Dan gospodnji


presveto trojstvo - 12.6.2022.

PRESVETO TROJSTVO

(Iv 16, 12-15)

 

Za određeno povijesno znakovlje i simbole, a na poseban način za grb, općenito se smatra kako sa svojim specifičnim likovnim izričajem, strukturom simboličkih elemenata te uporabom boja i oblika, predstavlja specifičan simbol identiteta. Razvoj takvog značenja nastaje u Europi u 12. stoljeću, nakon križarskih ratova iz kojih su se ratnici vratili noseći na štitovima svoje oznake koje su funkcionalno služile razlikovanju oklopljenih vitezova na bojištu. Tijekom vremena grbovi će postati opći simboli identiteta pojedinaca i obitelji, korišteni kako u pečatima, tako i za ukrašavanje predmeta opće uporabe i u drugim prilikama. Njima se na poseban način bavi herladika, tj. pomoćna povijesna znanost koja proučava postanak grbova, znakovlja, pravila njihova sastavljanja i povijest njihova razvoja. Međutim osim heraldike zanimanje za grbove, znakovlje i simbole ne pokazuju samo oni kojima to stoji u opisu posla. Puno prije njih to je učinio jedan od rimskih careva, slijedeći zapovijedi svoga sna. Bilo je to 312., u pripremi bitke kod Milvijskog mosta između rimskih careva Konstantina i Maksencija.  Euzebije Cezarejski pripovijeda da su Konstantin i njegovi vojnici imali viziju koju je poslao kršćanski Bog. To je protumačeno kao obećanje pobjede ako se na štitovima vojnika naslika znak Chi Rho, prva dva slova Kristova imena na grčkom. Legenda navodi da se Konstantinu u predvečerje bitke u snu ukazao Isus Krist koji mu je govorio In hoc signo vinces tj. U ovom znaku ćeš pobijediti (pritom misleći na kristogram). Ujutro pred bitku Konstantin je zapovjedio da se na štitove njegovih vojnika nacrta kristogram. Iako je Maksencije imao nadmoćan broj vojnika brzo je svladan te je Konstantin trijumfalno ušao u Rim. Bitka je, kako se smatra, bila važna kao dio Konstantinovog obraćenja na kršćanstvo, dok je već sljedeće godine nakon bitke izdao Milanski edikt čime je izjednačio kršćanstvo s drugim religijama u Carstvu. Danas na nedjelju svetkovine Presvetog Trojstva, osim što nam ostaje priznati se malenima pred tajnom koja prebiva u nedostupnu svijetlu, ali od koje se živi, budući da Bog nije i ne može biti tek zagonetka koja bi se mogla odgonetnuti te tako iscrpsti, daje nam se ujedno prilika posvjestiti i znak, taj naš hoc signo vinces, u i po kojem smo pozvani pobjeđivati, a u kojem je i Oca i Sina i Duha Svetoga. Za njega nam nije potrebna niti vizija, niti san. Jasno, za Kristova vjernika znak je to križa kojeg u prvom redu ne stavlja niti na zastave niti na štitove, već na sebe. U tom znaku on ne pobjeđuje druge za dobro sebe. U tom znaku nitko od Kristovih vjernika ne ubija, već sam podnosi umiranje i smrt. Po njemu smo mi, kako navodi sveti Pavao - raspeti svijetu i svijet nama. U tom znaku, u znaku križa, mi pobjeđujemo sebe za druge, time na svoj način pobjeđujemo sebe za Boga, tim više jer je sam Bog u tom znaku pobijedio za svakog od nas. Baš zbog toga pobijede u ovom znaku ne grade slavoluke ispod kojih prolaze plijen i pobjednici. Pobjede u ovom i ovakvom znaku ne grade nužno niti spomenike kao podsjetnike kojima bi se pobijede imale istrgnuti iz ruku zaborava. O tom nas tako posebnom grbu ne podsijeća heraldika, jer ga ona ne može do kraja doseći, budući da joj postanak ovog znaka i njegov razvoj uvijek izmiču. Na njega nas zato podsijeća Duh Sveti  i to po ljubavi razlivenoj u našim srcima, kako navodi današnja poslanica. Upravo po njoj u znaku križa, u znaku u kojem je Oca i Sina i Duha Svetoga, predstavlja se specifičan simbol našeg identiteta.

Hvala na pažnji !

-dMB-


duhovi - rođendan crkve - 5.6.2022.

DUHOVI – PEDESETNICA

(Iv 14,15-16.23b-26)

Ne vidimo svi boje jednako, tj. iako ih vidimo problem nastaje u njihovom raspoznavanju. Riječ je o poremećaju općenito poznatom kao daltonizam, kojeg je prvi opisao John Dalton, engleski znanstvenik, i to na temelju vlastitog iskustva. Pa ipak, problem sa raspoznavanjem boja ne znači da baš nikakve boje ne vidimo. Ono što bi bio veći nedostatak od toga jest kada bismo svijet uronjen i obojan bojama mogli promatrati tek monokromatski, odnosno jednobojno, što ne rijetko zna biti zamka u koju upadamo, te zbog toga i način kojim gledamo na stvarnost oko nas, pa samim time i jedni na druge, i to unatoč tome što nam dijagnostikom nije utvrđen poremećaj bilo očiju bilo vida. Sve to, naravno vodi nas i do pitanja koja se možda mogu činiti banalnima, odnosno koji je smisao boja i kakav je to odnos koji postoji između boja i života. Odgovor bi otprilike mogao biti taj kako život bez boja ostaje prazan, budući da je naše življenje uvijek temeljno označeno bojama. Boje su stoga jedan od kanala preko kojih svijet dolazi k nama. One su snažan kanal odnosa i komunikacije: boje stvaraju privlačnost i odbojnost, stvaraju povezanost i ambijent. Dakle, gledati svijet znači i vidjeti boje. Utoliko, nizozemski književnik Cees Nooteboom (Kejs Nooutebom), u svom romanu Filip i ostali piše kako svijet uzima i ima naše boje. Svijet je uvijek takav, navodi ovaj pisac – mi smo oni koji ga bojaju bojom našeg straha i naše nesreće.  Danas je pedesetnica, svetkovina Duhova, rođendan Crkve, a da je ona mjesto ili bolje reći svijet pun boja i njezinih nijansi, na svoj način svjedoči nam današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih; Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. Ono što je sigurno, bez Duha Svetoga, svijet i ljudi u njemu gube boje, odnosno svijet bi ostao bez boja, zarobljen u možda tek jednobojnost određenu strahom i nesrećama. Tim više kada su boje Duha Svetoga: stvaranje, istina, svetost, zajedništvo, utjeha, mudrost, život, ljubav, mir. Jasno je kako boja plamena, baš kao i kada je riječ o pravom ognju, ovisi o materijalu koji sagorijeva. U njima, u takvim bojama se tako nalaze obrisi Kristova vjernika, ili kako to netko navodi –. riječ je o obrisima krščanskog čovjeka, odnosno kako je Duh Sveti utkan u naš život. Takav čovjek uviđa da navedeni obrisi ljudskosti nisu samo poželjne značajke karaktera ili postignuće etičkoga nastojanja i napora. On vidi da ti obrisi imaju svoj dublji, skroviti izvor. Duh Božji je taj skroviti izvor, iz njega teku rijeke žive vode te kroz takvu ljudskost natapaju njivu svijeta.(SK,UGS,140). Po takvoj ljudskosti događaju se boje koje unatoč tko zna kakvom stupnju bilo monokromije bilo daltonizma, ne mogu, a da ne budu raspoznate. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma vazmena nedjelja - 29.5.2022.

SEDMA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 17, 20 – 26)

U jednom od svojih promišljanja, engleski pjesnik i redovnik, s kraja 16. i početka 17. stoljeća John Donne napisao je, većini od nas poznate riječi kojima se potvrđuje kako nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Svaki je čovjek, dio kontinenta, dio Zemlje. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni. Ove riječi iz njegove 17. meditacije, preuzima kasnije Ernst Hemingway u svom poznatom epigrafu - Za koga – ili – Kome zvono zvoni – u kojem svoje nadahnuće za knjigu pod naslovom Nitko nije otok – nalazi poznati duhovni pisac, monah trapist, Thomas Merton. Merton piše – svaki je drugi čovjek dio mene, jer sam ja dio i član ljudskog roda. Svaki je kršćanin dio moga tijela, jer smo Kristovi udovi. Što ja činim, učinjeno je također za njih i s njima i po njima. Što oni čine učinjeno je u meni po meni i za mene. Ali svaki od nas odgovara za svoj dio u životu cijeloga tijela, utoliko – kako to navodi jedan od crkvenih dokumenata -  zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću. (GS1). U tom svjetlu mogu nam malo jasnijima postati i riječi iz današnjeg evanđelja. Riječ je o Kristovoj molitvi za nas, a u njoj opet, nalazimo i način i razloge po kojima i zbog kojih život oblikovan evanđeljem dobiva svoju vjerodostojnost i svoje očitovanje.(usp. RSsv-7-c). Slušamo tako danas - Oče sveti, ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Jasno je kako pojam jedinstva nužno uključuje i različitost. Inače smo u tiraniji. No treba uvijek razlikovati jednoobraznost, unificiranje od jedinstva. U jedinstvo uvijek ulaze autentični ljudi, različiti, koji iznutra bivaju sposobni za zajednički život.(JT.IM, 132). Utoliko – navodi netko - svaki čovjek nam je potreban, i onaj slučajni prolaznik koji će, dok nam pogrebna povorka bude išla, kapu skinuti i reći: Pokoj mu duši. Drugi, to su oni drugačiji, a zajedništvo s drugima moguće je samo dok je svatko svoj. Međutim, treba postojati kohezijska sila koja bi nas povezala, kao što voda ujedinjuje čestice brašna u kruh.(LR,LJN, 171). Zato, ova Kristova molitva iz današnjeg evanđelja, molitva je za jedinstvo, a ona takva u sebi donosi dragocjeni biser evanđelja. Riječ je o ljubavi, a ona je upravo ta sila. U njoj se događa ovjerenje sadržaja života nas Kristovih vjernika. Zbog nje možemo biti sigurni da je Bog u životu svakoga od nas prisutan i da se očituje, budući da se njegova prisutnost osjeća upravo u trentcima u kojima ne činimo ništa drugo nego ljubimo.(usp. RSsv-7-c). U tom smislu, Gospodin Isus kad moli Oca da svi budu jedno – ističe dokument crkve - (Iv 17, 21-22) otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Takvo jedinstvo upoznaje se čak i onda kada osluhnuvši zvono, upitamo se o tome za koga ili kome ono zvoni.

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta vazmena nedjelja - 22.5.2022.

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 14, 23-29) 

Ara pacis Augustae – oltar mira, cara Augusta, naziv je za jedno od najljepših sačuvanih umjetničkih ostvarenja iz Augustovog doba. Po svemu sudeći, bio je to drugi od dva žrtvenika koja August spominje u izvještaju o svojim djelima. Podigao ga je Senat 13. god.pr.Krista, na Marsovom polju, dijelu grada gdje su obučavani vojnici, koji su bili smješteni u Rimu. Bio je smješten blizu drugih ključnih Augustovih spomenika, kao što su Horologium Augusti (ogromni sunčani sat), te Augustov mauzolej, a danas je u neposrednoj blizini papinskog  hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Rimski Senat svečano je odlučio o gradnji oltara u povodu Augustova sretnog povratka iz Hispanije i Galije. Nakon posvećenja, Ara Pacis se koristio kao oltar za prinošenje žrtava božici mira (Pax). Jedna od osobitih značajki ovoga oltara je da je on trijumfalni spomenik bez ikakvog slikovitog prikaza trijumfa. To dokazuje da Pax Augusta, augustov mir ne stavlja naglasak na pobjedu, nego na mir koji osiguravaju njegove pobjede. Sve to opet, usko se vezalo uz Pax Romana, rimski mir, koji se jednostavno može nazvati pax imperia, tj. carski mir pod čijim su značenjem tijekom povijesti znali nastati i nastaju, mnogi drugi mirovni režimi, kao npr. Pax Ottoma, Pax Britannica, Pax Americana i tako sve do Mira atomske bombe, koji očito nije uspio u svom prvom pokušaju, pa traži svoju reprizu ili možda samo nastavak, kako bi se nakon nje, naravno, opet krenulo u građenje kojekakvih novih oltara miru, dogođenog hegemonijom. Očito je da takvi oltari, makar oslobođeni od prikaza trijumfa, nisu oslobođeni od potrebe da se jasno zna tko je pobjednik. Mir, dogođen na takav način, pobjednik definitivno nije. Današnje evanđelje, progovara nam o miru kojeg daje Krist; Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem – govori Isus - Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Utoliko, cijelo se evanđelje – navodi netko - usmjerava prema miru koji svijet ne može dati. Zakon ljubavi veže Kristova vjernika da učini više od onoga koji to nije, koji ljubi tek svoje prijatelje i sklapa mir prema svojim interesima.(VB,Szg,75). Bilo bi zato dobro, kad bismo pokušali shvatiti, da evanđelje nije u prvom redu neka ograda unutar koje nas puštaju na miru, nego da je nešto čime nam se daje prilika da se s nama i bližnjima dogodi nešto, važno i dobro, tj. da postaje nečim od čega se živi, i što se živi kao dobro i blaženo. A mir to jest. On je nešto i dobro i nešto blaženo. Zato mir kojeg nam Krist ostavlja i kojeg nam daje, za Kristove vjernike nije samo privatna stvar, nego nešto što se stvara sa drugima i također za druge, tako da bude svačiji mir, tj. jednostavno mir.(VB,SzG,143). Oltar takvoga mira ne nalazi se na Marsovom polju, mada mjesto njegova nastanka, zna postati vrlo slično upravo tom i takvom polju i to zbog obuke kojekakvih vojni u nama kojima bismo željeli zagospodariti drugima. Polje Kirstova mira nalazu svoje mjesto u svakom čovjeku u kojemu je spremnosti da se drugi, tim više ako je riječ o onom koga zbog vjere u Krista prepoznajemo kao brata i sestru, prihvati sa svim svojim problemima kao vlastiti interes. Na taj način izbjegli bismo zamci koju sami sebi postavljamo, odnosno hoteći neevanđeoski ostvariti ono što mislimo da je u interesu evanđelja.(VB, SZ,76), o čemu nam na svoj način svjedoči i jedno od najljepših sačuvanih umjetničkih ostvarenja starog Rima - Ara pacis Augustae, oltar mira cara Augusta. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta vazmena nedjelja - 15.5.2022.

PETA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 13,31-33a.34-35)

Znakovi prepoznavanja znaju biti od velike pomoći kada iz neznanja o nekome ili nečemu prelazimo u određeno znanje. Ono što je važno, tj. kako bih znak ispunio svoju zadaću, između znaka i označenoga mora postojati uočljiva povezanost. Tako, u nizu filmova o deset Božjih zapovijedi, poljskog režisera Krzysztofa Kieslowskog, koji je usput kazano sebe smatrao nevjernikom, u jednoj od scena iz filma o prvoj Božjoj zapovijedi, prikazuje se dijalog djeteta i majke. Riječ je o upitu majci: Što je to Bog, upita dječak majku. Majka, pogledavši ga, čvrsto ga zagrli, pa ga upita: Što sada osječaš?, Osjećam da me voliš, odgovori dječak. Eto Bog je upravo to, odgovori majka. Ovakvo stečeno znanje, po jednom dogođenom znaku prepoznavanja, očituje  tako istinu o Bogu, i to Bogu ljubavi. Riječ je o znanju koje ne dokida ni um ni inelektualno razumjevanje, već naprotiv, u sebe ih zapliće. Znanje je to koje uzdiže ljubav, te zbog toga odražava nakane našeg srca, naše volje, naših osjećaja. Jednostavno kazano odražava nas, a u isto vrijeme odražava život sposoban primiti ono nešto božansko i to smjestiti u svijet.(usp.PVc). O tom božanskom, a opet sa svojim mjestom među nama, svjedoče Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: Zapovijed vam novu dajem – govori nam Isus danas – ljubite jedni druge; kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici; ako budete imali ljubavi jedni za druge. Očito je stoga kako se samo po ljubavi – kako navodi sv. Augustin – razlikuju sinovi Božji – jer – kada bi se svi križali znakom križa, svi odgovarali amen na liturgijskim slavljima, ističe sv. Augustin – kada bi primili krštenje i ušli u crkve, dali izgraditi zidove bazilika, ipak bi se samo po ljubavi raspoznali sinovi Božji. Imalo bi stoga itekako smisla te s pravom pa i čuđenjem zapitati se zašto zapravo ne živimo iz tog bogatstva, iz te mogućnosti sinova Božjih, da si jednom priuštimo taj luksus te ne pitamo što ćemo prije svega dobiti, nego da dijelimo što već posjedujemo. Zašto uvijek tražimo utjehu i utočište, a dana ma je mogućnost da drugima budemo potporanj. Zašto se ponašamo kao nemoćna dječica, a trebali bismo biti drugima kao očevi i majke? Što ima božansko u nama ako svjedočimo samo našu nezasitnu prazninu.(VB, NcC, 355). Današnje evanđelje uvodi nas tako u umijeće ljubavi. Uvodi nas u ljudski čin kojim se ljudsko postojanje iskazuje ljudskim, pokazujući se svakom čovjeku kao jedan uspio i poželjan lik ljudskosti. Zbog toga je ljubav - ističe Chiara Lubich - najvažnija krjepost. U njoj je sve. No potrebno je i znati što je čini tako posebnom; Jedan mislilac kaže; ljubiti je dobro; znati ljubiti je sve. Utoliko, treba znati ljubiti, jer kršćanska je ljubav umijeće i treba ga poznavati. Ovo znanje izrečeno je danas u novoj zapovijedi koju Isus ostavlja svojima, ostavljajući je u konačnici svakom čovjeku. Provesti, dakle ovo umijeće u praksu prvi je i nezaobilazni korak koji treba učiniti kako bismo mogli pokrenuti ne nasilnu, no prodornu i radikalnu revoluciju koja sve mijenja. Ona dodiruje ne samo duhovno područje, nego i ono posve ljudsko, obnavljajući svaki aspekt života: kulturni, filozofski, politički, ekonomski, odgojni, znanstveni. To je tajna revolucije koja je omogućila prvim kršćanima da preplave tada poznati svijet te postanu znakom prepoznavanja koji nas je kadar iz neznanja dovesti znanju, očitujući tako svoj odgovor na pitanja svijeta, možda ničim drugim nego zagrljajem upravo onog tko pita. Tim više ako to, ako taj i takav zagrljaj znači da je Bog ljubav, onda je jasno kako je netko tko je Kristov vjernik pozvan to isto biti.

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta vazmena nedjelja - 8.5.2022.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 

(Iv 10, 27-30)

Osjetilo sluha, sluh, te zbog toga i slušanje jedno je od osnovnih osjetila koje nas vodi kroz život. Utkano u našu svakodnevicu, vodi nas opažanju zvukova, na poimanje života oko nas, a posebno zna biti važno za ravnotežu i orijentaciju u prostoru. U njemu se događa prostor za komunikaciju, o kojoj itekako zna ovisiti kvaliteta našega života. Slušanje je zato posvećivanje pažnje onome što se čuje. Time se zapravo pokazuje kako postoji velika razlika između čuti i slušati. Čuti mogu svi oni koji imaju razvijeno osjetilo sluha. Međutim obraćati pažnju na zvukove, znati ih razlikovati, te u njima razumijevati posebne oblike jezika i izražavanja, traži od nas pažnju prema onom što se čuje, traži slušanje. O takvoj dijagnostici osjetila sluha priča nam i jedna priča. Naime – jednom je jedan Indijanac – navodi priča – šetao sa svojim prijateljem najprometnijom njujorškom ulicom. Najednom zastane i kaže svojem prijatelju: Stani, tiho, čuješ li cvrčka? Na to mu prijatelj odgovori; Kako u toj galami, u kojoj se čuju automobili, škripa kočnica, kojekakvih sirena i alrma, možeš čuti cvrčka? Inijanac se približi jednom zidu i u pukotini nađe cvrčka. Kad je to njegov prijatelj vidio, odvrati: Kod vas primitivnih naroda nije ni čudno što u gradskoj vrevi čujete kakvu životinjicu: mi civilizarni ljudi ne možemo više čuti nešto takvo; Indijanac će na to, nije točno, moj prijatelju. Ne radi se o tome koliko su jake buka i galama, nego o tome koliko ste naviknuti, čemu posvećujete pažnju na ono što čujete. Potom uzme kovani novčić i baci ga na nogostup. Istog se trena ljudi oko njega okrenu, te će tada Indijanac svome prijatelju: Vidiš taj novčić nije bio ništa glasniji od cvrčka, a ipak su ljudi odmah čuli taj zvuk. Na tragu ove priče, možda bi nam mogle biti jasnije Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: U ono vrijeme: Reče Isus: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. U samo par redak današnjeg evanđelja Isus, pokazuje sluh, pokazuje duboku pažnju koja veže Boga uz čovjekovu egzistenciju, uz ljudski život, uz njegovu sadašnjost i ono što dolazi.(SK,KVB,35). Međutim, izgleda kako slušati Isusove riječi u galami koja pojačavana iz dana u dan, postaje sve jača i jača, a jedini zvuk na kojem jest pažnja jest interes, one koji još uvijek te riječi slušaju, olako se označi primitivnima i zatucanima. Utoliko Isusove riječi izgledaju kao glas cvrčka usred buke grada. Jasno je stoga kako njega čuju oni koji ga slušaju. Stoga, netko tko je Kristov vjernik, znajući dobro da nije drugačiji od drugih ljudi: on je – navodi netko – vidio svjetlo, čuo je jedan poziv, čuo je jednu riječ. On to ispovijeda kao pravi put kojim se čovjek ostvaruje, to znači spašava. Svjestan da i samo podliježe svim slabostima i ograničenjima kao ostali ljudi, ali ujedno i svjestan da ono po čemu je osobit jest po milosti koja mu je dana...Taj put vodi kroz trpljenje, kroz solidarnost, prihvaćanje ljudske sudbine i nenapuštanje solidarnosti i čovjekoljubnog življenja, ma što koštalo(JT,IM,113/107). To je ono što je na svoj način utkano u sluh koji čuje Kristov glas.Takav sluh ostavlja nas u ravnoteži, i čuva od lutanja i gubljenja. U njemu se događa komunikacija životom. O njemu ne ovisi tek kvaliteta života, već sam život. Čak štoviše o njemu ovisi život vječni.

Hvala na pažnji!

-dMB-


treća vazmena nedjelja - 1.5.2022.

TREĆA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 21, 1-19)

Povratak svakodnevnici, uglavnom se razumijeva kao povratak onom što se čini ustaljenim. Povratak je to već življenoj rutini čiji se dani uglavnom ponavljaju, te ne rijetko na sebe navlače ruho banalnosti. Ovi i ovakvi dani, ugrabljeni u vrtlog dužnosti, briga, straha, pitanja, traže napor, koji onda iza sebe ostavlja umor, ali bez konkretnih odgovora. Utoliko, to naše svakodnevno, često se pojavljuje i shvaća kako kakva maglom ispunjena arena u kojoj s velikom mukom i trudom bojujemo tu našu nimalo laku bitku i to, uglavnom, ni za što drugo nego za to kako bismo ostali na životu. Ne čudi stoga kako govor o svakodnevici često odzvanja negativnim prizvukom što zbog svoje pretpostavljene plitkosti, tako i zbog svojeg razornog iscrpljivanja i uzaludnosti. Međutim, bez podcjenjivanja jednog ovakvog stanja koje nas učestalo zna snaći, i bez negiranja njegove težine, čini se kako upravo u tom svojem ranjivom obliku, ponekad i oprečnom, ta naša svakodnevnica postaje i jest jedino mjesto posebnih, pa i odlučujućih susreta, te zbog toga i iskustava koja nas prosvjetljuju, a zbog čega naše misli i shvaćanja, naše odluke, izvode se iz uskoće i grča. Na taj način dani makar skloni svojem ponavljanju, daleko su od toga da postanu tek svojevrsna antologija izmrvljenih i tmurnih trenutaka bez ikakava sjaja. Naprotiv u njima se otkriva i kroz njih govori svakodnevnica koja je slična barci i njezinom putovanju. Nju takvu prepoznajemo u današnjem evanđelju, koje svjedočanstvo o Bogu, Kristu koji je živ i koji je među nama, te zbog toga i susret s Njim stavlja unutar svakodnevnog života, štoviše unutar posla kojeg se obavlja. Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Upravo tu, na tom mjestu, smještenom gotovo u središte svačije svakodnevnice događa se ponovni poziv apostolima. Tome su se mjestu vratili u njima dobro poznat svagdašnji i običan ribarski život. To je bila i ostala njihova svakodnevnica, a upravo u njoj dogodili su se poziv, susret, odgovor, svjedočanstvo. I tu se – kako netko navodi – događa prevrat; oni se susreću s Isusom i opet taj dosadan svagdan postaje mjestom neobičnog susreta i promjene: Nije li to kao da nam evanđelje poručuje: ostani u svojem svagdanu, pri onom običnom, tu te čeka iznenađenje, ono nenadano, pogodan trenutak za promjenu, za nešto novo. Utoliko znak je ono svagdašnje i jer je upravo to znak ne smijemo pokraj njega proći kao da ga ne vidimo, jer što ako je Bog upravo u onom svagdašnjem i običnom, što ne pobuđuje pozornost. Što ako je kod Boga neobično upravo to da je on skriven u običnome, svagdašnjem, pa ga zato tako slabo otkrivamo i prepoznajemo.(SK, OSSB-69/71). Možda bi upravo tome imali težiti naši napori i naši umori, a time bi vrlo vjerojatno i naši dani u čiji smo vrtlog ugrabljeni, dobili priliku presvući se iz ruha banalnosti u ruho smisla.

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga vazmena nedjelja - 24.4.2022.

DRUGA VAZMENA NEDJELJA

(Iv 20, 19-31)

Kriterij po kojem, onako na prvu, prepoznajemo blizance, uglavnom jest njihova izvanjska međusobna sličnost, koja zna odmah upadati u oči. Pa ipak, postoje blizanci za koje se samo pogledom i ne može baš biti siguran da to stvarno uistinu jesu. Štoviše, čini se kako je ponekad takvima teško povjerovati na je riječ da su braća ili sestre. Zbog toga, skloni smo nekako opreznije promatrati njihova lica i geste, ali i njihove težnje, pa i interese, tražeći tako nekakav znak koji bi ukazivao na sličnost među njima. U današnjem evanđelju, susreće nas tako Toma zvani Blizanac. To da je blizanac, što nam na svoj način potvrđuje ponavljanje toga naziva uz njegovo ime, navodi nas na zaključak kako nije riječ tek o nekakvom slučajnom ponavljanju. Nešto ga je po svemu sudeći takvim činilo i određivalo. Nekako se uvriježilo uvjerenje kako je Toma zapravo blizanac sa svakim od nas zbog onog što smo olako spremni nazvati nevjerom, a da zapravo, ta i takva nevjera ima – kako to netko navodi – oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za protest i za krizu i dugo traženje u kojima se čovjek nauči suočiti izravno sa tajnom, nauči podnositi vlastite sumnje, te u konačnici nauči se i Bogu priznati da bude istiniski Bog i to kao onaj koji se radikalno razlikuje od boga skrojena od naše religiozne iluzije, te time boga samo nekih naših snova. Takav Bog, zna biti daleko od onoga u kojeg smo pozvani vjerovati i daleko od Boga kojemu vjerujemo. A On, On je raspeti, umrli i uskrsli. Do njega vodi put križa, put ljubavi. Baš zbog toga, ono što je pripada vjerovanju, ono što je naš credo, odnosi se na ono čemu je priklonjeno naše srce. Za Kristova vjernika to je Bog koji može pokazati svoje rane. Utoliko, ono što se prozvalo Tominom nevjerom, mnogo nam je više bilo od koristi, nego je to bila vjera ostalih učenika. Na taj način, otkriva nam se, kako Tomino biti blizancem, ustvari prije nego nas, tiče se njegove sličnosti s Isusom. Evanđelja nam to potvrđuju. Tako kada je Isus navijestio svojim učenicima da ide u Judeju jer je Lazar, njegov prijatelj, mrtav, svi su se učenici bojali te su Isusu rekli da će ga ondje ubiti. Jedino Toma je rekao: „idemo i mi umrijeti s tobom“. Dok je Petar htio umrijeti za Isusa a izdao ga je, Toma ne. Toma je shvatio da ne treba dati život za Isusa nego - kao i Isus – svoj život treba dati za druge. Zato se Tomu predstavlja kao Blizanca, kao onoga koji sliči Isusu.(AM,StB,). Čini se stoga, kako dok su se desetorica sakrila u strahu od Židova on je tražio raspetog, jer u pamet mu se usjekla slika Isusove smrti na križu. Možda nam zbog toga može biti barem malo jasnije zašto traži kao znak biljeg čavala na Isusovim rukama, i bok, u koje je kanio staviti prst i ruku. Na taj način, čini se kako njegovo nevjerovanje ima i drugu stranu, tj. samu vjernost koja odgovara odbijanju slave, odbijanju uskrsnuća ako ono nije povezano s križem. To bi u konačnici moglo značiti da tamo gdje se događa trpljenje, gdje god pati čovjek, i možda jedino tamo, imamo priliku dotanuti rane koje svjedoče da je Krist živ. Time, Kristovim vjernicima, pa i onima koji to nisu postaje moguće da, iako Isusa nisu vidjeli, mogu doživjeti Uskrsloga, a jedni u drugima prepoznati braću i sestre, te time možda i blizance.

Hvala na pažnji !

-dMB-


cvjetnica - Nedjelja Muke Gospodinove - 10.4.2022.

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

 

Samo ono što je maleno ili pak onaj tko je malen, može rasti, može postati veliko i može postati velik. A postati velik i to ostati, uspijeva samo onom tko razumijeva koliko je važno znati što znači biti malen. Zato, velikim ljudima uglavnom nazivamo one koji su znali biti i ostati malenima, na poseban način pred onim što je  veliko. Može se stoga zaključiti, kako naša veličina ovisi o našoj malenosti, budući da bez nje ona ne bi mogla nastajati. Utoliko, veličina koja ne zaboravlja malenost, utemeljena je na dubokoj svjesnosti vlastitih granica. Time postajemo osobe ukorjenjene u istini, a takva istina pripada stvarnosti. Stupati tako na putu istine, postaje govorom ničeg drugog nego poniznosti. To onda jednostavno znači kako bismo bez poniznosti hodali u laži. Međutim, govor o poniznosti u stvarnosti kakva je ova naša i ne čini se toliko poželjeljnim. On ne samo da je podcijenjen već se pokazuje kao isuviše krivo shvaćen, te zbog toga i krivo prikazivan tj. kao slabost nekog koji se u životu ne želi ostvariti, te zbog toga naravno i postati velik. A upravo bi u tome imala biti laž, budući da velikim ima mogućnost postati samo ono što je maleno. Tako danas na Cvjetnicu, Kristove vjernike tome i takovm iskustvu vodi nas izvještaj Muke Gospodinove, ali isto tako vode nas i riječi iz Pavlove poslanice: Krist Isus, trajni lik Božji,nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi. U tom smislu dani koji su pred nama, upravo tome postaju potvrdom. Možda ih zbog toga niti ne možemo nazvati nikako drugačije nego velikima. Njihova veličina ne zaobilazi nikoga, međutim može se dogoditi da mi zaobiđemo njih, jer  je pred njima zna izostati naša malenost. A tek takvi, mali, možemo stati pred tajnu koju je Bog objavio upravo malenima, koja je sakrita onima koji sebe pred njom drže, umnima i mudrima. Riječ je o tajni koja je potpuno iznad i protiv filozofije uzvisivanja, a koju nam na poseban način otkrivaju današnja liturgijska čitanja. Bog je u Isusu Kristu – navodi netko – došao živjeti našu situaciju ljudi usađenih u svijet u kojemu vladaju još uvijek i grijeh i smrt. I nije od toga pobjegao! Prema tome, ima ipak duboka veza između Boga i umiranja. Ta se veza zove: ljubav na smrt. Bog je taj jedini koji to čini bez ikakava interesa: da od njega nauče i oni koji su ga susreli. Da nauče da je to zadnje mjerilo kako i mi jedni s drugima imamo živjeti. On se predade da se mi znamo predati. To je ono božansko. Onaj tko tako živi kao što je živio Isus Krist, tko je pošao na taj put, tko je izabrao taj put vjerujući da je Bogu vjeran, to znači da počinje postupati onako kako i Bog postupa, a to je uvijek nešto konkretno – taj čitavim svojim životom prinosi Bogu žrtvu čistu, a ona je za druge uvijek žrtva solidarnosti, osloboditeljska je. Ona nije udar na nekoga. Ona je skrajnji mogući život za nekoga.(JT,Im,161). Time se pokazuje jasnijim, kako postati velik i to ostati, uspijeva onom tko razumijeva koliko je važno znati što znači biti malen, na poseban način kada je velikih dana, a takvi su dani upravo pred nama.

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta korizmena nedjelja - 3.4.2022.

PETA KORIZMENA NEDJELJA 

(Iv 8,1-11)

Polazeći od definiranja onog što bi to imala biti umjetnost, čini se kako ne postoji osoba za koju se ne bi moglo reći da nije umjetnik. Naime, stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, sve to,i ono što se uz to veže, naziva se jednim imenom umjetnost. Umjetnik je stoga neko tko stvara umjetnička djela, ali i netko tko nešto vrlo dobro radi. Sve to opet nije bez nekih svojih pravila i određenja. Među njima svoje mjesto nalazi i ono koje se odnosi na umanjenje, ili bolje reći prikrivanje nedostataka nekog nastalog djela. Kada su nedostatci takvi da ih se baš i ne može sakriti, slijedi se pravilo naglašavanja, isticanja samog nedostatka. Ukratko ono što se ne može prikriti valja naglasiti i istaknuti i to upravo iz razloga kako bi time nedostatak ostao prikriven. Na razini naših odnosa, čini se kako smo upravo na tragu ovog pravila uspijeli razviti sobosobnost zbog koje na sebe možemo gledati kao umjetnike i to vrsne. Zanimljivo je kako je za djelo koje tada nastaje dovoljan tek prst i slabost drugog. Takvim se prstom naglašeno pokazuje na drugog u njegovu nedostatku, njegovoj slabosti, te na kraju krajeva njegovoj nemoći. To bi po svemu sudeći imalo biti dovoljno kako bi se vlastite nedostatke učinilo sakrivenima i neprimjetnima. Pravilo je stoga jasno. Istaknuti slabost, istaknuti grijeh i to ne svoj nego drugih, kako bi naši grijesi i naše slabosti ostali prikriveni. Na ovako usmjeren prst i od njega nastalo djelo, američki pisac Michael Joseph Connelly, u jednom od svojih romana, prisjetiti će svoje čitatelje kako svaki put kada je naš kažiprst usmjeren na drugog, osuđujući ga, ostala tri prsta uvijek su usmjerena protiv nas. O prstu koji želi istaknuti, potom osuditi kako bi pokušao prikriti slabosti onog tko njime prokazuje, ali i o prstima koji ostaju usmjereni prema onima koji prstom upiru, te u konačnici o odnosu u kojemu ostaju tek dva lica, Relicti sunt duo: misera et Misericordia, kako to navodi sv. Augustin, svjedoči nam današnje evanđelje: Slušamo tako danas: Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitkone osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« Utoliko – kako netko navodi – Boga ćete razumjeti kada budete nučili biti veći od zla, a to ne znači ništa drugo nego uzeti teret stvarnosti, ali ne tako da joj podlegneš, iskoristiš je ili se tako prilagodiš da uvečaš zlo u svijetu. Nego da snagom Božjom – taj teret nosiš, kako bi se pouzdavajući u Boga izišlo odatle. To će se mjeriti po tome ako si veći od grijeha, ako naučiš što to znači odnositi, ponijeti, odnijeti tuđi grijeh, što znači oprostiti. To ne znači reći zlu da nije zlo, nego biti pozvan da budeš, da vjeruješ kako ima šanse i da snagom Božjom možeš biti veći od ljudskog zla.(JT,IM, 74). Takvih umjetnika nikad dosta. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta korizmena nedjelja - 27.3.2022.

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 15, 1-3;11-32)

Nekima je to lakše, nekima teže. Neki to čine na vidljiv, neki opet na manje vidljiv način, pokušavajući ponekad sakriti lice suhoćom, dok u isto vrijeme poplavljuju u nutrini. Time žele ostaviti dojam da se to njima ne događa i da to ne rade. Nekima je za to potreban nekakav potresan, bolan te često tužan razlog, nekima opet razlog u kojemu je radosti. A opet, svaki od tih razloga služi se nekad riječma, pričama, nekad pjesmama. Služi se događajima imenovanima kao sudbinama, služi se svjedočanstvima duboko uronjenima u život i iz njega izronjenima. Bez obzira koliko često i zbog kojeg razloga se zna pojaviti, jedno je sigurno, svatko je to učinio barem jednom u životu, budući da onaj tko je rođen udahnuvši po prvi put na novi život i novo stanje, posvjedočio je to plačem i prvim suzama. To je pak za sve koji su ga čekali kroz devet mjeseci, bio znak kako je sve uredu i da takve suze i plač očituju život, očituju novi početak. Ukratko, svi smo mi nekad plakali, i to barem jednom. Svi dakle plaču i suze nikome nisu strane. O njima će u svom dnevniku, Soren Kierkegaard izreći kako se božansko odražava najljepšim čarom u oku vlažnom od suza, kao duga koja je mnogo ljepša nego je to plavo bistro nebo. Na prvu, može se činiti paradoksalnim ovakvo shvaćanje, budući da veo kojima suze prekrivaju oči, čine da pogled postane zamučen. Pa ipak, čini se kako tek kroz njih postajemo svjesniji, jedne izvanrednije sposobnosti gledanja. Tim više ako se suzama izriče plod pročišćenja koji oči naše nutrine, naše duše, osposobljuje za ono u čemu je Božjeg sjaja, a što bi teško bilo dohvatljivo tek suhim okom nečeg samo strogo i usko racionalnog. Utoliko trpljenje i bol, premda se uglavnom čine kao neproziran ekran koji sklanja i skriva povjerenje i vjeru, može se pokazati kao privilegirani put prema susretu sa tajnom koja je u nama i koja je izvan nas. Nerijetko, osobe koje su se sebi i drugima činile površnima, prelazeći kroz unutarnje razdiranje, budile su se iz zaspalosti i trmosti vlastitog života, postavši gotovo netko novi. Suze zbog toga mogu biti znakom obraćenja u pravom smislu te riječi. Utoliko one su znak ponekad nimalo lakog i bolnog zaokreta koji za svojim leđima ostavlja mračni čar zla i upravlja nas svjetlom otkrivenju. Takve suze bile su one, koje Ivan Gundulić naziva i opisuje svojim djelom; Suze sina razmetnoga, a koje svoje nadahnuće nalazi u današnjem evanđelju. Upravo govoreći o sinu i njegovim sakrivenim, ali itekako doživljenim suzama, današnje evanđelje pred nas stavlja prispodobu koja nas Kristove vjernike, ali i sve one koji su daleko od sebe i drugih, donosi najbliže moguće srcu Radosne vijesti, srcu evanđelja, vraćajući nas izdaleka vlastitom domu, a prije svega ,da, tko zna odakle, dođemo sebi. Nju će papa Benedikt XVI. opisati kao vrhunac duhovnosti i literature svih vremena. Ona nas uvijek iznova gane i svaki put kada je slušamo ili je čitamo kadra je uvijek nam nadahnuti nova značenja. Prije svega taj nam evanđeoski tekst ima moć govoriti o Bogu, pomoći nam upoznati njegovo lice, još bolje njegovo srce. Po ovoj  prisodobi postaje tako moguće dodirnuti bilo evanđeoske poruke koje neprestano pulsira u odnosu Boga posvjedočena u Isusu Kristu, prema svakom čovjeku. Taj odnos nije lišen suza, ni plača. Možda se baš zbog toga i očituje kao znak kako je sve uredu i kako je upravo riječ o tome da je život dobio svoj novi početak.

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća korizmena nedjelja - 20.3.2022.

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 13, 1-9)

Naše svakodnevno korištenje slika u svrhu pokušaja kojima se kako tako želi opisati i razjasniti nekakav događaj ili stanje, pokazuje se kao nešto bez čega je teško zamisliti naše promišljanje o stvarnosti koja nas nalazi i u kojoj se nalazimo. To se uzima i shvaća kao nešto normalno ako se u obzir uzime, da je čovjek, osim što je biće sluha, dodira, ujedno i biće vida. Vid za čovjeka predstavlja najizoštrenije osijetilo, koje nam daje najjasniji odraz stvarnosti. U tom smislu slike su važne, jer nam posreduju stvarnost, naravno ako su slike stvarnosti. Na taj način, uglavnom živimo u uvjerenju da nema razlike između naših slika i naše stvarnosti. Pogotvo ako su nam slike možda jedina stvarnost koju posjedujemo (VB,ES,108). Međutim,  ponekad se zna dogodit kako nam slike stvarnosti znaju biti posredovane na takav način, da nerijetko zaboravljamo, kako bi ipak mogla postojati neka razlika između stvarnosti i njene slike. (usp.VB,ES,108). O toj razlici na svoj  nam način svjedoči popularna soba puna ogledala pred kojima slika stvarnoga lika zna biti potpuno drugačija. Tako u njima znamo vidjeti sebe, kao izobličene, debele i tanke, duge i kratke. U takvim odrazima, u slikama koje gledamo, mi prepoznajemo sebe, no slika koju vidimo ne posreduje stvarni naš lik. Štoviše, određena unutarnjom strukturom ogledala ona ga čini totalno krivim. Međutim, od takvih ogledala dovoljno je maknuti se ili takvo ogledalo razbiti kako bi slika ili prizor u njima nestao. No, problem nastaje kada ova ogledala, nalaze svoje hodnike, zidove na kojima su obješena, svoje dvorane u nama, a slike ili odrazi koje pokazuju pripadaju krivim slikama koje nosimo o drugima. Takve slike vrlo teško nestaju, dok se takva ogledala ne daju tek tako rasprsnuti. Ostaje tako, ne samo kao dojam, nego kao svojevrsna činjenica, kako ćemo veoma teško uz takve navike uspjeti osjetiti razliku između stvarnoga čovjeka, pa i u konačnici samoga Boga, i njegove slike koju u sebi nosimo. (VB,ES,108). Današnje evanđelje, kao da želi proći kroz dvorane pohranjene u nama i u njima porazbijati sva ogledala koja u nama pokazuju upravo tu i takvu, krivu sliku kako o Bogu tako i o čovjeku. Isus obazirući se na događaje zbog kojih se lice Boga, u nama prepoznaje kao lik kakvog osvetnika ili tko zna koga već, i to baš po nekakvim našim parametrima, onako kako bismo mi željeli da to bude, a lica ljudi zbog toga kao likove onih na koje se Božja osveta odnosi, razbija takve predođbe bacajući na njih kamen izazova, kojega opisuju riječi iz Isusovih usta: kažem vam, ako se ne obratite svi ćete slično propasti, svi će te tako propasti. No Isus ne ostaje na tome da samo razbije krive slike koje o Bogu imamo, već nam želi pokazati kakvo to lice ima Bog. To čini opet slikom, u prispodobi o smokvi, gospodaru i vinogradaru. U njoj se naslućuje i razaznaje lice milosrđa nebeskoga Oca, a to je pak sam Isus Krist. Istina je da o vanjskom izgledu Isusa, evanđelja i ne donose Bog zna šta, no čini se - navodi netko – da to i nije slučajno, te da je to zato da naša ljubav prema njemu, ne bi bila ljubav prema njegovoj slici u našoj mašti, na papiru, u mramoru, vosku ili gipsu. U tom smislu vjera nas upućuje s onu stranu naših slika, među žive ljude, jer napokon su i oni neka slika Božja (VB,ES,109).

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga korizmena nedjelja - 13.3.2022.

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA

(Lk 9, 28b-36)

To da smo upravo mi osoba, koju poznaju i nazivaju određenim imenom i prezimenom, neformalno mogu potvrditi mnogi, međutim formalno to čini osobna karta. Ona je tako dokument ili javna isprava koja se koristi u dokazivanju identita određene osobe, odnosno koristi se za povezivanje osobe s podacima o toj osobi, bazirane na temelju podataka prisutnih na dokumentu, poput punog imena nositelja, dobi, datuma rođenja, adrese, matičnog broja, broja kartice, spola, državljanstva i još mnogih drugih. Tome se pridružuje fotografija čija je svrha povezivanje osobe, tj. lika osobe s dokumentom. Upravo zbog toga, fotografija ne može biti bilo kakva. Za ovakvu vrstu dokumenata ona bi trebala biti biometrijska. Njome se prikazuje samo lice osobe, s vidljivim gornjim dijelom ramena, dok fotografirana osoba gleda ravno ispred sebe (en face). Pozadina fotografije treba biti svjetla i ujednačena, a lice ne smije biti prekriveno. Važnost golog  lica, pokazuje se tako kao neizostavan uvijet u dokazivanju vlastitog identiteta. Utoliko bilo kakvo prikrivanje i pokrivanje lica, učinilo bi nas teško prepoznatljivima za druge, odvojene od imena i lica, pretvarajući nas sve više u neznance, pred sobom i drugima. A lice je – kako netko navodi – lice je predstavnik drugoga. Lice je golo. Nezaštićeno! Izloženo! Ranjivo! Njegova je golotinja njegova bijeda i njegov uzvišenost. Ljudsko lice je nazanimljivija površina na svijetu. Ono je najneobranjeniji dio nas, ali je ujedno i zastrašujuće, toliko da postaje teško ubiti nekoga gledajući ga u lice. Na licu su vidljivi odnosi, utoliko među njima vidljvim postaje i odnos s Bogom. Današnje evanđelje dovodi nas jednom takvom licu. U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. Molitva tako otkriva lice, i čini da nas lice otkriva. Zbog toga ona bi mogla stajati i stoji kao izazov pred kojekakvim čudima moderne plastične kirurgije, bilo u doslovnom bilo u prenesenom smislu, kojom se savršeno i po željama uspijevamo oblikovati, i to u ništa drugo doli u nešto umjetno. Naravno da to nije tek zbog plastikom popravljenih usta, usana i čega sve ne, već zbog toga što smo takvim materijalom ispunjeni u našoj duši, savjesti, u našoj čovječnosti, postali potpunoma plastični, ili drugačije kazano postali smo, mlitavi, nepostojani, bljutavi. U društvu u kojem se događa neprestano šminkanje zbog čega se pokušava, a ponekad i zapovijeda sakrivanje lica pod nanosima kojekakve kozmetike, olako se shvaća kako se time može zavarati sebe i Boga. Bob Dylan će to izreći odnosno ispjevati u svojoj pjesmi Saved - Spašen – ti možeš biti rok fanatik, možeš imati droge koliko god želiš, možeš biti poslovan čovjek, ili lopov na viskoj razini, ali morat ćeš uvidjeti kako trebaš Boga. Korizmeno vrijeme za nas Kristove vjernike, postaje tako vrijeme otkrivanja naših lica, budući da se pred našim licima otkrilo i otkriva Božje lice u Kristu. Obasjana sjajem Riječi Božje naša lica postaju oslobođena od svega što ih sakriva od drugih. Na njima je tako moguće otkrivati sjaj jedne nove zbilje, a o čemu nam današnje evanđelje progovara govoreći o slavi koja se dala vidjeti. Korizma nam stoga daje priliku vidjeti taj cilj, ali i živjeti od njega, pri tome ne zaboravljajući, kako to navodi Albert Camus u svom romanu Pad, kako poslije određene životne dobi, svatko je odgovoran za svoje autentično lice. Međutim izgleda kako često ono i ne izgleda tako lijepo. A da je tome tako, zna nam potvrditi i osobna karta.

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva korizmena nedjelja - 6.3.2022.

PRVA KORIZMENA NEDJELJA 

(Lk 4, 1-13)

Malo tko nije čitao ili slušao bajku o drvenom lutku, koji je postao pravim dječakom. Napisao ju je talijanski pisac Carlo Collodi, pod naslovom Pinocchiove pustolovine, Priča o jednom lutku. Kako bi prestao biti tek oživljeni lutak od borovine, od Pinocchia se tražilo da bude iskren i poslušan. Na tom putu pomagao mu je jedan Cvrčak, koji bi danas vjerojatno bio proglašen predstavnikom pretjeranog, zastarjelog i dosadnog moralizma. Njegovi savjeti i opomene bile su prožete uljudnošću, te su zapravo predstavljali neprekidnu jeku savjesti, koju vrlo slično Pinokiju, i mi sami uzaludno pokušavamo ušutkati. Jedna od takvih opomena glasila je: Ne pouzdaji se, dječače moj, u one koji obećaju da će te učiniti bogatim od jutra do noći. Po običaju, oni ili su ludi ili su varalice. Drugim riječima, valja biti oprezan pred obećanjima, i to na poseban način pred onima koja se pokazuju kao argument itekako drag svima koji su željni postati vlast koja pokorava.Tada cijena obećanja postaje niska, a ona takva dijele se šakom i kapom, budući da verbalnih garancija nikada nije i neće faliti od strane onih čiji je projekat života jedino moguć, po našem pristanku, po našem DA. Tim više, kada se zna da je to postala ne mala nauka i umijeće veliko, kako dobiti slobodni pristanak slobodng čovjeka.(usp.BS,KnS, 125). Današnje evanđelje ove prve korizmene nedjelje, stavljajući pred nas Isusa i njegovi odgovor na obećanja dogođena iz đavolskih usta, otkriva tako lice onog koji je prije svega varalica, i to varalica koji je kadar stvoriti luđake. To čini tijekom povijesti lažima i poluistinama. Čini nasiljem i iskrivljavanjem, lažnim obećanjima i uspješnim pretvaranjima sve do ne prepoznatljivosti. Jasno  je kako u tome do izražaja dolazi i nastojanje da ne bude prepoznat, da ostane skriven, anoniman, štoviše da mu se zanijeće postojanje. To mu i uspijeva budući da otvaranje vrata njegovim obećanjima, te zbog toga i vlasti, događa se u djelima ljudi. Ona očituju pristanak koji rezultira zaboravom i gubitkom jasne svijesti o sebi samima kao Božjim stvorenjima, stvorenima na Njegovu sliku. Baš zato sve to jesu i ostaju ljudska zla djela. Za njih smo sposobni, njihovi smo autori.(usp.SK, OsSb, 45/46). Zato – valja načine đavolskog vladanja, razotkriti u skrovitim dubina ljudskih zlih postupaka i prokazati ga kao opsjenara koji svoje umijeće pokazuje tako da ostane skriven, a ipak djelatan po perverznim zamišljajima veličine.(SK, OsSb, 46/47). U tome je i apel današnjeg evanđelja; koje nasuprot đavolskoj opsjeni o moći, vlasti, obilju, čudesnosti, i čemu sve ne, poziva na onaj tako osobni odričem od svega sjaja kojemu je đavao ponuditelj. Utoliko taj i takav apel upućen je našoj ljubavi, našoj savjesti, našoj slobodi. Njegovim prihvaćanjem čovjek postaje sposoban očuvati uporabnu moć svoje slobode pred usavršenim sistemima manipulatorne moći. Time se naš pristanak očituje kroz djela koja pripadaju samo onim vrednotama koje tu slobodu mogu uvećati.(usp.BS,KnS, 125). Zato valja obratiti pažnju na dvije najstarije i najkraće riječi, kako izriče Pitagora, jer one zahtjevaju najviše razmišljanja, a to su riječi: DA i NE. I zaista – kako netko navodi – one su najteže riječi svake lingvistike, ako određuju konačnost i definiranost mišljenja; Premda ih tako često i nesvjesno rabimo i zlorabimo, dođe trenutak koji posvijesti svu odgovornost i značaj koji u sebi nose. Tko je bar malo živio zna koliko smo puta svojim DA afirmirali našu osobnu nesreću i koliko smo puta našim NE onemogućili našu sreću. (usp.BS,KnS, 125). Zar toga nisu bili svjesni i oni u bajkama.

Hvala na pažnji !

-dMB-     


osma nedjelja kroz godinu - 27.2.2022.

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 6, 39 - 45)

Među stilove i pravce u umjetnosti, svoje mjesto nalazi i onaj u kojem do izražaja dolazi vještina  kada se malim želi prikazati nešto veliko.  Riječ je o minijaturi, odnosno, slici maloga formata rađene finom i preciznom tehnikom u akvarelu na bjelokosti, pergamentu, papiru ili metalnoj pločici. Osim mitološkog ili kakvog pastoralnog motiva, minijatura je pretežito portret. Jedan od velikih predstavnika minijaturnoga slikarstva bio je Julije Klović, hrvatski minijaturist iz 16.st, koji je bio vrlo cijenjen i neobično hvaljen od svojih suvremenika, zbog čega će biti prozvan Michelangelo minijature. Možda može zvučati čudno kada bi se reklo kako za veliku večinu nas upravo ova vještina i nije tako strana. Njezina osobitost, pokazuje se najčešće onda kada se u drugome ono što je malo želi prikazati velikim, pokušavajući tako umanjiti ono što kod nas, u nama postoji kao veliko. Jasno, na takav se način uglavnom žele prikazati i ne baš dobre strane drugog, dok u isto vrijeme one naše postaju nam nekako više prihvatljivije. U jednom od svojih djela o ovakvom načinu prikazivanja, velikog u malom, kolumbijski pisac Nicolas Gomez Davila napisat će: Čovjek više teži k tome da se od svoje pogriješke, pa i grijeha pokušava osloboditi grijehom i pogreškom drugoga, nego da to čini svojom vlastitom nedužnošću. Odatle nam može postati barem malo jasnije odakle tada u nama osjećaja doduše varljivog spokoja, i po svemu krivo shvaćene veličine nad onima koje smatramo gorima od sebe. Time kao da uporno želimo ostaviti po strani i naviknuti se na zaborav o tome kako istinsko uspoređivanje postoji tek između grijeha i nedužnosti, a koju ustvari mi sami zapravo nemamo. Izgleda kako se nažalost, u tome pokazujemo i potvrđujemo kao majstori posebnog stila minijature. A kada bi bilo drugačije, zasigurno bi puno toga i među nama dobilo svoju šansu za to drugačije. O tome nam progovara i današnje evanđelje: Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. A samo je dobar čovjek kadar činiti dobro, ili kako navodi današnje evanđelje: Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. To bi nas u konačnici učinilo i mentalno zdravijima, oslobođenijima od krivog načina naše samoobrane, koju poznajemo kao proiciranje. Ono se određuje kao mehanizam koji se sastoji od pripisivanja drugoj osobi onoga što se događa samom sebi. Oblik je funkcioniranja koji se opaža kod ljudi koji drugome pripisuju ono što im se događa, obično nesvjesno. Zbog toga, projekcija ne dopušta kontakt sa sobom ili drugima, budući da mnogi ljudi koji koriste projekciju otkrivaju da svi drugi imaju nedostataka, koje zapravo nemaju. U tome svemu, svoje bi mjesto našla i nezrelost – a ona je – navodi netko – često samo strah za se pred svojom prazninom, što može biti loša legitimacija za kršćaninovu vjeru. Utoliko, hrabrost bi bila naći dobro. Na taj način naša sposobnost prikazivanja dobila bi drugačiji predznak. Mi bismo i dalje mogli zadržati naziv majstori minijature, jer to uistinu i jesmo, samo ovog puta sposobni za pravac umjetnosti koja u drugima uspijeva vidjeti i prikazati dobro, ma koliko da je format toga dobra sitan i mal. Zbog toga i ono naše ne može ostati isto, jer time ono postaje veće.

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedma nedjelja kroz godinu - 20.2.2022.

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 6, 27 – 38)

Jedna od osnovnih matematičkih relacija jest znak jednakosti. Prikazan kroz dvije paralelne crtice smještene jedna ispod druge, označava ono što je jednako. Što je primjerice zbrojeno, oduzeto, pomnoženo i podjeljeno, ovim znakom prikazuje se kao jednakost između dva izraza sa svake strane znaka. Zanimljivo da je njegov nastanak potaknut jakim negativnim emocijama jednog matematičara. Konkretno radilo se o emocijama iziritiranosti i uznemirenosti. Naime, 1557. godine welškog matematičara Roberta Recordea je počela toliko nervirati učestalo spominjana fraza ‘jednako je’ (is equal to) koja se do tada izražavala riječima, da je izmislio dobro nam poznati simbol, koji ju je zamijenio. Polazeći od ovog simbola prepoznajemo i ono što znamo shvaćati i nazivati reciprocitet. U ekonomiji on označava jednakost u ekonomskim odnosima. Njime se strane obvezuju da će interese druge strane tretirati na isti način kao što druga strana poštuje interese prve. Slično ga se uzima i kada je riječ o načelima međunarodnoga prava prema kojem jedna država daje određene povlastice stranim državljanima, uz uvjet da i ta druga država postupa isto prema njezinim. Sve to opet, u nekom svojem na oko manje formalnom, ali zbog toga ništa manje utjecajnom izričaju, našlo je i utaborilo svoje mjesto među nama, i to u onom u čemu nema ili barem ne bi trebalo biti prostora za tako nešto. To svoje događanje među nama, reciprocitet uglavnom počima sa riječju na koju smo navikli i označili je gotovo sinimom za znak jednakosti, a to je riječ ako. Nju se obučenu u koje kakve pogodbe i uvjete pokazuje kao temelj stvarnosti i stvarima, u kojima se ima događati kultura, poučavanje, odgoj, odnosi. Zbog toga se, što je nekako logično svi naši odnosi moraju pretvoriti u zbroj manje ili više lukavih otimačina. Sve to, dakako, daleko je od bilo kakve veze sa evanđeljem. A da je tome tako, potvrđuje nam ovo današnje: Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Isus tako u današnjem evanđelju stavljajući nas pred taj naš ako, u isto vrijeme poziva da izađemo i napustimo menalitet proračunatosti koji se u tome našem ako izriče, gdje se naše nakane i djelovanje prema drugima svode na odgovor u kojem je znaka jednakosti prema onome što smo od drugih primili. Tome nasuprot Isus stavlja ono što stvara razliku. Naravno ova razlika nema nikakve veze sa nečim što bi bilo mjerljivo. Njezina narav nije kvantitativna. Ona svoje mjesto nalazi u naravi onih koji zato što jesu Kristovi vjernici, žele stvarati ono što Krist tako nezaobilazno zahtjeva. Međutim, - navodi netko – to nije moguće ako čovjek sebi ne ogradi jedno svoje nezavisno, slobodno tlo, usprkos svemu što se događa. Sa svojim posve izvornim ciljem, kao što je Otac u sebi slobodan i nezavisan od onoga što bilo tko čini, jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima i jer on daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima, te da odatle opet usprkos svemu, čovjek pokuša stvoriti malo više sunca i plodonosne kiše za sve, bez obzira jeli mu netko osigurao anuitete i kamate na njegov sumnjičav i često mrzovoljan kredit.(usp.VB,ES,32/33). Takvo tlo u nama stvara evanđelje. A u njemu je izrečeno događanje, izrečeno je djelovanje koje donosi razliku, ne dokidajući različitost, već naprotiv, s njom računa.

Hvala na pažnji !

-dMB-


šesta nedjelja kroz godinu - 13.2.2022.

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Lk 6, 17. 20-26)

Dojmom se smatra doživljaj izazvan neposrednim opažanjem nekog predmeta, prirode ili situacije. Njega se može steći, ali ostaviti. Tako se stiče ili ostavlja loš ili pak dobar dojam. A najednostavniji pak  doživljaj je osjet koji nastaje izravnim podraživanjem osjetnih organa, kao što su vidni osjet ili pak slušni osjet. Uz njih postoje i složeniji osjeti, među koje spadaju oni emocionalni kao što su doživljaj ljepote ili ljubavi. Sve to opet događa se unutar određenih dimenzija kojima je određena stvarnost koju opažamo.  Nazvana po broju dimenzija koju prikazuje opažamo tako objekt predstavljen u samo dvije dimenzije, koju izričemo akronimom 2D, ili pak onaj predstavljen kroz tri dimenzije, odnosno 3D. Tome se sve češće pridružuje i predstavljanje koz 4D, a već sutra možda 5 ili 6. Bilo kako bilo radilo bi se o određenom gledanju, doživljavanju, te u konačnici i razumijevanju same stvarnosti i  stvari u njoj. Međutim, čini se kako određene situacije i događaji ne mogu svoje predstavljanje, te zbog toga i razumijevanje, prikazati tek unutar određenih dimenzija. Današnje evanđelje predstavlja nam tako stvarnost koja neposrednim opažanjem stvara određenu teškoću prilikom shvaćanja onog što se predstavlja. Slušamo tako danas: Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.« Utoliko za razumijeti ono što pred nas stavlja evanđelje, očito je kako se traži jedna druga i drugačija dimenzija od onih kojima smo određni, a u kojoj i kroz koju ova evanđeoska stvarnost ima biti gledana, doživljena i shvaćena. Ta dimenzija možda bi se mogla izreći pojmom Sub specie aeternitatis, odnosno s gledišta vječnosti. Riječ o je  stajalištu u kojem sadržaji dobivaju drugu i drugačiju vrijednost kada se promatraju s gledišta vječnosti. Takvom opažanju nas Kristove vjernike dovode vjera, nada i ljubav. U vjeri tako gledamo, u ljubavi shvaćamo, dok u nadi dosežemo ono što gledamo i shvaćamo. Zato na poseban način ovdje svoje mjesto ima i nalazi nada. Upravo iz nje Kristov vjernik crpi kako motiv tako i temelje svoga djelovanja. Međutim obećanje u ono buduće prema čemu nas otvara nada, nije tek navještaj nekakve zatvorene budućnosti koje još nema. Nada je tako prosvjednik protiv bilo kakavog fatalizma i pesimizma, koja neprekidno vraća u igru i usmjeruje slobodu nas Kristovih vjernika prema krajnjoj pravednosti, određujući tako ritam našeg životnog hoda. Tako kršćanstvo – navodi netko – nije u velebnoj viziji budućega poretka kojim će tješiti nevoljne u sadašnjosti, nego je u sadašnjem zalaganju u svakom času pri svakoj nevolji. U protivnom, ostao bi  nam tako tek dojam, kako je upravo dojam razlog zbog kojeg stvarnost ne uspijevamo gledati, dosegnuti, te je u konačnici razumijeti u dimenziji u kojoj ona nalazi svoje potpuno značenje. Na taj način, odgovori koji bi se pokušali dati, ostaju isuviše mali, pred pitanjima koja se tada znaju pojaviti. A za njih, za takve male odgovore pred velikim pitanjima, ističe poljska pjesnikinja Wislawa Szymborska možda bismo trebali tražiti oprost. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


peta nedjelja kroz godinu - 6.2.2022.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 5, 1-11)

Postoje određene sposobnosti i vještine koje su nekako zajedničke svima onima koju su imali priliku postati i biti djecom. To je naravno zbog toga što takvim sposobnostima uglavnom ovladamo dok smo još djeca, odnosno možda nije krivo reći dok ne znamo da smo djeca, i to baš zato što smo djeca. A to da smo upravo djeca, pokazuje se i u tome što djeca jer jesu djeca, često žele biti kao netko odrasli, dok odrasli, pak, ma koliko to nekad i ne željeli priznati, kada shvate da nisu više djeca, kao da uporno sve više traže načine i razloge zbog kojih žele ponovno biti djetetom. Jedna od vještina koja prati našu djetnju dob, barem za one koji žive uz more i s morem, jest i ona kada naučimo plivati. Kod Starih Grka obaveza za djecu je bila upravo to, da nauče plivati, dok je u starom Rimu, svaki dobro obučeni vojnik morao znati plivati. Isto se odnosilo i na viteza u srednjem vijeku, koji je unutar sedam vještina kojima je morao ovladati, bilo i plivanje. Onaj koji ovlada ovom vještinom, dobiva tako priliku otisnuti se tamo gdje je dubine, jer ne uči se plivati kako bismo ostajali u pličaku ili kako se ne bismo utopili u vodi do koljena. Utoliko, naučiti plivati, može nam pomoći da se stavimo nasuprot jednom od strahova, u nama. Riječ je o strahu znanom kao bathophobia ili strah od dubine. Istina, njega nisu izuzeti i plivači, no oni se barem u pličaku neće utopiti. Današnje evanđelje, stavlja nas pred Isusov zahtjev Petru. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Riječ je tako o pozivu koji odvodi u duboko, na otvoreno more. Upravo tamo, Isus koji poznaje Petrovu vještinu koju je još kao dijete naučio u pličaku Genezaretskog mora, poziva Petra. I baš tamo, na pučini, mjestu koje ne podnosi prozirnost pličine, dovodi nas Isusova riječ. Poziv u dubinu, poziv je koji kod mnogih od nas izaziva strah pred dubinom, gurajući nas tako u odreknuće od vještine koju smo još kao djeca primili. Možda zato ostajemo prikovani i nasukani u plitkim vodama, kojima nas dovode ili nas jednostavno u njima ostavlja, naravno ne bez našeg pristanka, patvorena riječ koja više ne uvažava raznolikost i slobodu stvorenja, već ih podjarmljuje nekom programu, bio to i program blagostanja.(FH, BjBR-73).  Na tom tragu priča nam jedna parabola:  lisica je šetala uz rub rijeke i u vodi vidjela ribe koje kaotično plivaju na sve strane. Upita ih. Zašto tako jurišate? Ribe su joj odgovorile: Kako bismo izbjegle vrše i mreže što su ih u vodu pobacali kako bi nas uhvatili. Iskočite na čvrsto tlo – rekla im je lisica – pa ćemo zajedno živjeti kao što su nekoć živjeli moji i vaši očevi. Jesi li doista ti ta za koju vele da si najudrija među životnjama- rekoše joj ribe. E pa ti si obična budala. Ako smo u opasnosti u vodi koja je mjesto našeg života, koliko bismo tek u opasnosti bile na čvrstu tlu koje je mjesto naše smrti. (FH, KuuS,261). Drugim riječima, riječ evanđelja, na poseban način ona iz Isusovih usta, Kristove vjernike, poziva tako promisliti o razlogu što zaparavo možemo naći u tome da smo još kao djeca naučili plivati, te zbog toga dobili priliku otisnuti se u duboko.Tim više ako živjeti ne znači samo poduzimati mjere da se ne umre.

Hvala na pažnji !

-dMB-


četvrta nedjelja kroz godinu - 30.1.2022.

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Lk 4 21-30 / 1 Kor 12,31 – 13,13)

Za nedostupna mjesta, postoje načini dolaska do njih kojima se takva mjesta ne mogu oduprijeti. Jedan od takvih načina je mašta. Ona nas zna odvesti baš tamo, na polje nedostupnog, i to tako da zađe u samo njegovo središte. O jednom takvom načinu, odnosno putovanju do nedostupnog, priča nam poznati i najprevođeniji francuski pisac Jules Verne čija djela odlikuje pustolovna fabula, te putovanja egzotičnim i neistraženim, katkad i fantastičkim, prostorima, koja su istodobno i simbolička moralna putovanja sazrijevanja i pročišćenja. Jedno od njih je djelo, Put u središte zemlje, u kojemu kao i u drugim svojim knjigama pokušao otputovati do mjesta na koje ljudska noga (u to vrijeme) nije kročila. Na taj način ovaj ovaj pisac svoj je prebogati svijet mašte pretočio u književnost, blisku kako tadašnjem, tako i današnjem čitateljstvu. Ono što se činilo tada nemogućim, odnosno mnoge stvari koje su u njegovim knjigama bile tek fikcija, danas se pokazuju kao moguće, baš kao što je on čvrsto vjerovao da će biti. Iz toga se nekako da zaključiti kako ipak daleka i nedostupna mjesta, ne pripadaju samo maštanju. Budući da su stvarna, a samo je stvarnost uvjerljiva, izazivaju neku posebniju privlačnost. Ona pak, u isto vrijeme bude glas izazova koji nas takvim mjestima poziva i to glas ponuđenog onima koji su se u takvu privlačnost i takvom privlačnošću zapleli. Jasno je kako sve to ima neku svoju pustolovnu notu, zbog koje smo kadri otisnuti se na putovanje i to putevima koji tek tada nastaju, budući da ih baš naša stopa, svojim tragovima, po prvi put stvara. Jedno takvo putovanje odnosi se na put kojim se naznačuje stanovit odnos prema čovjeku, i to kao nešto osobno i intimno. Uključuje spremnost da čovjek otputuje u nepoznatu zemlju drugoga, u rizik iznenađenja. A drugi je – navodi netko – uvijek vrlo zamršeno biće: sa svojom sudbinom, svojom poviješću, svojim unutarnjim pejsažem, svojim otvorenim i zabranjenim, osvijetljenim i zamračenim predjelima. Na takav put kroči ljubav. Zato će i posao ljubavi biti dugotrajna i kadikad tegobna pustolovina ako misleći na ljubav mislimo na nešto stvarno što postoji između dvoje ili više njih, a ne samo na opojan osjećaj zapravo ni prema komu. Ona je tako avantura gdje zajedničkim naporima nastaje nešto novo što nadilazi početna iščekivanja.(VB,SzG,139). U njoj se čovjeku pruža ono ispunjenje koje je sadržano u realizaciji i doživljavanju njegove jedinstvenosti i neponovljivosti. O tome putu, i to, ne bilo kakvom, već kao onom koji je najizvrsniji, progovara nam današnja poslanica svetoga Pavla: Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, nije razdražljiva, ne traži svoje, ne pamti zlo, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, i kad ljubavi ne bih imao, ništa sam. Takav put, u konačnici, put je u središte naše slobode, budući da je jedino ljubav kadra nas učiniti istinski slobodnima, oslobađajući nas od i oslobađajući nas za. Ona ne može biti tek traženje upućeno na sebe samog koje bi se imalo događati instrumentalizacijom drugog, već je riječ o neuvjetovanom predanju sebe nekom tko je drugačiji, koje je kadro napuknuti sam naš identitet, i to ne zbog razloga bijega od naše samoće, niti zbog stapanja s identitetom drugog, već kako bismo se otvorili onom što još nismo, što samo ljubavlju imamo priliku postati. (UG.Cda, 15). Utoliko ljubav je odgovor na problem ljudske egzistencije, zbog koje je i s kojom je moguće više i dublje od tko zna kakve bujne mašte, stvarnim činiti nedostupno dostupnim. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


druga nedjelja kroz godinu - 16.1.2022.

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 2, 1-12)

Poput kakvog zlogukog proroka u čijim je riječima malo prostora za išta dobro, u glasu svakodnevnih obavijesti, svako malo čuje se riječ po kojoj se, baš kao da je riječ o posebnom vjesniku, želi poručiti kako nam dolaze i kako su nam došla nimalo laka i krizna vremena. Čast da nosi i ima ulogu takvog vijesnika pripada riječi nestašica. U sebi nosi prizvuk, a s njime i ukratko izrečen opis scenarija koji se pokazuje nimalo dobrim. Njezinim se obznanjivanjem jednostavno želi proglasitii kako je došlo do ozbiljnog manjka određenih stvari koje su za nas u nama nalazile svoje prioriteno mjesto. Sudeći po nestašici toalet papira uslijed paranoje koju je u nas uspijela usaditi gromka vika o bolesti i pandemiji, te ujedno i strah kojeg je izazvala, čini se kako nam nije teško zaključiti, ma koliko god izgledalo neugodno, što se to nalazilo, ili još možda uvijek u nalazi na našoj ljestvici prioriteta, i to po svemu sudeći za nas biranom mjestu. Bilo kako bilo nestašica nam ukazuje na određeni manjak, i to manjak onog što bi imalo biti i jest dobro za nas. A Manjak dobra, nije ništa drugo nego drugo ime za zlo, bez obzira koliko ono bilo i o kolikom se manjku radilo. Tome u prilog govori i poznata priča o profesoru i studentu. Naime, Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve što postoji?Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve što postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom. Da, profesore, odgovori student. Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. Naravno, odgovori profesor. Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu. Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla. Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo? Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima. U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo. Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla. Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein. To bi nam možda moglo pomoći oko razumijevanja barem nečega o događaju s vinom sa svadbe u Kani iz današnjeg evanđelja. Ostaje je nam stoga  promisliti o našoj stvarnoj nestašici.

Hvala na pažnji!

-dMB-


nedjelja krštenja Gospodinova - 9.1.2022.

KRŠTENJE GOSPODINOVO 

(Lk 3, 15-16.21-22)

Sposobnost oponašanja ili dobre imitacije itekako zna pobuditi pažnju i zanimanje. Tako trenutno pretvaranje u nekog drugog, odnosno izgovaranje riječi ili ponavljanje ponašanja neke druge osobe samo pokazuje kako je moguće na svoj način prikriti sebe, otkrivajući  u isto vrijeme lice koje nam i zvuči i izgleda poznato. Uglavnom, takav način pokazivanja drugog, zna potaknuti na čuđenje i smijeh ali isto tako u određenim situacijama zna preuzeti i oblik ismijavanja, pa i kritike onih kojih se oponaša. U njemu je tada najčešće uključen i element određenog iskrivljavanja ili pretjeranoga naglašavanja izgleda ili svojstava osobe koju se oponaša. Utoliko čini se lako prihvatljivim svako oponašanje za kojeg znamo čije je, osim kada u njemu prepoznamo da je nas. Tada to zna i ne sijesti na pravo mjesto u nama, budući da to što smo bilo vidjeli bilo čuli, otkriva nas nama, otkrivajući nam u isto vrijeme ono u što smo se zapravo pretvorili, što smo s vremenom postali. Naravno da osjećaj neogodovanja koji se tada u nama budi, ponekad zna ukazivati na našu zarobljenost i pretjeranu upućenost na same sebe. Zna tako pokazivati svu neslobodu koju nosimo u sebi kako pred sobom tako i pred drugima. Možda bi se iz toga dalo zaključiti, kako je sposobnost pretvaranja u sebe same, tj.postajanja onog što stvarno jesmo, jedna od stavki koja nam vrlo rijetko uspijeva, jer često se čini nekako lakšim postajati netko drugi, oponašati drugog. Današnje evanđelje ispred nas stavlja događaj krštenja Kristova. Gesta je to kojom je Isus silazeći u rijeku uronio u naše stanje. Međutim to je  ujedno i podsjetnik na krštenje svakoga od nas koji smo njime postali uronjeni u Kristov život, postajući tako netko novi, novo stvorenje. Krštenje za Kristovog vjernika kupelj je novog rođenja, njegov je rođendan, ali je i njegovo prosvjetljenje jer krštenik postaje sinom svjetlosti. U tom svjetlu postaje vidljivo i značenje riječi danađnjeg evanđelja:  Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!  U tome svoje mjesto nalaze osobitosti zbog kojih je svakom Kristovom vjerniku dana mogućnost postajati svakim danom onaj koji to uistinu jest, tj. onaj tko je uronjen, unijet u Krista. Baš zbog toga krštenje nas u konačnici čini takvima  kako bismo postali znakovima vjere, nade i ljubavi, budući da u nama stvara nov način biti čovjekom, oslobađa nas od naših tama, te čini sposobnima ući u različita okruženja gdje smo pozvani živjeti s drugima. Ove tri bogoslovne kreposti srce su svakog Kristova vjernika i njegova života. One ga stavljaju u odnos s Bogom i pretvaraju u njegove svjedoke. A takvi svjedoci slobodni su od sebičnosti koja bi sve i svakoga dovodila samo sebi, budući da je u njima snažne rasploživosti nastale privučenošću od strane Krista. Tim više kada – kako netko navodi – gledajući ovo što se dogodilo i događa na našim prostorima, i ne samo našim, čini se kako mo još u moralnom paleolitiku, u kulturi kamenih sjekira. Još je uvijek čovjek tek želja i nacrt, tek skica koja luta po suvremenim međunarodnim deklaracijama i kojekakvim deklamacijama. No upravo tada je potrebno mnogo osamljene hrabrosti i snage da se čovjek ne da ponijeti strujom i da se ne da smesti da ga nevolje i koliko god opravdani bijesovi odvrate od tegobna posla na sebi, da može opstati ne samo za, nego i pred svojim Bogom. (usp.VB, Im, 122). To bi u konačnici moglo izazvati pažnju kojoj razlog nije tek oponašanje ili imitacija, zbog čega bi zasigurno ne samo lakše, već i poželjno postalo prepoznati same sebe u licima drugih, dok bi drugi opet, sebe tako našli i u našem licu.

Hvala na pažnji!

-dMB-


druga nedjelja po Božiću - 2.1.2022.

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

(Iv 1, 1-18)

Uvodom se naziva i određuje ono od čega se počinje, čime se označava priprema, početak neke radnje, događaja pa i usvajanja znanja. Nalazimo ga na početnom dijelu knjiga, spisa, razgovora, izlaganja, a uz zaplet, kulminaciju, obrat i rasplet radnje, uvod čini neizostavni dio određene dramske kompozicije. U tekstu ili govoru odjeljak je koji ima za cilj ukratko predstaviti glavne točke onog što ima biti obrađeno, pročitano, izrečeno. Uglavnom je kratak i sažet, čime se zapravo nastoji pobuditi interes za sadržaj kojemu prethodi. Utoliko cilj uvoda je navesti bilo čitatelja bilo slušatelja na ideju o sadržaju, njegovom fokusu i opsegu. U određenim aktima kao što je to primjerice ustav, uvod se određuje onim što se naziva preambula, dok u biblijskom tekstu, na poseban način tekstu iz Ivanova evanđelja, a upravo je ono evanđelje današnje nedjelje, uvod bi odgovarao riječi proslov ili prolog. Upravo u tom evanđeoskom tekstu na poseban način je pristunosti ne tek najava nekakve atmosfere oko Božića, već sam njegov duh. A takav duh i ne bi imao baš neke veze sa usiljenim sentimentalnim sjajem koji uglavnom zna zatrpati kako oči, uši, tako i zarobiti srce. Sve to samo nas čini više dalekima od razloga zašto je zapravo Božića, pretvarajući ga u jedan zašećereni društveni običaj sa nejasnom, ali dražesno religioznom poetikom. Tome nasuprot stoji Božić, rođenje bogočovjeka Isusa Krista, koji prije svega u sebi nosi jasnu riječ. Ona je takva da nam govori kako Bog nije odglumio prijateljstvo s ljudima, on jest postao čovjekom. I to čovjekom od početka, od iznenađujuće majušnosti svakoga ljudskoga začetka.(JT,IM, 48). To što je postao dijetetom, samo pokazuje kako Bog nije želio našu kapitulaciju, nego našu ljubav. Međutim, On svojima dođe – navodi današnje evanđelje - a njegovi ga ne primiše. Ponor ove rečenice – nije iscrpljen poviješću traženja prenočišta, koje naši prizori jaslica uvijek iznova predočuju. Ona se ne iscrpljuje ni moralnim prizivom da mislimo na beskućnike u dalekom svijetu i ovdje u našim gradovima, koliko god da je taj poziv važan. Ta rečenica dodiruje u nama nešto dublje, najunutarniji razlog zbog kojega svijet tolikima ne nudi utočište; ona dodiruje našu samodostatnost kojom se zatvaraju vrata Bogu, a time i ljudima. Pa ipak, - nastavlja današnje evanđelje – onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Takva moć nešto je sasvim drugačije od moći koja omamljuje i opija. Iako uzima pod svoje, ne umanjuje odgovornost ni pred kim. Naprotiv, povećava je, priznavajući i potvrđujući svoje granice, ali ne prelazi granice određene slobodom drugih. Istina je kako su dani u kojima smo se našli – mnogima bili ili će tek postati dani straha, te zbog toga i malodušja pred licem budućnosti, no rijetko je kada bilo toliko prilike činiti dobro kao sada. Uostalom kakav bi smisao imalo sve navještanje i žrtva za Kraljevstvo Božje među ljudima kada bismo pred licem zla bili posve nemoćni. Ne čudi stoga, što vrijeme Božića sa sobom nosi poziv na prihvaćanje Onoga koji je kadar izazvati preokret, tj. da se doista može početi od ničega, da je spasenje moguće polazeći i s dna. Moguće je  - kako netko navodi – izaći iz svoje nemoći, probiti se, prevladati svaku situaciju jer postoji Spasitelj. (JT,Im49). Time se na svoj način očituje kakav bi to otprilike imao biti uvod u  sadržaj uvijek posebne životne priče u kojoj je i zapleta i kulminacije, obrata i raspleta, a koju smo kao Kristovi vjernici pozvani posvjedočiti. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


nedjelja Svete Obitelji - 26.12.2021.

NEDJELJA SVETE OBITELJI 

(Lk 2, 41-52)

Pričati zagonetno, navodi nas na logično shvaćanje, da ono što se takvim pričanjem izriče, nije ništa drugo nego zagonetka. A za njih, za zagonetke nekako znamo što su. Međutim znanje koje nam izmiče jest ono, što to one zapravo znače. Općenito, zagonetkom se smatra pitanje ili izričaj skrivena ili dvosmislena značenja postavljeni kao problem koji valja riješiti. Izriče se u metaforičnu jeziku ili, u moderno doba, u obliku igre riječima. U zagonetki se pitanje ili opis koji traže odgonetanje postavljaju tako da sugeriraju nešto drugo od točnog odgovora, pa odgonetnuti zagonetku obično znači razumjeti metaforu. Možda se tom i takvom shvaćenom pitanju i izričaju može pridružuiti i to kada  određena riječ postane toliko učestala, poput kakvog refrena. Tada bismo kao pred zagonetkom trebali barem na tren ostati pažljiviji, budući da, kako netko navodi - riječ koja se prečesto i neprekidno ponavlja, to čini upravo iz razloga jer nju se jednostavno više ne shvaća. Tako od znaka koji uzrokuje određenu misao, shvaćanje, postaje obilježje koje izaziva određenu reakciju. Time ne samo da se ometa njezino pravo shvaćanje, već se pokušava poništiti stvarnost koristeći upravo riječ koja tu stvarnost u svom iskonu predstavlja, oznaćavajući tako njome upravo ono čemu se ta riječ protivi. Sve to naravno čini da u istom trenutku izricanja, uzdizanja i izvikivanja takve riječi, stvarnost koju izriče, ne postane samo više nejasna, već kao da se na taj način izgovorenom riječi, samu stvarnost dopušta jednostavo zdrobiti. (usp.FH, UNUD,62). Među takve riječi, koje se gotovo svakodnevno ponavljaju, te zbog toga i među takve stvarnosti, svoje mjesto ima i riječ obitelj. Za nju smo naravno znali, kako mi tako i oni prije nas, pa ipak čini se kako je njezino učestalo ponavljanje, iz svačijih usta, i u svrhu svega i svačega, od nje učinilo to, da kada izrečemo riječ obitelj, izričemo stvarnu zagonetku, koja nas pita: Što je to obitelj ? Naime, i ona baš poput riječi Bog, postala je jedna od naopterećenijih riječi. Njezino olako ponavljanje, rastrgalo je tu riječ svojim ispraznim shvaćanjima, a još više nimalo zdravim idejama, koje su miljama daleko učinile ionako sve teže dohvatljiv odgovor na pitanje koje riječ obitelj stavlja pred nas.  I u njezino se ime, baš kao što se je to pokušalo činiti, uzimajući za pokriće ime Božje, ostavljalo otiske straha, tragove prstiju, pa i krvi u dušama, u mislima i na licima članova same obitelji. Danas u prvu nedjelju nakon Božića, na poseban se način spominjemo Svete Obitelji, sv. Josipa, Blažene Djevice Marije, i bogočovjeka, djeteta Isusa Krista. Spomen ove svete nazaretske obitelji daleko je od bilo kojeg ispraznog ponavljanja riječi. Istina jest da ona zbog toga nije manje zagonetna, pa ipak Kristovim vjernicima ona rasvjetljuje načelo koje oblikuje svaku obitelj te ju osposobljuje za hrvanje sa životnim i povijesnim zgodama i nezgodama. Na tom temelju, sve obitelji, pa i u slabosti, mogu biti svjetlo u mraku svijeta.(pF,AL,66) Riječ je o načelu izrečenom u današnjoj poslanici: ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao. Zbog toga, naš bi govor možda postao manje zagonetan, a time bismo vjerojatno konačno mogli i razumjeti što takvim govorom ispričane zagonetke zapravo znače, na poseban način kada je o obitelji riječ.

Hvala na pažnji!

-dMB-


četvrta nedjelja došašća -19.12.2021.

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 1, 39 – 45)

Koliko god se ponekad ljutili jer nas u trenutcima pojačane pažnje, bilo gledanja, bilo slušanja, jednostavno prekinu, sve se više čini kako bi bez reklama malo tko opazio koje je primjerice doba godine, pa i dana. Utoliko, igrajući na kartu naše zbunjenosti, te zbog toga i svojevrsne propusnosti koja takvu zbunjenost uglavnom prati, u naše oči i uši znaju ući slike i glasovi, koji ovisno o dobu godine prikazuju i uvjeravaju, kako bez određenih stvari neće biti moguće doživjeti ono što nema ama baš nikakve veze sa stvarima, tim više ako se na njih gleda kao razlog takvom doživljaju. Stoga se i ne treba pretjerano čuditi  to što se veliki princip marketinga sastoji u tome da se nekoj, bilo kojoj robi pripiše neko božanstveno svojstvo, budući da ništa ne može primorati našu volju kao vizija apsolutnoga Dobra. Treba dakle – navodi netko – karakter apsolutnoga dodijeliti kobasici ili fleksibilnu brijaču s više oštrica kako bi se potrošač osjetio prisiljenim kupiti ga. Stranice koje opisuju artikle pune su izričaja: kao što su jedinstvo duha, jedinstvo emocija, jedinstvo stvaranja, jedinstvo svemira i beskonačnosti. Utoliko prije nego letak ili reklama za prodaju stvari koje se trebaju imati, ako je suditi prema izrečenom pojmovima, moglo bi se reći kako je riječ o kakvom teološkom programu, a ne tek spisku običnih stvari, koji nas pokušava uvjeriti u svoju nužnost imanja, te zbog toga i svoju osobitost. Tome dakako pridodaju se i kojekavi programi uz likove iz bajki, baleta, naravno ne za bilo koga, već za odabrane, jer biti dionik takvog programa kao da u nama stvara dojam izabranosti, koja nadimajući naš osjećaj veličine, samo razotkriva koliko je u nama praznine. Tako postaje jasnijim odakle to da se zbog svega može reći kako i najbezbožniji žudi za srećom, za radošću, pa ipak u toj se žudnji gubi ili iz neznanja ili iz samoljublja. Takvog tipa bezboštva nisu lišeni ni oni koji sebe doživljavaju kao vjernici. Upravo zbog toga čini se kako im po tko zna koji put, izmiče prilika za pravi doživljaj radosti. Današnje evanđelje stavljajući pred nas susret Marije i Elizabete, u ovim danima nadomak Božiću, otkriva nam ono što reklame uporno žele sakriti i od čega nas žele otuđiti. U tom smislu ovaj tako jednostavan, a poseban susret, stajao bi nasuprot svemu onom što našem gledanju i slušanju želi uzeti pažnju, a s njom i pravi razlog naše radosti. U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«  Jasno je stoga kako je radost uvijek povezana sa naravi čovjeka koja traži odnos, kako s Bogom, tako i s drugima. Povezana je sa istinom koja se otkriva i ljepotom koja nas poziva na udivljenje. Tko se iz toga raduje, na poseban način očituje duboki motiv svoje unutarnje sreće, zbog čega su i drugi oko nas takvom radošću dodirnuti. Toj i takvoj radosti dovodi nas Božić. Na nama je da mu pođemo u ususret, upučujući se jedni ka drugima, slobodni od nužnosti punih ruku, ali puna srca. A srce je puno kada voli. Sve drugo, samo bi nas moglo zbuniti, čineći nas propusnima za reklamirane praznine u nama ovisno o dobu godine ili dana.

Hvala na pažnji !

-dMB-


treća nedjelja došašća - 12.12.2021.

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 3, 10-18)

Svako malo ispliva nekakav sukob ili barem najava o njemu. Pa ipak premda je riječ o nečem čime se uglavnom ruši bilo ljude bilo stvari, nije uvijek nužno da sukob bude vidljiv po modricama, polomljenim kostima i razvaljenom inventaru prvo nadošlog objekta, makar nekad taj objekt bila i kučica za ptice. Postoje sukobi u rukavicama, i nisu nužno dvoboji. Odvijaju se tiho, tiše od šapata. Svaki i najmanji glas o njima, za takavu vrstu sukoba ne bi bio poželjan i predstavljao bi nužno njegov prekid. Riječ je o sukobu interesa. Njega se pak određuje kao naziv za situacije u kojima pojedinac koji obavlja određenu javnu funkciju ili djelatnost dolazi u priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili sebi bliskim osobama, društvenim skupinama i organizacijama, a na štetu interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. O tim i takvim sukobima, gotovo svakodnevno bruje udarne vijesti. Očito je stoga kako je glas, koji govori kada se takav sukob dogodi,  puno grlatiji, nego je to onaj kojim je taj sukob mogao biti prekinut. Međutim takvom sukobu svaki glas očito škodi. Što trebamo činiti, pitanje je koje današnje evanđelje stavlja pred Ivana Krstitelja, a dolazi iz usta onih koji su naslutili kako sukob interesa kojega su do tada živjeli, njihove živote vodi frustraciji, te zbog toga besmislu. A to je nekako i logično, budući da se smisao otkriva na stazi vlastite dužnosti određene onim što se treba i smije raditi, a ne tek samo onog što se i može činiti. Ovo pitanje time postaje  pitanje kojega svaki vjernik prije svega upućuje svojoj savjesti. Slušamo tako danas u evanđelju: U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.« Upravo zbog toga odluka za pravednost i ljubav ne može jednostavno biti odgođena i prebačena u vječnost, jer odvijanje našeg života, njegovo događanje traži od nas određenu i istinsku odluku upravo pred pravednošću i ljubavi. Glas i odgovor Ivana Krstitelja, prekinuo je određeni sukob interesa, te pokrenuo pitanje o temelju onog što životu ima priliku donijeti promjenu, a time i sreću, jer nije li životna istina da čovjek izvorno i praiskonski teži za tim da bude sretan.  A upravo je temelj samom stanju biti sretan, kako navodi V. Frankl ono što čovjek usitinu želi, a ne tek želja biti sretan sam po sebi, jer čim je stvoren temelj za biti sretan, sreća i radost dolaze same po sebi. (VF,Pzbž,65). Evanđelje i naša odluka za njega, stvaraju takav temelj. Ono je temelj stanja radosti na koji nas Pavao poziva, jer evanđelje pruža svoj glas koji nas čuva od sukoba, na poseban način sukoba interesa, usmjerujući nas na radost, i to ne bilo kakvu, već  u Gospodinu, pokazujući blagost – kako danas ističe sveti Pavao u svojoj poslanici - koja je znana svim ljudima. Nažalost, kako je to u svom djelu, Zapisi iz podzemlja, naveo Dostojevski, čovjek je stvorenje lakoumno, nesrazmjerno i neprikladno, i možda kao kakav šahist, voli tek odvijanje igre, ali ne i njezin završetak, njezinu konačnu odluku. Utoliko, svaki trenutak, a na poseban način u danima došašća nama kao Kristovim vjernicima ostaje tako prilika za jednu takvu odluku. Zbog nje, možda bi se malo smanjila, ako ništa, onda barem najava sukoba.

Hvala na pažnji !

-dMB-


druga nedjelja došašća - 5.12.2021.

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 3, 1-6)

Na popisu svega onog što smo iskusili kao pomoć ili pak razlog zbog kojeg smo uspijeli umaknuti kojekakvim opasnostima i nesrećama, te time ujedno sebi pa i ne rijetko drugima sačuvali i spasili život, nekad se zna nalaziti tek par ili možda samo jedna bilješka. Najčešće, riječ je o nekoj, maloj gotovo svakodnevoj stvari, gesti, riječi koja zbog dogođenog, istina, ne prestaje biti svakodnevna, ali definitivno postaje velika za živote onih koji su po njima uspijeli biti spašeni. Priča koju je napisao poznati američki pisac za djecu Teodor Seus Gajsel, pod naslovom:  Horton, Hears a Who! našem popisu pridodaje još jednu bilješku, koja ako ikad onda u ovom stanju posvemašnjeg meteža, svakim danom izvana pojačavane gromoglasne vike i graje, skričanja i krikova, stvarajući u nama osjećaje zbunjenosti i straha, a među nama podijele i zidove, pokazuje se itekako velikom. Riječ je o glasu koji je spasio svijet. Priča govori kako džungli Nool živi vesela družina koju predvodi slon Horton. Horton pronalazi jedan cvijet s trunom. Slon bi se zakleo da je iz te sićušne mrvice čuo glasove, međutim, on je jedini u džungli Nool kojem se takvo što pričinilo. U tom trunu, prema Hortonovim riječima, nalazi se Kojegrad, u kojem žive mali ljudi. Horton je u pravu. Glas koji je čuo iz trunčice pripada Gradonačelniku Who-villea, mikroskopskog svijeta koji se u njoj nalazi, ali nitko mu ne vjeruje. Ostali smatraju da je to čista glupost, a osobito je agresivna Klokanica samoprozvana vladarica džungle koja se smatra najpametnijom osobom na tim prostorima i sve voli držati pod kontrolom. Horton na kraju spašava trun od propasti, jer je imao sluha i hrabrosti, unatoč, vici i graji oko njega, čuti glas, ali i zbog krika jednog čitavog svijeta koji je vapio za spasenjem, a kojega nitko osim samo njega jedinog u džungli nije čuo, sve dok se toj vici nije pridružio tek još jedan slabašni glas iz toga svijeta, te tako uspio doprijeti do ušiju sviju koji su bili zaglušeni bukom, proglašavajući Hortona nerazumnim, osuđujući ga kako na odstranjenost od ostalih, tako i prokazujući ga kao onog koji remeti ustaljeni poredak đungle. Ova priča, ako ne ništa može nas staviti pred današnje evanđelje u kojem slušamo riječi o glasu. Slušamo tako danas u evanđelju: Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Osluhnuti ovaj glas u stanju kada se zbog buke malo što može suvislo čuti, Kristovim vjernicima, na poseban način u ovim danima došašća, otkriva  kako u nama još uvijek ima prilike za sluh, za ljude oko nas i za ono ljudsko u nama s čime računa i sam Bog, u svojem dolasku među nas. A sve to unatoč tko zna kakvom i kolikom mnoštvu koje ne prestaje pojačavati svoju dnevnu dozu dernjave. Mnoštvo – navodi netko – daje snagu i moć, a snazi nije potreban obzir, pogotovo ne prema nekom pojedincu i njegovoj nesvrsishodnosti kad posjeduje ili želi nešto što je na uštrb svrstavanju. Valja prihvatiti formulu i značku, inače čovjke nije prihvaćen. No što je od njega ostalo ako je još samo formula i značka. Udruživanje i svrstavanje je potrebno, kako bi se mogli zaštiti zajednički interesi. No što ako je način takvog udruženja i svrstavanja takav da se na kraju više  i nema nešto ljudski vrijedno štititi i braniti?(IM,VB,87). Očito je stoga kako na našem popisu među par bilješki, svoje neizostavno mjesto ima glas koji nam daje priliku ostati na i u životu.

Hvala na pažnji !

-dMB-


prva nedjelja došašća - 28.11.2021.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 

(Lk 21, 25-28.34-36)

Dobro jutro, dobar dan, dobra večer, pozdravi su koji poput kojekakvih vrsta polako nestaju. Međutim, čini se kako se s njihovim nestajanjem ne prestaje tek izričaj dobrog odgoja, već i puno više. Njime kao da se odnosi tako poželjnu stranu, i stanje svakog čovjeka, njegovu želju, pa i nadanje za dobrim i dobrom. Upravo zbog toga, tamo gdje se još uvijek pozdravlja, bilo članove obitleji, bilo nekog starijeg, bilo možda tek poznanika pokraj kojeg prolazimo, bilo bilo koga kome u susret idemo, tamo po svemu sudeći još uvijek dobro uspijeva pronaći svoje kakvo takvo mjesto. Jasnijim se stoga može pokazati zašto takav pozdrav računa na različita doba dana. Tako će jutro, dan, večer, biti prilika po kojoj svaki od njih za vrijeme svoga trajanja, u pozdravu očituje želju ni za čim drugim osim za dobrom. Sve naravno započinje jutrom. Po njemu se, znamo ponavljati, sam dan poznaje, a događa se onda kada se dogodi buđenje. Pa ipak, možda zato možemo reći još jedan pozdrav koji zanimljivo, premda pretpostavlja jutro, nije nužno određen dobom dana, već jednostavno buđenjem u njemu. Stoga reći na dobro vam došlo buđenje očituje kako se dobro tek po budnosti događa, jer samo budam čovjek čini dobro, dok uspavani njega ne mora nužno niti željeti, nego tek o njemu samo sanja, i to neovisno koje je doba dana. Današnjom nedjeljom započinje, vrijeme, započinje doba došašća. Ako ijedno, onda je upravo ono godišnje doba dobrih želja. To bi po svemu onda imalo upućivati da kao Kristovi vjernici, očitujemo našu budnost i to baš onda kada bi vjerojatno kao velika većina svijeta željeli zaspati, uspavljujući se kojekakvim prinudnim i manje prinudnim sredstvima, što zbog neprilika u koje smo se stavili, što zbog  zida pred kojim se nalazimo. Današnje evanđelje, konkretno Isus, to će izreći, govoreći: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega. Dani došašća koji su pred nama, dani su u kojima se baš svakom upućuje poziv koji vlju čini dobrom. Poziv je ti da naše uspavane i pred zid stavljene živote probudimo iz nekog polu sna i ugodnog drijemeža, koji vodi želji da se ponovno spava. Sve to moglo bi nas učiniti sve više nalik kakvim pijancima koji premda je njihova pijanost prošla, oni se bude mamurni, ostavljajući sve više dojam, kako je čovjek mrtav, ukazjući tako ono što bi se moglo nazvati – kako netko navodi – smrću humanizma.(FH,KsIR). Baš zbog toga vrijeme i dani došašća svake nam godine iznova dozivaju u pamet, kako usprkos  svemu užasu i ružnoći ostaje opravdana nada i vjera u mogućnost dobroga – kako – još uvijek vrijedi dar i poziv, otvorena vrata do sinovstva Božjega, do stajanja pred Sina Čovječjega – kako navodi današnje evanđelje. Otkad je svojim životom i riječima dijete rođeno u Betlehemu, kojemu su dali ime Isus, prodrlo u naše uši i našu savijest, znamo također, naa koji to način dobrota ostvaruje i kuda nam je poći za njom. (RS-Id-C). Na taj način razumljivijim postaje govor o nadi, a upravo je ona lajt motiv – došašća. Bez nje sve bi stalo, a ona nema nikakve vezesa bijegom u nekakvo nebo koje bi preziralo zemlju, kao što je to u fundamentalizmu, već je riječ o poslanju osvjetljivati zemlju ne polazeći od utopijske budućnosti zemaljskih nada, nego od onog Vječnog u osobi. Stoga, dobro došašće svima, ili na dobro vam došlo buđenje na i za dobro.

Hvala na pažnji!

-dMB-

 


trideset i četvrta nedjelja kroz godinu -21.11.2021.

TRIDESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 18,33b-37)

Jedna anegdota priča kako je kalif Harun el – Rashid našavši se jednog dana u gradu Rey, vidio nekog tko je raspačavao lijekove za svako zlo. Nasuprot tome reagirao je uzviknuvši: Nisam vjerovao da se u mojem kraljevstvu može ubiti nekažnjeno. Već je ne mali broj mjeseci od kada se svakim danom sve više rađa sve dublji strah i nemir,  koji u određenim slučajevima izgleda kao nekakav skorašnji kraj. Slike, riječi, vijesti pune su nemira, bolesti, smrti, prenošenih sredstvima dnevnog informiranja, koji tako iz dana u dana navještaju kako katastrofu, tako i kontradiktorne informacije koje to redovito prate, doprinoseći stvaranju još većeg osjećaja o kraju, davajući tako prostora za nešto što bismo mogli nazvati ples smrti. Pa ipak, bilo povijest, bilo filozofija, ali također i evanđelje, uče nas kako shvaćanje onog što bi imao biti kraj, shvaćanje toga što bi imala biti skorašnja katastrofa, može u sebi nositi jedan potpunu drugačiju posljedicu. Naći se pred mogućnošću smrti, bilo osobnom, bilo drugih, prije svega potiće nas otkrivati smisao našeg života, motiv i razlog za koji živimo. Današnjom nedjeljom završava još jedna etapa crkvene godine. O sadržaju putovanja kroz nju, svjedoče oni koji su se dali na njezin put, te tako dopustili da im se životni hod takvim putom oblikuje. A to je zapravo logično, jer upravo staua po kojoj hodamo određuje stopama hod, a ne obratno. U tom smislu, biti takvim oblikovanim svjedokom – ne znači baviti se propagandom, niti buditi ljude, već biti živa tajna. To znači živjeti na takav način da izgleda kao da naš život ne bi imao smisla bez Boga. Jer ljudi su danas, gotovo po naravi sumnjičavi i teško će se netko upustiti u neku avanturu života ako nije opipljivo uvjeren u njezinu stvarnu mogućnost i dobrotu. Pa ako netko naviješta neku stvarnost i nadu, s pravom se od njega očekuje da i sam s njome računa u oblikovanu svoga života. Zato je izvan svake sumnje da nije dosta govoriti, nego evanđelje  valja posvjedočiti, tako da se na pravdi i dobroti, na ljubavi i milosrđu kršćanina može osjetiti zbilja kraljevstva Božjega. Riječ je o kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta – kako navodi Isus u današnjem evaneđelju – ali čija zbilja mijenja ovaj svijet, mijenjajući one koji su u njemu. Međutim, kako kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta, njegovi zahtjevi mogu čovjeka dovesti u sukob sa zahtjevima – pod navodnike shvaćene – normalne ovozemaljske egzistencije. O tome sukobu govori današnje evanđelje kroz susret Isusa i Pilata. U njemu prepoznajemo dva puta, dva kraljevstva. Jedno se temelji na moći odnosa kojemu je Bog razlogom, a drugo na odnosu moći gdje takovg razloga nema i nedostaje. Tako od onoga da bi se nešto moralo, dolazi do onog da se to jednostavno čini. Riječ je o imperativu koji postaje indikativom jer u njegovu temelju stoji sloboda koja svoj vrhunac ima u ljubavi prema sebi, bližnjemu, te Bogu. Sve to stoji nasuprot onom drugo putu ili kraljevstvu, u kojem moć slaveći pobjede, poražava ono što se poraziti nije smijelo. Upravo zbog toga , u tome bi se mogao pronaći jedan od dovoljnih razloga da kod nas Kristovih vjernika postoji nešto – što na svoj način – zbunjuje ljude i tjera ih da se pitaju što se to, odnosno tko se to nalazi u središtu našega života. U suprotnom, možda nam se događa da sebe i druge uspijevamo olako ubiti, tim više ako se to pokazuje kao ono što ostaje kao nekažnjeno.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideset i treća nedjelja kroz godinu - 14.11.2021.

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 13, 24 -32)

Okidač je definiran kao mehanizam vatrenog oružja kojim se zadržava i pokreće udarna igla, u isto vrijeme postaje i sinonimom za početak razno raznih događaja  i stanja stvari, za koje znamo reći kako su im određne okolnosti postale ništa drugo nego okidačem. Možda je to zbog toga što ta i takva stanja nerijetko i šuškaju upravo oružjem, te zbog toga prijetnjama, nemirom, kaosom i strahom, ostavljajući tako olako po strani činjenicu, kako ovaj i ovakav tip šuškanja, i nije baš način kojim bi se imao donijeti mir u stanje koje je uplakano, koje se pokazuje uznemireno, te često vrišti. Sve to rađa dane u kojima već dobro poznata i prisutna napetost postaje sve veća, a neizvijesnost sve dublja, ulazeći poput kakve vlage pod kožu ljudima, hraneći u njima osjećaje straha. Međutim, to i takvo stanje, naravno, ne događa se bez onih koji ga kreiraju. Ono svoje okidače donosi u svojim predstavnicima. Tako dok su jedni njegovi zagovaratelji, drugi sebi uzimaju za pravo da njime tumače ono što im neprestano izmiče, jer to niti znaju niti mogu dohvatiti. Sve to zapravo rađa zlouke proroke s obje strane. A takvih i u ove naše dane nije mali broj. Dok će jedni poput kakvog Orka iz poznate filmske trilogije Gospodar prstenova, u zadnjem dijelu pod naslovom Povratak kralja, u bitci za Minas Tirtih, nakon što čovjeku u lijevo rame zabode koplje, izreći završilo je doba ljudi i započelo vrijeme orka, tj. onih koji su od lijepih vilenjaka postali zli i izobličeni, mrzeći sve, omađijani nekim svojim Melkorom, drugi će na sličan način proricati kraj svijeta, nazivajući to apokalipsom - koja je daleko od toga da joj je cilj pokazivanje kakav bi to imao biti kraj, o čemu ovakvi proroci uglavnom viču, već joj je naglasiti smisao vremena u kojega smo uronjeni, a koje nas tako često obeshrabruje. To potvrđuju riječi današnjeg evanđelja, koji pred nas stavlja govor o posljednim stvarima: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljat A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Utoliko, ono na što bi imali biti potaknuti kao Kristovi vjernici jest da ostanemo pažljivi i pribrani, ne toliko uzeti od stanja stvari koje nas nadilaze, ali niti uronjenji u koje kakve banalnosti, bilo one znanstveno fanatične i fantastične, bilo one religiozno fanatične vrste. Riječ o onom što se jednostavno naziva borbom unutar vjerojatno za mnoge opore i gorke sadašnjosti, držeći dovoljno visko upaljenu baklju nade. Nju drži slobodan čovjek. Njome ima biti obasjano i ovo naše vrijeme. Stoga – navodi netko – Pred misterijem smo nade. Ništa to bez čovjeka ne biva, ali što je to začeto u utrobi povijesti, što to ona nosi kroza duga strahovanja, duge prisutnosti, što to sazrijeva i najedanput izbije u ovakvo klicanje? Prorok naviješta, Sveta Pisma kazuju: Boga će prepoznati gdje se to događa, gdje se događa izlazak čovjekov, gdje se događa spasenje. To je Božje djelo, Bog je tu. IM(JT,114). U tom smislu, unatoč kojekakvim kušnjama, unatoč kojekakvoj doživljavanoj prepotenciji i represiji, ostaje nam kao Kristovim vjernicima nositi u srcu i pred očima svakodnevno dozivanje u nama, kako naše pristajanje uz Kristovu riječ, koja neće uminuti, navodi današnje evanđelje, nije odlazak u provaliju, u bezdan ništavila, već u grad i doba u kojem je još uvijek ljudi, grad u kojemu svjetle, život, mir i prisutnost Božja. Evanđelje je za takvo nešto neizostavan okidač.

Hvala na pažnji!

-dMB-


trideset i druga nedjelja kroz godinu - 7.11.2021.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 12,38-44) 

Nadmetanje zainteresiranih do najviše i konačne cijene, to bi u par riječi imala biti dražba ili licitiranje. Pravila su manje više jednostavna, polazeći od početne cijene onog što se stavlja na dražbu, svaka viša ponuda, na glas se izriće, pokazujući na njenog ponuditelja. Tada, osim želje za imanjem, nerijetko u ljudima zna proključati do tada dobro čuvana i ne baš lijepa strana naravi, koja je osjetljiva na svoju veličinu, na zasluge, popračena sujetnošću i sebeljubljem. Riječ je naravno o taštini. Biti stoga pročitan, obznanjen pred ostalim ponuditeljima, čini se kako nekada zna biti puno važnije, nego je to stvarni interes za ponuđeno. Pa ipak nisu samo dražbe mjesta na kojima se to zna očitovati. Čini se kako je takvog poriva razbacano posvuda i da potrebu da nas se čita zbog ponuđenog, znamo nositi i na mjesta gdje bi se imala događati neka sasvim drugačija logika. Riječ je o logici dara, a dar i taština nikako ne mogu zajedno. Da je tome tako, pokazuje se kada se pretvaramo u one koji će darovano staviti na vagu koja bi između ostalog imala pokazati, ništa drugo nego količinu kojom se hrani naša taština, a njezina mjerna jedinica pokazuje se ne u kilogramima, već, u i po riječima: koje više da? Na tom tragu, današnje evanđelje dovodi nas i otkriva nam još jedno mjesto, u kojem takav stav i razboljeno stanje našeg duha postaju još uočljiviji dok ih se pokušava opravdati religioznom praksom. Naime, u dijelu židovskog hrama Isusovog vremena postojao je prostor u kojem su se ostavljali prilozi u svrhu obreda u hramu, ali i u svrhu solidarnosti, u za to predviđene kasice. Oni koji bi željeli ostaviti kakav prilog nisu to mogli učiniti te tako, već su ga predavali službeniku hrama, koji bi na sav glas izrekao cifru i za koga ili što se prilog odnosi. Isus – kako navodi današnje evanđelje - sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak. Postaje stoga jasnije, kako je Isus znao za dva udovičina novčića, a ona postaju povodom kritike svakome tko bi se pokušao prekrivati lažnom i umjetnom religioznošću, koja traži i  voli pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Uz to  – navodi sv. Ambrozije – više vrijedi jedan novčić primljen od onog što je malo, nego blago pribavljeno od neizmjernog bogastva, jer vrijednost nije u onom koliko se daje, već je vrijednost u onom što se ostavlja za sebe i želi zadržati. Zato nitko ne daje više od onog tko ništa ne ostavlja za sebe. Takav tip davanja nužno dovodi do toga da smo u njemu raspoloživi dati sav svoj žitak, baš kao udovica iz današnjeg evanđelja. Razlog tome nalazi se u ljubavi, jer bez nje mi smo ništa, makar razdali sav svoj imutak. Jedino ona za svoju ponudu daje sav život, određujući tako konačnu cijenu svakog Kristovog vjernika. Uz to, oslobađajući nas taštine i nadmetanja, ljubav pokazuje neko sasvim drugačije i toliko traženo lice naše naravi, budući da njezinu ponudu ne određuje dražba već srce.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideseta i prva nedjelja kroz godinu - 31.10.2021.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 12, 28b-34)

Kad malo nedostaje, kada se nešto dobro imalo zamalo dogoditi, kada smo nečemu nadomak, a tome nikako konačno stići, kada se čini da bi nešto imala biti gotova stvar, a izostane njezina realizacija, za sve to i čitav niz takvoga tipa događaja i događanja, jednostavno znamo reći, tako blizu, a tako daleko. Takva daleka blizina iskustvo je ne malog broja onih koji u potragama za vlastitom srećom učestalo potvrđuju riječi: Čudno je kako je malo potrebno za sreću, i još čudnije, kako nam često baš to malo nedostaje. Moglo bi se stoga reći kako prije nego za srećom, kojoj čak jasno znamo ime ili naziv, imamo tako veću potrebu za onim što je određeno kao malo, zbog čega, istina od sreće nismo daleko, ali u isto vrijeme nismo ni toliko blizu da bismo je konačno dohvatili. Nešto od ovog i ovakvog tipa događanja u kojem je i blizine i daljine u isto vrijeme, mogli bismo prepoznati u susretu o kojem nam progovara današnje evanđelje. U ono vrijeme:Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjeg. Sv. Augustin će polazeći od ljubavi prema bližnjemu na jednom mjestu tako izreći kako ljubav kojom se ljubi bližnjeg nije različita od one kojom se ljubi Boga. Ne postoji neka druga ljubav. S istom ljubavlju kojom ljubimo bližnjega ljubimo također i Boga. Ta i takva jedinstvena ljubav u nama postoji kao načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To bi nas imalo učiniti takvima, kako to piše Herman Hesse; da smo duboko u našem srcu ispunjeni Bogom, zbog čega se događa da se on pokazuje preko naših očiju, preko naših djela i naših riječi, te govori također i onima koji ga ne poznaju i koji ga ne žele upoznati. Time se tako dohvatljivost kraljevstva, a s njime i Božja vidljivost otkrivaju po našem pristajanju uz ovu tako istinsku i presudnu zapovijed, stavljenu od strane Isusa  pred nas, kao pred pismoznanca iz današnjeg evanđelja. Utoliko ono što je određeno kao malo, ali dvoljno da nas ne ostavi daleko, unatoč blizini, bilo bi ono što se podrazumjeva pod riječju primjena, na poseban način primjena zapovijedi ljubavi, i to time više ako nam je kao Kristovim vjernicima, na usnama to da ljubav prema drugom čovjeku u svom životu stavljamo na prvo mjesto, znajući kako se i sam Bog potrudio da nauči ljudski jezik postavši sam čovjekom. Nezgoda je samo što mnogi upravo taj njegov govor niti uče niti razumiju, (VB,IM,28)., a zbog toga ga naravno i ne primjenjuju. A bez primjene niti ga se uči niti ga se može razumijeti. U tome bi se tako moglo naslutiti ono malo što nam nedostaje, a zbog čega često ostajemo tako blizu, a tako daleko, ako ne baš u svim stvarima, onda definitivno kada je riječ o zapovijedima ljubavi.

Hvala na pažnji !

-dMB-


trideseta nedjelja kroz godinu - 24.10.2021.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – B

(Mk 10, 46 – 52)

U mrklom mraku i tami, zdrav vid i nije neka velika prednost. Za iskustvo slično tome dovoljno je zatvoriti oči. Tada dok god su oči zatvorene, pa makar to bio i tren, čini se kako baš u trenu kao da sve nestaje. Sve to opet, ako bi kojim slučajem trajalo više nego tren, zna stvoriti nelagodu, pa makar se nekad radilo tek o samoj igri u kojoj netko zatvorenih ili prikritih očiju čeka nekakvo iznenađenje. Nelagoda se pak polako pretvara u strah, budući da nam ambijent, makar poznat, sada postaje mogućom svojevrsnom prijetnjom. Razumljivo je to, jer u mraku, unatoč dobrom vidu, malo se toga može primjetiti, a kad nema svjetla sve postaje mutno i nejasno, te je tada teško razlikovati dobro od zla, bez pravog smjera, neprestano se vrtimo u krug. Naglo gašenje svjetla, a time i na svoj način gašenja vida, čini nas tako manje sigurnima, često i nepomičnima, a naše držanje zahvaća nekakav obrambeni, a u isto vrijeme i vapijući stav, izražen, doduše češće kod djece, i nešto rijeđe kod odraslih, kroz vrisak ili vikanje(RS,2018). Naravno sve se mijenja otvaranjem očiju, povratkom vida, a prije svega ako je mraka paljenjem svjetla. Pa ipak prije nego se to dogodi ostaje osluškivati riječi onih koje trenutno ne možemo vidjeti, te u njih imati povjerenja, budući da povjerenje u njih postaje nešto kao unutarnje svjetlo koje je kadro dokinuti našu nelagodu i strah. Današnje evanđelje stvalja pred nas susret slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa. Njemu je prethodio vrisak, vika slijepog Bartimeja koji je zarobljen mrakom i ostavljen kraj puta, na rubu, želi iz mraka, želi s ruba. No događa se da mnogi žele ušutkati njegov glas. Očito je da ih glas onog koji je na rubu uznemiruje – jer tko s ruba kriči upomoć, ometa uigrani i svakodnevni tijek  života. Slušamo tako danas: U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. Čini se tako jasnijim, kako se vjerom, sljedeći Krista naše postojanje uranja za jedno novo gledanje, na sebe i svijet oko sebe. Ona nikoga ne ostavlja na rubu niti pokraj puta. Vjera u evanđelje, potvrđuje kako zdravo oko, ne vidi tek sebe. Zato, daleko od toga da bude promatrana i uvrštavana pod kojekakve ideologije, vjera u Krista upravo je razlog oslobođenosti od bilo kakvih ideologija i njihova mraka i tame, te zbog toga kako osobnog tako i kolektivnog slijepila, svjetlo koje od nje dolazi sposobno je prosvjetliti cijeli ljudski život, utoliko – kako netko navodi -  nasljednici Kristovi su sveci, a ne ideolozi, pa ipak svaki naraštaj mora početi od početka i na sebi iskušati koliko je pogrešno ideologijom i ekstremizmom braniti kršćanstvo. Time ga se samo sramoti.(ŽM,OKZS,122). Ukratko, za ponovno progledati, ili možda za tek jednostavno otvoriti oči, u svrhu takvog  gledanja i vida – ostaje nam vjerovati evanđelju.

Hvala na pažnji !

-dMB- 


dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu - 17.10.2021.

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 10, 35 – 45)

Kada nešto na sebi nosi oznaku izvornosti, onda se između ostalog time želi istaknuti ono što ima biti zaštićeno, od zloporabe ili neke neovlaštene uporabe. Utoliko svako činjenje kojim bi se to zanemarivalo postaje kriminal. To se na poseban način zna pokazati tamo gdje postoji želja za vlašću i moći. A ovakva želja ima svoje maske. Postavši sve više prijevarna, zamaskirana, sakrita, ona tako postaje više prožimajuća dotle da zna prodrijeti i u ono naše nesvjesno. Upravo zbog toga kako bi je primjetili, ne bi bilo zgorega koji put se upitati, nemamo li mi možda o njoj odviše pojednostavljeno shvaćanje tako da je ne uspijevamo prepoznati tamo gdje nas ona zapravo opsjeda. Navlačeći na sebe ruho dobrih želja, ugleda, ambicije, utjecaja, reputacije, uvjerenja, kadra nas je obući u svoje odijelo upravo tih i takvih varavih privida. Na tom tragu, Gustave Flaubert u svojem dijelu Riječnik uvriježenih ideja reći će kako se pojmom ministar označava ni manje ni više nego krajnja oznaka ljudske slave. Nositelji takve slave daju se vidjeti kako stoje s desna i slijeva kada se glavni predstavnik vlasti obraća javnosti. Zasigurno, postati ministar za mnoge znači slavno mjesto koje uznosi sve do ushićenja, do pijanstva, do jedne istinske i svojstvene ekstaze. Međutim, zanimljivo je kako kad je riječ o riječi ministar, ona bi dolazila od latinskog minus, koja svoje značenje nalazi u onom od čega se netko odriče. I upravo nas to dovodi današnjem evanđelju u kojem se odražava oznaka izvornosti i prvotni pečat Evanđelja. Riječ je Isusovim riječima koje ne mogu biti zapostavljene, jer riječ je o nečem u čemu je onog tipično Božjeg, a pristoji se ljudima, tim više Kristovim vjernicima. U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.«Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Ovdje tako nalazimo zahtjeve koji bi imali biti u temeljima postupaka i odnosa Kristovih vjernika, po kojima nas Isus poziva da prije svega prihvatimo, te zbog toga i shvatimo njegovo postupanje, njegov odnos prema čovjeku, kako bi to postala i naša svijest i naše djelo, i da se upravo time nekako preobrazimo u bogolika stvorenja.(J.T.IM,149). To je razlog – kako netko navodi – zašto već ovdje stvarno nisu prvi oni koji se nameću kao prvi, koji su spletkama ili srećom došli na prva mjesta. Oni mogu imati ulogu prvoga, ali ne i prirodni autoritet prvoga. Jer svoje prvo mjesto shvaćaju kao prigodu da druge upotrijebe za rast vlastite slave; izopačili su smisao svoga mjesta, skrenuli u bahatost, postali diktatori i nevolja. Tako već sada stvarnu vlast ima onaj tko svoje vladalačko mjesto shvaća kao prigodu da poslužuje; Onaj uz koga se drugi osjeća veći.(LR,LJN,145). To bi uostalom za svakog Kristovog vjernika imalo biti ono što ga čuva od činjenja koje bi za njegov život postalo ništa drugo već kriminal, ili drugačije kazano,  to je oznaka njegove izvornosti.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i osma nedjelja kroz godinu - 10.10.2021.

DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 10, 17-30)

Izreka o tome kako novac mijenja ljude, uglavnom zna biti izrečena iz usta onih koji i nisu baš nešto pri novcu, dok po svemu sudeći ne mali broj takvih ljudi rado bi barem nekad i iskusio takvu promjenu. Utoliko zna se pokazati kako se upravo promjenom njihova stanja ova izreka nerijetko potvrdi i to kao ona koja i nije baš niti toliko pretjerana niti pogrešna. Iz toga, nekako gotovo usporedno s takvim tipom promjene čini se kako se zna promijenti i pogled na čovjeka kojega novac u većini slučajeva čini drugačijim. Možda je to zbog toga što novac zna dozivati miris moći. Ne čudi stoga da kada je riječ o pogledu prema čovjeku koji bi – kako navodi Paul Laffite u jednom svom eseju - možda izgledao kao kakav siromašni idiot, on zato što jest siromašan za mnoge je samo idiot, dok je nekakvi bogati idiot tek samo bogat. Ovo je tako česta iznimka koja kod mnogih postaje pravilom, radi kojeg zbog moći na koju miriše novac, spremni su postupati prema bogatašu u njegovu korist, makar se on potvrđivao u svojoj gluposti i slaboumnosti. Uzimajuću u obzir upravo termin idiot zanimljivo je kako se njime, barem ako je suditi prema princu Miškinu, u romanu Idiot, označava osoba ukrašena iskrenom vjerom u odnosu prema Bogu i bližnjem, ili netko koga evanđelje naziva siromah duhom, a upravo takvima pripada ni manje ni više nego kraljevstvo. S druge pak strane ako se ipak istinitom pokazuje tvrdnja o novcu koji mijenja, onda bi prije nego li na promjenu ona mogla ukazivati na nešto što i nema veze toliko sa samom promjenom, koliko sa pokazivanjem, do tada u nama skritog. Drugim riječima, ništa zapravo nije promijenjeno već se sve to što jest samo očitovalo i potvdilo. Francuska spisateljica i glumica, Marie – Jeanne Riccoboni – to je izrekla govoreći kako: novac ne mijenja ljude, on ih jednostavno razotkriva. Današnje evanđelje donosi nam jedno takvo razotkrivanje. Isusov poziv da ga se slijedi, što bi značilo ne nužno napustiti sve do tada življeno, jer to življenje nekad i nije do kraja pogrešno, već življenju daje potpunost, otkriva do tada dobro čuvano i skrivneo stanje. U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita:»Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: Što me zoveš dobrim. Nitko nije dobar doli Bog jedini. Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!« On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Tako danas, na tragu ovih evađeonskih riječi, na poseban način nama Kristovim vjernicima, posvješćuje se ono svagdašnje, a da zbog toga ono nije nimalo banalno: tj.posvješćuje se kako se primjerice novcem može kupiti krevet, ali ne i san, može se kupiti sat, ali ne i vrijeme, može se kupiti knjiga, ali ne i mudrost, može se kupiti položaj, ali ne i respekt, može se kupiti doktora, ali ne i zdravlje. Može se kupiti poznanike, ali ne i prijatelje, može se kupiti sluge, ali ne i povjerenje, može se kupiti razigrane dane, ali ne sreću i mir. Niz bi očito mogao biti nepregledan. Time bi možda mogli barem malo istaknuti kako ima neka moć u evanđeoskoj riječi kojom ona mijenja ljude. To čini razotkrivajući ih bogatstvom kojim su voljeni, a za takvo bogatstvo vrijedi se osiromašiti.

Hvala na pažnji!

-dMB-


dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu - 3.10.2021.

DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 10, 2-16)

Oni kod kojih se pred ljepotom prirode još uvijek zna zaustaviti dah, znaju kako premda zaustavljen, upravo tada dah zapravo bude na poseban način oživljen. Zbog toga taj i takav prizor ljepote zna probuditi želju da nadahnuti upravo takvim dahom, ispune se ne tek vlastita nam pluća, već i oči i uši, a ponajviše srce, to središte osobe u kojem i iz kojeg pulsira život. Takvu smo prirodu iz očito vidljivog razloga jednostavno nazvali netaknutom. A takva je jer je ništa umjetno, ništa dodano izvana, ništa van nje same nije dotaklo niti oblikovalo, budući da bi se time umanjila, pa i dokinula njezina prirodnost. Premda se mijenja iz dana u dan, poštujući zakone godišnjih doba, koja je čine sebi podložnom, i to ne da bi joj umanjilo ljepotu, već da bi ju samo više istaklo, u njima, u tim godišnjimdobima, zakonitosti je prirode koja tu ljepotu određuje. Od hladnoće, do topline, kiša i leda, vjetra i smiraja, magle i rose, ona zbog svega toga i dalje ostaje netaknuta, jer je ne oblikuje niti je stvara ništa što bi imalo veze s onim što joj ne pripada, ma koliko se ponekad činilo da joj to ne bi bilo smetnjom. Prolazeći kroz sve to ona ostaje i dalje takva da joj se ljepota ne da sakriti. Ostaje ona od čije se ljepote uistinu diše, te zbog toga i živi, čija ljepota ostaje netaknuta. Ovaj i ovakav prizor prirode mogao bi nam možda barem malo biti od pomoći u razumijevanju onog o čemu nam progovara evanđeoska riječ ove nedjelje. Nalazimo tako Isusa u raspravi sa farizejima oko nečeg što je očito bila oznaka određenog shvaćanja koje premda se predstavljalo kao zakon, nije pripadalo izvornom Božjem naumu, koliko samo ljudskom određenju, kada je riječ o odnosu muškarca i žene, odnosno muža i žene. Slušamo: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« Takav odnos kojeg Isus pokazuje zajednica je – u počecima uređena, obdarena blagoslovom što ga jedinog ne izbrisa ni kazna istočnoga grijeha, ni kazna potopa, kako to navodi blagoslovna molitva nad zaručnicima. Riječ je stoga o nečem što je uistinu netaknuto u svojoj ljepoti, i takvim je pozvano da ostane. I onda kad se čini kako se odnos mijenja, prolazeći kroz neka svoja godišnja doba, očito je kako takav odnos ima neke svoje zakonitosti koje su u njemu zapisne i njega određuju, ali koje ga tako čuvaju da ostane netaknut te zbog toga prirodno lijep. U suprotnom, određujući mu zakon dodan izvana u kojem bi on imao primat nad osobom, to bi navodi Simon Weil – bilo ništa drugo nego bit hule ili kletve takvog odnosa. Zato nas odnos muškarca i žene uvodi unutar Božje želje, ili možda bolje reći do Božjeg sna kojeg On ima prema odnosu muškarca i žene. Takav san otkriva nam prirodu naših odnosa, koji su nam kadri zaustaviti dah, a da upravo tada dah na poseban način bude oživljen, a srce živo. Na nama tako ostaje takvu prirodu čuti, takve odnose vidjeti, njih disati od njih i u njima živjeti.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu - 26.9.2021.

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 9, 38-43.45.47-48)

Ono što nas jedne od drugih čini dalekima, najmanje bi se moglo prepisati nečem što nas tek fizički odvaja. Zanimljivo je to kako kad je riječ o razdvajanju i odvajanju, ljudi su se znali pokazati uistini velikim arhitektima i majstorima te i takve umjetnosti, čija su djela bila i jesu još uvijek vidljiva po prostornom odvajanju, pojedinih rasa, etničke, vjerske, klasne, te u novije vrijeme skupine određene zdrastvenim stanjem, na temelju ni manje ni više nego diskriminacije. U tu skupinu nedvojbeno ulazi bilo kakva podjela i odvajanje određeno i propisano zakonom koji bi ljudsku osobu uvjetovalo samo zato što je osoba, a koja baš zato što to upravo jest, na sebi i u sebi nosi nepovrediva prava koja niti jedan zakon ne može učinti ništetnima i nelegitimnima. Tim više ako bi takav zakon zabranjivao bilo kakvo djelovanje ljudske osobe u svrhu dobra, kako njenog vlastitog, tako i još više onog dobra kojega je ona u mogućnosti činiti za druge. Takav vid određenja općenito se naziva segregacija, i čini se kako, premda je pripadala nekim davnim, pa i manje davnim vremenima, ona put do svojeg uprisutnjenja, manje ili više uočljivog, nikada nije zaboravila. Tako se ona i danas pojavljuje kroz nama dobro poznate fraze kojima se učestalo izriče: Mi i oni, naši i vaši, uz naravno ne mali broj podskupina i naziva koje takav izričaj prate. U toj i takvoj skupini svoje mjesto nalazi i stav Isusovih učenika izrečen iz usta apostola Ivana u današnjem evanđelju: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. Ovakav stav tako ukazuje kako na napast razdvajanja i odvajanja tako i na ne malu bolest nas Kristovih vjernika kojom znamo biti razboljeni. Takvom bolešću razboljeni, u stanju smo neprestano brkati ograničenja vlastitog vidnog polja, sa granicama svijeta. Štoviše sve nas to brzo dovodi do zavisti i pokvarenosti kada nam drugi pokušavaju pokazati kako je svijet istine puno veći i širi, od našeg intelektualnog i oku vidljivog opsega i dosega. Utoliko, korijen svih naših neobraćenosti -navodi netko – leži upravo u tome što je ipak svatko od nas u stalnoj napasti da nad nekim bude „bog“, a to je korijen svim grijesima. Od nužde da prevladamo tu napast ne spašava nas ni to što se zovemo vjernici, jer nikomu ne možemo pokazati Oca, ako prije na nama nije vidio da smo mu kao i Isus, prevladavši napast postali doista sinovi. Pa ni Crkva ne može drugčije  biti vidljivo mjesto u kojemu se događa spasenje nego da razvidno očituje svijetu kako ona ne raspolaže evanđeljem, nego ga sluša. (JT,Im,52). To je ono što je čini živim tijelom, a ne kakvom korporacijom zaokupljenom oko tek lijepog izgleda među kojekakvim udruženjima. Možda je zato dobro imati pred očima i razumijevanje koje premda zna gdje to crkva jest, ujedno i shvaća da ne može olako suditi i govoriti o tome gdje ona nije. Na taj način puno jasniji bi nam mogao postati Isusov odgovor na stav njegovih učenika: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« U protivnom doziva se i dolazi sablazan, o kojoj Isus opisujući je u današnjem evanđelju, ne štedi riječi. Baš zbog toga za Kristove vjernike razdvajanje i odvajanje nikada ne bi smijela niti mogla biti prihvatljiva opcija. 

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i peta nedjelja kroz godinu - 19.9.2021.

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 9, 30 – 37)

Ambicije i karijere nerijetko su prve u nizu razloga za pisanje bilo knjiga bilo popularnih priručnika koje se uglavnom naslovljuje naslovom Kako uspijeti, iza kojeg potom slijedi čitav niz svega i svačega u čemu bi se to zapravo imalo uspijeti. To bismo možda mogli prevesti i nama tako poznatim riječima: postati netko i nešto, što se uglavnom uzima kao ono što se nekako samo po sebi razumije. Dok s jedne strane u tome razaznajemo izvjesnu motivaciju ljudskog djelovanja, s druge pak strane na vidjelo znaju izaći nimalo dobre, zapravo zle nus pojave upravo jednog takvog djelovanja svedenog na samo ljudsku logiku, koja zato što je takva sve više čovjeka čini lišenim same duše, odnosno onoga što čovjeka čini čovjekom, a ljude pretvara u kojekakve manje ili više uglađene zombie, kojima životi drugih postaju tek plijenom, te zbog toga hranom kojom zasićuju svoju bešćutnost i beščovječnost (uB18). To postaje tim više jasniije kada određenje, tj. definicija onog što se smatra pod ambicijom osim što se raumijeva kao težnja za osobnim uzdizanjem, uspijehom, društvenim ugledom; zna postati i biti častohleplje i častoljublje, dok sličnost sa riječju ambitus, ambiciju približava i onom u čemu je traženja čega nedopuštenim putem, putem podmičivanja i sl. Iz toga premda nikada vjerojatno na glas to ne kažemo, zna se pokazati kako se volimo osjećati nadmoćnima nad drugima, pametnijima, boljima, ne volimo prigovore. Sanjamo o našoj veličini, trudimo se oko priznanja i nagrada. Takva ambicija zapravo postaje pohlepa za moći. Riječ je o tome kada se vrednovanje sebe, uspne na razinu umišljenosti u vlastitu važnost i moć, zbog čega se onda zatvara pogled na stvarno stanje stvari. Tada – navodi netko – mi većinom budno pazimo kamo su nas smjestili za stolom, jesu li nas uočili i pozdravili na ulici, tko komu prvi pruža ruku. Ako smo stekli neki položaj, trudimo se da se ne družimo odviše s onima koji nisu našega soja.(uB18). Današnje evanđelje svjedoči nam kako je Isus, pitajući apostole, a time naravno i nas – što su to putem raspravljali, a oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći, toga itekako bio svjestan. Baš zbog toga unutar ove tako jake motivacije ljudskog djelovanja, Isus zahtjeva korijenit prekoret: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! U ovim Isusovim riječima Kristov vjernik nalazi i otkriva ono čime se definitivno ne dokida ni jedna njegova ambicija, međutim ove mu riječi otkrivaju ono lijepo u čovjeku što snagom Božjom može prerasti sve okvire zemaljske i izrasti u vrednotu nadzemaljsku i vječnu. Riječ je tako o prevladavanju onog što je sitno i sebično, samoživo i  tek samo zemljano u nama. Time se ono naše slabo oslanja na ono što je jako, naše zemljano i malo osnažuje onim što je božansko i neizmjerljivo.(usp.TŠB,IM,17). Evanđelje nam ostavlja tako šansu Kako uspjeti u ambiciji i karijeri, odnosno kako postati i ostati nitko i ništa drugo nego čovjekom, u potpunom smislu te riječi. Takva prilika ponuđena je i nudi nam se kroz život koji bi bio obazriv na vrijednosti za drugog. U suprotnom, život bez takve pažnje, - kako netko navodi – bio bi puno gori i od same smrti. Tim više kada je taj čovjek Kristov vjernik, zbog čega to, po svemu sudeći nikada ne bi smjela prestati biti njegova velika ambicija.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i četvrta nejdjelja kroz godinu -12.9.2021.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU  

(Mk 8, 27-35) 

Zanimljivo zna biti to sa jezikom odnosno sa jezičnim frazama. Njih se redovito određuje kao spoj riječi, izričaj ili rečenica koji imaju ustaljen oblik, a kojima značenje nije rezultat zbroja značenja pojedinih njegovih članova. Znaju funkcionirati kao dio rečenice, ali isto tako i kao izraz koji ništa ne znači, ili znači manje ili drugačije od onoga što sugerira. To više postaje očitije kada se frazu s nekog drugog jezika pokušava prevesti, na način da ona bude razumljiva. Zna se dogoditi, premda takav slučaj i nije čest, kako neke fraze prijevodom ostaju iste i ne gube od svoga značenja, pa ipak, čini se kako u većini slučajeva, bez jednog dubljeg i životnijeg poznavanja jezika, njihovo shvaćanje i prevođenje ostaje nerazumljivo, a time i bez svojeg pravog značenja, čime se naravno, zna upasti u zamku potpuno krivog shvaćanja. U kategoriju ustaljenih jezičnih oblika svrstava se i fraza: uzeti nekome mjeru, što bi imalo značenje pobjede na nekim u kakvom izravnom takmičenju, u borbi argumentima ili pak dobrim razlozima u borbi mišljenja. Međutim, u svojem doslovnom značenju, ona jednostavno određuje mjerenje dužine i širine odijela koje ima biti šivano. Jasno je kako po mjeri šivano odijelo upućuje na dobro pristajanje na onomu tko ga bude nosio. Slušajući današnje evanđelje, mi koji sebe smatramo Kristovim vjernicima, ne možemo biti isključeni od pitanja koje Isus postavlja svojim učenicima:  Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. Iz svega što je kasnije uslijedilo: čini se kako Petar pogađa naziv, pogađa frazu no ostaje daleko od sadržaja, te zbog toga i razumijevanja pravog značenja tko Krist uistinu jest. Ne čudi stoga pomalo neočekivana Isusova rekcija kojom zabranjuje da nikome ne kazuju o njemu. Zanimljivo je i to da je ovakva zabrana od strane Isusa upućivana kada je njome zatvarao usta zlodusima da o njemu govore, jer zlodusi premda znaju tko je Krist, njihov se govor ne događa na ispravan način, te zbog toga postaje manipulativan. Drugm riječima postaje govor skrojen po vlastitoj mjeri izražen ničim drugim nego frazom, koja znači manje ili drugačije od onoga što sugerira. U tom smislu jasnijim postaje razlika onog što se na pameti ima tek kao ljudsko od onog što je Božje. Evanđelje – stoga – ako ga ozbiljno uzmemo, nije ništa drugo nego trajna osuda našega traženja vlastite sigurnosti. Demarkacijska linija između slobode na koju smo po evanđelju zvani, pa i savjesti, jest: Tražimo li sigurnost ili slobodu.(VB,IM,34).  Tako pitanje pred nas stavljaju riječi  i iz današnjeg evanđelja: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.  Tim više – jer Bog Biblije nije hladni režiser našeg usuda, skriven negdjej iza kulisa povijesti. On je sam stupio u povijest naše bijede, ispio je do kraja čašu naše patnje i zna dobro kako je težak teret naših križeva – (TH,SzB,116). Zbog toga, čini se kako je ne moguće vjerovati, a ne činiti ono na što nas vjera oslobađa. A ona oslobađa nas, našu savjest od mnoštva i ropstva laži, izgovora i zaborava. Vodi nas do ispravnog shvaćanja tko je to usitinu Krist u kojega i kojemu vjerujemo. Krist oslobođen fraza i uzetosti u mjere za odijelo koje Bogu i njegovim vjernicima jednostavno ne pristaje.

Hvala na pažnji !

- dMB-


dvadeset i treća nedjelja kroz godinu - 5.9.2021.

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 7, 31-37)

Događa se, naravno za neke češće, a za neke opet rijeđe, kako se nekad znamo naći pred i u mislima o daru zdravih osjetila. Za one koji su imali sreću da su im osjetila zdrava, te misli uglavnom znaju doći onda kada je kakve prijetnje i bojazni za njihovo normalno funkcioniranje, budući da se nekako gotovo neprimjetno i bez nekog posebnog osvrta o vrijednosti takvog dara, osijetila podlažu zatvaranju u koje kakve navike. S druge strane stoje oni koji nisu imali tu sreću da su im osjetila zdrava, te bi vjerojatno njihove misli najčešće oblikovala želja koja ne traži puno, osim tek trenutka zdravlja. U par riječi to nam na svoj način sažima i o tom nam priča pjesma pod naslovom: Sretan susret: kada izriče: Guslara sretoh. Bio je slijep, Al reče: Sinko život je lijep!, Zbunih se malko; Zar zbilja lijep?!, Vidjet ćeš, sinko kad budeš slijep! Naravno da u ovoj pjesmi svoje mjesto nalazi i netko tko bi bio i gluh i nijem, a sve to opet samo bi podcrtalo svojevrsnu odsjećenost od onog na što nas i prema kome ili čemu nas to vid i sluh i govor stavljaju u odnos. Oni nas prije svega otvaraju drugima, a potom svemu onom oko nas. Bez njih mi drugima, te drugi nama ostaju daleko. Utoliko, ono što se čini najvrijednijim jest naći način kako do nas, te naravno kako do drugih. Poznato je kako za gluhonijeme osobe postoji abeceda rukama. Riječ je o znakovima, gestama bilo dvoručne bilo jednoručne abecede kojima se prenose riječi i informacije, tj. znakovni jezik. Uz to vrlo je važno, pokazati svoje lice, privući pažnju, usmjeravajući svoje lice prema gluhonijemoj osobi. Današnje evanđelje stavlja ispred nas susret Isusa i nekog gluhog mucavca. Jer ga se ne naziva imenom, kao anonimus donesen pred Isusa, predstavnik je zapravo svakoga od nas, tj. svakog čovjeka a time i njegove gluhoće, i nijemosti, jer njih dvije uglavnom se prate. U tome možemo tako prepoznati nekog tko nema pravo na glas, ali i nekog  tko je bez sluha za riječ. Na tragu toga – Kristova riječ – Effata – to će reći otvori se, iz današnjeg evanđelja - dobiva daleko šire značenje, od ključa koji otvara vrata fizičkih osjetila. Naime, nismo li mentalno i mi, koji smo zapravo imali samo sreću ili milost zdravih osjetila, svaki na svoj način, neki gluhi mucavci kada je riječ o mogućnosti razumjevanja i razgovora s drugima. (usp.23-B). Odvodeći ovog gluhog mucava nasamo, pokazujući mu svoje lice i pažnju, zanimljivo je primjetiti geste rukama koje čini Isus. One su bile abeceda kojom je Isus prenio svoju riječ, a onaje takva da je kadra otvoriti nam oči, uši, razriješiti spone jezika, i omogućiti nam da se izvučemo iz ralja odsjećenosti koja nas guši, sputava i čini naš život neplodnim. Ostajući u mnoštvu, gluhi mucavac teško da bi ikad došao do svojega sluha i do svoje riječi. Slušao bi ono što sluša mnoštvo, govorio bi ono što mnoštvo govori. Stoga - ističe netko – slutimo kako razlog ljudskoj gluhoći i nijemosti može ležati u previše otvorenom uhu tuđim mišljenjima i u jeziku koji se trudi ponavljati tuđe riječi.(23-b). Tim više danas, kada su nam lica postala zaklonjena, a ruke sputane i stavljene u džepove, bez prava na dodir. Upravo zbog toga ne bi trebali biti iznenađeni činjenicom kako je toliki broj nas koji smo iz dana u dan sve više nijemi i gluhi, ma kakvo god da je zdrastveno stanje naših osjetila. O tome bi se zato, moglo i dalo mislit.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i druga nedjelja kroz godinu - 29.8.2021.

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 7, 1-8.14-15.21-23)

Jedan od neizbježnih govora, ili možda bolje reći, jedno od svakodnevnog inzistiranja u vremenu i stanju kakvo je trenutno ovo naše, govor je i inzistiranje na osobnoj higijeni. Osobna higijena je ne sumnjivo jedna od važnih čimbenika za očuvanje i jačanje zdravlja pojednica. To se na poseban način odnosi na pranje i kupanje, koje se smatra temeljnim navikama za održavanje čistoće tijela, te zbog toga i načinom kojim se može izbjeći dobar dio kojekakvih bolesti. Posebno mjesto takve navike zauzima pranje ruku, a tome se, čemu smo i sami svjedoci pokušava pridružiti i nošenje maske. Međutim kada je riječ o važnosti pranja ruku, tada ono ne ostaje samo pridržano razini osobne higijene. Pranje ruku doziva u svijest, reakciju bilo izvanjskom gestom bilo izričajem, o onom od čega se želi odustati, ili se odreći odgovornosti za nešto. Međutim njime se označavo i način kojim se uvjetovalo dioništvo na onom što se odnosilo i na odnos s Bogom. U Isusovo vrijeme to se nazivalo netilat jadajim, odnosno pranje ruku u svrhu obreda, koji je od simboličkog poziva na čistoću srca i života, pretvoren u opsesivnu puritansku dužnost i izvanjskost, lišenu tako bilo kakvog zahtjeva za promjenom zbog koje: ono što je trebalo biti čistoćom, postaje puritanizam, poziv na svetost postaje obrednom magijom,  obredno slavljenje tek izvanjska gesta, religija bez stvarne veze sa životom i vjera odvojena od pravednosti. Upravo na takvo pranje ruku, Isus odgovara u današnjem evanđelju: Slušamo: Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« U ovom Isusovu odgovoru na prigovor o ne pranju ruku njegovih učenika, kao što je to bio običaj koji je očito postao svrha samom sebi, razabire se tako maska koja, istina nije vidljiva na licu, budući da je maska postala lice. Takvo stanje od nas stvara one koje je Antička Grčka nazivala hipokritees - glumcima, dok je glumu nazivala hipokrissus. Iz toga vremena do naših dana svoj put je našla ona koju nazivamo hipokrizija – licemjernost. (22-b). Utoliko bi se, a na tragu onog što se trenutno događa s licima i maskama, pa i pranjem ruku u ove naše dane, možda moglo reći kako maske ne samo da nisu pale, već su konačno stavljene i kako je očito da živimo u vremenu nikad očitije hipokrizije. To se na poseban način odnosi i na shvaćanje religije kao uloge koja se vrši te izvršena čovjeku daje opravdanje i svijest opravdanosti pred Bogom. Takvo pak shvaćanje u temelju je suprotno evanđelju. Zato nema promjene, nema metanoje – kako to netko navodi – ako čovjeku ne uspije priznati samoga sebe pred sobom kakav uistinu jest. Na poseban način čovjek koji sa sobom nosi takvo priznanje, Kristov je vjernik, budući da ga vjera u Krista ozdravlja, a ne stavlja ga u komplekse.(usp.VB,NRCC,75). Ona nas čini da postanemo svjesni svoje osobne odgovornosti, odgovornosti za Božju zapovijed ljubavi, jer to je odlika slobodnih ljudi koji zaista imaju svoju savjest i nju slušaju, a da mu pritom riječ savjest nije pokrivalo zloće i način poze. Tim više jer čovječnosti nema bez savjesnosti. To je ono što je dostojno svakog čovjeka, posebno Kristova vjernika. (usp.TŠB,IM). Za takav tip osobne higijene najmanje pomaže pranje ruku, a još manje maska na licu.

Hvala na pažnji !

-dMB-


dvadeset i prva nedjelja kroz godinu - 22.8.2021.

DVADESET PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 60-69)

Hodati ulicama gradova za čiji su nastanak zaslužni stari Rimljani, osim što zna biti očaravajuće, ujedno nas i uči kako hodamo li onima koje se zovu decumanus i cardo, gotovo je ne moguće da ne stignemo do foruma, prostranog trga na kojem se odvijao život nekog rimskog grada. Upravo je forum bio mjesto na kojem su se ove ulice križale, te tako dovodile centru, srcu grada. Sličnost sa forumom kao sjecištem ulica imala bi kojekakva križanja cesta. Ona su tako sjecište putova koji do križanja dovode i njega stvaraju, ali su u isto vrijeme razlog razilaženja, odnosno pravci cesta koji iz takvog križanja odvode. U njemu se, ma koliko da je sličnosti s forumom, barem kad je o križanju ulica riječ, u njemu se ne ostaje i iz njega se izlazi, budući da bi ostajanje u njemu moglo dovesti do stradavanja kako svoga tako i tuđeg života. Međutim, ne dovode i ne čine samo ulice i ceste sjecišta u kojima je života ili koja mogu biti prijetanja za život. Njih takve tvore i njima nas takvima dovode često i riječi. One tako znaju dovoditi tom našem nutarnjem forumu, koji se na svoj način daje prepoznati pod onim što se određuje kao sloboda u nama. Riječ je o mjestu, ili možda bolje kazano, riječ je o stanju u kojem i po kojem se ima događati život, tj. naši odgovori i odluke na ono što život pita. Međutim, te i takve riječi znaju biti riječi tvrdog govora, zbog kojeg se nerijetko, što prije želi napustiti takvo središte, i tako ostaviti, odgoditi ili odustati od odgovora na pitanja upitana od strane života. Današnje evanđelje ispred nas stavlja jedne takve riječi, jedan takav govor. U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« Riječi koje sam vam govorio duh su i život. Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići? Ono što je prethodilo ovakvoj reakciji onih koji su se ni manje ni više, već nazivali njegovim učenicima, bio je govor u kojem je Isus sebe nazvao – kruhom živim koji se sneba sišao, te tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke ,kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta (Iv 6,51). Riječi su to koje daju život svakom dijelu čovjeka. Utoliko – kako netko navodi – neki su slijedili Krista jer su ga željeli zakraljiti, i tako mu biti što je bliže moguće, jer riječ je o Mesiji, kralju. (MR,XXI,b). Međutim Krist je ispred njih, kao i danas ispred nas očitovao, kako je riječ o totalno drugačijem odgovoru, nego je to odgovor kojega oblikuju kojekakva očekivanja u nama. Riječ je o promijeni u nama, u osobi onog koji se s njime sjedinjuje, postajući sličan Njemu. Tko jede od kruha kojeg daje Krist, prima takav način postojanja, on sam postaje darom. To pak određuje naše temeljno opredjeljenje, naše autentično postojanje kao Kristovih vjernika. Ne čudi stoga što je ovaj Kristov govor gotovo svakodnevno pretvrd, jer odgovoriti na njega značilo bi odlučiti se za ljubav nasuprot egoizmu. To je ono što od nas traži sloboda. A takvoj slobodi, tom stanju u kojem se i po kojem se događa naš život, odnosno naš odgovor na ono što život pita, vode nas riječi evanđelja. Njihovo središte i sjecište jest Krist. One su zbog toga za nas Kristove vjernik, naš decumanus i naš cardo.

Hvala na pažnji !

-dMB-


Velika Gospe - 15.8.2021.

VELIKA GOSPE

(Lk 1, 39-56)

Malo je toga što nije podložno kvarljivosti. To je na poseban način primjetno kada je riječ o hrani, odnosno o proizvodima namjenjenjenima za konzumiranje, zbog čega ih se označava, ili bi ih se trebalo redovito označavati etiketom na kojoj je otisnut datum o njihovoj upotrebljivosti i trajanju. Baš zbog toga, kako bi se što duže sačuvala od kvarljivosti i propadanja, hrana se redovito čuva zamrznuta ili je pak obrađena kojekakvim konzervansima koji bi imali produžiti njezino trajanje. Sve to naravno tek odgađa, ali i ne dokida njezino truljenje, koje onda tako čuvanu i obrađenu hranu čini ne jestivom, ne zdravom, pretvarajući je u otpad. Tome nasuprot stajale bi namjernice za koje se smatra kako nemaju rok trajanja i kako se nikad neće pokvariti. Očito je riječ, kako, osim što su dobro čuvane, one u sebi zadržavaju  određeno svojstvo koje ih čini otpornima na kvarljivost i propadanje. Utoliko, ova bi tako sasvim obična činjenica, nas Kristove vjernike mogla približiti možda malo jasnijem shvaćanju onog što danas na dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, kao vjernici slavimo. Tim više kad znamo da kojekakvo iskustvo i zaokupljenosti naše živote učine često da nekako obamre ta neka naša senzibilnost za ono što je od Boga, za ono nadnaravno, ali ne i zbog toga protunaravno. Riječ je o stanju kada nas obuzme duhovna čama ili neka bezvoljnost ili  mlitavost. Upravo tada blagdani, baš kao što je to i ovaj danas, u nama žele pokrenuti posebne osjećaje i pažnju za prisutnost te nadnaravne zbilje, i ponuditi nam velike rezervoare duhovnog napitka iz kojih iznova pijemo, i kupamo to svoje biće. (usp.TŠB,IM,14). Tako svetkovina Velike Gospe ili bolje rečeno u samoj svetkovini otkriva nam se i očituje uzvišenost te naše kvarne, propadljive i truljenju skolne ljudske prirode, tj. tjelesnosti. Upravo po tjelesnosti događaju se iskustva našeg života, događa se avantura našeg rađanja i umiranja, avantura našeg odrastanja i starenja, našeg susretenja, hranjenja, voljenja. Događaju se naše priče, želje, radosti i boli, naša nadanja i čekanja, naša razočaranja, pobjede i rane, sve je to u nju upisano. Upravo zbog toga, u ovo naše vrijeme kada je tijelo postalo prijetnja, te zbog toga prozirna hologramska projekcija, a život obmanjen virtualnom stvarnošću, čini se – kako to netko navodi – kako mi zapravo nismo izgubili duh, već materiju. I sve je izvjesnije kako gubitak smisla kojeg poznajemo danas, nije toliko gubitak smisla našega duha, već gubitak smisla za ono što je materijalno, što je tjelesno. Kada netko izgubi duh – navodi ovaj autor – još uvijek mu ostaje tijelo. Ono za njega ostaje poput sidra, poput ulaza, kao nada u povratak, nada koja doslovce vraća izgubljeni duh, i koji dodirom tijela i njegovih osjeta, ponovno se povraća i postaje prisutan u svijetu, među svojim bližnjima i među onim što ga okružuje. Međutim kada netko izgubi tjelesnost, kada čovjek koji nije anđeo gubi tijelo, što ostaje od njega kako bismo ga mogli uhvatiti za ruku. Što ostaje kako bismo ga mogli zagrliti, dotaknuti, ugrijati u jednostavnoj prisutnosti bez riječi. Upravo zbog toga čini se kako on nije izgubio duh, već sidro svoga duha. (FH,Pdvum,9/10). Utoliko, svetkovina Uznesenja Marijina, za vjernike, predstavlja blagdan punine, i to punine naših nada. Istina mnogo toga jest podložno kvarljivosti, pa i naša tjelesnost, međutim današnji dan, jamči kako je upravo ta kvarljivost podložna Bogu, budući da, kako navodi sv. Pavao u današnjoj poslanici, kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer sve podloži nogama njegovim.

Hvala na pažnji !

-dMB-


devetnaesta nedjelja kroz godinu - 8.8.2021.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 41 – 51)

Za izjašnjavanje o razlozima kada, kako i zašto nam je netko privukao pažnju, znamo ostati bez objašnjenja. Takvo nešto jednostvano se dogodi. Time ne bismo možda trebali zanemariti kako taj događaj, ta naša osobna heureka, i nije zapravo bez svoje pozadine, tj. nekakvog svog skrivenog događanja, i postojanja u nama. Možda tek nakon nekog vremena i prije svega približivši se tom nekom za nas vrijednog naše pažnje, dobijemo kakav takav uvid u to iznenadno događanje, otkrivajući i shvaćajući barem dijelom do tada za to nepoznate razloge. Takva pojava najbliže je onom što se naziva privlačnost, a nju se pak određuje kao osobinu onoga koji je privlačan ili pak svojstvo onog što je privlačno. Bilo da je riječ o prvom ili pak drugom određenju, jasno je kako unutar njih svoje mjesto nalazi gotovo neizmjeran broj razloga, u kojima stoje osobine i svojstva takvog događanja, odnosno pojave privlačnosti. O njoj se doduše, zna čitati i pisati na široko, no sadržaj takvog pisanja, nažalost i ne kreće se dalje od razine nekakvog plićaka. Upravo zbog toga, naglasak tako dobivaju lako primjetljive pa i nametljive teme, koje uglavnom ostaju na nivou onog zamjetnog i vidljivog, što isitina kod privlačnosti može biti jedna od karakteristika, pa ipak činjenca je da se njome i u njoj ne izriče nužno sve. Njome se možda tek otvara prostor za upoznavanje jedne dublje razine privlačnosti. A o tome da privlačnost u sebi nosi poziv ne ostati plitka, već je pozvana zakoraknuti iz plićaka u ono što je dublje, da se iščitati i u današnjem evanđelju koje donosi: Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Ono što je prethodilo ovoj Isusovoj izjavi jest mrmljanje onih oko njega: U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’…Drugim riječima Isusovo biti čovjekom, razlog je njihove odbojnosti, pokazane kroz mrmljanje, što je bio znak nevjere. Čovještvo, stoga odnosno prihvaćanje drugog, zato što je jednostavno ništa drugo nego čovjek postaje tako znak razine Božje privlačnosti, privučenosti kojom nas Bog sebi zove, a koja nas dovodi Kristu. U tome, u nama kao Kristovim vjernicima, pokazuje se natočnija mjera naših, plićina i dubina prema Bogu. Baš zbog toga – navodi netko -  onaj koji Bogu vjeruje, taj zna da je Isus Krist naš Gospodin i da je u njemu iživljen Božji život i iz ljudskih mogućnosti. I zato je on središte cjelokupne naše vjere. A granica na kojoj se Isus Krist prihvaća ili otklanja jest u ovom: prihvaćamo li onoliko i onako čovjeka kojega Bog hoće spasiti, kao što je to Isus Krist učinio…na tome se lomi jesmo li (od Boga privučeni), te zbog toga raspoloživi prema ljudima tako kako nas Bog zove, i uči i na što nas poziva. (JT,IM,27). Sv. Pavao u današnjoj poslanci upućuje na takav poziv, riječima: Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Možda bi zbog toga mnogi poput Arhimeda, kliknuli -  Heurka!!!

Hvala na pažnji !

-dMB-


osamnaesta nedjelja kroz godinu - 1.8.2021.

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 24-35)

Teza o samodovoljnosti umjetnosti u njezinoj neovisnosti o društvu političkim prilikama, znanosti i bilo kojem drugom vanjskom životu umjetnika, smješta se u XIX.st., premda se već pronalazi u antičkim vremenima kod Horacija i njegovu učenju o ljepoti. Riječ je o estetičkoj teoriji koja se suprostavljala utilitarnom shvaćanju umjetnosti. Vrednovanje stoga koncepta umjetnost radi umjetnosti, tj. onog što se naziva lart pur a lart, ostavlja se i ono pripada kritičarima povijesti umjetnosti i književnosti. Međutim, izgleda ta takav koncept nije zaobišao ni tzv. obični život. Naravno, ovako okarakteriziran život, ne predstavlja nužno suprotnost životu koji bi se nazivao neobičnim, jer prije nego običan ili neobičan život je poseban. A zato što je takav on u sebi nosi poziv da bude življen, i to naravno ne življen tek radi življenja. Kada bi to bilo tako, odnosno kada se na taj način živi, osoba jer je predodređena i usmjerena nečemu što ne završava u samom sebi, u tek vlastitom osjećanju, mišljenju, ili pak onih koje susreće, postaje sve više sebi otuđenija, nejasna, daleka. Budući da joj je urođena mogućnost izdignuti se iznad toga, ima tako priliku otkriti bit, smisao svojeg življenja. To bi na poseban način imala biti karakteristika Kristovih vjernika, čije življenje, na tragu današnjeg evanđelja, nije tek rad za hranu propadljivu, što se iz dana u dan, nažalost sve više nameće kao jedini razlog življenja, nego rad za hranu koja ostaje za život vječni; a upravo nju – navodi evanđelje – nju će vam dati Sin čovječji jer njega Otac – Bog – opečati. U Isusu se tako daje konačni odgovor na potrebu za puninom života koju svaki čovjek nosi u sebi. Evanđelje to izražava Kristovim riječima: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“. Vjera  Kristovih vjernika, tako postaje i jest svojevrsni hod. Nije tek puko uvjerenje ili izlaganje određenih mišljenja ili stavova. Riječ je o životnom sudjelovanju vjernika na životu Božjem sljedeći Krista. Tim više kada pred takvim sudjelovanjem stoje riječi iz današnjeg evanđelja: Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja nego stoga što ste jeli od onih kruhova I nasitili se. U njima otkrivamo kako sudjelovanje na životu Božjem, sljedeći Krista, daleko je od bilo kakvog sudjelovanja tek radi sudjelovanja, budući da ono na takav način dogođeno, sa sobom gotovo uvijek nosi predođbu o Bogu kao čarobnjaku. Riječ je tako – navodi netko – o Bogu jeftinih utjeha I površnog optimizma koji nam stoji na raspolaganju. Bogu notornom utješitelju, idolu sa zapravo samo jednom zadaćom, naime da kao nepogrešivi izvršitelj naših želja, pa bile one ne znam kako lude stoji spreman čim ga pozovemo. Takav ružičasti idol srušiti će se u prvoj ozbiljnoj krizi. Kršćanstvo tako ne navješćuje Boga koji nam obećava život bez patnje i koji na sva bolna goruća pitanja pruža odmah zadovoljavajuće odgovore. On nas samo uvjerava da je i u najcrnijim noćima uz nas, da nam daje snagu ne samo izdržati svaku tamu i teret nego nam također pomaže nositi teret i drugih, prije svega onih koji ovo uvjerenje nisu čuli ili nisu prihvatili. (TH, 2018 – NKg- b). Utoliko, žeđ za smislom, za istinom, za dobrom, svakoj ljudskoj osobi daje priliku zakoraknuti putem na kojem je i polja vjere. To bi ako ne ništa, onda barem malo moglo pomoći da se od života, koliko god se činio običan ili neobičan, ne odustane  živjeti kao onog  koji je poseban. Njega se ne živi tek radi življenja, a upravo takav život daje Krist.  

Hvala na pažnji !

-dMB-


sedamnaesta nedjelja kroz godinu - 25.7.2021.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Iv 6, 1-15)

Znak, tj. znakovi uvijek stoje za nešto. Oni naznačuju ili izravno zastupaju označeno. U vremenu antike jedan od znakova, po kojem se na poseban način označavala promjena stanja i promjena statusa, odnosno promjena od roba do oslobođenog građanina, za znak slobode bio je rudis – drveni mač. Taj po svemu sudeći nimalo jednostavno, znojem i krvlju stečen privilegij drvenog mača slobode, pripadao je gladijatorima koji su se, dobiviši ga, mogli prestati boriti, kako za goli život prije svega, tako i za slobodu koju do tada nisu imali. Vjerojatno i ne postoji vremena, kada nije bilo nekakve slične borbe, pa tako i ova naša vremena nije zaobišlo zaudaranje nekog novog znoja i krvi, samo što su nakon njih umjesto rudisa, stvarane deklaracije koje su imale biti jamcem i znakom života u slobodi, znakom za čovjeka da može biti i živjeti. Upravo su slobodu moderna vremena – navodi netko – naglašeno stavljala na zastave i svečane proklamacije, ali je nikada nije bilo za svakoga koliko bi je trebao ili želio, jer na kraju problem nije u zastavi ni u proklamaciji. Tako kao što se to događa psima kojima se baca suha grana i koju oni odmah vraćaju, tako je sloboda za mnoge tek jedan nekoristan element kojeg odmah vraćaju u ruke moći i vlasti. Utoliko neka pod navodnike oslobođena skupina ne mora biti skupina međusobno slobodnih ljudi. Današnje evanđelje donosi nam tako jedan detalj u kojem bismo mogli prepoznati upravo Isusovu želju za čovjeka kakvog ga Bog hoće, a hoće ga upravo slobodnog.   Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« Ovim se terminom označavao netko tko je slobodan, netko tko je imao biti služen, a današnje evanđelje pokazuje nam da takvo služenje ne dolazi od bilo koga već od samog Boga, Isusa Krista, jer On nije došao da bude služen već da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Time nas želi učiniti i čini slobodnima od straha pred životom na kojeg smo kao njegovi pozvani. U tom smislu za Kristove vjernike sloboda potječe iz svijesti o vrijednosti čovjeka pojedinca kao Božjeg predmeta njegove ljubavi, te prema tome nečega nepovredivoga. Baš zbog toga: kako netko navodi – kršćanski doprinos slobodi polazi od svijesti o vrijednosti pojedinca, ne od interesa grupe, te se ostvaruje kao nastojanje da se uvaži ta njegova vrijednost i kao napor da mu se pruži mogućnost i pomoć da sam ostvari tu svoju slobodu. Ostaje, tako pitanje, na poseban način u ovom nevremenu našeg vremena: jesmo li u našim životnim planovima i ciljevima predvidjeli i prostor za slobodu drugoga. Odgovor će nam biti u isti mah kriterij, krećemo li se još uvijek na razini evanđelja ili ne. Utoliko Kristov vjernik bi iz evanđelja koje mu upravo tu pokazuje pute mogao mnogo doprinijeti da baš u današnjim krizama omogući čovjeku dostojniji život, da promijeni svijet barem u svojoj bližoj okolini. Slobodu naime valja učiti, kao što se uči hodanje ili govor ili čitanje ili pisanje; polako, uporno, neprestano. Razumljvo da je to zahtjevno, no ako moramo mijenjati ponašanje i stavove prema prirodi kako bismo je očuvali, te s njom i nas, koliko je tek potrebno mijenjati glave da se očuva i spasi čovjek i mi s njim.(VB,ES;79/80). Kako: podnoseći jedni druge u ljubavi, ističe današnja poslanica. To bi po svemu mogao biti puno  djelotvorniji, a potom i uvjerljiviji znak naše slobode od rudisa, drvenog mača. 

Hvala na pažnji!

-dMB-


šesnaesta nedjelja kroz godinu - 18.7.2021.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6,30-34)

Suha zemlja, visoke temperature i to da je stvarno upeklo svjedoče nam najuporniji i najglasniji svirači toplih ljeta, cvrčci. Bez njih, njihove svirke, ljeto barem kod nas i ne bi bilo pravo ljeto. Pa ipak glazbena kulisa koju stvaraju, osim na idilu ljeta, opominje kako je okolina, priroda oko nas postala lakše zapaljiva, i kako bi u trenu, ako se na to ne pripazi, sve moglo izgorjeti. A to da se može goriti, pa nažalost i izgoriti, i to ne nužno od vatre, svjedoče nam oni koji su gorijeli u želji, gorijeli u radu, u aktivizmu bez kraja i konca, završavajući tako u ostacima pepela kako svega zbog čega se gorijelo,tako i vlastitog života. Tome obliku izgaranja naše vrijeme dalo je ime, i ono se prepoznaje kroz ono što se naziva sindrom burn – out. Taj i takav sindrom predstavlja tako opis poljedica ozbiljnog stresa, na poseban način prisutnog u zanimanjima koja su usmjerena pomaganju drugima. Naravno da iz njega nisu izuzeti ni svi ostali bez obzira na zaposlenost i zanimanje. Njegova pojava ne događa se naglo. Razvija se kroz duže vrijeme, kada i zbog čega osjećamo da je naš rad besmislen, kada postoji nesrazmjer između onog što želimo raditi i onog što radimo. Sve to popračeno je specifičnim simptomima i znakovima, koji nakon dužeg vremena dovode do sagorijevanja, do burn – out-a. Naravno kako se to ne bi dogodilo, ili u slučaju da se ipak dogodi, nekakav izlaz treba postojati, a k njemu vode određeni putokazi. Na jednom od njih piše: Pronaći vrijeme za odmor i za sebe. Uostalom, od kada postoji medicina, odmor je oduvijek smatran puno više od naravnog lijeka ili lijeka koji liječi sve. Za ozdravljenje, odmor je neizostavan. Na tom tragu progovara nam i današnje evanđelje: U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Ovdje bi stoga lako mogli prepoznati  onih tako dobrih pet minuta za sebe, u kojima smo sami sa sobom. Na njih nas poziva, i njima nas, u svjetlu današnjeg evanđelja upućuje i sam Krist. A to su trenutci koje jednostavno trebamo. Tada kao da se želimo sabrati, ponovno sastaviti, doći do sebe, čuti se. U njima se ponovno otkriva važnost i vrijednost o onom što se izgubilo u buci i strci, o onom što se povuklo pred neizvjesnošću, prijetnjama i strahom. Riječ je o miru, tišini i slušanju, koji nisu apatična zamuklost, niti su mrtva nijemost, već razlog zbog kojih se događa naša spremnost za novi i zdraviji susret s drugima. U tom smislu, ima nešto poticajno i korisno u stihovima Pabala Nerude kada piše: Uzmi vremena kako bi mislio, jer upravo je to prava snaga čovjeka; uzmi vremena kako bi čitao, jer upravo je to temelj mudrosti; uzmi vremena kako bi molio jer upravo je to najveća moć na zemlji; uzmi vremena kako bi se smijao jer upravo je smijeh glazba duše; uzmi vremena kako bi darivao jer upravo je dan isuviše kratak za biti egoistom; uzmi vremena kako bi volio i bio voljen jer upravo je to privilegij darovan od Boga; uzmi vremena kako bi bio ljubazan jer upravo je to put do sreće. Uzmi vremena kako bi živio. Upravo nas, ne samo na vrućinu i lakšu zapaljivost, već i na to kako i zašto uzeti vremena, pa i puno više od toga, ako već nema nitko drugi, onda barem cvrčci i ovog ljeta žele prisjetiti.  

Hvala na pažnji!

-dMB-


petnaesta nedjelja kroz godinu - 11.7.2021.

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 6, 7-13)

Ljeto je i zagužvalo je. Istina je da to sve pomalo zna nervirati, i da na vrućini znamo brže planuti, pa ipak, čini se da je ljeto barem kod nas određeno da bude takvo, u gužvi, u pokretu. To pak znači da je nas i onih koje očekujemo ne mali broj na putu. Međutim, prije polaska na put, manje više svima se nameće isto pitanje, što sa sobom ponijeti, odnosno što ne ponijeti. Jasno je kako količinu i sadražaj prtljage određuje narav putovanja, trajanje puta, odredište, sam boravak, te na kraju i povratak. Utoliko, sve što bi se ponijelo na put pružalo je priliku za dojam, u kojem bi  višak ponijetih stvari nalikovao na kakvu selidbu, dok bi njihov manjak, ostavljao dojam svojstven za kakvog beskućnika. Sama stvar postaje tim više teža ako smo slučajno jedni od onih kojima se svjesno ili pak nesvjesno događa da nam se osjećaj identiteta temelji na onome što imamo, na posjedovanju, tj. na shvaćanju – ja sam ono što imam – onda se nameće pitanje – kako to navodi Erich Fromm u jednom svom intervjuu – što sam ja ako izgubim ono što imam? U svjetlu današnjeg evanđelja, obazirući se na listu svega onoga što Isusovi učenici, poslani po dvojica, ne trebaju niti smiju nositi, daje nam se posvijestiti što je zapravo to što kao Kristovi vjernici imamo, a da nije riječ o stvarima, i što nikad nije niti previše niti premalo, pa kamo god da smo se uputili. Tim više ako smo na taj i takav put poslani, što kao Kristovi vjernici to uvijek jesmo, baš poput apostola iz današnjeg evanđelja. Slušamo: U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. Riječ je stoga o autentičnosti biti Božji, biti Kristov. Na nju smo pozvani, u njoj smo poslani, nju smo obavezni nositi kamo god da smo nošeni, jer ne postoji mjesto na koje se ona ne može donijeti. A nju donosi goli život i gola riječ. Stoga u popisu prije puta na kojeg nas Isus šalje postaje mogućim prepoznati dva pola naše slobode. Prvi pripada onom što možemo nazvati slobodom od  – dok drugi pol, premda neodvojiv od prvog, ali opet potpuno različit, pripada onom što nazivamo slobodom za. Sloboda od odnosi se tako na oslobođenost od svega onog što zaklanja, udaljuje, pa i umanjuje autentičnost za riječ i život. Sloboda je to od njihove vlastite kontradikcije. A sve to opet, u svrhu slobode za, po kojoj autentičnost riječi i života nalaze svoju konačnu potvrdu. Ta potvrda je ljubav. Upravo  – u ljubavi  -  kako navodi sv.Pavao u današnjoj poslanici –  Bog nas predodredi sebi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu. Riječ je tako o ljubavi oblikovanoj sadržajem Evanđelja, a ono nas uvijek poziva na poslanje da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću, koja za nas predstavlja izazov.(EG,88). Imajući to pred očima, ona je stoga ono što nas obuzima. Od nas čini ljude poput Amosa, koji od stočara i gajitelja divljih smokava, postaju prorokom. Prevedeno nama možda bližim rječnikom, od anonimaca od nas stvara svjedoke, oslobođene tako puno više nego dojma koju stvara višak ili manjak prtljage na poseban način ljeti kad kod nas zagužva.

Hvala na pažnji!

-dMB-


četrnaesta nedjelja kroz godinu - 4.7.2021.

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

(Mk 6, 1-6)

Za vrućina, kao što su to ove naše ljetne srpanjske, ili pak zimi čija se hladnoća burom pokazuje hladnijom nego jest, malo tko ne bi poželio stupanjski visoko i dobro certifciranu toplinsku izolaciju vlastite kuće. Osim što smanjuje gubitak topline zimi, i pregrijavanje prostora ljeti, te time štedi energiju, ona nas tako čuva od svega onog što bi moglo utjecati na promjenu prije svega temperature, te time i stanja unutar prostora u kojem živimo. Naravno da u isto vrijeme, pružajući našem prostoru određenu zaštitu, njome se želi postići i osjećaj ugodnosti vlastitog doma koji je to više izražajniji što su vani ekstremniji uvjeti bilo vrućine bilo hladnoće. Dobra izolacija postaje tako važna karika za ne promjenu našeg stanja u kojem jesmo, na kojeg smo se navikli, koje tako želimo sačuvati, ne dopuštajući da nas takne išta što bi to i takvo stanje moglo promijeniti. Sličan model izolacije, ali na puno višem i životno osjetljivijem stupnju zaštite, nalazimo u našim odnosima, među nama. Jasno je kako ljudi nisu beton, no zbog načina na koji se znaju izolirati pred pozivom koji ih poziva na promjenu, tj., na ono što su pozvani postajati u onom biti čovjekom, njihova ih izolacija zarobljava za slobodan pogled prema drugima, a bez takvog pogleda čovjek ostaje nezrel, neostvaren, osamljen, prazan. Ostaje robijašem vlastite izolacije, odnosno robijašem i robljem zatvora zvanog predrasude. Upravo su one možda jedna od nikad na glas dovoljno priznatih samnica i brana, koje drugima ne daju do nas, niti nama dopuštaju do drugih, ostavljajući nas bez iskustva promjene tako potrebne našem životnom stanju od koje ovisi naša potpunost za postati čovjekom. Njih se definira kao unaprijed donesen sud ili mišljenje, prije iskustva o nečemu što se dovoljno ne poznaje, niti se temeljito proučilo. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav ili sud prema nekoj skupini ili prema pojedincu, i to uglavnom negativan. Uzimajući to u obzir, upravo pozivanje na znanje i poznavanje oblikovano predrasudom u sebi nosi odbojnost i odbacivanje svega onog što bi nas u konačnici moglo potaknuti na promjenu ili kazano evanđeoskim rječnikom, na obraćenje. (B-2015). Predrasude nisu tu same od sebe. Hranjene i oblagane čitavim nizom kojekakvih poziva na zapovijedi starih tradicija, kako onih unutar najbližih odnosa; primjerice: zna se što žena, što muž, što djeca, moraju, tako i onih odnosa prema ne tako bliskima, ali o kojima se tobože sve zna, iz čega se onda javlja potreba da ih se omalovaži i nad njima likuje. Jasno je kako sve to ima svoje pokriće, jer da nema vjerojatno bi stvari imale šansu da budu drugačije. Zbog toga, sve će se to opet prepisati mentalitetu, temperamentu, dojmu, ambijentu, navici, karakteru, svemu osim onome odakle to stvarno dolazi. Današnji evanđeoski odlomak potvrda je jednog takvog stanja u nama izoliranog predrasudama. Ispred nas stavlja Krista i one koji su se pozivali na znanje o njemu, no očito je kako Njega nisu znali. Znali su čime se bavi, čiji je, iz koje kuće dolazi, te baš zbog toga što se sve to zna, On niti ima pravo, niti je moguće da ono što govori i što čini bude vjerodostojno, tim više jer poziva na promjenu. A pred takvim pozivom predrasude su najučinkovitija izolacija. Stoga, budući da smo domislili kako pred vrućinom i hladnoćom, kada je riječ o zidovima, ostaje nam tako promisliti na kojem to stupnju izolacije svoje mjesto nalazi naša obloženost koje čime, kada je pred nama kao Kristovim vjernicima njegova riječ, evanđelje, te u konačnici On sam, naravno ne zabrovljajući uzeti u obzir da nismo pozvani biti betonom, već ljudima.  

Hvala na pažnji!

-dMB-


trinaesta nedjelja kroz godinu - 27.6.2021.

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 5, 21 – 43)

Ne tako davno samo se u određenim ustanovama i na određenim mjestima moglo naići na natpis kojim se izričito određivalo da se izloženi eksponati, ako je primjerice riječ o muzejima, ili pak kakvi lomljivi artikli na policama određenih trgovina, ili možda kakva razvodna kutija za struju, ne smiju dirati. Znak za takvu zabranu određivala je naljepnica na kojoj stoji u krugu crvenom bojom prekrižena ruka u pokušaju dodira, ili istom bojom, u krugu prekrižena strijela pomalo nalik na kakav grom.Time se na svoj način određivala i nužna distanca, kako ne bi došlo do kakve štete, ili onog najgoreg, gubitka života. Međutim, ne tako davno nisu samo stvari i mjesta nosili oznake ovakvog tipa zabrana. Žute oznake na rukavima, natpisi za one drugačije boje kože, igre prijestolja sa životima malih od strane velikih, a u ovo naše vrijeme kodovi i propusnice za određene, pokazale su i nažalost još uvijek pokazuju kako ljudi označeni zabranom koja se do jučer odnosila na stvari, postaju nešto kao eksponati, stvari bez života i životnih prava, dok za najveću prijetnju životu polako se proglašava i postaje upravo sam život. Na tom tragu je i današnje evanđelje, stavljajući pred nas dva slučaja, dva stanja života, u koja je zakucan zakonom određen natpis o ne doticanju. Riječ je o dvije žene. Prva je ona koja je kao mrtva među živima. Označena bolešću, proglašena nečistom, nepoželjnom, poništenom u svom dostojanstvu, osuđena na život na rubu, na distanci od svih, bez prava na dodir, jer time bi druge mogla onečistiti, a upravo je dodir materinji jezik ljubavi, ne može živjeti svoju ženskost, svoju plodnost, u konačnici žena je bez prava na ljubav. Tome u prilog išle su sve religiozne norme, zakon je jednostavno bio takav. Do Boga nije mogla. On joj je ostajao daleko i predaleko za bilo koji ozdraviteljski dodir. Pa ipak – navodi netko – njezina jaka čežnja za ljudskom blizinom, za ljudskim dodirom navodi je na čin kojim probija izoliranost na koju je obavezna, dodiruje Isusa. Čini to krišom, anonimno, skrivena u mnoštvu. Ali za Isusa nitko u anonimnom mnoštvu nije nestao i izgubljen, za njega nijedan čovjek i nijedan dodir nije anoniman, bezličan, zamjenjiv. (TH, SsB,207). Izraz njezine vjere njezin je doticaj, ona je dodir s Bogom. Utoliko onima koji su Kristovi, ostaje prije svega čovječnost bilo kao dokaz vlastite pripadnosti Bogu, bilo kao mjesto dodira po kojem Bog ozdravlja. Na ovo se naslanja drugi slučaj. U njemu za razliku od prvog  u kojem je zakon branio ženi da dođe do bilo koga, pa i Boga, sada brani Bogu do djeteta, Kći ti je umrla čemu dalje mučiti učitelja ? – slušamo u evanđelju. Propis je zabranjivao dodir s mrtvima. Međutim, za razliku od žene koju se premda živa, smatralo mrtvom, Isus ono što se pokazuje mrtvim, čini živim - Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« Upravo to što smo bili spremni zakopati u grob, on vraća u život. Istina je kako vjerojatno tada ni mi nećemo biti pošteđeni podsmjehivanja, no od njih se ne živi. Živi se od dodira kojeg čini Krist. On se događa po vjeri. Takvom se dodiru ne može ispriječiti niti jedan natpis, i niti ijedan zakon, tim više jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih, i jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.

Hvala na pažnji !

- dMB-


dvanaesta nedjelja kroz godiinu - 20.6.2021.

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 35 – 41)

Emocije su jedan od najvažnijih činitelja koji utječu na cjelokupno funkcioniranje čovjeka i imaju glavnu ulogu u njegovom interpersonalnom životu. Sastoje se od niza povezanih reakcija na određeni događaj ili situaciju. Uključuju odnos pojedinca s nekim objektom ili događajem, prepoznatljivo mentalno stanje i emocionalno izražavanje. Tako uz radost, gnjev i žalost, strah se svrstava u tzv. primarne emocije. Prisutnost ovakvih emocija, navode oni koji se ovom i ovakvom tematikom bave, kod osoba se javlja u vrlo ranoj fazi razvoja, noseći u sebi jaku i motivacijsku snagu. Baš zbog toga, nema čovjeka koji za života nije doživio barem neku od spomenutih emocija. Za strah se pak, u njegovom općenitom shvaćanju tako navodi, kako je riječ o emociji kod osobe, koja se javlja kada je ugoržena neka njezina vrijednost i to tako da se ne može suprostaviti ugrožavajućoj sili, ali za samu osobu ipak postoji mogućnost skloniti se iz takve situacije. (ZM, Emo, 385). Drugim riječima, pruža se mogućnost promjene i to unatoč strahu, te zbog toga i sasvim drugačijeg epiloga nego se to na prvu moglo očekivati. Iako nas strah može paralizirati, on je ujedno i svojevrsno očitovanje volje koja je povezana s instiktom za život. Ako je pak istina da je život kao more, što nama, koji jesmo uz more itekako se zna potvrditi istinitim, tada definitivno nije nevažno ,barem za onog tko želi živjeti, na kojem smo to brodu i tko je to na njemu prisutan. Današnje evanđelje donosi nam govor o oluji na moru, lađi u kojoj je Isusa zajedno s učenicima, te strahu koji je obuzeo živote učenika. Riječ je zapravo o stanju koje je jedino Bog mogao promijeniti, budući da je more u shvaćanju Isusovih istovremenika imalo značenje, kaosa, opasnosti, onog nečeg uvijek protivnog životu, te u konačnici onog nečeg zlog. Sve to primjenjeno na život ukazuje na njegove oluje zbog kojih je straha baš kao kada je o moru riječ. One takve gotovo nikoga ne zaobilaze, međutim one mogu stati, njih se može zaustaviti. Današnje evanđelje nam svjedoči kako je to moguće po snazi Kristove riječi. Njome su oluje i more natjerani da utihnu i umuknu. Istina je i to da nas životne oluje i valovi koji nas mlate nerijetko navode na pitanje Bogu: izrečeno iz usta samih apostola u današnjem evanđelju: zar ne mariš što ginemo? No istina jest i to da nas upravo tegobe i trpljenja znaju dovesti Kristu, znaju ga probuditi. Možda se zbog toga i ne čini krivom izreka pomoraca kada kažu, da kad je oluje, na brodu nema nevjernika. Tako između upita i Boga kojeg budimo, stoji vjera. Ona pak ako je živa – navodi netko – ima svoje udisaje i izdisaje, svoje dane i noći: Bog govori ne samo svojim riječima nego i šutnjom; Zato vjera – nije zbirka prašnjavih pravila, nego put sazrijevanja, koji također poznaje Božju šutnju, no ne odriče se traženja odgovora, već strpljivo korača dalje. Vjera u živoga Boga, ima oblik dijaloga u kojemu ima mjesta i za krike protesta – jer nekada čovjek tek kroz krize i dugo traženje nauči suočiti se izravno s tajnom, podnositi vlastite sumnje, te konačno i Bogu priznati slobodu da bude istinski Bog kao onaj koji se često razlikuje od Boga naših snova. Tako od nevolja sa odsutnim Bogom, dolazimo do Boga koji svojom prisutnošću začuđuje: Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?  Riječ je o promjeni koja nas čini da postanemo netko i to netko novi; a jeli tko u Kristu novi je stvor, stoji u današnjoj poslanci, naravno ne bez emocija

Hvala na pažnji!

-dMB- 


jedanaesta nedjelja kroz godinu - 13.6.2021.

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 4, 26 – 34) 

Bez obzira na afinitete prema knjizi i učenju, i neovisno koliko nam to bilo drago ili ne drago činiti jedno je sigruno, dok je života nikada ne prestajemo učiti. Time se na svoj način potvrđuje ono što je davno izrečeno izrekom - Non scholae, sed vitae discimus, odnosno ne učimo za školi već za život. A upravo je život posebna škola koja nas za života, bez obzira na sve do tada završene i ne završene škole, i bez obzira na broj naših godina, čini i ostavlja svojim učenicima. Pa ipak, to što ostajemo učenici, ne znači uvijek da smo voljni nešto i naučiti. U tom smislu, engleski književnik Alexander Pope rekao je kako: Neki ljudi nikada neće naučiti ništa, a razlog je što oni sve razumjevaju prebrzo. Ne čudi stoga što ovo naše vrijeme koje je određeno intervalima odmah i sad, za svoju posljedicu često zna ostavljati samo još veće nerazumijevanje, te zbog toga i ne znanje. U tom smislu govor o sjemenu i potom o zrnu gorušice koje Isus u današnjem evanđelju uzima kako bi približio govor o kraljevstvu, Kristovim vjernicima, pa i svima koji žele učiti, pruža još jednu priliku provjeriti koliko su usitinu naučili, ali i koliko su spremni svakim danom učiti, budući da je sjeme nosilac života, a život je kako je to već rečeno - škola koja nas ostavlja učenicima. Slušamo: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod. Upravo zbog toga čini se kako polazeći od sjemena u današnjem evanđelju imamo priliku promisliti kako o nestrpljenju tako i o sve prisutnijem sindromu spasitelja koji se kod onih koji sebe vide kao vjernici, pokazuje kroz formu određene angažiranosti, koja sastavljajući  tako čitavu lepezu onog što ima biti spašeno, a među to nešto se ubraja i Bog, zaboravlja pritom kako kraljevstvo Božje zahtjeva suradnju od strane čovjeka, i jer je milost, jer je dar, ne može biti svedeno samo na ljudsku inicijativu. Time se olako upada u jednu od ideologija, pa makar pred sobom imala znak religioznog, one su, složit ćemo se, opasne, zar ne? Tome nasuprot, stoji i potvrđuje se skrivena snaga Kraljevstva Božjeg koja unatoč mutnosti onog zemaljskog i izvanjskim teškoćama, polako se pruža i slavi svoje skrivene pobjede nad onim što je zlo. Sve to zato poziva na povjerenje evanđelju i onoj snazi koje ono u sebi nosi, jer lice i srce vjernika bez povjerenja evanđelju daje prostora onom što je  pesimistično, polemično, nesretno. Takvo i nepovjerenjem do kostiju izglođano vjerovanje, prestaje biti izvorom zadivljenosti koja je kadra raspiriti vrline u čovjeku i prožeti njegovu pamet. Današnje evanđelje stavljvljajući ispred nas govor o kraljevstvu, tj. o odnosima, o društvu svjedoči kako su čovjek i Božja poruka, Božja riječ, stvoreni jedno za drugo. Ako se ne susretnu, - navodi netko - ostaju neplodni, bez roda. No, kada se susretnu, čovjek oslobađa sve one snage i mogućnost koje nosi u sebi to jest onu energiju ljubavi koja se rađa u susretu s Isusom i njegovom porukom.(SB,XI). Sjeme nas tako uči kako Bog voli čuvati i zatvoriti ono što je veliko u nešto je malo, tako je svijet zatvoren u atomu, čovjek u embriju, leptir u gusjenici, vječnost u vremenu, ljubav u srcu, On Bog, u nama.(usp.ER,LC). Dok je života to ne prestajemo učiti, logično je da se zbog toga za života i zovemo njegovim učenicima.

Hvala na pažnji!

-dMB-


deseta nedjelja kroz godinu - 6.6.2021.

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU

(Mk 3, 20-35)

To da upravo o taktici zna ovisiti ishod između dvije ekipe u kojoj ne pobjeđuje ona skuplja, smatrana zbog toga favoritom, znaju nam posvjedočiti pobjede autsajedera, tj. onih koji do tada jedva da su igdje bili spomenuti. Time postaje jasnije kako ključ uspjeha osim htjenja, traži i način kojim se do njega dolazi. Zato ovisno o ishodu taktiku ili opravdavamo ili osporavamo. U jednu takvu ubraja se ona koja govori kako je najbolja obrana zapravo napad. Možda bi se upravo polazeći od te i takve taktike moglo bolje razumjeti i malo jasnije gledati na ono što u današnjem evanđelju slušamo kako se je o Isusu govorilo da je izvan sebe, zbog čega, kako navodi evanđelje: dođoše njegovi da ga obuzdaju. Proglasiti tako Isusa kao nekog tko je van pameti, kao nerazumnog, te u konačnici kao ludog, pokazuje se tako prije svega kao svojevrsni napad u svrhu obrane zakonom nametnute i određene normalnosti. Napad je to od strane onih koji takav zakon donose i tumače. To bi u kontekstu današnjeg evanđelja bili farizeji i pismoznanci, dok bi današnja psihijatrija vrlo vjerojatno te i takve nazvala suludo normalnima. A upravo ovi suludo normalni imaju posebnu karakteristiku koja ih određuje. Prije svega: oni ne vole druge. Mrze sve šarene, upadljive i glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju pravila. Ipak kad se čaša prelije iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkome tonu (ML,L,18-19). To još više dolazi do izražaja kada se dobro razumije ono na što ih to i u čemu ih to sve, iz njihovih usta prozvani luđaci, znaju pozvati i prokazati, a upravo time imaju biti razbijene krute konvencije, i daje se prilika održati temperaturu humanosti kako pojedinca, tako i društva, iznad točke smrzavanja. Ne začuđuje stoga drugi napad na Isusa, u svrhu obrane uvriježene normalnosti. Ona dolazi iz usta pismoznanaca. Slušamo tako: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. Razlog ovakvim napadima vjerojatno stoji u činjenici što je Isus dirnuo i uznemirio one krugove koji se uznemiravati ne smiju, budući da njihova uzbibanost poziva na promjenu i traži obraćenje, što između ostalog ima značiti i to da se od onog što je religija propisa prijeđe na ono što je religija ljubavi. To se pak događa povjerenjem evanđelju, jer ono poziva prije svega da se odgovori Bogu koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih, da bismo tražili dobro drugih.(pF,EG,39). A Isus je čuli smo – Izvan sebe - , za dobro tvoje i moje. Za dobro nas. Riječ je o stanju u koje nas želi dovesti evanđelje. Stanje je to one ljubavi koja se za mnoge pokazuje kao luda, a takva je – jer nadilazi logiku prava – nju se ne može opisati  razumom, ne može se opisati rafiniranim sistemom pravila, nju je moguće izraziti samo onon jednom zapovijedi koju je Isus dao apostolima kod posljednje večere. Činiti to znači sa sigurnošću ići tragovima Kristovim, biti sol zemlje i u mnoge tamne smrdljive kutove svijeta donositi miris neba. Ona nas čini da budemo izvan sebe na dobro drugima, ona ima snagu istjerati zlo, ona nas čini dionicima Božje volje, braćom i sestrama s Kristom i međusobno. Ona nas obraća. Bez nje sve olako postaje hula, i to hula protiv Duha Svetoga, jer tko ne ljubi ne upozna Boga, te je krivac grijeha vječnoga. A grijeh nikoga nikada nije učinio i ostavio normalnim, dok ljubav to čini redovito, ma koliko god se nekad na  prvu činila  autsajderom.

Hvala na pažnji !

-dMB-


presveto Trojstvo - 30.5.2021.

PRESVETO TROJSTVO

(Mt 28, 16-20)

Temporibus ilis ili in illo tempore u svom prenesenom značenju određenje je nečeg što se dogodilo  nekoć, u davno doba. Međutim ono prije svega znači: u ono vrijeme, što su početne riječi mnogih poglavlja Evanđelja, pa tako i ovog današnjeg. Tome nasuprot po nekakvoj logici bilo bi ono što je in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme. A o ovom vremenu moglo se i može čitati, slušalo se i može se čuti. Tako i u pjesmi naslovljenoj DON QUIJOTE koja progovara o tome i takvom ovom vremenu: Ali Gospodine moj, u ovo vrijeme! U ovo vrijeme hladno, u ovo vrijeme gladno, u ovo vrijeme ludo, u ovo vrijeme hudo, u ovo vrijeme svemira, u ovo vrijeme nemira, u ovo vrijeme bura, u ovo vrijeme što gura, u ovo vrijeme trke, u ovo vrijeme zbrke, u ovo vrijeme smoga, u ovo vrijeme bez Boga, u ovo vrijeme smradno, u ovo vrijeme gadno, u ovo vrijeme vrelo, u ovo vrijeme zrelo, u ovo vrijeme sjajno, u ovo vrijeme bajno, u ovo vrijeme cura, u ovo vrijeme kura, u ovo vrijeme bogato, u ovo vrijeme rogato, u ovo vrijeme krvi, u ovo vrijeme što mrvi, u ovo vrijeme obilno, u ovo vrijeme mobilno, u ovo vrijeme Gospodine moj, u ovo vrijeme mračno, u ovo vrijeme tlačno, u ovo vrijeme vrlo, u ovo vrijeme trulo, u ovo vrijeme uresa, u ovo vrijeme udesa, u ovo vrijeme zlata, u ovo vrijeme plakata, u ovo vrijeme bez vjere, u ovo vrijeme bez mjere, u ovo vrijeme stresova, u ovo vrijeme blesova, u ovo vrijeme plodno, u ovo vrijeme rodno, u ovo vrijeme sjemena, u ovo vrijeme bez vremena, u ovo vrijeme lijepo, u ovo vrijeme slijepo, u ovo vrijeme ružno, u ovo vrijeme nužno, u ovo vrijeme hranjivo, u ovo vrijeme sanjivo, u ovo vrijeme moćno, u ovo vrijeme sočno, u ovo vrijeme Sancho moj, mi ono krenusmo u ime ljubavi. Krenuti u ime ljubavi. To i takvo, imalo bi biti poslanje kojeg Isus u današnjem evanđelju daje apostolima, a time i svima nama kada slušamo: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Sve što je drugačije od toga teško da bi imalo veze s Bogom koji je ljubav i koji nas obvezuje na učenje i čuvanje zapovijedi koja nas ostavlja u ljubavi: Ovo je moja zapovijed: - kaže Isus - ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Njome se uprisutnjuje ono što možda nikada do kraja nećemo moći dohvatiti tek samo našim snagama, ali upravo je u tome onog što nas oblikuje i privlači od samog početka. Ovo pak znači, da Kristovi vjernici, svjesni tajne koju Crkva danas slavi svetkovinom Presvetog Trojstva, njezino značenje otkrivaju u onom što Bog čini za nas, i po onom što smo pozvani u njegovo ime činiti jedni drugima. Na taj način, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, govoriti, djelovati, postojati, znaći otkrivati trojstvenog Boga koji je in illo tempore, tj. u još u ono vrijeme učinio da smo mi i in hoc tempore, tj. u ovo vrijeme kako navodi sveti Pavao u današnjoj poslanici: da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

Hvala na pažnji!

-dMB-


svetkovina Duhova - rođendan Crkve - 23.5.2021.

DUHOVI 

(Iv 15, 26-27;16, 12-15)

Kada za nekoga znamo reći kako je inspiriran, tada po svemu sudeći prvotno mislimo na inspiraciju, koja i nema baš veze sa tek jednom od faza u mehanici disanja, odnosno inspiracije shvaćene kao puko udisanje. Ono što se tada razumijeva pod pojmom inspiracije, jest svojevrsno nadahnuće koje kroz ono što se govori, te se zbog toga ima priliku slušati i čuti, kroz ono što se piše te se zbog toga ima priliku čitati i razmišljati, i na koncu kroz ono što se čini ima priliku vidjeti i time se osvjedočiti, zapravo odražava određena stvaralačka karakteristika onog koga smatramo nadahnutim, tj. inspiriranim. Narav takve karakteristike, pokazuje se stoga kao ona koja ne ostavlja u mjestu, ne ostavlja na miru, već nas šalje i otvara novom nadahnuću, a zbog toga i novom načinu da ono bude doneseno i ponuđeno drugima. Time i oni kojima je to ponuđeno dobivaju priliku postati novima. Današnja nedjelja, dan je rođendana Crkve. Svetkovina je Duhova, silaska Duha Svetoga nad aopstole. Riječ je o događaju u kojem je inspiracije, koja je u isto vrijeme i udisaj zraka života Kristova, ali i nadahnuća koje je kadro stvoriti one koji takav zrak dišu. On nas tjera da uvijek iznova promišljamo staro i uvijek budemo otvoreni za ono nenadano i novo, za iskorak u ono što je strano, nepoznato i daleko.(SK,VGD,21). Događaj je to tako „Boga koji ide između“ različitih ljudi koji ne komuniciraju, te tako uspostavlja komunikaciju Crkve i svijeta. (usp. SK,VGD,39). Natom tragu u prvom čitanju slušamo danas kako se svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Dok su ostali bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?  svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja. Jasno je stoga, kako prisutnost Duha u životu Kristovih vjernika, omogućuje prekoračivanje granica i novu komunikaciju, stvarajući nova zajedništva, ne pokazujući se pritom kao kakva moć izvanrednog, nego kao snaga da se ono svagdašnje čini na izvandredan način. (usp. SK,VGD,10). Plodovi činjenja upravo na takav način, plodovi su Duha koje navodi današnja poslanica sv. Pavla: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. U njima se tako očituje inspiracija, kroz koju se osvjedočuje - Duh Istine koji od Oca izlazi kako navodi današnje evanđelje. On - Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. Zbog toga Kristovi vjernici koji i jesu to jer su primili i jer vjeruju u Duha Svetoga, mole za njegov dolazak, za njegovu moć koja je kadra oživljavati i stvarati. Na taj način mole i za to da ih Bog smeta u načinima ponašanja, prosuđivanja, osjećanja i govora ako sve to više nije podobno da se prenese svjedočanstvo o Isusu Kristu koji je Istina i Put i Život. (usp.SK,VGD,20). U tom smislu – navodi netko - Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje prošlost, evanđelje je mrtvo slovo, Crkva samo organizacija, autoritet moć, misija propagnda, kult zaklinjanje, a kršćansko djelovanje ropski moral. No, s njim i u njemu, Evanđelje je životna sila, Crkva trinitarno jedinstvo, autoritet oslobađajuće služenje, misija Duhovi, ljudsko djelovanje postaje božansko.(usp.BD,DSŽ,16). U svrhu upravo takve inspiracije: O dođi stvorče duše Svet. 

Hvala na pažnji !

-dMB-