka po čuvenju iz vlastitog opažanja nešto zna o činjenicama onog što se dogodilo. U tom smislu, današnje evanđelje, na svoj način nas upućuje kako se to, kada je o Bogu riječ, od znatiželjnika postaje očevidcem. U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Pred Kristovim vjernicima, nakon božićnog vremena, koje je bilo svojevrsnim uvodom u novu liturgijsku godinu, novi su svagdani, nove nedjelje, novi blagdani. Svaki od njih protkan je i sa sobom nosi ovaj tako kratak i jasan poziv, dođite i vidjet ćete. On, misli se na poziv, baš poput kakavog nazivnika svakim novim danom donosi se navještajem evanđelja. Utoliko, prihvativši ga, ono čega bismo mogli postati očevidcima jest to kako u Isusu Kristu do kojeg nas poziv želi dovesti –navodi netko -  znamo kakav je i što je Božji čovjek. Ako se pitamo što znači služiti Bogu, mjerilo je u Njemu. Ako pitamo što znači vršiti Božje zapovijedi, znamo jedno ostvarenje u tijelu, ne tek u teoriji. Tako (započima), i započelo je jedno veliko opredjeljenje, hod za njim, hod stopama Kristovim. To pak znači, izabrati i poći, a to nužno znači mijenjati se. Od čovjeka koji ima samo svoje račune, početi djelovati na nov način, snagom novog Duha, kojeg evanđelje u nama raspiruje.(JT,IM,29).  Na taj način, otkrivamo sebi, a druge pretvaramo u očevidce, za činjenicu, da u sebi imamo priliku biti drugačiji i da možemo jedni s drugima živjeti drugačije, onako kako je Bog za nas živio u Isusu Kristu.(JT,IM,22). U tom smjeru trebala bi ići naša znatiželja jednih prema drugima. U suprotnom, ne čini se tako jednostavnim naći neko adekvatno sredstvo, kao što je to slučaj s djecom, koje bi nas i druge moglo zaštiti od nereda, a ponekad i opasnosti pod sam život. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


krštenje Gospodinovo - 10.1.2021.

KRŠTENJE GOSPODINOVO

(Mk 1, 7-11)

Na jednom mjestu stoji napisano, nema veće stvarnosti za čovjeka, nego roditi se. Rođenjem pak,  čovjek ulazi u novo stanje, novi ambijent života koji je nekih devet mjeseci prije započeo začećem. Od tog trenutka premda taj tren uglavnom nema imena, nečije je dijete, njegov se datum rođenja zapisuje, ali i ime njegovih roditelja. Novi je član obitelji, nečiji je možda brat ili sestra, nečiji rođak, unuk. Nositelj je ne samo nečijeg prezimena, već i određenih sličnosti i gena, koji se naravno životom pokažu kroz život. Međutim zna se dogoditi i to da će netko za sebe reći, kako se drugi put rodio, i da mu je nekakav događaj ili odluka bila kao drugo rođenje u životu. Takvi slučajevi nisu nam nepoznati, dok svjedočanstva uz njih vezna dogođena su u iskustvima onih koju znaju reći, kako su nekim čudom ostali na životu. Od toga trenutka, pogled i odnos prema životu jednostavno postaju ne tek drugačiji, već udivljeniji i dublji. Uzimajući u obzir i jedno i drugo, odnosno ono prvo naravno rođenje i ovo drugo shvaćeno kao ono koje je izvanredno, ali zbog toga ništa manje rođenje od onog naravnog, danas na blagdan krštenja Gospodinova, stavlja se ispred nas koji sebe doživljavamo Kristovima, kako pitanje, tako i otkrivanje odgovora, o značenju onog biti kršten. A biti kršten prije svega znači biti rođen. Zbog toga bi za početak bilo dobro znati datum svoga krštenja. Istina je kako sa pamćenjem datuma i godina neki imaju problema. Vjerojatno jedan od razloga leži možda u tome što ih jednostavno nisu marili proslaviti, dok su u isto vrijeme i ne baš tako osobnim i umjetno stvorenim spomenima i sjećanjima znali upriličiti bučne parade. A rođenje, rođendan, se znamo slavi, i takav dan se ne zaboravlja tek tako. Nadalje, time što smo krštenjem nanovo rođeni, čovjek izlazi iz tame u svjetlo, briše se njegova tama, briše se taj njegov istočni grijeh, ta tajna mraka, te zbog toga mijenja njegovo stanje baš kao kad je poroda, iz tamne utrobe, na svjetlo života. Takav ulazi u obitelj, koja se zove Crkva, i u njoj nije bez imena. U njoj nije sam, a biti članom takve obitelji čini ga takvim da u svakom čovjeku može gledati brata i sestru. Jer sliči na svoje u obitelji onaj koji je kršten, u isto je vrijeme slab, i sklon onom u čemu nije života, sklon je grijehu, ali je i u mogućnosti zacijelivati tu svoju ahilovu tetivu, jer je krštenjem osposobljen, vjerovati, nadati se, ljubiti. Upravo ga ove sposobnosti, nazvane još krepostima određuju kroz odnose prema sebi, drugome, prema svijetu, te prema Bogu. U njima je životom pozvan prolaziti kroz život. U njima je pozvan živjeti. Uz to, zato jer je rođen od Božje ljubavi za novi život iz vode i Duha Svetoga, onaj je koji je ljubljen. U tome se očituje njegova izvanrednost. Rođen je za život u život vječni. Upravo zbog njega, zbog tog i takvog života, pogled onog tko je kršten i njegov odnos prema životu ne mogu ostati plitkima. Jer je uronjen ili unesen u Krista, usitinu otkriva zašto nema veće stvarnosti za čovjeka nego roditi se, na poseban način kada je takvo rođenje od Boga, ili kako znamo reći biti kršten. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 3.1.2021.

 DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

(Iv 1, 1-18)

Ne opija samo čašica više, niti je tek pijanstvo njome uzrokovano ono što oduzima pribranost i svijest. Zapravo je ne mali broj onog što smo kadri nazivati i razumijevati pod opijenošću, a da i nema izravne veze sa neumjerenošću u piću. Među tim i takvim bezlkoholnim opijatima svoje mjesto nalazi i fenomen moći. Ako je suditi po dogođenom, tj. iz povijesti, ali i onog što se događa, bilo da je riječ o pojedincu ili pak masama, izgleda kako moć opija najučinkovitije. Opium je to kao nijedan drugi. Zakamuflirana često u izričaje koji ponekad hine humanost, primjerice kao onaj koji nalaže kako je znanje moć, ona postaje cilj za koji se sredstva ne biraju. Naravno riječ je o moći shvaćenoj kao mogućnosti upravljanja nad čime, ali na poseban način nad kime. Ignorirajući i ne priznavajući granice koje su trebale biti priznate, takav tip omamljenosti, uglavnom je bio i jest razlogom kojekavih nesreća u kojima su stradavali većinom nedužni. Uostalom kada takvo stanje uzme primat nad sviješću, ništa se  drugo i ne može očekivati. Stoga je očita potreba za nečim što se jednim imenom naziva preventiva. Na nju svaki čovjek ima pravo, i svakome je ona ponuđena, samo što se čini kako je nas takvih koji je ne vidimo kao svoju ili je jednostvno ne želimo, odričući se nje. Preventiva je to koja svoje korijene nalazi u srcu svakog čovjeka. Tamo ili ima prostora za nju, te zbog toga i za ljude oko nas, ili smo bez nje netko tko postaje iznad svakog, te zbog toga omamljeni visinom gubimo svijest o sebi i drugima. Današnje evanđelje, ovo Ivanovo, barem Kristovim vjernicima koji ga i ove nedjelje slušaju, daje prepoznati u čemu se nalazi jedna takva preventiva, te zbog toga, što je to što stoji nasuprot moći koja od drugih stvara, ne pribrane osobe, već pijane podložnike. Slušamo tako: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Naravno misli se na Krista; A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Moć biti djetetom Božjim, nešto je sasvim drugačije od moći koja omamljuje i opija. Iako uzima pod svoje, ne umanjuje odgovornost ni pred kim. Naprotiv povećava je, priznavajući i potvrđujući svoje granice pred granicama drugih. Takva moć nije bez znanja, ali znanje i njegova sredstva zbog nje postaju služenje na dobro drugog. Moć biti djetetom Božjim znači djelovati iz ljubavi. Zato je ljubav moć koja pristaje svakom čovjeku. Uostalom to potvđuje sv. Pavao danas donoseći u svojoj poslanici kako nas Bog u ljubavi predodredi za posinstvo za sebe po Isusu Kristu. Ona je preventiva za svaki oblik pijanstva koje nas hoće učiniti moćnima na način da nam čovještvo učini nemoćnim. Dani u kojima smo se našli – od pandemije do potresa, i koječega drugog – mnogima će biti dani straha i malodušja pred licem budućnosti, no rijetko je kada bilo toliko prilike činiti dobro kao sada. Uostalom, kakav bi smisao imalo sve navještanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima kada bismo pred licem zla bili posve nemoćni? No jesmo li svjesni koliko toga sada leži u našim rukama, (usp.VB,OV,189), budući da je moć biti dijete Božje.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-

 


Sveta Obitelj  Isusa, Marije i Josipa - 27.12.2020.

NEDJELJA SVETE OBITELJI

(Lk 2,22-40)

Scena je sljedeća. Jutarnja jurnjava do stola, najprije onaj najmlađi član koji je ovladao hodanjem, zatim dvoje ili troje njegovih prethodnika, uto stiže i otac, odnekud je tu i psa ili kakve mačke, dok je majka, premda je u kuhinji već puno prije svih, još uvijek stolu leđima okrenuta. Čim se je majka okrenula, oni koju su već stigli, ustima punih osmijeha pozdravili su, naravno ne majku, već zobene pahuljice ili nekakav dobro karmelizirani čokoladni namaz. Naravno da ovaj kadar na prvu djeluje kao slika koja govori o nečem u čemu bi mnogi našli inspiraciju da to nazovu obitelj. Uostalom takvu je nalazimo na plakatima raznih formata obješenu po svemu i svačemu. Ispada tako kako je upravo obitelj u prvom planu, međutim ona to nije. A kada obitelj nije u prvom planu tada ona može biti reklamirana u svrhu bilo čega. Tako može biti reklama za kolodvor, vojarnu, ili pak kakav stadion. Po svemu sudeći ovo troje pokazuje se kao ne baš pogrešna slika onog u što se obitelj zna pretvoriti i na što nažalost sve više nalikuje, ali i isto tako još jedna potvrda onog što obitelj uistinu nije. Ona dakle nije kolodvor, jer njezini članovi premda životom pozvani na odlaske, u obitelji ne žive kao putnici koji u čekanju svoga odlaska druge vide i doživljavaju kao strance, gdje im se ponekad netko i učini poznat, no bez posebne brige i obzira. Premda ima vrlo velike važnosti za odgoj, obitelj nije vojarna. U njoj se autoritet po kojem se komunicira odgoj ne događa deranjem, i vježbanjem gađanja kojekavim riječima, pa i gestama koje nakon jednih takvih lekcija znaju ostaviti traga u duši, ali i na licu drugih članova. Iako je mjesto igre, graje, pa i mjesto određene strastvenosti, obitelj zbog toga nije nekakav stadion, a još manje borilište ili kakav ring. To na poseban način postaje vidljivo kada su djeca zbog problema između njih dvoje, misli se na oca i mater, primorana da postanu navijači jednog od njih. Naravno, da to navijanje nije besplatno. Zato će se glavni akteri igre, prije nego ponovno dođe do sraza, potruditi da se djecu kupi za svoju stranu, i tako dobije onog potrebnog igrača više van terena. Ili će možda svjesni kako ne mogu olako pridobiti nikog za sebe, svoj meč riješiti za zelenim stolom. Naravno tamo se pobjeđuje formalno, međutim, zato se neformalno gubi sve. Sve ovo i puno više od ovog nije nepoznato mnogima koji još uvijek takvo stanje nazivaju obitelj. Istina je kako nijedna obitelj nije bez problema, no gore od problema u obitelji je kada ona postane nalikovati na sve ono što nije, premda se to sudeći po slici izvana i ne da lako primjetiti. U konačnici ne čine uvijek problemi čovjeka problematičnim, već problematičan čovjek stvara probleme. Na današnji blagdan, nedjelji posvećenoj Svetoj obitelji, Isusa, Josipa, Marije, Kristovi vjernici, ali i svi ljudi dobre volje, imaju priliku stati pred scenom života ove obitelji zbog koje i koja je razlogom da svatko od nas svojom ljubavlju i brigom ostavlja traga na životu drugih.(pF,AL,322). U protivnom čini se kako sama obitelj postaje tek nužnom scenografijom razno raznim reklamama koje uglavnom potvrde sve ono što obitelj nije.

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja došašća - 20.12.2020.

 ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 1,26 - 38)

Razne su geste koje zna izazvati susret. Upravo u susretu očituje se njihova posebnost, ali i zbog njih odnos između nekog dobiva priliku da uopće bude nazvan takvim imenom, u protivnom njegovo bi značenje više odgovaralo definiciji kakvog slučajnog sudara. U tom smislu, gesta koja na poseban način naš odnos s nekim pretvara u susret jest zagrljaj. Za njega se zna reći da je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubca. Potpuno besplatan, bez zahtjeva za nekakvim posebnim uvjetima, u malo kojim prilika ostaje bez uspjeha. Budući da moćno napada brige i hrani optimizam takav, pokazuje se kao nužnost bez koje bi mnogo toga u nama bilo osuđeno na beznadnost. Tome u prilog govori ne mali broj razno raznih studija koje upravo u zagrljaju prepoznaju čitav niz dobrobiti za naše psihofizičko stanje:  jedna od njih donosi kako je čovjeku potrebno četiri zagrljaja na dan kako bi preživio, osam da bismo se održali, dvanaest da bismo napredovali. Očito je kako zagrljaj u sebi nosi i ima moć koja je u stanju mijenjati na dobro one kojima je upućen i koji ga prihvaćaju. Ne čudi stoga, što je jedna takva gesta dobila i svoj posebni dan. Naime 21.1. proglašen je međunarodnim danom zagrljaja. Naravno da sve ovo može djelovati kao sol na ranu, u ove dane kada je malo prostora i mogućnosti  za susret dogođen kroz zagrljaj, i to u ovom vremenu došašća, za koje se može reći da je posebno vrijeme zagrljaja, a od nas se pak traži distanca. Međutim, ako ne ništa onda je takvo stanje jedna dobra škola, koja istina nije laka, ali uči onom što je vrijedno i nužno, i čemu se baš i nije davala neka velika važnost, a zagrljaj je kako vidimo sve drugo nego nevažan. Upravo unutar tog i takvog stanja slušamo današnje evanđelje, koje na našu ljudsku nemogućnost odgovara: Ta Bogu ništa nije ne moguće. Ove riječi događaju se unutar susreta koji se svakom čovjeku nudi kao prilika jedne tako važne i   posebne geste. U susretu Marije i anđela, po tajni utjelovljenja Božje riječi, koju pred nas stavlja današnje evanđelje, dogodio se zagrljaj Boga s ljudima. U toj tajni kako to navodi na jednom mjestu poznati danski filozof Kiekegaard: dvije sfere, prvotno antitetčke, tj. suprotnog značenja, ona božanska i ona ljudska, ušle su u koliziju, međutim ne na način sudara ili nekakve eksplozije, već po jednom zagrljaju. Zato u temeljima zagrljaja Kristovih vjernika, stoji riječ. Nju Bog šalje da njome budemo zagrljeni. Ona nije mrtvo slovo na papiru, kako se na riječ zna često gledati, već je živa osoba u nama. Ta riječ je sam Bog Isus Krist. Njega mi, kao Kristovi vjernici nosimo, jer on nas nosi. Njime smo zagrljeni te zbog njega shvaćamo kako grliti i onda kada se to pokazuje nemoguće, budući da njegov zagrljaj ne mogu spriječiti nikakve izvanjske distance. Jedino što ga može odbiti jest naš Ne ponudi njegova zagrljaja, bez kojega su onda i ovi shvaćeni kao samo naši na putu da postanu nemogući. Zato su geste iza kojih stoji evanđelje posebne. Ovo današnje to na poseban način potvrđuje. Njime izazvane naši odnosi daleko su od toga da postanu tek slučajnim sudarom. Razlog su susretu koji je moćniji od osmijeha, snažniji od riječi, intimniji od poljubaca, naravno riječ je o zagrljaju. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja došašća -13.12.2020.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Iv 1,6-8;19-28)

Za reklame otprilike znamo čemu služe. Osim što se pokazuju kao iskušavatelji našeg strpljenja i živaca tijekom gledanja nekog filma ili utakmice, one prije svega predstavljaju smišljeno i promišljeno informiranje, te plansko populariziranje, uglavnom sredstvima masovnih medija, kojekakvih proizvoda i usluga. To u stvarnosti kakva je ova naša, postaje još očitije budući da njezino događanje određuje nužnost izrečena kroz imperativ biti viđen, biti primječen. Motivi za tako što, sve više se pokazuju kao oni koje svoje mjesto nalaze između vapaja za prihvaćanjem i kojekakvog kompleksa, na poseban način onog prepoznatog kao kompelksa više vrijednosti. Njega bismo, nažalost, po svemu sudeći mogli prepoznati u sve uvriježenijem izrazu kojim netko sebe želi staviti pred drugog i predstaviti pred drugim, a glasi, znaš li ti tko sam ja? Onaj tko ga izriče, možda i ne zna da pitanje kojeg postavlja pred drugog, vrlo često je pitanje na koje sam nema jasan odgovor. Odnosno da odgovor na jedno takvo pitanje, iz usta onog tko ga postavlja, ako ne uvijek, onda barem prečesto, biva pogrešan. U tom smislu, današnje evanđelje, barem kad je o Kristovim vjernicima riječ, možda bi se moglo razumijeti na način ključa koji nas otvara za točan odgovor o tome tko smo, ali isto tako kao ono koje nas ozdravlja od jednog nimalo laganog kompleksa u stavu prema drugima. Slušajući tako pitanja upućena Ivanu Kristitelju o tome da o sebi kaže tko je; njegovi odgovori, dovode nas do oslobađajućeg priznanja, zbog kojeg bismo pred sobom i drugima mogli odoljeti zastranjenjima u koje kakve oblike preuveličavanja, ali i prepotentnosti, te zbog toga, naravno, i pogrešnog shvaćanja sebe. To bi se posebno dalo iščitati u Ivanovu odgovoru: ja nisam Krist. Na taj način, odgovor o tome tko smo, možda bi prvotno trebalo tražiti polazeći od pitanja: a znaš li ti tko ja nisam?  Za Ivana, točan odgovor o sebi događa se tek kroz ispravan odnos prema Bogu. Bog je - kako netko navodi – odgovor na pitanje tko je čovjek, a čovjek je odgovor na pitanje tko je Bog. Točnije; čovjek je mjesto gdje Bog daje svoje odgovore o sebi; „zaslon“ na kom se Bog očituje. Tu upućenost Boga na čovjeka i čovjeka na Boga evanđelje ocrtava slikom: riječ – glas; svjetlo – svjedočanstvo o Svjetlu.(LR,LJn,44). Zato je Ivan, zato smo mi svjedoci riječi i svjetla. Ne želeći biti viđeni, drugog se vidi preko nas. Svjesni kako lažni svjedok i lažno svjedočanstvo čini težak zločin, budući da svojom riječju ubija nedužnog, svoj glas dajemo riječi koja oživljuje, evanđelju Isusa Krista Sina Božjega, kako ga to naziva sv. Marko. Utoliko, Kristovi vjernici, niti su manje niti su više ljudi od drugih. Ljudi su kao i svi ostali, ali oni su čuli i proglašuju jednu Riječ i svijet ima pravo po toj Riječi njih suditi. A sve što imaju iznutra činiti jest: da omoguće svijetu: - ako to ne čine, i oni su samo porobljivači – da mu ta Riječ znači ono što ona jest: spasenje čovjeku. Inače je sve ostalo skretanje u laž. (JT,IM,101). Logično je onda kada takvog svjedočanstva izostane, da njegovo mjesto zauzmu kompleksi. Bili veće ili manje vrijednosti, oni pak, ipak malo više, nego to čine reklame znaju biti iskušavatelji našeg strpljenja i naših živaca. 

 

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


druga nedjelja došašća - 6.12.2020.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Mk 1,1-8)

Premda se pod pojmom pustinja, onako na prvu i pomalo romantičarskom zamišljaju, u nama javlja slika nepreglednih i beskrajnih pješćanih dina, čini se ipak kako je ne mali je broj onog što nemajući ama baš nikakve veze sa jednim takvim prizorom, često nazvano upravo pustinjom. A kada je nešto pustinja onda je riječ o ambijentu koji nema nikakve sklonosti ni prostora za bilo kakvo ostajanje u nečem u čemu je banalnosti, površnosti, i koje kakvog trošenja oko stvari i za stvari koje istina nisu i ne trebaju nužno biti protiv života, ali koje tada, u takvom ambijentu, mogu biti nimalo lagan teret pod kojim ono što se do tada shvaćalo kao život, postaje sve više razlogom da ga se gubi. To na poseban način možemo doživljavati ovih dana, kada smo se s navikama koje smo čuvali da s njima uđemo u prosinac, našli za mnoge kao u ambijentu pustinje, uzrokovane svakim danom ponavljanim razlogom. On je pak izazvao poziv na promjenu naših dobro čuvanih navika, za koje smo držali ili možda još uvijek držimo da smo bez njih nemogući i bez života. Sve to naravno može nas dovesti do frustracija: a s frustriranim ljudima – navodi netko – među njima teško je živjeti. Ne znači da baš moraju biti agresivni, ali često jesu. Najgrđe je što te, zaokupljeni svojim frustracijama, ni ne vide, nego tek kad im smetaš, a ti si možda sebi zamišljao neki radosniji, zanimljiviji, umiljatiji život s njima. Razumljivo je da tada i tebe hvata neraspoloženje. Tako se na kraju završi negdje u atmosferi kronične agresivnosti, tj. atmosferi napetosti, nepovjerenja, planiranja smicalica, tužbi i ogovaranja. Kao da čovjek više ne boravi s ljudima, nego među minama, pa ako ne paziš kao ris i malo se opustiš, odeš nekud u svojim mislima, odmah nešto eksplodira i pokopa te brigama i tjeskobom. (VB,IM, 72). Međutim, kada bismo u ovom i ovakvom dopalo nam stanju pokušali ćuti glas koji viče upravo u pustinji kako donosi današnje evanđelje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!,možda bi nam se dala prilika ambijent ove naše aktualne pustinje doživjeti kao privilegiranu etapu koju ima prijeći taj naš život, oslobađajući ga svega što ga je do tada držalo pod teretom površnog i banalnog, te zbog toga i frustrirajućeg. Istina, za mnoge je sve teže razabrati bitno od nebitnoga, budući da se s vremenom i navikama ono bitno nataložilo i zagušilo nebitinim. Međutim Kristov vjernik zna da bi bez iskustva pustinje, i to baš u došašću vrlo vjerojatno ostao bez tako važne priprave srca i puta za onog koji svaki dan dolazi, tj. za Boga koji je daleko od toga da bude deformiran i prilagođen našim zamišljajima, za Boga Evanđelja, Isusa Krista. U protivnom, bez toga, dovoljno je tek malo za postati i vratiti se na ono iz čega se tako često zapravo i rađa svaka naša fustracija. To bismo kao Kristovi vjernici s vremena na vrijeme, a vrijeme došašća je upravo to vrijeme, trebali smoći snage priznati. Upravo zbog toga može se razumjeti nešto i iz onog što Henri le Saux piše na jednom mjestu: Bog nije u pustinji, međutim pustinja je sam misterij Božji. Možda u prilog tome svjedoče i nepregledne, beskrajne pješćane dine. 

 

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva nedjelja došašća - 29.11.2020.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

(Mk 13,33-37)

Želja i potreba za snom nije tek karakteristka neispavanih. Čak i najispavaniji među nama ne bi sigurno odbili san koji bi garantirao promjenu kakvog neugodnog i prijetećeg stanja na javi. Na poseban način jedno takvo spavanje i san vjerojatno bi potpisali svi i to baš u ove dane kada sve oko nas buči o nimalo ugodnim i zabrinjavajućim stvarima pred kojim ne znamo kako ih i jeli ih opće moguće izbjeći. Jednostavno zaspati poput kakvih likova u bajkama u nadi da će se odnekud, kada se stvari promjene pojaviti neki dobri vijesnik sa dobrim vijestima, ako već ne može kakav kraljević ili kraljevna. Međutim osim želje za upravo ovakvim snom, ostaje pitanje, a kako uopće zaspati. Ako je suditi po potražnji sredstava za smirenje, te na poseban način onih za spavanje, problem sa snom gotovo je jednako zabrinjavajući koliko i okolnosti na javi radi kojih bi najrađe zaspali. Upravo zbog toga, započinjući ove nedjelje vrijeme došašća u kojem nas evanđelje poziva na budnost i bdijenje, mnogima će se takav evanđoski apel, a posebno onim neispavanima, učiniti kao nimalo ugodna provokacija, ili možda kao i ne baš pretjerano odmjerena šala. Pa ipak, netko kome nedostaje san, ne znači nužno da je taj uistinu i budan. Riječ je više o nekom tko je pospan, pa koliko god se ponekad činilo da je slično, taj i takav teško može imati znak jednakosti s onim koga se smatra budnim. Vrijeme došašća utoliko nije neperijatelj snu. Štoviše, ono je vrijeme u kojem san ne znači nužno bijeg iz neugodnosti jave, dok java označava stvarnost u kojem ima mjesta i za dobro dogođen san. Međutim ono čemu ovo tako posebno i jako vrijeme želi stajati nasuprot jest zadrijemanost, te stanje obamrlosti, koje je uglavnom prati. U ove dane kada se jedno takvo stanje traži  kao azil pred neugodnom stvarnosti, evanđelje nas želi ostaviti budnima. Zapravo želi nas ostaviti životnima. To pak znači, da je budan netko tko se ne omamljuje ni drogom, ni konzumiranjem ili rastrešećnošću, koristeći ih kao sredstva preko kojih bi se moglo preskočiti i prespavati ono što se u konačnici od nas traži da bude življeno. Riječ je o spremnosti ostaviti iluzije koje smo stvorili o životu, o sebi, o drugima. Utoliko još jedan advent, a na poseban način ovaj, nije i ne može biti pribjegavanje nekakvim lijepim snovima po danu, nego buđenje u stvarnosti, i to u stvarnosti u kojoj je Boga.(Usp.RS,1d-B). Baš zbog toga možda ovaj advent sa sobom nosi priliku za nikad doživljenim susretom s Bogom. Od tog tkanja između Božjeg pokreta prema čovjeku i čovjekovog okreta prema Bogu, navodi netko – nastaje novo gledanje na život, gledanje označeno nadom.(GR,CP-b-129). Kristov vjernik, tako, pokazuje se kao čovjek koji ne bježi od onog što se događa sada. Naprotiv, nošen nadom, ali ne lišen toga da u isto vrijeme životno bude uronjen u dogođene tame koje znaju zamračiti život, on ne sklapa oči na san, već svoj pogled usmjeruje ka Onom koji dolazi, kako navodi današnje evanđelje: ili uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro. Drugim riječima uvijek, što znači i u ove naše dane koje bismo tako želili prespavati. Baš zbog toga itekako ima smisla poželjeti dobro i budno došašće svima. 

Hvala na pažnji !

-dMB-